Sveprisutnost besposadnih letjelica i doktrine koje se odnose na potencijalni simetrični sukob s protivnicima sličnih sposobnosti potaknule su američki Marinski korpus i KoV na hitno pronalaženje rješenja za blisku protuzračnu obranu svojih postrojbi

Nakon hladnog rata protuzračna je obrana kratkog dometa gotovo nestala iz američkih oružanih snaga. Nije, naime, više bilo potrebe za njom zbog zračne nadmoći na koju su Amerikanci uvijek mogli računati. Ozbiljnije se radilo jedino na zaštiti baza od minobacačkih mina, granata i raketa (Counter-Rocket, Artillery, Mortar – C-RAM). No, događaji u Siriji, konkretno ISIL-ova uporaba “kamikaza” besposadnih letjelica, prvo su potaknuli Marinski korpus (USMC) na pronalazak novog načina obrane svojih postrojbi raspoređenih na Bliskom istoku. Ubrzo se priključuje i KoV, čiji je prioritet bio osiguranje PZO-a za svoje postrojbe u Europi. Analitičari kažu da je to reakcija na trendove masovne uporabe besposadnih letjelica, koji su se pokazali u sukobu u Ukrajini. Nadalje, doktrine koje razmatraju potencijalne sukobe znaju da čak i zaštita postrojbi koju pruža vlastito ratno zrakoplovstvo može biti manje učinkovita ako protivnik ima robusnu i dalekometnu protuzračnu obranu.

Marinci brzo reagiraju

Početkom 2016., na temelju zahtjeva s terena, u sklopu Marinskog korpusa ustrojen je tim sa zadaćom osiguranja relativno brzog rješenja za zaštitu postrojbi raspoređenih na Bliskom istoku. Odlučeno je da će se kombinirati postojeće tehnologije i sustavi: PZO naoružanje bit će postavljeno na oklopno vozilo M-ATV i lako vozilo za sve terene Polaris MRZR, koja raspoređene snage uvelike koriste.

Marinski korpus predstavio je krajem svibnja 2018. na parkiralištu Pentagona dio traženih konfiguracija, nakon čega je slijedilo njihovo završno testiranje i slanje na teren. Demonstrirane su tri kombinacije, dvije na M-ATV-u i jedna na MRZR-u. Sve su uključivale “grozd” s po četirima antenama radara RPS-42 s elektrooptičkim motrilačkim sustavom na vrhu. Ti radari, proizvod izraelske tvrtke RADA, rade u frekvencijskom pojasu S (2 do 4 GHz) i sastoje se od više nepokretnih AESA (Active Electronically Scanned Array) antena. Takvo je rješenje mehanički pouzdanije od rotirajućih antena, a i nema stanke u motrenju između okreta antene. Broj antena ovisi o željama i potrebama korisnika, a svaka antena, tj. panel, pokriva azimut od 90 stupnjeva i elevaciju od –5 do 70 stupnjeva. Domet se kreće između najmanje 150 m i najviše 30 km po udaljenosti te od otprilike deset do više od 9000 m po visini. Masa svakog panela iznosi 23 kg, a cijelog sustava s četirima antenama 105 kg.

 

Modularna stanica

MRZR nije opremljen naoružanjem pa je moguće kombinirati ga s prijenosnim sustavom Sierra Nevada Modi (nosi se u naprtnjači) za ometanje upravljačke komunikacije besposadnih letjelica. Vozila M-ATV naoružana su daljinski upravljanim oružnim stanicama: jedna  Kongsbergovim Protectorom s višecijevnom strojnicom Gatling kalibra 7,62 mm M134 Minigun, a druga težom stanicom tvrtke Moog iz serije RIwP (Reconfigurable Integrated – weapons Platform). Kod potonje je riječ o iznimno modularnom konceptu oružnih stanica, koje mogu uključiti više od sto različitih kombinacija senzora, streljačkog i raketnog naoružanja. U ovom je slučaju stanica naoružana topom M230 Chain Gun kalibra 30 x 113 mm, spregnutom strojnicom M240 kalibra 7,62 x 51 mm te četverostrukim lanserom ubojnih besposadnih letjelica Coyote, a ciljnički je blok IBAS (Improved Bradley Acquisition Subsystem) tvrtke Leonardo DRS. Ugradnja te oružne stanice na M-ATV prema navodima proizvođača traje svega četiri sata.

Sustav Coyote u ovom je slučaju namijenjen lovu na druge besposadne letjelice i dolazi u inačici Block 1B s radiofrekvencijskim tražilom i blizinskim upaljačem bojne glave. Krstareća brzina te letjelice iznosi oko 100 km/h, najveća 130 km/h, vrhunac leta do 9000 m, a autonomija leta do dva sata. Masa letjelice iznosi 5,9 kg. Nije poznato koje su sve konfiguracije PZO sustava i u kojem broju na kraju poslane na Bliski istok, ali sudeći prema objavljenim snimkama 2. bojne lake protuzračne obrane (2nd Low Altitude Air Defense Battalion) na vježbalištu u jugozapadnoj Aziji iz veljače ove godine, među njima je ona sa strojnicom Gatling.

Sustavan pristup

Program je u međuvremenu prerastao početni žurni okvir i postao službeni program nazvan Marine Air Defense Integrated System (MADIS). Takav sustav integrira ne samo različita raketna i cijevna oružja nego i sustave za ometanje te sustave za ciljanje i motrenje. MADIS je zamišljen modularno, kako bi se pojedine njegove komponente mogle zamjenjivati usporedno s razvojem tehnologije, odnosno promjenom potreba i protivničkih sposobnosti.

U prvom koraku razvoja, označenom kao MADIS Increment 1, planira se postavljanje PZO/protudronskih oružnih sustava na novo lako oklopno vozilo J-LTV te uvođenje statičkog obrambenog sustava za obranu baza o kojem još nema pojedinosti. Samohodni dio Incrementa 1 sastoji se od dviju podinačica. Prva je Mk1, opremljena oružnom stanicom s lanserom raketa Stinger uz komplet za lansiranje i s ramena, sustavom za elektroničko ratovanje, “oružjem za izravnu vatru” (što može biti top ili čak laser) te elektrooptičkim i infracrvenim senzorom. S druge strane, podinačica Mk2 fokusirana je na borbu protiv besposadnih letjelica s oružjem za izravnu vatru, sustavom za elektroničko ratovanje, elektrooptičkim i infracrvenim senzorom te radarom koji pokriva 360 stupnjeva po azimutu i kompletom opreme za zapovijedanje i vezu. Increment 2 trebao bi nakon toga nadograditi ubojitost sustava iz prve faze, a Increment 3 odnosi se na uvođenje sustava srednjeg dometa kao što su Patriot KoV-a SAD-a ili izraelski Iron Dome, koji bi pokrivao obranu od većih besposadnih letjelica te klasičnih prijetnji. Increment 1 uvelike se oslanja na sustave i komponente koji već postoje i koriste se na terenu, kao što su spomenuti sustavi koji su poslani na Bliski istok. Inačica sustava koja će se “združiti” s J-LTV-om treba ove jeseni proći testiranja kako bi se mogla donijeti odluka o uvođenju u uporabu planirana za prosinac.

Višenamjenski radar

Istodobno se razvija i novi višenamjenski radar AN/TPS-80 Ground/Air Task-Oriented Radar (G/ATOR), koji će biti okosnica motrilačke komponente sveukupnog marinskog PZO-a, tj. MADIS-a. Riječ je o radaru kratkog do srednjeg dometa, s antenom s faznom rešetkom koji se od kraja 2018. već nalazi u inicijalnoj uporabi. USMC planira integrirati ukupno 57 tih radara. Razvoj G/ATOR-a ide postupno, prema Blockovima, pa je prvi na redu za uvođenje u uporabu Block 1 namijenjen nadzoru zraka i klasičnim PZO zadaćama. Block 2 tomu će dodati sposobnosti otkrivanja topničke vatre i upravljanja njom, a Block 3 predviđa niz poboljšanja, uključujući i uvođenje Mode 5/S IFF sposobnosti, ali bit će preskočen i integriran u Block 4, koji će imati još i sposobnosti potrebne za upravljanje zračnim prometom. Cijeli sustav radara razmjerno je kompaktan kako bi se olakšalo njegovo prevoženje, što je marincima iznimno važno. Sastoji se od samog radara s antenom (Radar Equipment Group) postavljenog na jednoosovinsku prikolicu, opreme za osiguranje električne energije (Power Equipment Group), koju čini generator od 60 kilovata i komplet kabela na standardnoj paleti, te komunikacijske opreme (Communications Equipment Group). Radarsku prikolicu vuče kamion MTVR, koji prevozi i paletu s generatorom, a komunikacijski komplet nalazi se na jednom HMMWV vozilu.

 

Mobilna zapovjedništva

U probnoj je fazi uporabe i zapovjedni sustav Common Aviation Command and Control System (CAC2S), koji integrira informacije iz različitih zračnih i zemaljskih radarskih sustava te senzora i daje zajedničku sliku u realnom vremenu. Njegova je aktualna inačica Phase 2 manjih dimenzija u odnosu na prethodne sustave, a prevozi se lakim terenskim vozilima HMMWV. To omogućuje znatno veću mobilnost sustava pa time i otpornost na protivničko djelovanje. Postavljanje u funkciju iz hodnje jednog upravljačkog centra CAC2S traje nekoliko sati, a za prethodni sustav trebao je cijeli dan. Sustav je istodobno puno moderniji pa je tako, primjerice, brzina obrade podataka desetak puta veća. S CAC2S-om integriran je i sustav CTN za prijenos podataka u realnom vremenu, što omogućuje i prijenos podataka koji mogu služiti za upravljanje vođenim streljivom, a ne samo za situacijsku svijest kao kod sustava Link 16 koji radi s određenim vremenskim odmakom. CTN marinska je inačica sustava CEC (Cooperative Engagement Capability) RM-a SAD-a te je kompatibilan s njim. Planirano je uvođenje u uporabu 50 kompleta navedenog zapovjednog sustava u različitim veličinama i na različitim razinama upravljanja – od taktičkih koji imaju oko 16 operatera do onih na operativnoj razini s više no deseterostrukim brojem operatera.

 

Povratak osvetnika

Nastojeći žurno osigurati blisku protuzračnu obranu svojim postrojbama, posebno protiv besposadnih letjelica, KoV SAD-a vratio je u uporabu samohodne PZO sustave vrlo kratkog dometa Avenger AN/TWQ-1. Pokrenut je program remonta uskladištenih sustava namijenjenih otpisu, a cilj je vratiti ih ukupno 72 za potrebe snaga raspoređenih u Europi. Budući da je još početkom 2018. pola bilo isporučeno, plan je dosad vjerojatno ispunjen. Avenger potječe iz ranih osamdesetih, a naoružan je dvama četverostrukim lanserima Stinger te teškom strojnicom kalibra 12,7 mm. Sve je ugrađeno na neoklopljeni HMMWV, što znači da i dalje postoji problem neposredne PZO zaštite postrojbi prednje crte.

Drugi je hitni korak bilo iniciranje razvoja inačice raketa Stinger s bojnom glavom s blizinskim upaljačem. Standardni Stinger ima udarni upaljač, koji zahtijeva veliku preciznost te podrazumijeva znatno slabiju vjerojatnost pogotka kad je riječ o ciljevima kao što su male besposadne letjelice. Plan uključuje modernizaciju novim upaljačem te produljenje vijeka trajanja za deset godina zamjenom motora i kapsule za generiranje plina. To će se provesti na oko 5000 raketa tijekom pet godina s proračunom od oko 270 milijuna dolara. Odluka o nabavi obnovljenih raketa bila je planirana za početak ove godine, nakon ispitivanja koje provodi Zapovjedništvo KoV-a za testiranje i evaluaciju.

Integrirani pristup

KoV SAD-a provodi obnovu PZO-a u sličnom smjeru kao Marinski korpus. Prema strategiji razvoja PZO-a objavljenoj u ožujku ove godine, cilj je, kao i kod Marinskog korpusa, doći do potpuno integriranog višeslojnog sustava. Upravljanje sustavom PZO-a i povezivanje svih njegovih sastavnica/modula na načelu “plug and play” povjereno je zapovjednom elementu pod imenom Integrated Air and Missile Defense (IAMD) Battle Command System (IBCS), koji bi do 2022. trebao biti spreman. Pojedine sastavnice cijelog sustava dolaze iz dosad samostalnih projekata već etabliranih Patriota i THAAD-ova, ali i novorazvijenih komponenti IM-SHORAD (Initial Maneuver Short Range Air Defense) i IFPC (Indirect Fire Protection Capability), te radarskih sustava koji će također biti obnovljeni.

IFPC bio je prvotno ambiciozno zamišljen kao “jedan za sve”. Naime, taj je sustav trebao preuzeti sve zadaće obrane ispod razine Patriota i to kombinirajući velik broj različitih vođenih raketa, što postojećih kao Aim-9X, Stinger, Helfire ili izraelski Tamir (s Iron Domea), što onih u razvoju, kao što je Lockheedova raketa Miniature Hit To Kill. Sve bi se lansirale iz kutijastog lansera velikog kapaciteta postavljenog na kamion FMTV (kao kod VLRS-a Himars) pod nazivom MMS (Multiple Missile Launcher).

Nova strategija predviđa koncentraciju razvoja sposobnosti IFPC-a protiv sofisticiranijih prijetnji “višeg reda” kao što su krstareće rakete. Testiranja su pokazala da originalna zamisao sustava s iznimno širokim spektrom djelovanja nije izvediva. Naime, nije bilo moguće pomiriti suprotne zahtjeve za, npr., veliku mobilnost uz istodobno tehnički i fizički veće i kompleksnije podsustave i rakete za borbu protiv ostalih ciljeva.

 

Već poznate komponente

Sloj PZO-a vrlo kratkog dometa sad treba pokrivati sustav IM-SHORAD (Initial Maneuver Short Range Air Defense) postavljen na oklopna kotačna vozila Stryker. Razvila ga je tvrtka Leonardo DRS, a sastoji se od komponenti poznatih Marinskom korpusu. Naime, odabranu konfiguraciju IM-SHORAD-a čini oružna stanica Moog RIwP s topom 30 mm M230, spregnutom strojnicom 7,62 mm, sustavom za ometanje i, za razliku od marinske inačice, dvama lanserima raketa. Jedan je lanser četverostruki za rakete Stinger, dok je drugi dvostruki za inače protuoklopne rakete Hellfire koje u inačici AGM-114L s mikrovalnim radarskim vođenjem mogu biti učinkovite i protiv besposadnih letjelica i helikoptera. Radarska komponenta sustava također se sastoji od četiriju antena radara RPS-42, taj put postavljenih razdvojeno na četirima kutovima tijela Strykera. Prilikom odabira glavni su konkurent Leonardu bili General Dynamics i Boeing s naprednom inačicom sustava Avenger, no glavna im je zamjerka bila da se na Strykeru trebaju obaviti veliki zahvati. Razvoj IM-SHORAD-a prioritet je i prva bitnica treba dogodine zaživjeti. Ukupno ih se namjerava kupiti 144 za opremanje četiriju bojni s po 36 sustava, zaključno s 2022. godinom.

Prema spomenutoj strategiji planiran je i razvoj mobilnog laserskog sustava na Strykeru, koji bi uz protudronsku obranu preuzeo i obranu od topničkog streljiva (C-RAM), a inicijalnu operativnu spremnost trebao bi dostići 2024. godine. U kontekstu IFPC-a od 2026. planirana je i operativnost jačeg laserskog sustava na kamionskom podvozju za veće i udaljenije ciljeve. Treba dodati da se KoV SAD-a kao privremenu mjeru odlučio i za izravnu nabavu dviju bitnica poznatog i dokazanog izraelskog sustava Iron Dome, točnije dvaju zapovjednih mjesta, dvaju radara, 12 lansera i 480 raketa. Isporuka se očekuje u prvoj polovini iduće godine.

Novi radar i novi ustroj

U planu je i uvođenje novog radara u integrirani PZO sustav. Ideja se kretala oko zamjene Patriotova radara AN/MPQ-65, čime bi se omogućilo motrenje unutar svih 360 stupnjeva, ali sad se na njega gleda kao na samostalan motrilački sustav koji bi služio svim sastavnicama integriranog PZO-a. Taj radar, pod radnim nazivom Lower Tier Air and Missile Defense Sensor (LTAMDS), očekuje se u uporabi od 2022. ili 2023. godine. Odabir konkretnog proizvoda će, koliko je poznato, biti između ponuda Raytheona, Lockheeda, Northropa i vjerojatno izraelske Elte.

S IBCS-om će se povezati i pasivni senzorski sustav za dalekometno motrenje zraka ALPS (Army Long-Range Persistent Surveillance), koji je već probno raspoređen pod europskim te indopacifičkim zapovjedništvom KoV-a SAD-a. Sustav je obavijen velom tajne i jedino postoje nepotvrđene informacije da uključuje 30-metarski toranj i upravljačko mjesto u kontejneru. No, pretpostavlja se da je posrijedi sustav za elektroničko motrenje koji otkriva prisutnost i približni položaj letjelica mjereći anomalije u elektromagnetskom spektru, tj. slici nekog područja koju čine različiti emiteri kao što su mreža mobilne telefonije, TV-a, radija itd… Druga je opcija da je riječ o nekom infracrvenom tražilu. Oba načela rada omogućuju i otkrivanje letjelica smanjene radarske zamjetljivosti, no ne smatraju se dovoljno preciznim za upravljanje vatrom. Doći će i do promjene ustroja PZO bojni, koje će postati mješovite. Dakle, bojne s Patriotima te PZO bojne kratkog dometa dobit će po bitnicu IFPC-a, čime će postati fleksibilnije i spremnije za raspoređivanje na terenu.

Vedran SLAVER