Korejci su za barut doznali otprilike u isto vrijeme kad i Kinezi. U početku se Koreja oslanjala na uvoz iz Kine, no kineski carevi oklijevali su s velikim isporukama pa je pokrenuta domaća proizvodnja

Poznato je da je barut izumljen u Kini, no Kinezi dugo nisu razmišljali o tome da će ga koristiti u ratu, nego su vatrometima zabavljali careve i visoko plemstvo. Po svemu sudeći, prvi su se kineski topovi pojavili oko 1000. godine, a otprilike u isto vrijeme vjerojatno su se počeli koristiti i na brodovima.

Zanimljivo je da najraniji sačuvani spis o uporabi topova na brodovima datira iz 1380. godine. Korejska je flota od 80 brodova u bitki kod Jinpoa uništila flotu japanskih pirata od čak 500 brodova. Pobjeda je ostvarena ponajviše zahvaljujući uporabi topova ili “vatrenog oružja”, kako navodi izvorni spis. Vatreno oružje izradio je vojskovođa i izumitelj Choe Museon (1325. – 1395.), po kojem se danas zove jedna od podmornica klase Jang Bogo južnokorejske mornarice.

Piratstvo je u Japanu u XIV. st. bilo svojevrsna gospodarska grana koja je prehranjivala siromašno stanovništvo, no nije se ogledalo u presretanju i zapljeni brodova nego u napadima na obalna naselja te pljački svega što se moglo odnijeti, uključujući robove. Razlog za osiromašivanje Japana bio je građanski rat (1322. – 1392.), u kojem su zaraćene strane nemilice pljačkale i uništavale sve pred sobom. Ratna podjela značila je i potpuni gubitak nadzora središnje vlasti, što su iskoristili lokalni klanovi i organizirali piratstvo. A kako je Koreja bila najbliža, velika većina napada bila je usmjerena prema njoj. Pritom bi taktika lova na pojedinačne brodove bila neučinkovita pa je razvijena taktika masovnog napada na obalna sela i gradove gdje se bogati plijen nalazio na malom prostoru.

Namjenska plovila

U početku su korejski vladari pokušavali zaustaviti pirate tako što su ih dočekivali u zasjedama na kopnu, no ta se taktika pokazala neučinkovitom. I kad bi uspjeli ubiti ili zarobiti veći broj Japanaca, njihovi bi brodovi otplovili neoštećeni, a na japanskim su otocima bile još tisuće kandidata za taj posao. Jedini pravi način da ih se zaustavi bio je uništiti brodove. Kronike od 1374. do 1388. zabilježile su 378 napada japanskih pirata. Pritom je njihovu flotu rijetko kad činilo manje od 200 brodova. Kad je Choe Museon potopio golemu flotu od 500 brodova, prijetnja se barem na neko vrijeme znatno smanjila.

Sljedeći važni zapisi iz 1383. spominju pomorsku bitku u kojoj je korejski admiral Jeong Ji isključivo topovima uspio potopiti 17 piratskih brodova, a već iduće, 1384. godine, napadom na Tsushimu potopljeno je 300 japanskih brodova i iz ropstva oslobođeno više od sto Korejaca.

Očito je u XIV. st. tehnička (tj. topnička) nadmoć Koreje nad Japanom bila tolika da ga je pobjeđivala u većini pomorskih bitaka.

Korejci su za barut doznali otprilike kad i Kinezi. U početku se Koreja oslanjala na uvoz iz Kine, no kineski carevi oklijevali su s velikim isporukama pa je pokrenuta domaća proizvodnja. Zahvaljujući tomu počela je proizvodnja vatrenih strijela (hwajon) i vatrenih cijevi (hwatong). Masovna proizvodnja vatrenog oružja počela je 1377., a njegova ugradnja na brodove 1378. godine. Do 1380. i bitke kod Jinpoa vrijeme je potrošeno na izgradnju brodova, izradu oružja i obuku posada.

Gradnja ozbiljne flote

Do početka XV. st. korejski su proizvođači razvili niz vrsta vatrenog oružja kao što su topovi (daejanggunpo, ijanggunpo i samjanggunpo), primitivni minobacač (jillyeopo), ali i serija lansera raketa (yuhwa, juhwa i chokcheonhwa). Većina tog oružja bila je namijenjena uporabi na brodovima i obalnim utvrdama jer je najveća opasnost dolazila s mora. Najveći su topovi imali učinkoviti domet do 600 metara. Na udaljenosti od 400 metara mogli su napraviti znatnu štetu na zidinama izgrađenim od granita pa se pretpostavlja da je jedan pogodak u piratski brod bio dovoljan da mu se nanese velika šteta, pa čak i da ga se potopi.

Za borbu na malim udaljenostima korejski su brodovi bili naoružani lakim (takozvanim ručnim) topovima. Iako im je najveći učinkoviti domet bio čak 300 metara, u pravilu su se koristili na znatno manjim udaljenostima. Napunjeni krupnim šljunkom ili kamenim kuglicama imali su uništavajući učinak za posade japanskih piratskih brodova.

Korejci su na brodovima koristili i lansere vatrenih strijela (zapravo rakete). Iako im je preciznost bila slaba, oni najveći omogućavali su domet od čak 1500 metara. Ako su piratski brodovi bili u zbijenoj formaciji, strijele na barutni raketni pogon mogle su napraviti znatnu štetu jer su imale mala barutna punjenja koja bi eksplodirala nakon što bi pogodile cilj. Njihova je namjena prije svega bila onesposobiti posadu iako su puno puta zapalile i brodove. Osim toga, psihološki je učinak na japanske pirate kad ih se napadalo s takve udaljenosti bio golem, pa čak i kad strijele ne bi pogodile cilj.

Velika proizvodnja omogućila je Koreji da do 1410. izgradi flotu od 160 brodova naoružanih topovima. Za razliku od Europljana, koji su na postojeće brodove (uglavnom galije) postavljali topove inače razvijene za kopnene bojišnice (v. Na europskim galijama, HV 416), Korejci su krenuli potpuno drugim smjerom – projektirali su i izgradili brodove isključivo namijenjene za nošenje i uporabu topova. Kako bi osigurali dostatnu stabilnost ne samo tijekom plovidbe nego i tijekom borbe, kad bi sila trzaja topova mogla prevrnuti brod, napravili su velike brodove koji su mogli ponijeti do 500 tona tereta. Izgradnja je na vrhuncu dosezala čak 75 brodova mjesečno.

Ujedinjeni Japan napada

Vrhunac korejske vojne brodogradnje bili su brodovi kornjače (Geobukseon), koji su se pojavili krajem XVI. stoljeća. Prvi je dovršen 1592., a danas se procjenjuje da ih je ukupno izgrađeno od 20 do 40. Namjena im je bila obraniti Koreju od japanske invazije, koja je mogla doći jedino s mora. Japan je tad bio više-manje jedinstven pod vlašću diktatora Toyotomija Hideyoshija (1537. – 1598.) i pokušavao je zavladati Korejom od 1592. sve do 1598. godine.

Tijekom rata izgrađeno je nekoliko različitih tipova brodova kornjača, koji su se ponajviše razlikovali po veličini i naoružanju, no ni jedan nije bio kraći od 30 i dulji od 37 metara. Ime su dobili po tome što je najgornja paluba bila zaštićena metalnim pločama na kojima su se nalazili šiljci pa su posada i ukrcani vojnici bili zaštićeni od topovskih kugli, strijela, kopalja i drugih projektila. Šiljci su pružali dodatnu zaštitu od pokušaja uskakanja.

 

Brodovi su do mjesta pomorske bitke dolazili s pomoću vjetra, a svaki je imao dva jarbola na kojima je bilo po jedno jedro. Pokretljivost u bitki povećavala se veslanjem, a brodovi su ovisno o veličini imali deset do 16 vesala. Veslači su bili na donjoj palubi. Suvremeni izvori navode da ih je na svakom brodu bilo od 70 do 80, no vjerojatno je u taj broj uračunata kompletna posada. Procijenjena brzina uz pogon na vesla bila je od šest do sedam čvorova.

Uz posadu, na svakom je brodu bilo 50 do 60 “marinaca”, uglavnom zaduženih za opsluživanje 20 do 26 topova. Svi su se topovi nalazili na gornjoj palubi, a tijekom plovidbe usta cijevi bila su iza poklopaca. Na pramcu je bila zmajeva glava, no nije služila tek za plašenje protivnika. Unutar nje bila je posebna peć u kojoj su spaljivali sumpor kako bi dobili gust i otrovan dim koji je trebao zasljepljivati i gušiti protivnike. No, kako je u nekim uvjetima dim bio podjednako opasan i za posadu vlastitog broda, na kasnijim su tipovima u zmajeva usta ugrađivani topovi pa je zmaj zaista “rigao vatru”.

Korejci su u pomorskim bitkama brodove kornjače, s obzirom na velik broj topova i oklopnu zaštitu, prije svega koristili za napade na zapovjedne brodove. Prvi brod kornjača borbeno je uporabljen 29. svibnja 1592. u bitki za Sacheon. Iako su Korejci imali samo jedan brod kornjaču, njegova je pojava bila dostatna za potpunu pobjedu, pri čemu je uništena cijela japanska flota.

---

Naoružanje kornjača

Brodovi kornjače u pravilu su bili naoružani topovima srednjeg i malog kalibra iako su vjerojatno oni najveći barem na pramčanom dijelu imali dva velika topa. Najveći korejski topovi tog doba bili su Cheonja, dug je do 1,3 m i kalibra 130 mm. Iz njih su ispaljivali projektile daejanggunjeon mase do 30 kg, koji su nalikovali na rakete. Svaki je imao metalni vrh i krilca, dok je središnji dio bio od drva. Na cilj su djelovali kinetičkom energijom. Najveći domet topova Cheonja bio je 1,4 km.

Na brodovima kornjačama puno su češći bili topovi Jija, do metra duljine i kalibra oko 100 mm. Iz njih su ispaljivali strijele janggunjeon, koje su također bile nalik na rakete. Njihova je masa bila oko 16 kg, a najveći domet do jednog kilometra.

Sličan je top bio i Hyeonja, dug do 0,8 m i kalibra oko 80 mm. Iz njega su ispaljivane strijele chadajeon, također nalik na rakete. Masa im je bila oko tri kilograma, a domet do dva kilometra. U pomorskim je bitkama takav domet zapravo bio beskoristan, no projektili chadajeon zbog velike su početne brzine zasigurno imali znatnu kinetičku energiju tijekom udara u cilj pri udaljenostima do 100 metara.

Najmanji su bili Hwangja, koji bi u skladu s europskim standardima bili ručni topovi. Kalibra oko 50 mm, iz njih su se ispaljivale velike strijele mase oko 1,5 kg. Domet im je bio čak oko 700 m, no u pomorskim su se bitkama rabili na znatno manjim udaljenostima.

Tadašnji su “marinci” bili naoružani i arkebuzama Seungja i Se. Imale su učinkoviti domet do 150 m i uglavnom su služile za vrlo blisku borbu. Arkebuze spadaju u prve vrste streljačkog ručnog vatrenog oružja s poduljom cijevi. Paljenje je bilo primitivno, s pomoću fitilja. Bile su velike i masivne. Morale su se puniti preko usta cijevi pa im je brzina paljbe bila mala. Zbog veličine su bile teške za rukovanje. S obzirom na to da im je masa bila velika (oko sedam kilograma), vojnici su tijekom gađanja rabili metalni potporanj kako bi smanjili težinu i olakšali ciljanje.

Tekst: Mario Galić