U Etnografskom muzeju u Zagrebu, povodom predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem EU-a, održava se izvanredna vojnopovijesna izložba o hrvatskim ratnicima iz XVI. i XVII. stoljeća. U prvom je planu ipak ime Janka Šajatovića Krabata, žumberačkog uskoka koji je stotinama kilometara daleko od domovine postao prava legenda, živa i danas 

 

 

Nedugo nakon što je 1618. izbio Tridesetogodišnji rat, na bojištima srednje i zapadne Europe pojavili su se dotad prilično nepoznati ratnici – Hrvati. Dotadašnja anonimnost bila je posljedica toga što su već stotinjak godina bili zauzeti svojom primarnom zadaćom – obranom Hrvatske i cijele kršćanske Europe od Osmanlija. U novi rat, čiji su kronologija, savezništva i neprijateljstva bili iznimno promjenjivi, vukla ih je obveza prema vladarima, ali često i zlatnici koje bi dobivali kao plaćenici, pa su služili u više vojski i često bili na suprotstavljenim stranama. No, bez obzira na to gdje su Hrvati iz banske Hrvatske i Vojne krajine služili i djelovali, a došli su i do Pariza, često su bili prepoznatljivi. Isticali su se djelima, najviše posebnim taktikama ratovanja usvojenim u sukobima s Turcima, ali i izgledom, najviše po rupcu oko vrata (kravati), te drugim dijelovima odjeće koji su na zapadu smatrani “egzotičnim” zbog turskih utjecaja. Bili su toliko posebni da su u postrojbama lakog konjaništva brojnih zemalja postali sinonim za rod vojske.

Jedan od najduljih i najkrvavijih ratova u povijesti Starog Kontinenta konačno je završio 1648. godine. Neki vojnici vratili su se kućama, neki su ostali bez plaćeničkog kruha, a neki ipak nastavili službu. Hrvati, posebno oni iz Vojne krajine, i dalje su imali “stalan posao” jer turska opasnost nije prolazila. S druge strane, status koji su stekli u ratu doveo je do toga da su ih mnogi europski vladari i dalje držali u svojim postrojbama pa se nisu vratili u Hrvatsku. Jedan od takvih hrvatskih vojnika bio je uskočki časnik Janko Šajatović Krabat (1624. – 1704.). Niste čuli za njega? Lako moguće – naša mu historiografija dosad nije posvećivala previše pozornosti. No, situacija se odnedavno promijenila i to s izložbom Hrvati – ljudi iza mita – Janko Šajatović Krabat i hrvatske garde u Europi, koja se od 28. siječnja do 10. travnja održava u zagrebačkom Etnografskom muzeju.

Priča o dvama stoljećima

“Priča o Krabatu jedna je od pet cjelina koje čine izložbu. Samo ime govori da je tema kudikamo šira i obuhvaća razdoblje od 200 godina, gotovo cijelo XVI. i XVII. stoljeće, a to je najintenzivniji dio hrvatske vojne povijesti,” objašnjava nam u muzeju autor izložbe Vladimir Brnardić te navodi kako su ostale teme posvećene uskocima, Tridesetogodišnjem ratu, Hrvatima kao pripadnicima vladarskih tjelesnih gardi te Hrvatima u saskoj službi. Poznati povjesničar i dugogodišnji suradnik Hrvatskog vojnika, Brnardić dugo istražuje sve što se odnosi na hrvatske vojnike iz tog vremena. Izložba, koju je osmislio zajedno s kolegama Damirom Stanićem i Filipom Hrenom, jedan je od njegovih najzanimljivijih projekata. Realizirana je povodom predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem EU-a i zahvaljujući suradnji više muzejskih institucija u Hrvatskoj. Naravno, u prvom redu tu je Etnografski muzej na čelu s ravnateljicom Gorankom Horjan, a inicijativa potječe od Krabatove rođakinje Monike Šajatović Bračike. Osim što su sve interaktivnije, razne muzejske izložbe i postavi imaju sve više tema koje su zajedničke ili se isprepliću, pa i vojnopovijesna izložba sadrži dosta etnografskih elemenata (odore koje se temelje na nošnjama i sl.).

Sati za razgledavanje

Izložba je postavljena u prizemlju muzeja koji je smješten u samom središtu Zagreba. Izložbeni prostor nije velik u četvornim metrima, no autori su ostali na tragu trenda koji, s velikim zadovoljstvom, sve više primjećujemo u Hrvatskoj. Zahvaljujući dobru rasporedu, multimedijskim sadržajima (filmovi i slično), te mnoštvu tekstova i slika na zidovima koji “daju potporu” izlošcima, na izložbi se lako zadržati i nekoliko sati, bez obzira na to koji vas njezin dio najviše privlači. Kako nas ipak najčešće čitaju ljubitelji militarije, samo ćemo reći da vatrenog i hladnog oružja te odora ima sasvim dovoljno, pa i nekih raritetnih primjeraka koje su dosad teško mogli vidjeti. “Kombiniramo dobro poznate izloške iz Hrvatskog povijesnog muzeja s nekim jedinstvenim komadima iz privatnih zbirki,” govori nam Brnardić dok nas vodi izložbenim prostorom.

U prvom planu ipak je Janko Šajatović Krabat i to ne samo zbog impresivne vojne karijere. Kako smo već rekli, u Hrvatskoj je to ime prilično nepoznato. Daleko na sjeveru, na području Gornje Lužice u Saskoj, pa i u dobrom dijelu Njemačke, to je ime već stoljećima prava ikona, mit, legenda. Krabat je istaknuti junak narodnih predaja Lužičkih Srba, slavenskog i većinom protestantskog naroda koji ondje živi. On je i čarobnjak i ratnik, i vladar i pastir. O njemu se pričaju priče, pjevaju pjesme, pišu knjige, snimaju filmovi, nazivaju brendovi piva i kobasica…

Petar Zrinski kao veza

Izlošci u Etnografskom muzeju govore o tome kako je jedan časnik, u domovini potpuno zaboravljen, na sjeveru postao legenda. Skrativši priču, Brnardić nam je objasnio da je nakon Tridesetogodišnjeg rata Šajatović stupio u službu izbornog saskog kneza kao pripadnik njegove osobne hrvatske garde aktivne od 1660. do 1680. godine. U njoj je bilo od 70 do 150 konjanika, uglavnom plemenitaša iz Vojne krajine. Velik dio njih bio je sa Žumberka, gdje je rođen i Šajatović. “Veza” između saskog kneza i Hrvata bio je knežev prijatelj, žumberački kapetan i budući ban i urotnik protiv bečkog dvora Petar IV. Zrinski (1621. – 1671.). Čini se da su hrvatski ratnici, visoki, jaki i hrabri, u raskošnim odorama, pristojna ponašanja (pravila su bila vrlo stroga, što je dokumentirano na izložbi), impresionirali kneževe podanike. Među najistaknutijim bio je Šajatović, koji je s godinama zaslužio i mirovinu, a kao nagradu dobio posjed Gornju Lužicu. “To područje bilo je dosta zapušteno, siromašno, vladale su razne bolesti. Stanovnici u početku nisu prihvaćali gospodara iz daleke, nepoznate Hrvatske, vjerojatno zbog zastrašujuće reputacije koju su Hrvati stekli u ratu, no on se pokazao poduzetnim i inteligentnim. Isušivao je močvare, gradio mlinove i gostionice, učio je ljude kako sijati žito i feud mu je vrlo brzo postao prosperitetan. Kako se školovao kod isusovaca u Zagrebu, bio je pismen i učen, i malo-pomalo praznovjerniji su ga počeli slaviti kao čudotvorca, čarobnjaka. Recimo, kad bi brzo jahao konja, ljudi su govorili da leti,” objašnjava Brnardić.

Nakon Šajatovićeve smrti legenda o Krabatu nije iščeznula, nego je postajala sve veća i fantastičnija te se održala do današnjih dana. Stvarna osoba koja se krije iza legende obilježava izložbu koja je dosad izazvala isključivo pozitivne reakcije. “Prije svega, preporučio bih je onima koje zanima vojna povijest XVI. i XVII. stoljeća, ljubiteljima starog oružja, zapravo svima koji žele naučiti i vidjeti nešto novo. U sklopu izložbe organiziramo i predavanja, posjete pripadnika hrvatskih povijesnih postrojbi,” zaključuje Brnardić.

Kao rod vojske

U Tridesetogodišnjem ratu i XVII. stoljeću u Europi ime Hrvat nadraslo je nacionalni i geografski pojam. Tako se počeo nazivati rod vojske, tj. lako konjaništvo (husari). Hrvatske postrojbe primjenjivale su taktiku ratovanja iz borbi s Turcima i prenijele je u Europu. Uglavnom su jahali vrlo brze konje i nisu nosili oklop. Vodili su tzv. mali ili gerilski rat, koji se sastojao od brzih prepada, zasjeda i upada na neprijateljski teritorij, presijecanja komunikacija hvatanjem glasnika, raspršivanja i ponovnog okupljanja pripadnika postrojbe…  

Domagoj VLAHOVIĆ; Foto: Mladen ČOBANOVIĆ