Sve se glasnije može čuti da je današnja koncepcija Apachea i njegovih “kolega” prevladana te da se njihove zadaće mogu jeftinije i sigurnije izvršavati borbenim besposadnim letjelicama. Te vijesti ipak još ne dopiru do proizvođača i oružanih snaga koji ih i dalje intenzivno razvijaju

 

Prvi jurišni helikopter AH-1G Cobra konstruiran je tijekom Vijetnamskog rata za blisku paljbenu potporu transportnim helikopterima UH-1 Iroquois (poznatiji kao Huey) prilikom desantiranja i izvlačenja snaga s prve crte bojišta. Pri razvoju Cobre, Bellovi su projektanti od Hueyja “posudili” motor s reduktorom, glavni rotor s dvije lopatice i repni rotor. S tim je sparen uski trup za dva člana posade. Pilotova je pozicija bila straga, a ciljač je bio sprijeda. Helikopter je dobio po jedan nosač za naoružanje sa svake strane trupa i pod nosom turetu s dvije Gatling strojnice M134 Minigun kalibra 7,62 mm ili bacača granata M129 kalibra 40 mm. Tureta se mogla zakretati 114 stupnjeva lijevo i desno što je znatno povećavalo zonu djelovanja. Turetom je upravljao ciljač. U samim su počecima glavno oružje bili saćasti lanseri spareni s jednostavnim ciljnikom. Tako je nastao malen, jeftin i učinkovit borbeni helikopter po kojem će sve do danas projektirati sve ostale.

Principi projektiranja bili su jednostavni: uzmi postojeći pogonski sustav, ugradi ga u što manji oklopljeni trup (kako bi povećao vjerojatnost preživljavanja iznad bojišta) i dodaj što više oružja. Prihvatile su ga sve zemlje koje su počele razvoj jurišnih helikoptera. Ili bolje rečeno, gotovo sve, zato što je SSSR odabrao nešto drukčiji pristup videći takav helikopter kao leteće borbeno vozilo pješaštva (BVP). Doduše, kao osnova poslužila je kombinacija pogonskih sustava zajedno s glavnim i repnim rotorom s postojećih helikoptera Mi-8 i Mi-14. Iako je trup u odnosu na Mi-8 bio manji, u njemu je ostavljen prostor za prijevoz osam vojnika.

Sovjetsko shvaćanje

U prvoj izvedenici Mi-24A pilot i ciljač sjedili su u velikoj kabini koja je, usprkos velikim staklenim površinama, zapravo pružala loš pregled terena. Takvo je rješenje odabrano da bi se zapovjedniku desantnog odjeljenja omogućio odabir točke desantiranja, slično kao tijekom djelovanja BVP-a. Već su rane vojne vježbe pokazale da je cijeli princip djelovanja promašen. Zbog toga je izvedenica označena kao Mi-24D dobila, možemo reći, klasičnu tandem kabinu s ciljačem sprijeda i pilotom straga. Mogućnost prijevoza osam vojnika ostala je sve do izvedenice Mi-35, no ona se vrlo rijetko koristi. Od samog je početka Mi-24 projektiran za uporabu protuoklopnih vođenih projektila, što ne čudi ako se zna da je SSSR bio predvodnik u njihovu razvoju. To će oružje vrlo brzo postati najvažniji dio naoružanja i drugih jurišnih helikoptera.

Borbena iskustva stečena u Vijetnamu te pojava Mi-24 naoružanog protuoklopnim vođenim projektilima usmjerili su razvoj jurišnih helikoptera prema najučinkovitijem oružju za borbu protiv tenkova i drugih borbenih oklopnih vozila. U slučaju Cobre, to je značilo ne samo ugradnju složenije avionike nego i povećanje mase, a posljedično i ugradnju sve snažnijih motora. Za usporedbu, izvorni AH-1G imao je najveću poletnu masu od 4309 kg, a najnovija inačica AH-1Z Viper ima najveću poletnu masu od 8391 kg (više o AH-1Z Viperu u tekstu Viper i Venom – otrov s neba, HV br. 626).

Svjetski standard

Američki AH-64 Apache trenutačni je svjetski standard za najsuvremeniji i najubojitiji jurišni helikopter. To se prije svega odnosi na njegovu izvedenicu AH-64D Apache Longbow i još napredniju AH-64E Apache Guardian. Opremljene su milimetarskim radarom AN/APG-78 Longbow koji može, bez obzira na vremenske uvjete, pratiti do 60 ciljeva i istodobno napadati njih osam vođenim projektilima AGM-114L Longbow Hellfire. Intenzivna uporaba AH-64D/E u borbenim operacijama, prije svega u Iraku, Siriji i Afganistanu, dokazala je njegove borbene mogućnosti.

Najnovija izvedenica AH-64E V6 (Version 6) dobila je poboljšani radar AN/APG-78 s dometom motrenja povećanim s osam na 16 kilometara. Doduše, trenutačni oružni sustavi nemaju dostatan domet kojim bi se iskoristile povećane mogućnosti radara. Domet projektila AGM-114L je, ovisno o visini leta i putanji, od osam do 11 kilometara. Međutim, AH-64E trenutačno je jedini jurišni helikopter na svijetu opremljen sustavom Link 16. Zahvaljujući njemu i softveru MUMT-X (Manned-Unmanned Teaming E\eXpanded) posada može s izvidničkih besposadnih letjelica Američke kopnene vojske dobivati sliku u realnom vremenu pa i upravljati njihovim letom. Samo je pitanje vremena kad će se MUMT-X moći primijeniti i na borbene besposadne letjelice. Povećani domet motrenja radara i poboljšani softver omogućuju Apacheu AH-64E V6 i otkrivanje ciljeva na vodenoj (morskoj) površini. To se prije svega odnosi na male i vrlo brze ciljeve koje može napadati projektilima GM-114L (projektil leti brzinom od 1600 km/h).

Strpljenje za nasljednika

Za izravnu komunikaciju sa snagama na zemlji kojima helikopter pruža blisku zračnu potporu ugrađen je sustav AMF (Airborne, Maritime, Fixed Station) koji omogućava povezivanje unutar sustava SRW (Soldier Radio Waveform). Osim glasovne komunikacije, SRW osigurava i zaštićeni prijenos digitalnih podataka i videoprikaza u realnom vremenu. AMF se sastoji od podsustava SALT (Small Airborne Link 16 Terminal) i SANR (Small Airborne Networking Radio). Digitalni sustav za prijenos podataka (datalink) SALT omogućava uvezanost AH-64E Apache Guardiana u nadzorno-zapovjedni sustav bojišta Joint Fires Network. SALT osigurava zaštićeni dvosmjerni prijenos podataka te uz poboljšanja dobivena sa sustava MTADS/PNVS (Lockheed-Martin Modernized Target Acquisition Designation Sight/Pilot Night Vision System), GEN3 DSA (GEN3 Day Sensor Assembly) i NIR (Near-Infrared) Signature omogućava prikaz taktičke situacije sintetizirane iz više izvora u realnom vremenu. SANR je digitalni radiouređaj koji se ugrađuje i u druge helikoptere američkih oružanih snaga (Chinook, Gray Eagle, Black Hawk i Kiowa Warrior). Ciljnički sustav MTADS/PNVS pruža mnoga poboljšanja, prije svega povećani domet otkrivanja ciljeva, kao i sposobnost da oba člana posade upravljaju helikopterom, ali i svim borbenim sustavima.

Apache će ostati glavni jurišni helikopter Američke kopnene vojske sve dok u operativnu uporabu ne uđu helikopteri koji će se razviti unutar projekata FARA (Future Attack Reconnaissance Aircraft; više u tekstu FARA CP – Povratak u budućnost, HV 604) i FLRAA (Future Long Range Assault Aircraft; više u tekstu FLRAA – zamjena za Black Hawk ili nešto više?, HV 607). Ulazak prve serije novih američkih jurišnih helikoptera u ograničenu operativnu uporabu planiran je za 2030. godinu. Međutim, još nisu dovršeni ni prototipovi: trebali bi biti do kraja 2022. godine, nakon čega slijede letna testiranja. Pentagon i Američka kopnena vojska vrlo optimistično planiraju da bi serijska proizvodnja trebala biti pokrenuta već 2026., a isporuka prvih serijskih primjeraka 2028. godine. Najblaže rečeno, plan se čini vrlo optimističnim. Tek za usporedbu, prvi prototip YAH-64 prvi je put poletio u rujnu 1975., a u operativnu je uporabu AH-64 uveden u travnju 1986.

Bez obzira na to kad će prvi FARA helikopteri postati operativni, zemlje koje su se upustile u razvoj jurišnih helikoptera još će barem jedno desetljeće pokušati dostići standarde opremljenosti i borbenih mogućnosti AH-64D/E Apachea. To se prije svega odnosi na ruske jurišne helikoptere Mi-28 i Ka-52, kineski Z-10, ali i europski Tiger.

Apaš protiv tigra

Apache je prodan u 16 zemalja. Njegov europski konkurent Eurocopter Tiger, koji su zajedno razvile Francuska i Njemačka, dosad je prodan samo Španjolskoj i Australiji. Ministarstvo obrane Australije zatražilo je, a tamošnja vlada u siječnju 2021. i odobrila kupnju AH-64E Apache Guardiana koji će zamijeniti Tigere. Od 2012. pa sve do danas australski mediji redovito izvještavaju o brojnim problemima s Tigerima, što zasigurno nije pomoglo ni prodaji drugim kupcima. Do australske odluke o zamjeni došlo je usprkos snažnom lobiranju tvrtki Airbus Helicopters, Thales i MBDA, koje su nudile model modernizacije i produljenje operativnog vijeka sve do 2035. ili 2040. godine. Prijedlog modernizacije temeljio se na programu razvijenom za francuske, njemačke i španjolske Tigere, konceptu tvrtke Airbus Helicopters i europske Organizacije za združeni razvoj naoružanja (Organisation Conjointe de Coopération en matière d’Armement / Organisation for Joint Armament Co-operation – OCCAR). Na službenoj internetskoj stranici OCCAR navodi taj program kao jedan od najvažnijih. Iako se radi o procesu modernizacije, on uključuje i težnju Francuske, Njemačke i Španjolske da suradnjom smanje troškove održavanja. Zasad nema najava da bi se Tiger opremljen novim sustavima barem približio sposobnostima koje ima AH-64E. Trenutačno nema ni sigurnijih najava da je i jedna strana zemlja zainteresirana za kupnju. Saudijska Arabija odustala je od kupnje krajem 2007. iako je godinu ranije potpisala ugovor za kupnju 12 primjeraka. Indija je razmatrala kupnju, ali odlučila se za Apache, jednako kao i Južna Koreja. Zasigurno je najbolja prilika za prodaju bila kad je Egipat kupio dva amfibijsko-jurišna broda klase Mistral izvorno građena za Rusiju. Međutim, Egipat se umjesto za Tiger odlučio za ruske jurišne helikoptere Ka-52K Katran, za koje je brod u osnovi i bio prilagođen. Pandemija je odgodila i odluku Poljske o kupnji jurišnih helikoptera unutar programa Kruk, s Tigerom kao kandidatom. Poljska se zasad odlučila za modernizaciju Mi-24D koju će provesti tvrtka PZL-Świdnik.

Kad će prototip?

Ideja da se talijanski jurišni helikopter A129 Mangusta zamijeni novim prvi se put razmatrala 2017. godine. Iako je jedna od opcija bila kupnja novih helikoptera, talijanski se KoV tad odlučio za modernizaciju i produljenje operativnog vijeka do 2025. godine te pokretanje razvoja novog jurišnog helikoptera. Dotad je već bio stekao prilično iskustvo iz operacija u Afganistanu i Iraku, kao i u sklopu UN-ovih mirovnih misija u Makedoniji, Somaliji i Angoli, te je mogao Leonardu točno specificirati što želi od novog helikoptera. S druge strane, povećan intenzitet uporabe doveo je do ubrzanog otpisa. Tako je s početnih 60 trenutačni broj operativnih Mangusta pao na oko 45.

Pozitivno je da većinu čine modernizirani helikopteri A129D. Najveće izmjene uključile su ugradnju naprednijeg ciljničkog sustava Rafael TopLite III i zamjenu starijih protuoklopnih vođenih projektila TOW najsuvremenijim Spike ER.

Tako modernizirane Manguste trebale bi ostati u operativnoj uporabi do dolaska nasljednika AW249, koji razvija Leonardo. Novi će jurišni helikopter biti veći od Manguste te će moći nositi više goriva i naoružanja. Najveća poletna masa bit će mu oko osam tona. Naoružanje će se sastojati od topa kalibra 20 mm smještenog u nosu i protuoklopnih projektila Spike ER. Leonardo spominje i projektile zrak-zrak, no ne specificira model. Korisna nosivost AW249 bit će 2000 kg. Za pogon će rabiti dva turbovratilna motora General Electric CT7-8E6 snage 1864 kW (2500 KS). Prema informacijama koje se često mogu čuti, i u AW249 bit će ugrađen sustav za povezivanje helikoptera s besposadnim letjelicama. No, ni Ministarstvo obrane Italije ni Leonardo još uvijek nisu objavili za kad je planiran dovršetak prvog prototipa i mogući datum prvog probnog leta.

U srpnju 2018. objavljeno je da su Leonardo i poljska tvrtka Polska Grupa Zbrojeniowa dogovorili suradnju na razvoju AW249. Iako su novinski izvještaji navodili da će suradnja obuhvatiti projektiranje, razvoj te serijsku proizvodnju, zapravo se radi o mogućem transferu tehnologije i organiziranju serijske proizvodnje u Poljskoj, prije svega za potrebe tamošnje vojske. Poljski je udio u troškovima razvoja 40 %, a serijska proizvodnja organizirat će se u pogonima tvrtke PZL-Świdnik (dosad je proizvela više od 7400 helikoptera za 40 zemalja). PZL-Świdnik trebao bi prije svega proizvesti 32 letjelice AW249 za potrebe poljskog OS-a, no ostavljena je i opcija izvoza zato što bi helikopteri proizvedeni u Poljskoj bili nešto jeftiniji od onih proizvedenih u Italiji. Uključivanje domaćih tvrtki u razvoj AW249 glavni je razlog zašto je Ministarstvo obrane Poljske privremeno zamrznulo proces odabira novog jurišnog helikoptera te se odlučilo za modernizaciju Mi-24 (više o AH-129 Mangusti u tekstu Helikopter A(T)129 – silom jurišnik, HV br. 629).

Jednočlana ili dvočlana posada

Dakle, glavni jurišni helikopter SSSR-a bio je Mi-24 iako su i neki drugi tipovi helikoptera ponekad bili naoružavani, ponajviše saćastim lanserima. Usprkos drukčijoj koncepciji, Mi-24 solidno se izvozio. Za strana tržišta prvo je razvijena izvedenica Mi-25 (prilagođeni Mi-24D), a onda i Mi-35, koji se još uvijek proizvodi. Međutim, nakon što se razvoj novih jurišnih helikoptera Mi-28 i Ka-52 oduljio, ruske oružane snage počele su zamjenjivati stare Mi-24 helikopterom Mi-35M1.

Prvi pokušaji izrade zamjene za Mi-24 sežu još u 1972., no tek je 1980. počeo ozbiljniji razvoj nasljednika. Kako je utemeljitelj Mihail Mil (1909. – 1970.) umro, Projektni ured Mil počeo je rad pod vodstvom Marata Tiščenka (1931. – 2015.) i razvio jurišni helikopter koji je koncepcijski bio identičan zapadnim letjelicama. Znajući da će Mil imati prednost u samom startu, konkurentski sovjetski projektant Kamov predložio je jurišni helikopter s kontrarotirajućim glavnim rotorom i samo s pilotom. Projekt je dobio internu oznaku V-80 i bio je dovoljno tehnološki napredan da su 1986. godine vojne strukture SSSR-a službeno objavile da je novi jurišni helikopter sovjetskog zrakoplovstva V-80/Ka-50. No, oduljio se razvoj složenih elektroničkih sustava i serijska proizvodnja nije počela prije 1991., tj. raspada SSSR-a. Na kraju je serijska proizvodnja odobrena 1995., međutim proizvedeno je samo 17 primjeraka. Bez obzira na to koliko se pokazala učinkovitom na jurišnim avionima, koncepcija samo s pilotom na Ka-50 pokazala se pogrešnom. Opterećenje pilota bilo je preveliko, a sovjetska i ruska namjenska industrija nisu mogle razviti dostatno naprednu avioniku koja bi to smanjila.

Jedan mora biti bolji

Problemi s razvojem Ka-50 omogućili su Milu nastavak razvoja Mi-28. Na kraju će se pokazati da je s klasičnom koncepcijom Mi-28 ipak bolji jurišni helikopter. No, SSSR se raspao, a Rusiju je pogodila duboka ekonomska kriza. Početak serijske proizvodnje odgođen je pod izlikom da Mi-28A nema dostatne mogućnosti djelovanja u lošim vremenskim uvjetima i noću. Taj je nedostatak otklonjen inačicom Mi-28N, čiji je prvi prototip prvi put poletio 1996. godine. Ubrzo su letna testiranja pokazala i nedostatke ugrađene avionike. Produljeni razvoj rezultirao je tim da je drugi prototip poletio tek u ožujku 2004. Prvi serijski primjerak Mi-28N isporučen je u lipnju 2006. godine.

Već 2009. počeo je razvoj još naprednije izvedenice Mi-28NM. Prvi je prototip dovršen 2016., a serijska proizvodnja pokrenuta je 2020. Prema trenutačnim planovima Mil bi trebao do kraja 2027. godine ruskim oružanim snagama isporučiti 98 letjelica Mi-28NM.

Najvažnije je poboljšanje u odnosu na Mi-28N ugradnja radara N025 s antenom u kupoli na vrhu glavnog rotora. Ukrajinski motori TV3-117VMA zamijenjeni su ruskim VK2500-01. Poboljšan je i dizajn lopatica glavnog rotora. Glavno naoružanje čine protuoklopni projektili 9M123M Hrizantema-VM dometa deset kilometara (dio izvora navodi osam). Zbog uporabe radara N025 projektil Hrizantema-VM dobio je dvojni sustav navođenja – laserski i poluaktivni radarski. Za drugi je način navođenja Mi-28NM opremljen radarskim osvjetljivačem smještenim na vrhu lijevog krila. U naoružanju je zadržan i protuoklopni vođeni projektil 9M120-1 Ataka-VN (Ataka-1).

Za izvoz je razvijena izvedenica Mi-28NE, koja je već ostvarila prodajne uspjehe. Prvi je i trenutačno najveći kupac Alžir, koji je već dobio 12 primjeraka Mi-29NE te očekuje isporuku još 30. Irak je kupio 11 primjeraka Mi-28NE i četiri Mi-18UB (izvedenica s dvojnim komandama namijenjena obuci pilota).

Promjena klasifikacije

Razvoj Ka-50 tekao je usporedno s razvojem Mi-28. Usprkos boljim sposobnostima Milova proizvoda, u operativnu uporabu ruskog OS-a uvedena su oba helikoptera. No, to se mora uzeti s rezervom. Naime, pokretanje serijske proizvodnje Ka-50, kao i Mi-28A, zapravo se nikad nije dogodilo. Iako neki zapadni izvori navode da su proizvedena 32 primjerka Ka-50, većina ruskih navodi da je ruski OS dobio tek 17 primjeraka, računajući i prototipove. Jedan je razlog bio raspad SSSR-a 1991. godine i snažna recesija koja je pogodila Rusiju, a drugi što je Ka-50 “na papiru” bio odličan helikopter, ali u praksi… Iako se nametala logika da jurišni avioni mogu imati samo pilota pa to onda vrijedi i za jurišne helikoptere, praksa je pokazala da je bila pogrešna. Problem je u tome što jurišni helikopteri djeluju na malim i vrlo malim, ponekad i ekstremno malim visinama. Pritom je sva pažnja pilota usmjerena na izbjegavanje zapreka i praćenje konfiguracije terena pa ne može istodobno otkrivati, pratiti i napadati ciljeve. Sovjetska, a zatim ruska industrija krajem osamdesetih i početkom devedesetih nisu imale kapacitete za razvoj avionike tako napredne da zamijeni ciljača. Na kraju je ruski OS odustao od Ka-50 i Kamov je razvio dvosjednu izvedenicu Ka-52 Aligator. Prednji dio njegova nosa, optimiziran za samo jednog člana posade, nije omogućavao postavljanje sjedala jedno iza drugog pa pilot i ciljač moraju sjediti jedan do drugog. Najveći je nedostatak takvog rješenja da ni pilot ni ciljač nemaju optimalnu zonu motrenja. S druge strane, suvremeni se jurišni helikopteri tijekom borbenih djelovanja za otkrivanje i napadanje ciljeva isključivo oslanjaju na motrilačke elektroničke sustave pa to i nije tako velik nedostatak, barem što se tiče ciljača. Letjelicom mogu upravljati oba člana posade.

Kako se Mi-28 pokazao boljim, klasifikacija Ka-52 naknadno je promijenjena u izvidničko-borbeni helikopter. U kolovozu 2020. prvi je put poletio prvi prototip poboljšanog Ka-52M. Poboljšanja se prije svega odnose na optoelektroničke motrilačke i ciljničke sustave te mogućnost uporabe protuoklopnih vođenih projektila Germes-A najvećeg dometa 20 km.

Za uporabu s brodova razvijena je izvedenica Ka-25K Katran. Korisnik je ruska mornarica, a jedini strani kupac zasad je Egipat.

Tko će prvi, helikopter ili projektil?

Indijska zrakoplovna industrija ima dugu i bogatu tradiciju izgradnje helikoptera po licenciji. No razvoj vlastitih proizvoda puno je kompliciranija stvar. Jedan je od projekata koji se uvelike otegnuo Light Combat Helicopter (LCH), čiji je nositelj razvoja i proizvodnje tvrtka Hindustan Aeronautics Limited (HAL). Prvi prototip prvi je put poletio još davne 2010. godine. Razvoj se zatim otegnuo te je letjelica proglašena spremnom za serijsku proizvodnju početkom 2020. godine. U međuvremenu je indijski OS odabrao američki AH-64E Apache. Pritom se mora naglasiti da Apache i LCH nisu ista kategorija. Apache je “klasični” i najbolji jurišni helikopter na svijetu, a LCH se navodi kao laki izvidničko-borbeni. HAL neprestano ističe da su potrebe indijskog OS-a najmanje 162 letjelice LCH, no Ministarstvo obrane zasad je naručilo tek 15. Isporuka je planirana za sredinu 2022., nakon čega slijedi opsežno testiranje. Ministarstvo obrane Indije tad će odlučiti hoće li naručiti dodatne LCH-e ili će tražiti dodatna poboljšanja.

Ovako kako je sad opremljen, LCH je u ulozi jurišnog helikoptera znatno slabiji od Apachea. Međutim, u ulozi izvidničkog helikoptera slabiji je i od OH-58D Kiowa Warriora. Jedan je od osnovnih zahtjeva indijskog KoV-a mogućnost djelovanja s uzletišta na vrlo velikim nadmorskim visinama. S operativnom visinom leta od tek 6500 m (jednaku ima i Apache), LCH zasigurno nije u potpunosti ispunio taj zahtjev.

Osnovno naoružanje trebao bi biti protuoklopni vođeni projektil Dhruvastra, poznatiji pod oznakom HELINA (Helicopter-launched Nag). Zbog kašnjenja u njegovu razvoju, u jednom je trenutku za LCH odabran izraelski projektil LAHAT (LAser Homing Anti-Tank). No kako se razvoj helikoptera oduljio, a razvoj Dhruvastre je pri kraju, prvi maloserijski primjerci ipak će biti naoružani indijskim projektilom. Oružje ima infracrveni pasivni sustav samonavođenja, a može se vezati za cilj nakon lansiranja ili preko podatkovne veze zamjenjivati odabrane ciljeve tijekom leta. Najveći mu je domet 10 km. U razvoju je i projektil SANT (Standoff Anti-tank Guided Missile) s aktivnim radarskim samonavođenjem i najvećeg dometa 20 km.

Jedna od većih investicija

Izdvajanja Kine za obranu druga su najveća na svijetu i njezine se oružane snage snažno razvijaju zadnjih dvadeset godina. Taj se razvoj ponajviše očituje kroz jačanje zrakoplovstva i mornarice. Iako je kopnena vojska ponešto zanemarena, i u nju se puno ulaže. Jedna je od većih investicija razvoj dvaju jurišnih helikoptera.

Kina je u samim počecima pokušavala razviti jurišne helikoptere tako da je naoružavala lake transportne, no to se (po tko zna koji put) pokazalo neadekvatnim rješenjem. Još je 1988. sklopljen ugovor o kupnji AH-1 Cobri i licencije za proizvodnju projektila BGM-71 TOW, no do realizacije ugovora nikad nije došlo. Razvoj Z-10 povjeren je tvrtki Changhe Aircraft Industries Corporation, koja je pak zatražila pomoć s tri strane: od Kamova, Eurocoptera i Aguste. Usprkos tomu, razvoj se oduljio. Prvi je prototip poletio 2003., a prvi su serijski primjerci isporučeni tek 2012. godine. Do zastoja u razvoju došlo je i zato što je kanadska vlada zabranila izvoz i prodaju licencije za motor PT6C tvrtke Pratt & Whitney Canada. Kao zamjena prvo je razvijen motor Wozhou-9 snage 1000 kW, a u završnoj je fazi razvoja motor Wozhou-16 snage 1500 kW. Početkom 2020. na jednoj je vojnoj vježbi prvi put uočena poboljšana inačica helikoptera Z-10. Međutim, kako je još uvijek opremljena motorima Wozhou-9, njezine borbene mogućnosti nisu bitno poboljšane. To se prije svega odnosi na smanjenu nosivost (uklonjen je oklop kako bi se smanjila masa prazne letjelice), maksimalnu brzinu i visinu leta. Slabašan motor navodno je bio glavni razlog zbog kojeg je Pakistan odustao od kupnje Z-10 u korist tursko-talijanskog T129. Kad jednom počne ugradnja motora Wozhou-16, helikopter Z-10 mogao bi doći u rang francusko-njemačkog Tigera, ali još će uvijek bitno zaostajati za AH-64 Apacheom, prije svega u ugrađenoj avionici.

Bez ugrađenog topa

Po svemu sudeći, laki jurišni helikopter Z-19 bio je pričuvna opcija u slučaju da razvoj znatno većeg i moćnijeg Z-10 bude neuspješan. Iako je razvoj Z-10 (donekle) završio uspješno, kineski KoV zaključio je da će mu i Z-19 dobro poslužiti. Kako bi što više smanjili rizik pri razvoju, projektanti tvrtke Harbin odlučili su Z-19 temeljiti na komponentama helikoptera Z-9, koji je zapravo po licenciji proizveden Eurocopter Dauphin. Od Z-9 preuzet je pogon, reduktor, glavni i repni rotor. S borbene izvedenice Z-9WA preuzeti su elektrooptički motrilačko-ciljnički sustavi i naoružanje. Projektanti su napravili mali trup za dva člana posade, pri čemu pilot sjedi sprijeda, a ciljač straga.

Slabašni motori uvjetovali su projektiranje što manjeg i lakšeg trupa. Usprkos tomu, Z-19 dobio je krila s ukupno četiri podvjesne točke. Nosivost je dovoljno velika da se na njih ovjese dva saćasta lansera i četiri protutenkovska vođena projektila. Za razliku od ostalih jurišnih helikoptera, Z-19 nema ugrađen top. Po općim značajkama zapravo je vrlo sličan indijskom izvidničko-jurišnom helikopteru LCH. Iako navodno razvijan u prvom redu za izvoz (izvozna izvedenica označena je kao WZ-19), još uvijek ne postoje podaci da je pronašao stranog kupca.

(Ne)složni analitičari

Sve se glasnije može čuti da je koncepcija jurišnog helikoptera prevladana te da se sve njegove borbene zadaće mogu jeftinije i sigurnije izvršavati borbenim besposadnim letjelicama, prije svega dronovima – kamikazama. S druge strane, pobornici nastavka uporabe jurišnih helikoptera ističu da posade mogu puno brže donositi odluke tijekom bitke te uništavati ciljeve u trenutku otkrivanja. Prema njihovu mišljenju, uporaba jurišnih helikoptera pruža veću taktičku fleksibilnost. Drugi analitičari ističu da je uporaba borbenih besposadnih letjelica znatno učinkovitija protiv ciljeva kao što su sustavi protuzračne obrane, zapovjedna mjesta, položaji topništva i slično, dok su jurišni helikopteri još uvijek bolji u zadaćama bliske potpore.

Bez obzira na početna stanovišta, svi se slažu da će budući jurišni helikopteri morati djelovati unutar “digitalne bojišnice”, tj. biti opremljeni sustavima za prijenos i obradu podataka u realnom vremenu.

Tekst: Mario GALIĆ