Burski rat – prva radikalna reforma “modnog” dizajna vojnih odora

Burski rat, neposredni produkt britanskog kolonijalnog ekspanzionizma u južnoj Africi, vođen je između Velike Britanije i Bura, potomaka nizozemskih kolonista u južnoj Africi, koji su se počeli naseljavati nakon što je Nizozemska istočnoindijska kompanija 1652. podignula svoju prihvatnu stanicu na Rtu Dobre Nade. Potkraj XVII. stoljeća njihovo naseljavanje je bilo vrlo intenzivno, jer tada iz Nizozemske, a dijelom i iz Njemačke dolazi veći broj porodica, dok se nešto kasnije doseljavaju obitelji Hugenota protjeranih iz Francuske koji se ubrzo asimiliraju u masu već naseljenih Nizozemaca. Već 1806. godine Britanci su zaposjeli nizozemsku koloniju u južnoj Africi, koja je dotad imala relativno autonomnu samoupravu i od nje stvorili Kapsku koloniju. Novom upravom Buri nisu bili zadovoljni (jedini službeni jezik bio je engleski, Burima su oduzete sve važnije javne dužnosti, a oslobođenjem robova i ukidanjem robovlasništva izgubili su radnu snagu). Ukidanje robovlasništva izazvalo je posebno veliku migraciju Bura na sjever i istok između 1835. i 1838., gdje su u krvavim kolonijalnim ratovima svladali otpor starosjedilačkog plemena Kafera i osnovali države Natal, Oranje i Transvaal. No, tom migracijom Buri se nisu oslobodili britanskog utjecaja, zbog starog engleskog pravnog načela po kojem sve što osvoje britanski podanici pripada Velikoj Britaniji. To je izazvalo niz sukoba Bura s Britancima. Potiskujući Bure, Britanci su 1843. anektirali Natal, a zatim su do 1848. svladali otpor u Oranju i pretvorili ih u svoje kolonije. Zbog stalnih borbi i otpora doseljenika, Velika Britanija je 1852. napustila Oranje i Transvaal i priznala im neovisnost, međutim, iskoristivši unutrašnje nemire i nestabilnost ponovo je anektirala Transvaal 1877., što je 1880. izazvalo ustanak koji je ubrzo ugušen radikalnim mjerama.

Vodeći burski general Louis Botha (1862. ? 1919.). U rat se uključio s dužnosti zastupnika za Transvaal u južnoafričkom parlamentu. Tijekom ratnih operacija pokazao je zavidnu vojnu vještinu i umješnost vođenja, zahvaljujući kojima su burski ratnici izvojevali velike pobjede kod Colensa i Spion kopa. Po završetku ratnih operacija, na čelu je burskog izaslanstva koje s Britancima vodi mirovne pregovore 1902. godine. Poslije rata aktivno se uključuje u politički život zemlje, i postaje idejnim tvorcem i prvim premijerom Južnoafričke Republike
Podjela interesnih sfera kolonijalnih sila u južnoj Africi provedena je anglo-njemačkim i anglo-portugalskim sporazumima. Po njima je središnji dio južne Afrike ušao u interesnu sferu Velike Britanije. U težnji za novim osvajanjima prema sjeveru, britanski ministar Kapske kolonije organizirao je oružani prepad 1895. s ciljem rušenja vlada u Transvaalu i Oranju, koji su Buri uspjeli odbiti. Kako bi sačuvali neovisnost pred sve većim pritiskom britanskih kolonizatora, Transvaal i Oranje su 1897. sklopili savez o zajedničkoj obrani, međutim, odlučnost Velike Britanije da ih definitivno osvoji (posebno kad su na tim područjima pronađena bogata nalazišta zlata i dijamanata), dovela je do Burskog rata.

Britanski feldmaršal Horatio Kitchener

Razvoj sukoba
Velika Britanija je imala u Kapskoj koloniji, Natalu, Rodeziji i Bechuani snage jačine oko 27 000 ljudi, dok je u Britaniji za taj rat mobilizirala korpus sastavljen od tri pješačke i jedne konjičke divizije (oko 46 600 ljudi). S druge strane, burske državice imale su slabo disciplinirane, ali dobro naoružane i pokretne snage milicije (pojmom milicija naziva se oblik organizacije oružanih snaga utemeljen isključivo na dragovoljačkoj osnovi koji se mobilizira u slučaju rata.

Britanski feldmaršal Horatio Kitchener (1850. ? 1916.) bio je pobjednički zapovjednik britanskih snaga u Burskom ratu. Za razliku od njegovog protivnika Bothe, Kitchener se od rane mladosti posvetio vojnom pozivu, pa je već s 21 godinom života postao časnik britanske vojske, nakon završetka Kraljevske vojne akademije. Sudjelovao je u nizu kolonijalnih ratova, a posebno se istaknuo tijekom kampanje u Sudanu, gdje je izvojevao veliku pobjedu nad Zulu ratnicima u bici kod Omdurmana, zbog čega je u Velikoj Britaniji stekao status nacionalnog heroja. Njegove brutalne metode vođenja operacija u Burskom ratu podijelile su britanske političare i rezultirale velikim kritikama domaće i međunarodne javnosti, ali su se pokazale vrlo učinkovitima. U I. svjetskom ratu obnašao je dužnost britanskog ministra obrane, do pogibije na putu za Rusiju 1916. godine

Takve oružane snage formiraju se uglavnom na teritorijalnom principu jedno naselje – jedna postrojba, a časnički sastav čine u većini slučajeva pričuvni časnici i dočasnici) koje su zajedno s topništvom brojile oko 47 000 ljudi. Miliciju su činili burski dragovoljci starosti od 16 do 60 godina koji su se nakon objave mobilizacije okupljali u obližnjim naseljima i formirali postrojbe od 100 do 1000 vojnika. Svaki dragovoljac je sa sobom vodio jednog ili više konja, pa je ta vojska bila svojevrsni oblik “konjičkog pješaštva”. Stranci i crnci nisu primani u vojsku. Svoju početnu nadmoć Transval i Oranje nisu pravodobno iskoristili za šire upade u Kapsku koloniju radi mobilizacije svojih suradnika u borbi s Britancima i širenja otpora, no, na zapadu su burske snage opkolile Mafeking i Kimberley u Oranju, dok su u sjevernom dijelu Natala uspješno izveli nekoliko napada i potisnuli Britance u Ladysmith, gdje je ostalo opkoljeno oko 11 000 britanskih vojnika. Na južnoj granici Oranja britanske snage su također trpjele neuspjehe, a burski zapovjednici (posebno general Louis Botha) umješno su vodili obrambene borbe.

Britanska vlada bila je prisiljena poslati nova pojačanja (tri pješačke divizije s oko 60 000 ljudi), a novi britanski zapovjednik feldmaršal Frederick Roberts planirao je osvajanjem glavnih gradova Bloemfonteina i Pretorije slomiti protivnički otpor. Na zapadu je Roberts koncentrirao 40 000 ljudi (od toga oko 15 000 konjanika) između rijeka Oranje i Modder i krenuo prema Bloemfonteinu. Do 15. veljače 1900. probijeni su burski položaji kod Kimberleya, a burske snage povukle su se prema Bloemfonteinu tek kad su Britanci deblokirali Kimberley i presjekli bursku odstupnicu istočno od Magersfonteina. Sljedećeg dana Britanci su uspjeli deblokirati i Ladysmith. Burski pokušaji da zaustave prodor nisu bili uspješni, pa su Britanci potkraj svibnja prešli rijeku Vaal, 31. svibnja zauzeli Johannesburg i 5. lipnja ušli u Pretoriju. Buri su se s oko 4000 ljudi povukli prema Middelburgu, dok su ih britanske snage taktikom obuhvata potiskivale s položaja na položaj. U međuvremenu, britanska ofenziva u Natalu je bila uspješna, jer su Britanci otvorili prugu Derben-Pretoria i ovladali prugom za zaljev Delagoa. Nakon toga Buri su prešli isključivo na gerilske oblike ratovanja, kojima su se Britanci vrlo teško mogli suprotstavljati. Početkom zime 1901. situacija nije bila nimalo povoljna za Britance. Razvlačenje snaga na dugim komunikacijama i po uporištima bilo je neizbježno, a taktička inicijativa Bura sve intenzivnija. Zbog toga je britanski načelnik stožera general Horatio Kitchener pokušao slomiti otpor Bura taktikom “spaljene zemlje” i zatvaranjem burskog civilnog pučanstva u koncentracijske logore, kako bi se odvojilo od borbenih snaga i time onemogućila logistička potpora gerilcima. Iako osnovna namjena Kitchenerovih logora nije bila genocidnog karaktera kakav su imali koncentracijski logori Hitlerovog Reicha (koji su ponajprije zamišljeni kao tvornice smrti), glad, bolesti i visoka smrtnost nedužnog pučanstva pretvorili su ih u mjesta užasa gotovo identična Hitlerovim.

Bezobzirno pustošenje zemlje povećavalo je otpor Bura i njihovu odlučnost u borbi, no i uz pojedinačne uspjehe, burski zapovjednici su uvidjeli da je njihova borba protiv oko 250 000 britanskih vojnika (koliko ih je bilo 1902.) osuđena na neuspjeh. Njihov protivnik je svakoga dana primao nova sredstva za vođenje rata, dok su Buri bili odsječeni od svake opskrbe, a njihova najveća prednost – pokretljivost, bila je ograničena sustavom blockhauza koje su Kitchenerovi vojnici masovno gradili prvo duž željezničkih pruga, a potom, u unutrašnjosti (blockhauz je prvobitno bila brvnara uređena za obranu, a kasnije zidani objekt, najčešće pravokutnog ili okruglog oblika, na jedan ili dva kata, obično sa skloništem i uređen za kružnu obranu). U takvoj situaciji, Buri su 23. ožujka 1902. uputili svoje predstavnike na pregovore u Vereeniging, a mir je potpisan u Pretoriji 31. svibnja 1902.

Specifičnosti borbenih djelovanja
Taktika zaraćenih strana u Burskom ratu je u velikoj mjeri bila različita, što je tijekom cijelog rata određivalo izvođenje borbenih operacija. Buri su u početku postigli niz velikih pobjeda, ali su pred brojčano jačim i tehnički bolje opremljenim britanskim kolonijalnim snagama bili prisiljeni na gerilsko ratovanje. Pošto su formirali lako pokretne i dobro naoružane postrojbe jačine 100 ljudi, pretežno na konjima, Buri su iznenadnim i brzim napadima na britanske kolone, stožere, baze, manje garnizone i komunikacije nanosili Britancima teške gubitke. Osim toga, zbog svog načina života i gotovo neprekidnih sukoba s domorodačkim stanovništvom bili su dobro uvježbani strijelci, što ih je (uz vrlo visoku motiviranost za borbu) činilo opasnim protivnikom. Zahvaljujući takvoj taktici, poznavanju zemljišta i širokoj potpori pučanstva, burske snage su do 1901. imale taktičku inicijativu nad daleko nadmoćnijim Britancima (u to vrijeme omjer snaga bio je 1:5,5 u korist Britanaca).

Britanci, kojima je to bio prvi veći rat nakon gotovo 50 godina, nisu imali pravilan odgovor na bursku taktiku. Njihova taktika, prilagođena kolonijalnim borbama protiv divljih plemena, u sukobu s hrabrim, poduzetnim i dobro naoružanim protivnikom koji se borio na njemu poznatom i prijateljskom terenu bila je potpuno neučinkovita. Naime, temelj britanske taktike bila je iznimno velika paljbena moć, zasnovana na topničkoj i puščanoj paljbi, a kako bi se postigla u potrebnoj mjeri Britanci su stalno morali dovoditi pojačanja. Potrebnu paljbenu moć Britanci su ostvarivali i zbijenim borbenim poretkom, koji je u sukobu s dobrim strijelcima (kao što su bili Buri) rezultirao velikim gubicima u njihovim redovima. Osim toga, najviši burski zapovjednici uglavnom su bili mladi ljudi (npr. L. Botha je početkom rata imao 37 godina, dok je njegov protivnik R. Buller tada imao već preko 60 godina), neopterećeni standardima i klišejima ratovanja, pa su vrlo uspješno primjenjivali sve inovacije koje su im omogućavale djelotvoran otpor i optimalne uvjete za vođenje borbe. S druge strane, Britanci se dotad nisu susreli s takvim načinom ratovanja, pa su tek brutalne represalije protiv civilnog pučanstva, uništavanje ekonomskih resursa i smanjivanje pokretljivosti burskim snagama izgradnjom sustava blockhauza koje je uveo H. Kitchener, donijele rezultate.

Redizajniranje vojnih odora
Britanska oprema je u prvo vrijeme bila potpuno neprilagođena uvjetima ratovanja na zemljištu pokrivenom srednjevisokim raslinjem i šikarom (tzv. bush). Naime, do kraja XIX. stoljeća odore su bile izrazito živih boja, koncipirane ponajprije za reprezentiranje oružanih snaga i njihovo isticanje u svojstvu posebne (više ili manje povlaštene) društvene strukture (u tome su se posebno isticale raskošne odore časnika). Zbog taktike zbijenog borbenog poretka koja je prevladavala gotovo do početka XX. stoljeća, a svoj vrhunac imala tijekom Napoleonovih ratova, potreba za maskirnim svojstvima odore praktično nije ni postojala (iznimka su bile lovačke postrojbe za izviđanja i prepade, zbog čega su obično nosile zelene odore s crnim remenjem i drugim kožnim dijelovima opreme). Zbog toga se paradne, svečane i borbene odore gotovo i nisu međusobno razlikovale. Tijekom Njemačko-francuskog rata 1870. – 1871. prvi put je došla do izražaja neprikladnost upadljivih odora za borbena djelovanja, međutim to u većini tradicionalnih europskih oružanih snaga nije pravilno ocijenjeno.

Posebno bolnu lekciju dobili su britanski vojnici u Burskom ratu koji se smatra prekretnicom u kreiranju vojnih odora. Zbog iznimno uočljivih odora britanski vojnici su bili lake mete burskim strijelcima koji su se uglavnom prilagodili okolini neutralnom “kaki” bojom odora, ili su nosili odgovarajuću civilnu odjeću. Kako bi smanjili veliku upadljivost, a time i izloženost dobro prikrivenom protivniku, Britanci su bili prisiljeni promijeniti boju odore kolonijalnih postrojbi (kao i pojedine dijelove opreme) i prilagoditi je novim zahtjevima ratovanja. Nakon Burskog rata, nova boja odore (koja je zadržala naziv “kaki”) u britanskim oružanim snagama zadržala se do završetka II. svjetskog rata i bila jedna od prvih europskih odora prilagođena novim okolnostima.

Iskustva iz borbenih djelovanja
Burski rat je donio određene novine u ratnoj vještini i u velikoj mjeri ubrzao daljnji razvoj naoružanja i vojne opreme. Obostrana primjena puške repetirke, strojnice i topništva znatno je povećala paljbenu moć postrojbi, što je dovelo do primjene rastresitog borbenog postroja, paljbene pripreme napada i maskiranja. Obje strane su za održavanje sustava komunikacije i vezu između postrojbi i zapovjedništava rabile nova sredstva kao što su heliograf (uređaj za davanje svjetlosnih signala, čiji glavni dio je plosnato ogledalo koje odražava sunčeve zrake), poljski telefon i svjetlosna komunikacija. Britanci su u većoj mjeri bili prisiljeni promijeniti ustaljena načela uporabe postrojbi i izvođenja borbenih djelovanja. Osim što su promijenili boju odora i poboljšali funkcionalnost osobne vojne opreme, zbog visoke preciznosti burskih strijelaca Britanci su promijenili i sustav streljačke izobrazbe (u tom kontekstu, pukovnik McMahon, tadašnji glavni instruktor na Musketarskoj školi u Hytheu, razradio je program obuke u gađanju, koji je kasnije prihvaćen i u drugim oružanim snagama u Europi). Osim toga, precizno su definirani zahtjevi koje suvremena vojnička puška mora ispuniti i predočeni proizvođačima naoružanja i vojne opreme. Rezultat je bila izvrsna Lee-Enfieldova puška SMLE No. 1 kalibra 0,303, koja je odmah nakon Burskog rata uvedena u naoružanje britanskih oružanih snaga, gdje je (uz povremene modifikacije) zadržana kao osnovno oružje strijelaca gotovo do kraja II. svjetskog rata.

Od ličnosti koje su obilježile Burski rat, najizraženiju ulogu imao je britanski feldmaršal Horatio Kitchener, jedan od najistaknutijih britanskih vojskovođa s kraja XIX. i početka XX. stoljeća. Suočivši se s razvijenim oblikom narodnog otpora, čije su visoko motivirane, pokretne i dobro uvježbane oružane snage izvodile gerilski rat, H. Kitchener je poduzeo akcije protiv civilnog pučanstva, smatrajući da se na taj način može slomiti cjelokupni otpor. Bezobzirno pustošeći zemlju i prvi put u suvremenoj povijesti puneći koncentracijske logore (što je dalo povod oštrim kritikama u svijetu, ali i u Velikoj Britaniji), Kitchener je primijenio metodologiju totalnog rata, koja će u II. svjetskom ratu eskalirati užasnim razmjerima genocida, a u velikom broju ratova XX. stoljeća postati redovna praksa. Na taj način i isključivo zbog takve brutalne taktike, Britanci su pobjednički završili Burski rat.

Marinko OGOREC