Razvoj britanske izbjegličke politike spram emigranata iz nacističke Njemačke i okupiranih zemalja neprestance je oscilirao između ksenofobičnih restrikcija i liberalnog gostoprimstva. Javno mnijenje i promjene raspoloženja stanovništva posebno su utjecali na britansku politiku, koja se na račun izbjeglica trudila udovoljiti emocionalnom stanju građana

Mnogi povjesničari označili su britansku izbjegličku politiku “politikom napola otvorenih vrata” jer su s jedne strane primjenjivana stroga ograničenja prema emigrantima, dok je s druge upravo u kritičnim godinama prihvaćen velik broj izbjeglica s područja koja su zauzeli nacisti. Držanje britanskih vlasti spram izbjeglica iz nacističke Njemačke i zemalja koje je ona okupirala pokazalo se od 1933. do 1945. izrazito bipolarnim: Engleska je, doduše, tradicionalno slovila kao otvorena zemlja, no kako je s velikim valovima emigranata, poput onog ruskih Židova 1905., rasla opozicija spram liberalne izbjegličke politike, britanske su vlasti uvele prve zakonske mjere za regulaciju doseljavanja. Kad je 1938., nakon njemačkog pripajanja Austrije i Češke, pritisak na engleske granice ponovno počeo rasti, vlada je odlučila uvesti sustav viza, s ciljem da prihvati samo one izbjeglice koji bi mogli biti od koristi za zemlju.
Na vanjskopolitičkom planu Velika Britanija je i nakon aneksije Austrije inzistirala na politici “appeasementa” (popuštanje, smirenje, ublaženje, op. a.), podržavši čak i Hitlerovo prisvajanje Sudetske oblasti. Tek su pogromi organizirani u studenom 1938. diljem Njemačke doveli do promjene stava engleske vlade jer se britanska javnost zajedno s parlamentom zalagala za omogućavanje privremenog azila za izbjeglice u Engleskoj.

Novopridošlice su smještani u provizorna masovna prihvatilišta, odakle su trebali biti upućivani u druge zemlje, za što su organizirane i brojne akcije prikupljanja novca. U britanskoj azilantskoj politici došlo je u svega nekoliko mjeseci do velike mijene: Dok je do 1938. prihvaćeno svega 8000 izbjeglica, početkom 1939. njihov broj se popeo na više od 20 000.
Pred ulazak Velike Britanije u rat na njezinom području nalazilo se 50 000 Nijemaca i Austrijanaca, te 6000 Čeha. U međunarodnim razmjerima, Engleska se u toj problematičnoj fazi spram drugih zemalja, koje su zatvorile svoje granice, ponašala vrlo velikodušno. Položaj egzilanata u Engleskoj je također bio bolji nego u drugim zemljama: Na izbjeglice se gledalo kao na žrtve vlastite politike “appeasementa”, antisemitsko i antinjemačko držanje nisu eskalirali. Stjecanje britanskog državljanstva za većinu emigranata u tom trenutku bilo je, međutim, nemoguće, s obzirom na to da je ono pretpostavljalo petogodišnji boravak u zemlji i besprijekorno vladanje engleskim jezikom.

Do novog zaokreta došlo je nakon izbijanja II. svjetskog rata u rujnu 1939., kad su prestale vrijediti vize, a više od 70 000 izbjeglica, koji su se zatekli na tlu Velike Britanije, preko noći je proglašeno “neprijateljskim strancima” (enemy aliens), pretvorivši se u očima velikog dijela javnosti iz stvarnih žrtava nacizma u potencijalne sudionike u zločinu. Njihova lojalnost spram zemlje domaćina provjeravala se na tzv. tribunalima za strance, gdje su prema kriterijima rizičnosti razvrstavani u tri kategorije: od “pouzdanih” (Skupina C, bez rizika, 66 002 osobe), preko “uvjetno pouzdanih” (Skupina B, sumnjivi slučajevi, 6782 osobe), do “nepouzdanih” (Skupina A, visok sigurnosni rizik, 596 osoba). Na taj način izbjeglice su ostajale trajno stigmatizirane.

Vojna situacija, koja se nakon njemačke agresije na zemlje Zapadne Europe u ljeto 1940. za saveznike dramatično pogoršala, pospješila je širenje glasina o “petoj koloni” germanofonih izbjeglica, koja će sabotažom i špijuniranjem oslabiti Britaniju na unutarnjem planu i otvoriti vrata njemačkoj invaziji. U jednom pismu, objavljenom 10. travnja 1940. u britanskom listu “Daily Sketch” može se tako pročitati: “Zašto bi 70 000 stranaca imalo pravo da slobodno hoda ovom zemljom? Od svoje njemačke posluge znam da obožavaju Hitlera. U Poljskoj Nijemci su internirali Engleskinje od 70 i više godina. Došlo je vrijeme kad sve osobe njemačkog podrijetla treba internirati kao potencijalne neprijatelje. Ne postoje prijateljski Nijemci.”
U atmosferi napetosti i nelagode, u kojoj su se resantimani spram Nijemaca i Židova, neovisno o njihovim osobnim sudbinama, pomiješali sa strahom od njemačke opasnosti, sredinom svibnja 1940. proglašene su prve internacijske mjere protiv izbjeglica, kojima je do njihova obustavljanja sredinom srpnja 1940. obuhvaćeno više od 27 000 muškaraca, žena i djece. Većina ih je završila u logorima na otoku Manu (Isle of Man), odakle su posljednji pušteni 1944. Stranci iz skupine A internirani su smjesta, dok je većina osoba iz skupina B i C upućena u logore tijekom ljeta 1940. Nakon ulaska Italije na strani Sila osovine u rat, britanski premijer Winston Churchill zapovijedio je trenutačnu internaciju svih 15 000 Talijana nastanjenih u Velikoj Britaniji. Zbog izdaje tijekom II. svjetskog rata u Velikoj Britaniji je strijeljano 16 stranaca, dok ih je velik broj u strahu od internacije počinio samoubojstvo. Nekim osobama stranog podrijetla, primjerice onima koji su radili na razvoju atomske bombe, dopušteno je da ostanu na slobodi, ali ne i da posjeduju automobil, bicikl ili zemljovid.

“Mislim da je tadašnju vladu jednostavno uhvatila panika”, prisjeća se Lord Claus Moser, danas najpoznatiji britanski statističar i vladin fiskalni savjetnik, svojih dana provedenih u internacijskom logoru Huyton nedaleko od Liverpoola: “Naravno da je bilo nekoliko špijuna, no ne vjerujem da je bilo potrebno zatvarati na tisuće ljudi, među kojima je bilo velikih znanstvenika i inženjera, koji su mogli biti i te kako korisni. Provjera od svega nekoliko dana zacijelo bi otkrila da smo imali više razloga da mrzimo Hitlera nego Britance.”
Otok Man služio je britanskoj vladi za internaciju stranaca iz neprijateljskih zemalja tijekom I. i II. svjetskog rata, ostavši do danas predmet interesa povjesničara i pisaca, od kojih su mnogi među osobama interniranim u tamošnjim logorima imali prijatelje i rodbinu. U doba I. svjetskog rata na otoku Manu nalazila su se dva internacijska logora, onaj u glavnom gradu Douglasu, te logor Knockaloe nedaleko od grada Peela. Prvi je nastao preuređenjem rekviriranog turističkog kompleksa, dok je drugi, površinom i kapacitetima bitno veći, izgrađen namjenski, uz uporabu montažnih zgrada, a imao je čak i vlastiti željeznički prilaz. Oba logora zatvorena su 1919. godine. U II. svjetskom ratu logori su smješteni u okolici Douglasa, Peelu, Ramseyu, te pristaništima Port Erin i Port St. Mary. Broj interniranih osoba u tim logorima bio je manji nego u I. svjetskom ratu, a većina ih se tamo nalazila svega nekoliko mjeseci, dok vlada nije počela s rješavanjem statusa tzv. rizičnih osoba.
Među interniranim osobama našli su se i britanski politički zatvorenici, internirani prema propisima Sekcije 18b britanskih Generalnih obrambenih odredbi, koji su ovlašćivali vladu da građane proglašene opasnima po nacionalnu sigurnost zatvori bez optužbe ili suđenja. Primjer za potonje bili su članovi Irske republikanske armije (IRA) ili Britanske unije fašista.
Život iza bodljikave žice u izoliranoj atmosferi nevelika otoka bio je obilježen prenapučenošću, nedostatkom privatne sfere, međusobnim nepovjerenjem, a uz to i prisilnim suživotom – počesto vrata do vrata – Židova i antifašista s fašistima, nacistima i antisemitima. Kako bi se svakodnevica u internaciji donekle olakšala, zatvorenicima je dopušteno da unutar logora ustroje strukture samouprave, u čijem je okviru, u granicama mogućnosti, organiziran raznovrstan i šarolik program kulturnih i umjetničkih priredbi, kao i obrazovni sustav za djecu, mlade i odrasle.

Na taj način zaživio je s vremenom oblik zajedništva, koje je unatoč svim prostornim, administrativnim, socijalnim, političkim, nacionalnim, religioznim i kulturnim otporima i razlikama predstavljalo specifičnost internacije germanofonih Židova i drugih izbjeglica tijekom II. svjetskog rata u Velikoj Britaniji. Nastala je neka vrsta internacijske kulture, čiji su proizvodne metode i sadržaji bili inspirirani i obilježeni internacijom i logorskim životom. Raznovrsnost kulturnog života, obilježenog kazališnim izvedbama, koncertima i izložbama, bitno je umanjila napetost u prisilnim zajednicama internacijskih logora.
Logorske novine demantirale su mračne glasine o tijeku rata, informirale čitatelje o aktualnostima vezanim uz internacijsku politiku i predstavljale medij prema vanjskom svijetu. Osnivane su logorske škole i sveučilišta, otvarane logorske knjižnice. Mogućnosti zapošljavanja i sustav socijalne skrbi, zasnovan na prihodima logora i donacijama izvana, bili su uspješna brana postupnom osiromašenju zatvorenika.
Unatoč svim pogodnostima, koje su internircima trebale olakšati život u logorima – jedan britanski časnik usporedio ih je čak s “nekim grčkim gradovima-državama, s njihovim robovima i vladarima, njihovim beskrajnim intrigama, visokom filozofijom i niskom komedijom” – napetosti između Židova i ne-Židova, izbjeglica i simpatizera nacista, ortodoksnih i neortodoksnih Židova, odvojenost od obitelji i prijatelja, te trauma lišavanja slobode nakon poniženja u domovini i progona iz nje, ujedno pokazuju da internacija predstavlja mračno poglavlje britanske ratne i izbjegličke politike.
Sa stajališta događaja koji su uslijedili, smatraju povjesničari, otvaraju se pitanja stava vlade spram sudbine žrtava nacizma, što tematiku internacijskih logora stavlja u kontekst savezničkog držanja spram nacističkih zločina općenito. S druge strane, kritički sud o britanskoj politici azila i internacije već sadrži znanje o kasnijim događajima – ubojstvu milijuna europskih Židova i drugih žrtava, dok se razvoj stvari iz perspektive 1939./40. nije doimao ni izdaleka tako jednoznačnim.
Kako je u engleskim internacijskim logorima bilo premalo mjesta za sve veći broj interniranih osoba, vlada se ubrzo odlučila za premještaj interniraca u prekomorske dominione. Nakon dugotrajnih diplomatskih pregovaranja, Kanada i Australija izrazile su spremnost da prihvate dio zatočenih emigranata. U lipnju i srpnju isplovilo je tako pet deportacijskih brodova, od kojih je jedan oko 2500 interniraca odvezao u Australiju, dok su ostali trebali prevesti 5800 stranaca u Kanadu.

Jedan od brodova, Arandora Star, potonuo je nakon što ga je pogodio njemački torpedo, pri čemu je život izgubilo 650 ljudi, dok ih se svega 450 spasilo. Na ostalim brodovima prilike su bile katastrofalne jer su brodovi bili prekrcani, prevozeći u isti mah izbjeglice i ratne zarobljenike. Kad su kanadske i australske vlasti nakon dolaska interniraca primijetile da se većinom radi o izbjeglicama, a ne, kako se pretpostavljalo, nacističkim zločincima, zaredale su žalbe kod britanske vlade. Koncem 1940. britanska vlada organizirala je stoga prve transporte natrag u Englesku.
Nakon što se pročulo za tragediju Arandora Stara, ponovno je došlo do zaokreta u stavu javnosti prema emigrantima. U Donjem domu britanskog parlamenta povela se debata o smislu internacija, dok na posljetku nije dogovorena revizija provedenih mjera, koja se za razliku od ishitrenih internacija pokazala dugotrajnim i problematičnim procesom. Posebno sporo odvijala su se vraćanja interniraca iz prekomorskih dominiona. Do kraja 1940. na slobodu je pušteno tek oko 10 000 interniraca, dakle nešto manje od polovice.
U časopisu “Britain Today” od prosinca 1940. bivši komesar za izbjeglice Lige naroda, Sir Neill Malcolm, objavio je opsežan članak pod naslovom “Problem stranaca” (izvadci citirani prema Sozialistische Mitteilungen, News for German Socialists in England, br. 21, siječanj 1941):
“Jedina raspoloživa mjesta za prihvat nažalost su bili logori, što ih je Ministarstvo rata odabralo za ratne zarobljenike, no nisu bili dostatno opremljeni. Ubrzo su bili prenapučeni, tako da je naredba o internaciji morala biti ukinuta nakon što je uhićena otprilike trećina ukupnog broja stranaca, tj. 25 000. Od tog broja 7000 ih je žurno premješteno u Australiju i Kanadu, zajedno s ratnim zarobljenicima i poznatim pristašama nacizma. Preostale dvije trećine ostale su na slobodi, no i dalje pod strogim nadzorom policije. Kad smo napokon počeli slobodnije disati, kad su se živci umirili i kad je došao čas za razmišljanje, uvidjeli smo da smo u žurbi počinili mnogo nepravde, te da smo si i sami time nanijeli znatnu štetu, internirajući, pa i deportirajući ljude svjetskoga glasa, čiji bi nam duh i iskustvo bili prijeko potrebni.”

Nezadovoljstvo zbog propusta britanske politike pokušao je ublažiti ministar unutarnjih poslova John Anderson. Osnovana su dva savjetodavna komiteta, jedan pri Foreign Officeu, koji se trebao baviti svim kategorijama stranaca, i jedan pri Home Officeu, koji se bavio interniranim osobama. Uslijedilo je objavljivanje Bijele knjige, koja je isprva sadržala 18 kategorija, pod kojima su se mogla odobriti puštanja interniraca na slobodu. Nedugo zatim objavljena su još dva izdanja Bijele knjige, u kojima je broj kategorija povećan na 22, a nekima je i znatno proširen opseg. U sklopu tog projekta tijekom tri mjeseca pušteno je na slobodu više od 7000 interniranih osoba, više od polovice zbog bolesti, dok se broj preostalih sveo na 6500 u dominionima, te 13 000 u Engleskoj, gotovo svi na otoku Manu. Među njima bilo je 7000 muškaraca i 3000 žena iz Njemačke i Austrije, te 3000 Talijana.
Daljnja puštanja na slobodu u skladu s Bijelom knjigom zapovjeđena su gotovo svakodnevno, pri čemu je najvažnije bila kategorija br. 12, primanje u Pionirski korpus. Ministarstvo rata izrazilo je spremnost da u Korpus primi 5000 interniraca, no broj prijavljenih bio je osjetno manji. Zahtjevi za puštanje na slobodu provjeravani su u skladu s Bijelom knjigom također na posebnim tribunalima.
“Tribunali će”, naglasio je Malcolm, “zacijelo prodonijeti bitnom smanjenu broja interniranih osoba, no i u tom slučaju nekoliko tisuća njih ostat će u logorima jer neće biti u stanju podnijeti besprijekoran zahtjev za puštanje na slobodu. Sagleda li se njihov položaj, valja imati na umu da je internacija u velikoj mjeri bila stvar slučaja, te da ih nužno ne tereti više toga nego tisuće drugih koji su ostali na slobodi. Oni će svakako predstavljati problem.”
Najveći problem vezan uz interniranje “neprijateljskih stranaca” bio je, međutim, hitan transport njih 7000 u dominione. Malcolm: “Druge greške, koje su nastale u zemlji, razmjerno je lako ispraviti, za razliku od onih koje su bile posljedica putovanja dugog više tisuća milja bez spisa, a često i bez ikakva dokaza o identitetu. Greške su se radile, kao što je Sir John Anderson i rekao, pri čemu, međutim, nisu sve bile posljedica loših namjera, već prije svega ishitrenosti. Često bi se rascjepkale obitelji, jedan član bio bi poslan u Australiju, drugi u Kanadu, dok bi treći ostao u zemlji.”
Nakon puštanja interniranih osoba na slobodu, britanska vlada trudila se da ih integrira u britansko ratno gospodarstvo jer su internacije predstavljale znatan financijski teret, a i obitelji interniraca bile su upućene na financijsku potporu od britanske države. U tu svrhu otvoren je u srpnju 1941. ured za zapošljavanje, koji je emigrantima olakšavao pronalaženje posla i nudio im programe za prekvalifikaciju. Do kraja godine 82 posto registriranih muškaraca i 60 posto žena pronašlo je radna mjesta. Za mnoge to je bio prvi korak prema uspješnoj integraciji u novu domovinu.

Internacijski logori na otoku Manu
Otok Man nalazi se u Irskom moru, na približno jednakoj udaljenosti od Engleske, Irske, Škotske i Walesa. Dugačak je 52, a širok 22 km, dok ukupna dužina obale iznosi 160 km. Prvi stanovnici otoka bili su lovci i skupljači, privučeni u 6. stoljeću prije Krista bogatim zalihama ribe i vode. Od 8. do 10. stoljeća otok Man služi Vikinzima kao vanjska ispostava, a do 13. stoljeća dio je norveškog kraljevstva. Potom dospijeva pod škotsku upravu, a od 1765. pod vlast britanske Krune. Stanovnici otoka sebe i svoj jezik nazivaju prema izumrlom, u međuvremenu, međutim, ponovno oživljenom keltskom jeziku “manx”, kojim je 1991. govorilo 0,8 posto stanovništva.
Najveći gradovi na otoku su Douglas (23 500 stanovnika), Onchan (8600 stanovnika), Ramsey (6900 stanovnika), Peel (3800 stanovnika), Port Erin (3200 stanovnika), Castletown (3000 stanovnika, te Port St. Mary (1900 stanovnika). Stanovništvo je pretežno anglikanske vjere, no ima i katolika, metodista, baptista i prezbiterijanaca.
Politički gledano, otok Man nije ni dio Ujedinjenog Kraljevstva, ni njegova krunska kolonija, već mu izravno podređen (engleski: crown dependencies). Iako nije član Europske unije, djelomice je prihvatio europsko zakonodavstvo (carinska unija itd.). Za vanjsku i obrambenu politiku otoka zaduženo je Ujedinjeno Kraljevstvo. Vrhovni poglavar (Lord of Man) je kraljica Elizabeta II.
“Tynwald”, otočki parlament osnovan 979., predstavlja najstariji parlament s kontinuitetom postojanja na svijetu. Nacionalni blagdan “Tynwald Day” slavi se 5. srpnja. Stanovništvo otoka tradicionalno se bavi uzgojem ovaca, dok ribolov ima samo još lokalno značenje. U posljednje vrijeme sve više se razvijaju turizam i offshore-bankarstvo. Otok ima vlastitu valutu (Isle of Man Pound), vezanu u omjeru 1:1 za englesku funtu.
U svibnju 1940. britanske vlati izdale su zapovijed za evakuaciju hotela i pansiona u Ramseyu, Onchanu i Port Erinu na otoku Manu. Pretpostavlja se da se u raznim logorima diljem otoka ni u kojem trenutku nije nalazilo više od 10 000 interniranih osoba. Svaka internirana osoba imala je pravo napisati dva pisma tjedno, koja je potom cenzurirao Cenzorski ured u Liverpoolu.
Središnji logor bio je smješten duž promenade u Douglasu, dok je od skupine kuća, razmještenih oko jednog trga poviše grada, napravljen logor Hutchinson. Mooragh, promenada sastavljena od tridesetak malih hotela i pansiona u Ramseyu, bio je prvi internacijski logor uspostavljen na otoku. Lokalno stanovništvo pozdravilo je njegovo otvaranje, s obzirom na to da zbog rata otok Man više nisu posjećivali turisti. Logor je otvoren 21. svibnja 1940, a prvi internirci stigli su onamo 4. lipnja. Maksimalan broj interniraca smještenih u tom logoru iznosio je 2900 muškaraca, među njima 200 židovskih liječnika.
Logor Mooragh bio je podijeljen na zasebne sekcije, kako bi se izbjegao dodir između probritanskih njemačkih Židova i pronjemačkih britanskih fašista. Od 1940. u logoru je izlazilo interno glasilo “Stimmen hinter Stacheldraht” (Glasovi iza bodljikave žice).
U Onchanu, gradiću sjeverno od Douglasa, također je postojao internacijski logor za muškarce, sastavljen od nekoliko kuća u Kraljevskoj aveniji, okruženih bodljikavom žicom. Među stanovnicima logora u Onchanu, bilježe kroničari, bili su 121 umjetnik i književnik, 113 znanstvenika i učitelja, 68 odvjetnika, 67 diplomiranih inženjera, 38 liječnika, 22 diplomirana inženjera kemije, 19 svećenika i 12 zubara. Prema popisu, 1230 (82 posto) interniraca bili su Židovi, od kojih se čak 1080 priključilo Pionirskom korpusu britanske vojske ili drugim vladinim službama. Logor u Onchanu imao je i vlastito platežno sredstvo – nedatirane mjedene kovanice s imenom logora i vrijednošću s jedne, te simbolom “triquetre” s druge strane.
U luci Erin nalazio ženski logor Rushen, u kojem je koncem 1940. obitavalo preko 3000 interniranih žena.

“Engleske godine”

Sudbinom izbjeglica iz nacističke Njemačke u britanskoj internaciji bavi se roman “Engleske godine” austrijskog pisca Norberta Gstreina, čija se radnja dijelom događa u internacijskom logoru na otoku Manu, kao i na brodu “Arandora Star”. Roman je u hrvatskom prijevodu sredinom listopada objavljen u izdanju zaprešićke nakladničke kuće “Fraktura”.
Tema romana potraga je za identitetom židovskog književnika Gabriela Hirschfeldera, koji je, nakon bijega iz nacističkog Beča i internacije u Douglasu, nastavio živjeti u britanskom gradu Southend on Sea, gdje 1995. umire. O Hirschfelderu kruže glasine da je upleten u neki zločin. Na kraju romana, međutim, ispostavlja se da je stvarni Hirschfelder još 1940. poginuo u torpediranju broda “Arandora Star”, koji je ratne izbjeglice iz Engleske trebao prevesti u Kanadu.
Pod Hirschfelderovim imenom, pa i pod krinkom njegove biografije, nastavlja živjeti izvjesni Harrasser, ne-Židov, koji je napustio Austriju zbog krivnje za smrt jedne židovske djevojke. Interniran u istom logoru, Harrasser jedne noći dobiva fatalnu partiju karata protiv Hirschfeldera, u kojoj je ulog bio upravo zamjena identiteta. Novi Hirschfelder u Engleskoj se dobro snalazi, objavljuje svoja sjećanja i najavljuje književno djelo stoljeća pod naslovom “Engleske godine”, što mediji nekritički prihvaćaju, tim više što je Hirschfelder u svojoj “staroj domovini” Austriji postao proslavljeno i rado čitano književno ime. Norbert Gstrein, rođen 1961. u Milsu (Tirol), trenutačno živi u Hamburgu i Londonu. Za svoja prozna djela nagrađivan je brojnim renomiranim književnim nagradama. Za roman “Engleske godine” primio je 1999. prestižnu nagradu “Alfred Döblin”.

Boris PERIĆ