Kad su najveći bojni brodovi u povijesti – Yamato i Musashi – ušli u operativnu uporabu usred Drugog svjetskog rata, japanski admirali zapravo nisu znali što će s njima. Početkom 1942. svima je bilo jasno da su nad pomorskim bojištima Tihog oceana zagospodarili avioni s nosača

Prvi svjetski rat bio je vrhunac “vladavine” bojnih brodova drednot i superdrednot. Doduše, bitke Velikog rata najmanje su se događale na moru, a i pojava “gadnog” malog plovila koje je neopazice moglo potopiti i diva od 160 metara nije im išla u prilog. Podmornice su prve nagovijestile da se vrijeme velikih bojnih brodova bliži kraju, no admirali velikih ratnih mornarica to još desetljećima nisu željeli priznati.
Prvi nosač aviona, HMS Argus, porinut je 2. prosinca 1917., prekasno da se uključi u Prvi svjetski rat. Da jest, možda bi kraj ere bojnih brodova i njihovih golemih topova došao ranije. Ovako su admirali dobili priliku za trošenje golemih sredstava u gradnju brodova bez budućnosti. Vrhunac zablude dosegla je japanska carska ratna mornarica gradnjom bojnih brodova klase Yamato. Danas je teško shvatiti što je japanske admirale i političare nagnalo na bacanje tisuća tona najboljeg čelika na gradnju najvećih bojnih brodova. Naime, njihova mornarica itekako je dobro znala vrijednost nosača aviona: u napadu na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. oni su joj donijeli veliku taktičku, a zamalo i stratešku pobjedu. Na žalost Japana, niti jedan od tadašnja tri američka nosača aviona raspoređena na Tihom oceanu u trenutku napada nije bio u Pearl Harboru. Štoviše, USS Enterprise, USS Saratoga i USS Lexington donijet će SAD-u u Bitki kod Midwaya u lipnju 1942. prvu veliku pobjedu. Do kraja Drugog svjetskog rata nosači aviona potpuno će zagospodariti bitkama na Tihom oceanu.
Japanski su admirali još netom nakon Prvog svjetskog rata razmatrali mogućnosti gradnje najvećeg bojnog broda na svijetu. No daljnje je planiranje moralo biti otkazano, ili barem marginalizirano, u veljači 1922. kad je Japan uz Ujedinjeno Kraljevstvo, Francusku i SAD potpisao Washingtonski pomorski sporazum. Njim su veličina i brojnost velikih ratnih brodova bile strogo ograničene. Stoga su planovi za projektiranje i gradnju obnovljeni tek 1934., nakon što se Japan povukao iz Lige naroda, a i navedenog Sporazuma.
S obzirom na to da je novi bojni brod morao biti naoružan brodskim topovima najvećeg kalibra na svijetu, znalo se da neće moći biti malen. U samom početku razrade idejnih planova razmatrala se mogućnost ugradnje topova od 406 mm, no na koncu je odlučeno da će se ugraditi još veći topovi, kalibra 460 mm. Naime, razlika u veličini i masi među njima bila je premala da bi se isplatilo trošiti cijeli koncept na manji kalibar.

Bez prave bitke
Gradnja prvog od planiranih pet brodova nove klase počela je 1937. godine. Prilično se oduljila pa je porinuće broda imenovanog Yamato obavljeno tek u kolovozu 1940., a japanskoj mornarici predan je u prosincu 1941. godine. Do tog trenutka bilo je jasno da je brod koncepcijski zastario i da su u njegovu gradnju i opremanje “ulupana” golema sredstva, prevelika u odnosu na ono što je nudio. No to nije spriječilo admirale da inzistiraju na dovršetku i drugog broda te klase – Musashi. Porinut je 1. studenog 1941., a mornarici je predan u kolovozu 1942. godine. Besmisao gradnje brodova Yamato na kraju su si morali priznati i najzadrtiji admirali te je treći brod, nazvan Shinano, dovršen kao nosač aviona. Gradnja četvrtog i petog broda otkazana je.
Kad su Yamato i Musashi ušli u operativnu uporabu usred rata, admirali zapravo nisu znali što će s njima. Početkom 1942. svima je bilo jasno da su nad pomorskim bojištima Tihog oceana zagospodarili avioni s nosača. Ništa manje opasne nisu bile ni podmornice. Yamato je lako mogao skončati svoju kratku službu već 17. kolovoza 1942., kad ga je s četiri torpeda napala američka podmornica USS Flying Fish (SS/AGSS-229). Na američku žalost, sva su četiri promašila. Više sreće imala je podmornica USS Skate (SS-305) dana 25. prosinca 1943., kad je od četiri torpeda samo jedan pogodio cilj. To ni izdaleka nije bilo dostatno za potapanje tako velikog broda, ali ga je zato sve do 3. veljače 1944. izbacilo iz uporabe. Nakon što je popravljen, Yamato je tijekom bitke u Filipinskom moru 19. i 20. lipnja 1944. prvi i jedini put otvorio paljbu iz svojih topova. Ironično je da je posada greškom gađala japanske avione koji su se vraćali sa zadaće. Početak kraja nazreo se 24. listopada 1944., kad su brod pogodile dvije probojne bombe te ga neznatno oštetile. Prava katastrofa uslijedila je u travnju 1945.: kao odgovor na napad na Okinawu, japanska mornarica počela je operaciju Ten-Go, kojom je trebala otjerati američke snage daleko od svojeg domicilnog otočja. Međutim, američki su avioni s nosača napali 7. travnja Yamato te ga pogodili s najmanje 11 torpeda i šest bombi, što je na kraju dovelo do eksplozije streljiva u prepunim skladištima i potonuća. Musashi je još prije doživio sličnu sudbinu. Uopće nije izravno sudjelovao u bitkama, a američki su ga avioni s nosača potopili 24. listopada 1944. kod zaljeva Leyte blizu filipinskog otočja.

Prikrivanje kalibra
Bojni brodovi klase Yamato naoružani su najvećim brodskim topovima ikad napravljenim: 40 cm/45 Type 94. Oznaka je namjerno bila pogrešna kako bi se prikrile prave mogućnosti topova i njima naoružanih brodova. Pravi kalibar bio je 460 mm, a duljina cijevi 46 kalibara (21,13 m). Masa svakog topa bila je 147,3 t. Devet je topova bilo smješteno u tri kupole: dvije na pramcu i jedna na krmi. Sve tri kupole mogle su se zakretati za 300 stupnjeva te su omogućavale zauzimanje elevacije od –5 do +45 stupnjeva.
Za top Type 94 razvijene su dvije probojne granate – jedna rasprskavajuća i jedna protuzračna. Masa probojnih granata Type 91 i Type 1 bila je 1460 kg. Pri elevaciji cijevi od +45 stupnjeva i početnoj brzini granate na ustima cijevi od 690 m/s domet je bio 42 030 m. No, pritom bi granata letjela čak 98,6 sekundi, što znači da je taj domet bio neuporabljiv protiv pokretnih ciljeva kao što su brodovi. Zato je najveći uporabljivi domet bio 25 kilometara. No i taj je bio prevelik jer su palubni bombarderi iz obrušavanja i torpedni avioni mogli napadati ciljeve stotinama kilometara daleko od matičnih nosača aviona. Da su ikad djelovali protiv drugog broda, topovi Type 94 mogli bi održavati konstantnu brzinu paljbe od jedne i pol do najviše dvije granate u minuti.
S duljinom od 263 m preko svega i najvećom širinom od 38,9 m bojni brodovi klase Yamato bili su vrlo dobra meta. Stoga su većinu borbenih operacija proveli ploveći vrlo velikim brzinama (vršna je bila 27 čvorova, no pritom su trošili goleme količine goriva) i oštro mijenjajući kurs kako bi izbjegli bombe i torpede. Pri takvoj vožnji, čak i da su imali neki cilj u dometu, od paljbe nije moglo biti ništa. Jedino su protuzračni topovi neprestano gađali.

Nije bilo spasa
Koliko se pomorsko ratovanje promijenilo tijekom Drugog svjetskog rata najbolje pokazuje usporedba topništva na Yamatu u trenutku primopredaje i u trenutku potonuća. Brod je japanskoj mornarici predan s devet topova od 460 mm koji su i ostali gdje su bili. Broj od prvotnih 12 slabijih topova 15,5 cm/60 3rd Year Type prepolovljen je, no zato je broj od 12 topova 12,7 cm/40 Type 89 koji su se mogli rabiti i za protuzračnu obranu udvostručen. Konačno, brod je u početku imao 24 protuzračna topa Type 96 kalibra 25 mm, a kad je potonuo imao ih je čak 162! Japan je u pokušaju jačanja protuzračne komponente čak razvio i protuzračnu granatu Sanshiki Model 13 za divovske Yamatove topove kalibra 460 mm. Imala je masu od 1360 kg, a sadržavala je 900 štapića i 600 kuglica. Zamisao je bila da granata opremljena vremenskim upaljačem eksplodira na unaprijed određenoj visini i stvori “zid” od štapića i kuglica. Iako su granate Sanshiki od 1944. godine činile čak 40 % borbenog kompleta Yamata i Musashija, rabljene su vrlo rijetko. Prvi je razlog to što su bljesak i prasak tijekom opaljenja topova od 460 mm ozbiljno umanjivali mogućnosti djelovanja drugih PZO oružja. Drugi je bio nepouzdanost: navodno je jedna granata eksplodirala na Musashiju tijekom punjenja topa u Bitki kod zaljeva Leyte kad je brod i potonuo. Zbog stradanja brojnih članova posade i velikih oštećenja broda, borbene mogućnosti Musashija bile su znatno smanjene, što je pridonijelo njegovoj tragediji. Stoga ne čudi da je Yamato uporabio granate Sanshiki samo dvaput, oba puta tijekom operacije Ten-Go. Prvo su pokušali oboriti mornarički izvidnički avion koji ih je pratio s velike udaljenosti, a onda se obraniti od napada palubnih aviona. Međutim, ni radikalno jačanje protuzračne komponente nije spasilo Yamato.

Američko ploveće topništvo
Nije samo Japan bio taj koji je otkrio da su sredstva i vrijeme uloženi u gradnju bojnih brodova velik promašaj. Do jednakog je zaključka došao i SAD. Međutim, SAD-u je znatno veći ekonomski potencijal omogućio vrlo brzu izgradnju velikog broja nosača aviona i postizanje potpune prevlasti.
Američka ratna mornarica imala je tijekom Drugog svjetskog rata 24 bojna broda. Međutim, tijekom rata izgrađena su samo četiri klase Iowa. Prvi, Iowa (BB-51), porinut je u kolovozu 1942., a zadnji – Wisconsin (BB-64) u prosincu 1943. godine. Gradnja zadnjih dvaju planiranih brodova otkazana je, kao što je otkazana i gradnja pet brodova klase Montana.
Za razliku od Japana, koji nije znao što će sa svojim bojnim brodovima, SAD-u su služili za topničku pripremu desanata na otoke. Tri su (USS Arkansas, USS Nevada i USS Texas), s tim zadatkom iskorištena i tijekom iskrcavanja u Normandiji 6. lipnja 1944. godine.
Naoružani topovima 16″/50 caliber Mark 7 od 406 mm, koji su rasprskavajuće projektile mase 860 kg mogli ispaliti do udaljenosti od 39 km, bili su idealni za “omekšavanje” ukopanih protivnika. Probojne granate Mark 8 izvorno su trebale potapati bojne brodove, no mogle su probiti betonske zidove debele do devet metara. Pritom je konstantna brzina paljbe topova Mark 7 mogla biti čak dvije granate u minuti. Otoci nisu gađani s udaljenosti od 39 km, nego iz puno veće blizine kako bi ciljači na brodovima mogli neposredno navoditi paljbu. Bojni brodovi svoju su zadaću obavljali isključivo kao pripremu za desantiranje i na samom početku desanta. Kad bi američke snage prodrle u dubinu kopna, bojni brodovi više ne bi djelovali. Glavni je razlog prije svega bila nepreciznost paljbe zbog gibanja broda. Snaga granate od 860 kg bila je golema te bi svako, pa i najmanje odstupanje (recimo pola stupnja) u trenutku opaljenja moglo ugroziti američke snage: radila je krater 15 m širok i 6 m dubok, a geleri su letjeli do udaljenosti od 270 m.

Tekst: Mario GALIĆ
Foto: U.S. Naval History and Heritage Command