Crtice iz hrvatske povijesti: Juraj Lenković – čovjek preokreta

Zahvaljujući hrabrim vojskovođama i borcima poput hrvatskog plemića podrijetlom iz Like, postojanje hrvatskog kraljevstva na kraju XVI. st. postalo je neupitno premda su Osmanlije još desetljećima nadzirale velik dio hrvatskih zemalja i bile ozbiljna prijetnja

Juraj Lenković nastavio je “obiteljsku tradiciju” borbe protiv Turaka koju je počeo njegov otac Ivan, također važna osoba hrvatske povijesti

Hrvatska plemićka obitelj Lenković bila je podrijetlom iz Like, odakle je krajem XV. ili početkom XVI. st. pred turskim osvajanjima prebjegla u Kranjsku. Prvi nadaleko poznat Lenković bio je Ivan, rođen u Otočcu kraj Novog Mesta u današnjoj Sloveniji, neposredno nakon što je obitelj prebjegla. Imao je iznimne vojne vještine pa je brzo napredovao u hijerarhiji. Posebno se istaknuo tijekom neuspješne turske opsade Beča od 27. rujna do 14. listopada 1529., stoga je već iduće godine promaknut u zapovjednika kranjskih konjanika; 1537. zamjenik je zapovjednika Bihaćke kapetanije; 1539. postaje senjski kapetan i zapovjednik senjskih, a 1546. i žumberačkih uskoka. Ivan Lenković imao je važnu ulogu i u pokušajima obrane Sigeta 1556., a definirao je i izgled obrambene crte hrvatsko-slovenske granice. Podignuo je utvrđeni grad Podbrežje, kao i tvrđavu Nehaj iznad Senja. Najveće formalno postignuće bio mu je naslov vrhovnog kapetana Hrvatske i Slavonske krajine, koji je stekao 1556. Svih se godina neumorno borio protiv Turaka, suzbijajući pokušaje provale na hrvatski teritorij. Teško oboljevši, 1567. podnosi ostavku na sve dužnosti, a preminuo je 22. lipnja 1569. u rodnom mjestu. Samo godinu prije sklopljen je mir između Habsburgovaca i Turaka koji je potrajao četvrt stoljeća, ali uz česte upade i napade s obiju strana.

 

Karlovački kapetan

Ivanovim je stopama uspješno krenuo sin Juraj, također rođen u Otočcu, no nije poznato kad. Vjerojatno je sudjelovao u bitkama pod zapovijedanjem svojeg oca, a prema nekim izvorima 1578. prvi je put zabilježen kao senjski, tj. uskočki kapetan. Kao borac protiv Turaka intenzivno se spominje od 1590-ih. Vjekoslav Klaić jedan je od povjesničara koji navodi da je Lenković senjski kapetan postao poslije te da ga je 1592. postavio tadašnji habsburški vladar Rudolf II. (1552. – 1612.), smijenivši dotadašnjeg kapetana Furija Molzu. Naime, mirovni pregovori u trokutu Habsburgovaca, Mletaka i Turaka bili su ugroženi sultanovim optuživanjem ugarskih kapetana i senjskih uskoka za napade na Turke. Kralj je osim smjene kapetana imenovao i povjerenstvo koje je trebalo ispitati tužbene navode protiv uskoka te kazniti krivce. Na čelu tog povjerenstva bio je Juraj Lenković. Rudolf II. istodobno je bio rimsko-njemački car, hrvatsko-ugarski kralj i češki kralj. Za prijestolnicu je odabrao Prag, a za obranu od stalne turske opasnosti odlučio je ustrojiti novi vojni sustav, što je prepustio stricu nadvojvodi Karlu II. Štajerskom (1540. – 1590.). Godine 1579. utemeljena je utvrda Karlovac pa se za Hrvatsku krajinu sve više počelo koristiti ime Karlovački generalat. Preokret u ratovima s Turskom dolazi 22. lipnja 1593., kad kršćanska vojska trijumfira kod Siska. Lenković je istodobno poduzimao napade na Liku. Pobjednik kod Siska ban Toma Erdődy (1558. – 1624.) udario je u kolovozu na Petrinju, ali nije uspio.

Brzo “prokockana” pobjeda

U vrijeme novog habsburško-turskog sukoba glavni vojni zapovjednik na području Hrvatske postaje kraljev brat nadvojvoda Maksimilijan III. Habsburški (1558. – 1618.). Kralj se pritom nadao da će se hrvatski ban Erdődy prije pokoravati habsburškom nadvojvodi nego “običnom” generalu, no na koncu je postignut kompromis o zajedničkom djelovanju bana i Maksimilijana. Postavljen je cilj: zauzimanje Siska i Petrinje s utvrdama Hrastovicom i Gorom. Uz nadvojvodu, ključne figure pohoda trebali su biti ban Toma Erdődy, zapovjednik Slavonske krajine Ivan Žigmund Herberstein (umro 1611.) i Juraj Lenković, koji je krajem 1593. ili početkom 1594., nakon smrti karlovačkog generala Andrije Auersperga (rođen 1556.), imenovan njegovim nasljednikom.

Juraj Lenković na ilustraciji Zvonimira Grbašića. Bio je vojskovođa koji je branio hrvatske zemlje od Slavonije i Banovine preko Like do Senja i Dalmacije

Navedeni trojac radio je tijekom lipnja i srpnja na okupljanju vojske. Nakon nekoliko početnih sukoba, Erdődy 21. srpnja 1594. počinje opsadu Petrinje, a 1. kolovoza onamo stiže i Maksimilijan. Priključuje se i Juraj Lenković te uz pomoć uskoka 5. kolovoza zauzima utvrde Hrastovicu i Goru, a potom napada kulu nedaleko od petrinjske utvrde. Maksimilijan počinje intenzivniji napad na Petrinju, čiji zapovjednik Rustan-beg napokon bježi iz grada. Sličan je potez 10. listopada napravila i turska posada u Sisku te pobjegla niz Savu.

Hrvatsko slavlje nije bilo duga vijeka jer su počeli novi problemi: nestašica hrane, bolesti, a i nedostatak sredstava. Rezultat je bio takav da je Petrinja ostala bez vojske, a Sisak predan Zagrebačkom kaptolu, dok je vojska ostala raspuštena. Turski zapovjednici Rustan-beg i Erdogli-beg saznali su sve o tome i odlučili vratiti Petrinju, što im u listopadu i uspijeva. Rustan-beg potom obnavlja i ojačava petrinjsku utvrdu. Erdogli-beg prelazi Kupu, vrši nasilje po Turopolju, u čemu ga sprečavaju Maksimilijanovi konjanici. Beg se dao u bijeg, ali sustigle su ga postrojbe Jurja Lenkovića te još jednog pobjednika kod Siska, Maksimilijanova generala Ruprechta von Eggenberga (1546. – 1611.), koje su ga porazile kod Kupe, zarobile te poslale u zatvor u Požunu (Bratislava).

Zastava na petrinjskoj tvrđavi

Juraj Lenković, međutim, nije mirovao, pa je početkom studenog odlučio napasti Bihać. Spominje se da je s čak deset tisuća konjanika i pješaka ušao 5. studenog u samo središte grada, koji su zapalili te ubili brojne turske vojnike. Međutim, osnovni problem ostala je bihaćka tvrđava koju Lenković nije mogao osvojiti pa se 8. studenog vraća u Karlovac oslobodivši 1200 kršćana.

Toma Erdődy u svibnju 1595. podnosi Saboru ostavku zbog nezadovoljstva kraljevim odnosom prema njegovu udjelu u obrani Hrvatske. Stoga je Rudolf II. u srpnju odredio zagrebačkog biskupa Gašpara Stankovečkog (umro 1596.) i baruna Ivana Draškovića (oko 1550. – 1613.) banskim administratorima na određeno vrijeme. Kralj potom Eggenbergu osigurava vrhovno zapovjedništvo nad svim postrojbama u Hrvatskoj i Slavoniji, a Juraj Lenković i Herberstein postaju njegovi pomoćnici. Osnovni cilj zapovjedništva bilo je oslobađanje Petrinje koja je služila kao glavno tursko uporište za provale u ostale dijelove Hrvatske. U svojevrsnom uvodu, Herberstein u kolovozu 1595. provaljuje u Slavoniju i oslobađa Cernik, Čaklovac, Pakrac i Bijele Stijene, a kršćansko stanovništvo diže ustanak te počinje ubijati turske velikaše u Slavoniji. Konačno, 22. rujna kršćanska vojska prelazi most od čamaca na Kupi kod Siska, a ususret im iz Petrinje dolazi Rustan-beg, koji biva pogođen hicem iz arkebuze. Ubrzo umire i Turci se povlače iz grada, a banski namjesnik podiže kraljevsku zastavu na gradsku tvrđavu.

Hrabri Splićani Ivana Albertija

Lenkovićev utjecaj osjetio se i u Dalmaciji. Ondje je najveći “trn u oku” hrvatskog stanovništva bila činjenica da je Klis od 1537. i pogibije Petra Kružića bio u turskim rukama. Nekoliko pokušaja vraćanja pod kršćanski nadzor nije bilo uspješno pa u Splitu nastaje svojevrstan pokret za oslobađanje Klisa. Najistaknutiji u tom pokretu bio je Ivan Alberti, rođen sredinom XVI. stoljeća u Splitu. Njegovo podrijetlo bilo je plemićko: obitelj Alberti prebivala je u Splitu još od XIII. st, a njezin je rodonačelnik Teodozije, sin Dujma. Alberti je na samu Staru godinu 1595. poslao svojeg prijatelja Nikolu Cindrića da zatraži od generala Jurja Lenkovića pomoć u vidu senjskih uskoka i drugih postrojbi. U veljači 1596. na sastanak na otok Čiovo stiglo je nekoliko uskočkih čelnika s kojima je Alberti dogovorio napad na Klis za početak travnja.

Splićani i uskoci uspjeli su uz pomoć Poljičana u svojoj namjeri te je Alberti podignuo zastavu Rudolfa II. na Klisu, a uskoci su se vratili u Senj. Međutim, Turci nisu željeli tek tako prepustiti ključnu fortifikaciju u srednjoj Dalmaciji. Mustafa Pijalepašić sredinom travnja s više stotina vojnika dolazi pred Klis, a uskoro mu se pridružuju i drugi turski zapovjednici. Do svibnja se broj Turaka povećao na čak 15 tisuća. Turci su poslali i brodovlje kako bi na Jadranskom moru nadziralo mornaricu koju je napuljski potkralj poslao zbog oslobođenja Albanije. Dodatni su udarac zadali i Mlečani, imenovanjem posebnog providura koji je trebao spriječiti bilo kakvu pomoć braniteljima Klisa. Branitelji Klisa, njih nekoliko stotina, našli su se u nezavidnom položaju ostavši bez najnužnijih sredstava za život. Nada je stigla u liku generala Lenkovića, koji je iz Senja morem prema Klisu poveo tisuću ljudi. Putem su mu se pridruživali i brojni Trogirani, Splićani i Kaštelani.

Dva teška poraza

Oko Petrinje, jedne od ključnih točaka u nadzoru kontinentalne Hrvatske, godinama su se vodile teške borbe

Lenkovićev napad na Turke počeo je 27. svibnja. Dio snaga koje je predvodio počeo je Turcima otimati čak i oružje, ali je zato drugi dio napravio krucijalnu pogrešku. Naime, 300 vojnika došlo je do turskog logora i počelo ga pljačkati, ali, nažalost, naočigled Turaka, smještenih na brdu Grebenu. Turci su se potom spustili do logora i pobili kršćansku vojsku.

Lenković se našao u teškoj situaciji. Svjestan mogućnosti gubitka sve vojske, uputio se u središte Klisa radi susreta s Ivanom Albertijem. Alberti je potom izišao iz utvrde, ali u zao čas. Naime, pogođen je i na mjestu je preminuo. Njegovi posmrtni ostaci poslije su položeni u splitskoj katedrali. Usprkos porazu, Lenković ne odustaje. Ostavlja određen broj ljudi radi jačanja obrane grada, a s ostalima kreće prema Mosoru kako bi ih doveo preko Omiša odakle bi krenuli u ponovni napad.

Lenković se nadao pomoći pape i napuljskog kralja. Međutim, Turci su saznali za njegovo boravište u Omišu te su ga tijekom noći napali. Pritom je poginulo više splitskih plemića, a neki su zarobljeni. Lenković je bio teško ranjen, no uspio se povući u Kaštel-Sućurac, gdje je prenoćio i potom pošao do Vinišća. Prvotna mu je želja bila izvijestiti branitelje Klisa o tome da se spasio i spremiti ih za ponovnu borbu. No, 31. svibnja saznaje da je Klis predan Turcima.

Ratnik do posljednjih dana

Lenković se brzo oporavio te se u srpnju 1596. pridružio generalu Herbersteinu i banu Draškoviću kod Petrinje. Naime, Turci su planirali novi napad na grad. Iako su kršćanske vojske 10. i 12. srpnja ostvarile dvije pobjede kod Kostajnice, nisu je uspjele zauzeti. Ahmed-paša Hafiz krenuo je u pohod s čak 30 tisuća vojnika, brojnim topovima i drugom opremom te 10. rujna počeo opsadu Petrinje, čiju je obranu predvodio Danijel Frankol. Trojica vojskovođa krenula su pružiti pomoć i povela svoje postrojbe prema Brestu, gdje se sastaju 19. rujna. S pet-šest tisuća vojnika odlučili su se povući prema Sisku, preko Kupe doći do Petrinje i početi bitku na otvorenom polju. Turci su bili zadovoljni tim potezom jer su mislili da je kršćanska vojska pobjegla. Hodaverdi-beg krenuo je u potragu, ali hrvatske snage navalile su na Turke te ih potjerale u Kupu, gdje ih je poginulo čak tri tisuće. Ubrzo dolazi do sukoba kod mjesta Drenčine. Ishod je bio sličan, a kako su se pridružili i branitelji Petrinje, Turci su napokon pobjegli, ne odnijevši ni sve svoje zastave. Lenković je u studenom te godine izvršio i upad u Požeški sandžak te spalio Voćin i više turskih naselja. Obrana Petrinje značila je i sljedeće: zahvaljujući Jurju Lenkoviću te drugim vojskovođama i hrabrim borcima postojanje hrvatskog kraljevstva na kraju XVI. st. postalo je neupitno premda su Osmanlije još desetljećima nadzirale velik dio hrvatskih zemalja i bile ozbiljna prijetnja.

Juraj Lenković početkom 1601. obolijeva i više nije u mogućnosti vršiti svoju dužnost. Budući da mu se bolest pogoršavala, odlazi u rodno mjesto u Kranjskoj, gdje provodi posljednje dane. Preminuo je 8. lipnja te godine. Pokopan je u isusovačkoj crkvi sv. Jakova u Ljubljani, do oca Ivana i brata Kristofora.

 

Ante JELAVIĆ

Ilustracije Zvonimir GRBAŠIĆ