Britanski glavni borbeni tenk spreman je za modernizaciju, no na tom putu mora se suočiti i s oponentima koji zagovaraju da vojska smanji ili čak otpiše oklopnu komponentu

 

U sjeni pandemije i posljedične duboke ekonomske krize koja je pogodila Ujedinjeno Kraljevstvo, tamošnju stručnu javnost zanima trebaju li oružane snage zadržati tenkove ili novac potrošiti na što drugo.

Britanska vojska izumila je tenk tijekom Prvog svjetskog rata, ali između dva svjetska rata nije pridavala veliku pažnju njegovu razvoju. Najviše je novca odlazilo na razvoj ratne mornarice, a tridesetih godina i na razvoj zrakoplovstva. Britanska kopnena vojska ušla je stoga u novi rat bez modernog tenka. Taj je nedostatak otklonjen otkupom licencije za proizvodnju američkih Shermana, koje je naoružala topom kalibra 76 mm duge cijevi.

Hladni rat prisilio je Ujedinjeno Kraljevstvo da nastavi razvoj tenkova. Dapače, razvilo je najbolji tenkovski top Royal Ordnance L7 kalibra 105 mm, koji će desetljećima biti standardno oružje NATO-ovih tenkova. Razvoj trenutačno najmodernijeg britanskog tenka Challenger 2 počeo je krajem 1986. godine, kad se SSSR činio itekako vitalan, no okončan je 1992., nakon što se raspao. Prvi serijski primjerci isporučeni su u srpnju 1994. godine.

Nakon 28 godina Challenger 2 spreman je za zamjenu. Međutim, mnogi izvori spominju da britanske oružane snage potiho počinju gurati ideju da se tenkovi povuku iz operativne uporabe bez zamjene. Uz 227 tenkova Challenger 2, otpisano bi bilo i 388 borbenih vozila pješaštva Warrior. Istodobno bi se zatvorilo središte za obuku oklopništva BATUS (British Army Training Unit Suffield), koje se, zanimljivo, nalazi u Kanadi. Britanska kopnena vojska time bi se zapravo sasvim odrekla oklopnih snaga. Ušteđeni novac mogao bi se, među ostalim, trošiti na dodatne jurišne helikoptere AH-64 Apache i bolju opremu za nadzor bojišta. Argument je da zbog otočnog položaja Britanska vojska nije sposobna brzo prebaciti teška oklopna vozila u Europu. Umjesto tenkova i BVP-a, ona bi europskim saveznicima iz NATO-a osigurala potporu 50 Apachea.

Radikalan stav i radikalne reakcije

Kako Otok nije u opasnosti od izravnog masovnog napada oklopnih snaga, dio generala ne vidi daljnju potrebu za ulaganjem u oklopne snage. Iskustva iz borbenih operacija od 1990. do danas pokazuju da je Britanska vojska (1991. i od 2003. do 2011.) rabila tenkove samo tijekom djelovanja u Iraku. Velike i teške Challengere 2 nikad nije prebacila u Afganistan. Ondje, kao i u ostalim operacijama u kojima je u zadnjih 15 godina sudjelovala, naglasak je bio na brzoj i preciznoj paljbenoj potpori snagama koje bi se našle u borbenom kontaktu. Za brzo prebacivanje i izvlačenje snaga najkorisnijim su se pokazali helikopteri CH-47 Chinook.

Tako radikalan stav odmah je izazvao i radikalne reakcije dijela stručne javnosti, posebno zagovornika nastavka uporabe tenkova i BVP-a. Prvi im je argument upravo činjenica da Velika Britanija nikad nije rasporedila Challengere 2 u Afganistanu za razliku od, recimo, Danske ili Kanade, koje su tamo dopremile Leoparde 2. Pritom ističu da su upravo britanske snage često tražile potporu tih tenkova tijekom borbenih operacija. Leopardi ne samo da su pružali učinkovitu paljbenu potporu nego su često rabljeni kao izvidnička vozila koja su motrilačkim i ciljničkim sustavima mogla otkriti vrlo male ciljeve na velikoj udaljenosti i pritom ih odmah neutralizirati. Dolazak Leoparda u područje djelovanja uvijek je dovodio do povlačenja pobunjeničkih snaga.

Britanski generali tvrdili su da bi dopremanje Challengera 2 u Afganistan bilo logistička noćna mora, i u transportu i u održavanju, a tenkovi bi “privlačili” na sebe pobunjenike koji bi ih pokušavali uništiti. Zanimljivo je da Kanađani i Danci nisu imali takvih problema.

Britanski zagovaratelji nastavka uporabe tenkova ističu da upravo djelovanja tenkova u Afganistanu, Challengera 2 u Iraku, a najviše izraelskih Merkava protiv terorističkih skupina dokazuju kolika je njihova vrijednost u asimetričnim ratovima. Pritom ne treba odbaciti ni mogućnost da će se britanske oružane snage jednog dana naći u ratu protiv klasično opremljenog protivnika koji će u arsenalu imati i moderne tenkove te protuoklopne vođene projektile. Bez dobro oklopljenog tenka velike paljbene moći u takvom ratu britanske snage ili ne bi imale dostatnu snagu za pobjedu ili bi u sklopu koalicijskih snaga imale drugorazrednu ulogu. Ističu da bi se isključivo oslanjanje na lako opremljene snage koje bi podržavali Apachei i višenamjenski borbeni avioni moglo pokazati kao pogrešan smjer. Britanska vojska bez teških oklopnih snaga ne bi imala mogućnost brzog napredovanja i slamanja protivničkog otpora po dubini.

Mjere i protumjere

S druge strane, zagovaratelji koncepcije vojske bez teških oklopnih snaga ističu da suvremeno bojište vrvi od protuoklopnih sustava, i vođenih i nevođenih. Ti su sustavi lako dostupni gerilskim i terorističkim skupinama kroz međunarodne švercerske kanale ili izravne isporuke zemalja koje ih javno ili tajno podupiru. Oni ističu da postoje deseci protuoklopnih sustava koji mogu uništiti i najzaštićenije tenkove pa iz toga zaključuju da tenkovi sve teže preživljavaju u sukobima. Pritom prešućuju činjenicu da postoje i mnogobrojni laki protuzračni raketni sustavi koji se rabe s vojnikova ramena (MANPADS), a mogu obarati helikoptere AH-64 Apache i CH-47 Chinook, kao i da se svi protuoklopni sustavi mogu sekundarno rabiti i za uništavanje drugih ciljeva. Građanski rat u Siriji pokazao je kako protuoklopni projektili BGM-71 TOW mogu uništavati najrazličitije ciljeve, od bunkera, izvidničkih položaja, utvrđenih zgrada, spremnika goriva, PZO sustava pa do aviona i helikoptera na stajankama. Čak je bilo pokušaja obaranja helikoptera koji su djelovali s male visine. Britanski zagovornici otpisa tenkova prešućuju za američke specijalne snage nesretni 3. i 4. listopada 1993. te operaciju u Mogadišu (Somalija). Ta je operacija u svjetskoj javnosti postala poznata zahvaljujući filmu Pad crnog jastreba (Black Hawk Down), koji opisuje, među ostalim, i pokušaje spašavanja posada dvaju oborenih helikoptera UH-60 Black Hawk. Oba su helikoptera oborena pogodcima iz lakog protuoklopnog nevođenog oružja RPG-7. Zanimljivo je da su američke snage, koje su Somalci u potpunosti okružili, na kraju izvukle oklopne snage Ujedinjenih naroda predvođene četirima pakistanskim tenkovima M48 Patton.

 

Sama činjenica da postoje oružja kojima se može uništiti ili onesposobiti neko borbeno sredstvo ne znači da je ono koncepcijski zastarjelo ili nepotrebno. Na tržištu su deseci protubrodskih vođenih projektila svih veličina. Oni najveći mogu teško oštetiti nosače klase Queen Elizabeth i na dulje ih vrijeme izbaciti iz operativne uporabe, ako ne i potopiti. Pa opet su se britanski admirali izborili za njihovu gradnju koja je porezne obveznike stajala oko šest milijardi funti. Postoje stotine raketnih i topničkih oružja namijenjenih obaranju zrakoplova pa usprkos tomu zagovornici povlačenja tenkova iz operativne uporabe tenkove žele zamijeniti upravo helikopterima.

Tijekom Drugog svjetskog rata većina tenkova uništena je minama i topovima. Krajem rata u masovnu borbenu uporabu ušli su i protuoklopni lanseri raketa. Velik broj tenkova, posebice njemačke Tigere i Panthere, uništili su avioni. Iako je to navelo neke da tvrde kako je tenk kao borbeno sredstvo zastario, bili su glavno udarno sredstvo zaraćenih u Korejskom ratu. Tenkovi su masovno korišteni i u arapsko-izraelskim ratovima, tijekom iračke invazije na Kuvajt i njegova oslobađanja, te glavna udarna snaga savezničkih snaga tijekom invazije na Irak 2003. godine. Činjenica je da za svaki oružni sustav, pa tako i za tenkove, postoji konstantno nadmetanje u razvoju oružja za njegovo uništenje i protumjera.

Koliko treba oklopa?

Jedno je od pitanja na koje se još čeka odgovor od pobornika povlačenja tenkova i BVP-a iz operativne uporabe u britanskim oružanim snagama sljedeće – Kako će se pješaštvo sigurno kretati po bojišnici? Moguće su samo tri opcije: pješice, zrakom i u vozilima. Britanska vojska bila je prva vojska koja je, u travnju 1939., postala potpuno mehanizirana. Već su tad britanski generali smatrali da će pješaštvo najbolje djelovati ako se kreće vozilima i u borbi djeluje zajedno s tenkovima. Zagovornici ukidanja oklopnih snaga tvrde da će BVP-e nadomjestiti transportnim helikopterima koji će brzo i sigurno vojnike prebacivati na borbene položaje i s njih. Ta je taktika prvi put rabljena tijekom Vijetnamskog rata kad su američke snage, ponajviše zbog teškog terena prekrivenog džunglom i lošim cestama, pješaštvo uglavnom prebacivale lakim transportnim helikopterima. Ta se taktika pokazala relativno dobrom i u Afganistanu. No, u oba slučaja protivnik nije imao suvremene PZO sustave, a one starije imao je u vrlo malom broju. Usprkos tomu, talibani su 6. kolovoza 2011. uspjeli oboriti američki Chinook. Pritom je smrtno stradalo 30 Amerikanaca, većinom pripadnika specijalnih snaga, i osam Afganistanaca. Najnoviji primjer problema koje helikopteri imaju kad je protivnik opremljen PZO raketnim sustavima četiri su jurišna helikoptera Mi-24 i dva transportna helikoptera Mi-8 koje su od svibnja do kolovoza 2014. izgubile ukrajinske oružane snage.

Treća je mogućnost prebacivanje pješačkih snaga vozilima. Neoklopljeni kamioni i terenci jako su osjetljivi na paljbu streljačkog naoružanja i krhotine granata te praktički ne pružaju nikakvu zaštitu. Takvu zaštitu pružaju lako oklopljena vozila, no ona su potpuno neotporna na protuoklopno oružje. Ostaje pitanje kako neki britanski generali namjeravaju donekle sigurno prebacivati pješačke postrojbe po bojišnici i tijekom bitaka.

 

Devedesetih se godina kod dijela vojnih analitičara, a i među nekim generalima proširila ideja da se teška i dobro zaštićena oklopna vozila na gusjenicama mogu zamijeniti lakšim i znatno pokretljivijim vozilima na kotačima. Mnoge tvrtke tržištu su ponudile svoja oklopljena vozila na kotačima kao zamjenu za BVP-e, no borbena iskustva vrlo su brzo pokazala da takva vozila pružaju premalu razinu zaštite, posebice od protuoklopnih oružja. Ideja da pokretljivost može nadomjestiti zaštitu više se puta pokazala pogrešnom. U borbenim uvjetima takva vozila iz mnogih razloga moraju usporiti ili stati zbog čega istog trenutka postaju zahvalni ciljevi. Građanski rat u Siriji pokazao je i da starija oklopna vozila na gusjenicama nisu pružala dostatnu zaštitu posadi i vojnicima. To se prije svega odnosilo na borbena vozila pješaštva BMP-1 i BMP-2. Ništa se bolje nisu proveli ni oklopni transporteri na kotačima BTR-80. Na YouTubeu se mogu pronaći snimke uništenja tenkova T-55, T-62 i T-72 jer njihova razina oklopne zaštite nije bila dostatna za zaštitu od protuoklopnih projektila. Tek je masovnija pojava tenkova T-72 zaštićenih pasivnim reaktivnim oklopom Kontakt-5 te tenkova T-90 okrenula odnos snaga u korist sirijske vojske.

Izbjegavanje projektila

Upravo je sovjetska vojska razvila princip razvoja tenka kod kojeg je pokretljivost bila važnija od oklopne zaštite, a vrhunac tog principa bio je poznati T-34. No, ta se ideja nastavila razvijati kroz tenkove T-54/55, T-62, T-64 i T-72. Svi su oni imali relativno veliku paljbenu moć, doduše manju nego NATO-ovi tenkovi s topovima od 105, a potom 120 mm, te vrlo veliku pokretljivost, ali i vrlo slabu razinu oklopne zaštite. No onda je niz ratova pokazao koliko je taj pristup pogrešan. Jedan od njih bio je Jomkipurski rat od 6. do 25. listopada 1973., u kojem su združene arapske snage uporabile oko tisuću tenkova uglavnom proizvedenih u SSSR-u. Taj je rat, posebno u bitki za Golansku visoravan u kojoj su se sukobili sirijski i izraelski tenkovi, pokazao koliko je oklopna zaštita važnija od pokretljivosti. To je bilo dovoljno da SR Njemačka odustane od daljnjeg razvoja Leoparda 1 i razvije Leopard 2 znatno veće mase i s višom razinom oklopne zaštite. Amerikanci su razvili M1 Abrams, a Britanci Challenger 2. Jedinstvena je značajka tih tenkova znatno povećanje mase zbog veće razine oklopne zaštite, a na štetu pokretljivosti.

Oklopno vozilo u borbi u pravilu neće biti dostatno brzo da izbjegne protuoklopni vođeni projektil. To se posebno odnosi na otvorene terene bez prirodnih ili umjetnih zaklona. Najsuvremeniji protuoklopni vođeni projektili imaju bojne glave sposobne uništiti i tenkove s najdebljim oklopima, a kad pogode lako oklopljena vozila potpuno je uništenje neizbježno.

Nakon raspada SSSR-a 1991. godine gotovo su sve članice NATO-a odustale od daljnjeg razvoja tenkova. Djelomična je iznimka nastavak razvoja njemačkog Leoparda 2, međutim, do toga je došlo ponajprije zato da tvrtka Krauss-Maffei Wegmann odgovori zahtjevima inozemnih kupaca, a ne njemačke vojske. Zemlje koje su nastavile razvijati nove modele tenkova bile su Rusija, Kina, Izrael, Indija, Pakistan, Južna Koreja i Japan. Rusija je 2015. dovršila razvoj tenka T-14 Armata, kojim je ostvaren koncepcijski napredak (v. tekst Tenk T-14 Armata, HV 510).

Ukratko, vojske svijeta i danas imaju desetke tisuća tenkova. U velikom je broju slučajeva riječ o zastarjelim vozilima upitnih borbenih značajki. No dio zemalja ulaže znatna sredstva u nabavu novih i modernizaciju postojećih. Razvijeni su i novi protuoklopni sustavi, prije svega protuoklopni vođeni projektili veće probojnosti. Zbog toga zemlje imaju dvije opcije: jedna je razvoj novih tenkova, a druga modernizacija postojećih.

Zahvalan za nadogradnju

Britanska vlada donijela je prošle godine odluku o modernizaciji 148 od 227 tenkova Challenger 2. No, ta je odluka donesena prije izbijanja pandemije i teške gospodarske krize koju je prouzročila. U međuvremenu je britansko gospodarstvo u drugom tromjesečju 2020. imalo pad od 20,4 % i prioriteti su se drastično promijenili. S obzirom na to da pandemija još traje i da se očekuju novi ekonomski gubici, pritisci na proračunske uštede bit će još veći, a s tim i vjerojatnost rezova koji će obuhvatiti i modernizaciju Challengera 2. No, u trenutku dovršetka ovog teksta takav scenarij još nije potvrđen.

Ovakav kakav je sad, Challenger 2 još je uvijek vrlo dobar tenk. Britanska vojska 1991. je naručila 127 Challengera 2, prvi serijski primjerci isporučeni su 1994., a u studenom te godine naručeno je dodatnih 259. Jedini strani kupac je Oman, koji je prvu seriju od 18 tenkova naručio još 1993., a dodatnih dvadeset 1997. godine.

 

Challenger 2 bit će po svemu sudeći zadnji tenk razvijen u skladu s britanskom koncepcijom, koja je najveću važnost davala oklopnoj zaštiti, potom paljbenoj moći te na kraju pokretljivosti. Zbog toga je izvrsna osnova za modernizaciju. Sad ima Chobham oklop druge generacije koji, prema britanskim tvrdnjama, pruža odličnu zaštitu od svih vrsta protuoklopnih oružja. Ime je dobio po engleskom mjestu Chobhamu gdje je razvijen potkraj šezdesetih godina. Prvi je od cijele serije višeslojnih / sendvič oklopa koji se rabe na najsuvremenijim tenkovima, a sastoje se od slojeva pancirnog čelika, keramike i aluminija te titanija i kompozita. Stoga je njihova razina zaštite i do tri puta veća od čeličnog oklopa jednake debljine. Ploče višeslojnog oklopa ne mogu se savijati pa su tijela i kupole suvremenih zapadnih tenkova napravljeni od velikih oklopnih ploča koje su sa čeone strane tenka zakošene kako bi se postigao dodatni učinak zaštite.

Slabija je strana Challengera 2 pogon, tj. pokretljivost mu je na nižoj razini od suvremenih zapadnih tenkova. Do toga je došlo jer je ugrađen, za masu od 62,5 tona, relativno slab motor Perkins Engines Condor V12 snage 882 kW (1200 KS). To je dalo vrlo skroman odnos snage i mase od 19,2 KS/t. Britanskoj vojsci to nije smetalo, no je potencijalnim stranim kupcima. Razvijena je zato izvozna inačica Challenger 2E (Export), za koju je predviđena ugradnja jačeg MTU 883 snage 1100 kW (1500 KS). Iako tenk nije našao kupce, taj je motor još uvijek opcija za modernizaciju britanskih.

Prvi i drugi pokušaj

Najslabijom stranom Challengera 2 smatra se njegov top L30A1 kalibra 120 mm. Iako je jednakog kalibra kao i top na, recimo, Leopardu 2, njegove su paljbene značajke bitno slabije. Nastao je razvojem izvrsnog tenkovskog topa L7 kalibra 105 mm pa stoga ima užlijebljenu cijev. Osim toga, rabi dvodijelne granate, što dodatno smanjuje učinkovitost. Mogućnost zamjene topa L30A1 spominje se dosta dugo, još od početka ovog stoljeća. Ministarstvo obrane Ujedinjenog Kraljevstva čak je sklopilo ugovor s tvrtkom BAE Systems Land Systems s ciljem pronalaska najjeftinijeg načina zamjene topa L30A1. Kao najizglednija zamjena spominjan je top Rheinmetall 120 mm/L55 koji je u to vrijeme razvijen za inačicu Leoparda 2 A6. Pokazalo se da je razlika između ta dva topa tolika da bi se morala mijenjati konstrukcija kolijevke topa. Zbog toga je BAE Systems predložio svojevrsno hibridno oružje koje bi kombiniralo vanjske dimenzije postojećeg topa L30 s cijevi i ležištem granate topa L/55. Također bi se morale napraviti prilagodbe na zatvaraču topa L/55 kako bi se mogao ugraditi u kupolu Challengera 2. Na taj bi se način dobio top glatke cijevi koji bi mogao rabiti najsuvremenije njemačko, američko i izraelsko streljivo razvijeno za top L/55. Međutim, procijenjeni troškovi bili su previsoki da bi opravdali zamjenu, tim prije jer je u tom trenutku razvoj novih tenkova bio usporen te su procjene govorile da će se top L30A1 još nekoliko desetljeća moći nositi s prijetnjama. Zamjena topa tražila bi usto i kupnju novog streljiva, što bi bio trošak od više stotina milijuna funti.

O modernizaciji Challengera 2 počet će se ponovno govoriti tek desetak godina poslije.

BAE Systems prikazao je 2018. demonstrator tehnologija Black Night, koji je predlagao za modernizaciju Challengera 2. Obuhvaćao je ugradnju zapovjednikove motrilačke naprave Safran Paseo te ugradnju termovizijskih kamera Leonardo DNVS 4, koje bi osigurale sliku za noćno djelovanje zapovjednika, ciljača i vozača. Razina zaštite povećala bi se ugradnjom aktivnog sustava obrane Iron Fist, proizvoda izraelske tvrtke Israel Military Industries (IMI). Međutim, Black Night nije predviđao ugradnju novog topa jer ga BAE Systems nema u proizvodnji.

Naoružani demonstrator

Novi i najozbiljniji pokušaj uslijedio je u srpnju 2019. kad je osnovan njemačko-britanski konzorcij Rheinmetall BAE Systems Land (RBSL) s ciljem da se britanskom Ministarstvu obrane i kopnenoj vojsci ponudi projekt Rheinmetall MBT Combat System Solution. Najveća je razlika u odnosu na Black Night prijedlog ugradnje topa kalibra 130 mm, najnovijeg Rheinmetallova proizvoda, prvi put prikazanog javnosti na izložbi Eurosatory 2016. Kako bi se povećalo potencijalno tržište, top je konstruiran tako da se može ugraditi u prostor u kojem je smješten top od 120 mm iste tvrtke. Može stoga poslužiti za modernizaciju tenkova kao što su Leopard 2, Leclerc, Abrams, Merkava 3 i 4, Ariete, K1A1 i K2, Type 90 i Type 10, pa čak i Arjun.

Masa topa 130 mm/L51 sa sustavom za kompenzaciju trzaja iznosi 3000 kg, što je samo 300 kg više od topa 120 mm/L55. Cijev topa 130 mm/L51 duga je 6630 mm i ima masu od 1400 kg. To je iznimno dobro postignuće jer je masa cijevi topa 120 mm/L55 s duljinom od 6600 mm manja za samo 53 kg. Tako mala masa cijevi topa jačeg kalibra 130 mm najbolje pokazuje koliko je metalurgija napredovala te koliko su nove legure izdržljivije. Ukupna duljina topa 130 mm/L51 iznosi 7160 mm. Zapremnina barutne komore je 15 litara, a projektirana je da izdrži tlak od 880 MPa. Radi usporedbe, top 120 mm/L55A1 projektiran je za tlak od 580 MPa. Zatvarač je okomiti klizni. Na vrhu cijevi postavljen je senzor sustava za mjerenje zakrivljenosti. Korištenje cijevi procijenjeno je na 1500 opaljenja. S obzirom na povećanje mase cijevi i tlaka u barutnoj komori, nameće se pitanje koliko je povećana duljina trzaja cijevi. No, očito nije nešto puno s obzirom na Rheinmetallove tvrdnje da se top može ugraditi u kupolu postojećih slabijih topova.

 

Rheinmetall je razvio za novi top potpuno novu obitelj streljiva znatno povećanih borbenih mogućnosti. Iako je povećanje kalibra niti 8 %, proizvođač tvrdi da nova potkalibarna granata ima 50 % veću probojnost. Potkalibarni penetrator izrađen je od volframa. S obzirom na to da je dulji i širi, u trenutku izlaska iz cijevi ima veću kinetičku energiju u odnosu na potkalibarni penetrator granate promjera 120 mm. Iako Rheinmetall zasad nije naveo točne značajke nove granate, procjene su da je učinkovitost topa 130 mm otprilike na razini koju je imao top Neue Panzerkanone 140, koji je ta tvrtka razvijala osamdesetih i devedesetih godina.

Zbog povećanih dimenzija i masa granata razvijen je automatski punjač. Zasad o njemu nema ni podataka ni fotografija, no očito je dostatno kompaktan da stane u kupole tenkova Leopard 2 i Challenger 2. Osamdesetih je godina tvrtka Krauss-Maffei prikazala prijedlog automatskog punjača za tenk Leopard 2. U njemu su granate, zbog povećane sigurnosti, trebale biti smještene u stražnjem dijelu kupole okrenute prema nazad. Sastavni dio punjača bio je okretni nosač koji se rotirao za 180 stupnjeva kako bi se granate mogle ubaciti u top. Da bi se povećala brzina paljbe, na nosaču su mogle biti tri granate.

Konkurencija iz Francuske

Kako je dokazano da bi ugradnja topa Rheinmetall 120 mm/L55 zahtijevala znatne izmjene i na kupoli tenka i na samom topu, bit će zanimljivo vidjeti kako su u RBSL-u riješili problem ugradnje topa još većeg kalibra. Rheinmetall već ima demonstrator tehnologija napravljen na osnovi Challengera 2 i očito je da je top od 130 mm na njega i ugrađen, zajedno s automatskim punjačem. Rheinmetall je u javnost pustio snimke demonstratora tehnologija tijekom pucanja iz topa i jasno je da je top u potpunosti integriran u kupolu.

Rheinmetall u promidžbenim materijalima navodi da je top od 130 mm razvijen i za njemačko-francuski projekt Main Ground Combat System (MGCS), kojim žele zajednički razviti nasljednika tenkova Leopard 2 i Leclerc. Dovršetak razvoja planiran je za 2033., a početak isporuke prvih serijskih primjeraka za 2035. godinu.

 

Zanimljivo je da unutar MGCS-a francuska tvrtka Nexter razvija top kalibra 140 mm. Prema njihovim tvrdnjama taj top ima 70 % veće borbene mogućnosti u odnosu na topove kalibra 120 mm. Novi je top probno ugrađen u standardnu kupolu Leclerca, a Nexter tvrdi da je ta kombinacija uspješno prošla početnu fazu testiranja s ispaljenih 200 granata. No, zbog veličine kalibra i ograničenog prostora u kupoli francuski top od 140 mm rabi dvodijelnu granatu pa tvrdnje o 70 % većoj učinkovitosti za potkalibarne granate možda i nisu potpuno točne.

U svakom slučaju, uspješna ugradnja topa tako velikog kalibra u malu kupolu dokazuje da se on može uspješno ugraditi i u znatno veće tenkovske kupole pa je samim tim velika konkurencija Rheinmetallovu topu od 130 mm.

Bit će zanimljivo pratiti koji će od ta dva topa biti odabran za MGCS. Moguća je čak opcija izrade dviju inačica tenka, njemačke s topom od 130 mm i francuske s topom od 140 mm. Ili će, u skladu s čestim europskim običajem kad su u pitanju zajednički oružni sustavi, projekt biti prekinut zbog različitih mišljenja i interesa.

62,5 t masa tenka

550 km operativni domet na cesti

59 km/h najveća brzina na cesti

Mario GALIĆ