Primarno razvijen kao strateško oružje s nuklearnom bojnom glavom, krstareći projektil Tomahawk se s vremenom dokazao kao odlično oružje za konvencionalne udare po važnim ciljevima

Iako su prvobitno razvijeni za precizne nuklearne udare na važne ciljeve u protivničkoj pozadini, krstareći su se projektili u zadnjih dvadeset godina dokazali i kao odlično oružje naoružano “običnim” konvencionalnim bojnim glavama. Relativno niska cijena, visoka pouzdanost i preciznost, te jednostavnost za uporabu napravili su od krstarećih projektila oružje za projekciju moći modernih oružanih snaga, ponajviše ratnih mornarica. Kombinacija brodskog topništva za potporu desantnim snagama i uništavanje ciljeva na obali, borbenih aviona smještenih na nosačima za blisku zračnu potporu, ali i uništavanje ciljeva u dubini protivničkog teritorija, te krstarećih projektila za uništavanje dobro branjenih ciljeva pokazala se dobitnom.

U sto godina postojanja podmornice su se dokazale kao ubojiti ratni strojevi otporni na protivničko djelovanje. Iako prvobitno namijenjene za uništavanje plovila s vremenom su, ponajviše zahvaljujući kombinaciji nuklearnog pogona i balističkih projektila s nuklearnim bojnim glavama, podmornice postale najvažnije strateško oružje velikih sila. U međuvremenu je bilo i više-manje uspješnih pokušaja da se podmornice uporabe i za druge borbene namjene. Tijekom II. svjetskog rata, preciznije 1942. godine, Nijemci i Japanci su isprobali mogućnosti podmornica za uništavanje ciljeva na obali. Još zanimljivi je bio pokušaj japanske podmornice I-25 da tijekom rujna 1942. zapaljivim bombama, koje je nosio brodski hidroavion Yokosuka E14Y, zapali šume u američkoj državi Oregon. Bilo je to jedino bombardiranje kontinentalnog dijela Sjedinjenih Američkih Država tijekom II. svjetskog rata. Iako se uporaba hidroaviona pokazala pogrešnom (jer je otkrivala prisutnost podmornice, a i pripreme za polijetanje i povratak aviona na podmornicu su predugo trajale), uporaba podmornica kao baza za specijalne postrojbe bila je znatno učinkovitija.

Tijekom II. svjetskog rata njemačka je ratna mornarica započela razvoj ideje o kombinaciji podmornice i krstarećeg (ili balističkog) projektila. Razradu te ideje nastavila je američka ratna mornarica nakon okončanja II. svjetskog rata. Kao osnova uzet je prvi krstareći projektil na svijetu ? njemački V-1. Na tim osnovama razvijen je eksperimentalni krstareći projektil JB-2 Loon. Na tim je osnovama tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća razvijena obitelj krstarećih projektila s nuklearnim bojnim glavama Regulus. Ti veliki krstareći projektili čuvali su se u posebnim hangarima na podmornicama i imali su maksimalni domet od 926 km. Najveći je problem bio što je prije lansiranja projektila podmornica morala izroniti i dugo ostati na površini, a to znači i pod udarom protivnika.

Ubrzo su krstareći projektili, ne samo u mornarici već i u zrakoplovstvu i kopnenoj vojsci, potisnuti balističkim projektilima. Ubrzani razvoj raketnih motora i sustava za nadzor leta omogućio je razvoj interkontinentalnih balističkih projektila relativno niske cijene. Veliki dolet i velike brzine (kratko vrijeme leta), a ponajviše nemogućnost obaranja nakon što bi poletjeli, načinili su od balističkih projektila idealno strateško oružje. Da bi ih se zaštitilo od protivničkih napada ubrzo je odlučeno da se napravi kombinacija podmornica i balističkih projektila. Osim što ih se moglo skloniti u morske dubine, podmornice su neprestano mijenjale poziciju te ih je bilo jako teško uništiti. Taj je koncept dodatni zamah dobio uspješnim razvojem prve podmornice na nuklearni pogon. Nuklearni je pogon omogućio da podmornice naoružane balističkim projektilima ostanu pod morem mjesecima, bez potrebe izrona na površinu.

Zanimanje za krstareće projektile obnovljeno je tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su uspješno razriješeni problemi s preciznim navođenjem na velike udaljenosti. Iako je razvoj tehnologije tijekom šezdesetih godina omogućio gradnju malih krstarećih projektila velikog dometa, klasični inercijalni navigacijski sustavi nisu bili dovoljno precizni (odstupanje je bilo dvije milje na sat leta pri brzini od 600 čvorova). Taj je nedostatak definitivno otklonjen razvojem TERraing COntour Matching (TERCOM) sustava navođenja. Pojednostavljeno rečeno TERCOM uspoređuje konture terena nad kojim projektil leti sa zemljovidom u memoriji letnog računala, te vrši korigiranje zadane rute leta. Osim što je znatno smanjio CEP (circular error probable), TERCOM je donio i nove mogućnosti uporabe krstrećih projektila. Više nije bilo potrebno projektil prema cilju poslati najkraćom rutom, već je mogao ići i “zaobilazno”, preko manje branjenog područja. Projektil je mogao letjeti na vrlo malim visinama te za prikrivanje rabiti konfiguraciju terena. Preciznijim planiranjem moglo se uskladiti da se posebno važan cilj istodobno napadne s više krstarećih projektila koji su mu prilazili iz različitih smjerova. U to vrijeme krstareći su projektili imali isključivo stratešku namjenu te su bili naoružani samo s nuklearnim bojnim glavama.

Istodobno s povećanjem preciznosti, te smanjenja veličine elektroničkih komponenti (uključujući i inercijalni sustav), ali i nuklearnih bojnih glava, razvijani su i novi, znatno učinkovitiji turbomlazni motori (bolji odnos potiska i potrošnje). Krajni je rezultat bio razvoj “kompaktnih” krastarećih projektila dometa većeg od 1000 km. Zbog toga je američka ratna mornarica potkraj 1972. objavila specifikaciju za krastreći projektil velikog dometa koji bi bio dovoljno mali, ili bolje rečeno uzak, da ga se može ispaliti/lansirati iz klasične torpedne cijevi promjera 533 mm. To je značilo i mogućnosti lansiranja iz zaronjene podmornice.

Razvoj Tomahawka
Submarine-Launched Cruisse Missile (SLCM) program službeno je pokrenut 2. lipnja 1972., sa ciljem da u sljedećih pet mjeseci definira parametre novog podmorničarskog krstarećeg projektila. Naknadno će mu ime promijeniti u Sea-Launched Cruise Missile da bi se istaknula i mogućnosti uporabe s brodova.

Razvoj novog krstarećeg projektila, koji je između ostalog zadovoljavao i zahtjeve američke ratne mornarice, započeo je u prosincu 1972., razradom dizajnerskih studija. Službeni razvoj SLCM programa započinje u listopadu 1974., a krajnji je rezultat bio u rujnu 1975. odabir General Dynamicsovomg projektila Tomahawk. Osim modela za lansiranje s podmornica i brodova, naknadno su razvijeni i modeli namijenjeni lansiranju iz zraka (za američko ratno zrakoplovstvo) i kamiona (za američku kopnenu vojsku). Poslije su razvijene i inačice s klasičnom bojnom glavom, pa čak i inačica protubrodskog vođenog projektila.

Američka ratna mornarica je naknadno zatražila razvoj inačice s konvencionalnom bojnom glavom i preciznijim sustavom navođenja za djelovanje u regionalnim sukobima i oružanim intervencijama. Zbog toga je u siječnju 1981. započeo razvoj Block II inačice. U srpnju iste godine obavljeno je prvo lansiranje TLAM-C (Tomahawk land-attack missile, Block IIA s klasičnom bojnom glavom) iz zaronjene podmornice. Projektil je uspješno pogodio cilj na udaljenosti od 295 nautičkih milja. U ograničenu operativnu uporabu uveden je u ožujku 1986.

McDonnell Dougas je 13. prosinca 1988. dobio ugovor vrijedan 31,2 milijuna dolara za razvoj još naprednije inačice Block III. Najveća poboljšanja bila su ugradnja satelitske navigacije (GPS) i novog računala za nadzor vremena napada koji omogućava koordiniranje trenutka udara na cilj s borbenim avionima i/ili drugim krstarećim projektilima. S obzirom na to da upotrebljava klasičnu bojnu glavu (mase 318 kg) da bi bio učinkovit na cilju TLAM-C Block III mora ostvariti izravan pogodak. Zbog toga je dobio DSMAC (Digital Scene Matching Area Correlator) sustav koji rabi TV kameru kako bi u završnoj fazi napada usporedio memoriranu sliku cilja s prostorom nad kojim leti. Zahvaljujući DSMAC sustavu CEP je smanjen na samo deset metara.

Još jedno važno poboljšanje bilo je ugradnja novog turboventilacijskog motora Williams International F107-WR-402 sa znatno manjom potrošnjom goriva u odnosu na prijašnje ugrađivane motore. Na taj je način, bez većih izmjena na spremnicima za gorivo, maksimalni domet povećan na 1700 km. Nova je i bojna glava WDU-36/B mase 318 kg, s programibilnim upaljačem zbog boljeg prilagođavanju vrstama cilja (mogućnost odgode aktiviranja bojne glave tek nakon penetracije u cilj). Ugovor za serijsku proizvodnju u srpnju 1992. dobile su korporacije McDonnell Douglas i General Dynamics. Ugovor je obuhvaćao ne samo proizvodnju projektila Block III već i modernizaciju projektila inačice Block II (modernizirano je oko 400 projektila). Novi je TLAM-C Block III u operativnu uporabu uveden u svibnju 1993.

Prva borbena uporaba Tomahawka bila je protiv ciljeva u Iraku (operacija Desert Storm) 1991. godine, s uglavnom zadovoljavajućim rezultatima. Iako se podaci razlikuju od izvora do izvora, tijekom Desert Storma u fazu lansiranja na brodovima i podmornicama došlo je 307 TLAM projektila. Zbog tehničkih problema nije lansirano 19 projektila, od čega je deset naknadno uspješno lansirano ili vraćeno u naoružanje, a devet je poslano na popravak. Tako je lansirano 288 projektila. Zbog problema sa startnim raketnim motorom šest projektila nije uspjelo pokrenuti turbomlazni motor te zbog toga nisu ušli u fazu krstarenja. Osim toga relativno ravan pustinjski krajobraz nije pružao dostatno podataka da Defense Mapping Agency napravi uporabljive karte za TERCOM navigacijski sustav. Prema jednom izvješću američke ratne mornarice od 290 lansiranih Tomahawka 242 su pogodili cilj. Uporabljivost protiv pokretnih ciljeva bila je vrlo slaba.

TLAM-ovi su ponovno rabljeni protiv ciljeva u Iraku u siječnju i lipnju 1993. Rabljeni su i za uništavanje srpskih ciljeva u Bosni i Hercegovini tijekom 1995. (operacija Deliberate Force), te 1996. opet protiv ciljeva u Iraku (Desert Strike). U većem su broju rabljeni tijekom napada na jugoslavenske ciljeve 1999. godine u NATO-voj operaciji Allied Force. Tada je britanska ratna mornarica prvi put borbeno uporabila svoje Tomahawke. Oko 20 projektila lansirano je s podmornice HMS Splendid (klase Swiftsure). Projektili su pogađali ciljeve do 400 nautičkih milja na kopnu, s uspješnošću od 85 posto. Pritom je podmornica dva puta morala nadopunjavati zalihe projektila. Tijekom nekoliko dana izrazito lošeg vremena (koje je onemogućilo djelovanja borbenih aviona), HMS Splendid je bila jedina europska postrojba koja je mogla uništavati ciljeve u Srbiji.

Britanska ratna mornarica odlučila se za kupnju Tomahawka nakon što je proučila američka iskustva uporabe tg krstarećeg projektila iz 1991. Potom je britansko ministarstvo obrane studijom uporabljivosti zaključilo da je isplativo kupiti novo, dalekometno oružje velike preciznosti koje je prikladno za uništavanje strateških ciljeva bez rizika od ljudskih gubitaka (naravno britanskih). Kao najprikladnija platforma odabrane su podmornice s nuklearnim pogonom, kako zbog njihove velike autonomije djelovanja tako i zbog “nevidljivosti”. U obzir je uzeta i činjenica niske cijene prilagođavanja podmornica uporabi Tomahawka jer nije trebalo ugrađivati nove lansere ili obavljati bilo kakve veće promjene na konstrukciji plovila. Tako je britansko ministarstvo obrane odlučilo zatražiti američku dozvolu za izvoz za TLAM projektile i pripadajuće sustave. U listopadu 1995. naručeno je 65 Tomahawk Block IIIC projektila zajedno s ugradnjom Advanced Tomahawk Weapon Control System (ATWCS) na sedam podmornica.

Za povećanje učinkovitosti projektila s klasičnom bojnom glavom uz TERCOM je ugrađen i DSMAC sustav
Na kraju su za uporabu TLAM-a prilagođene tri podmornice klase Swiftsure (Sceptre, Spartan i Splendid) te sedam podmornica klase Trafalgar. Nakon otpisa iz flotne liste Spartana i Splendida 2006. godine, britanska ratna mornarica trenutačno ima osam podmornica osposobljenih za lansiranje TLAM-a. Tomahawki su lansirani s britanskih podmornica tijekom napada na Afganistan 2001. i na Irak 2003. Britanska ratna mornarica je potrošila većinu svojih Tomahawka, ponajviše u kampanji tijekom napada na Irak, dok je američka ratna mornarica ozbiljno iscrpila svoje zalihe jer je TLAM-e intenzivno rabila u većem broju intervencija i ratova. Ubrzano trošenje Tomahawka otvorilo je prostor za razvoj nove generacije projektila Block IV, poznate i kao Tactical Tomahawk ili TacTom.

Osim popune ispražnjenih zaliha još jedan značajan razlog za razvoj nove generacije jest i smanjenje nabavne i operativne cijene. Smanjenje cijene ostvarivo je pojednostavljenjem konfiguracije. Tako je tvrtka Raytheon Missile Systems uspjela prepoloviti cijenu novog projetila u odnosu na Block III, koji je bio za 100 000 dolara jeftiniji u odnosu na Block II.

Okomito lansiranje
Smanjenje cijene olakšano je i odlukom da se projektili Block IV isključivo prilagode za lansiranje iz podmornica iz okomitih lansera. To je odmah značilo smanjenje potreba za prilagodbom za rukovanje, skladištenje i priprema za lansiranje, sve ono što je bilo povezano uz njihovo ispaljivanje/lansiranje iz torpednih cijevi. Racionalizacija dizajna uključila je uporabu jednostavnije proizvodnje tijela projektila iz jednog dijela, konsolidaciju elektroničkih komponenti u jednu jedinstvenu sekciju, povećanje spremnika za gorivo, te zamjena motora F107 jeftinijim i kompaktnijim turbomlaznim Teledyne J402-CA-402. Uporabom ovog motora Raytehon je napravio svojevrsnu kompenzaciju između povećane potrošnje goriva i povećanih spremnika za gorivo. Krajnji je rezultat da Block IV ima isti domet od 900 nautičkih milja kao i Block III.

Unatoč smanjenju cijene Block IV projektili imaju znatno povećane mogućnosti uporabe. Posebni je napredak ostvaren na povećanju fleksibilnosti uporabe i to nakon lansiranja. To je ostvareno ugradnjom dvosmjernog UHF satelitskog datlalinka preko Tomahawk Strike Networka. On omogućava promjenu (reprogramiranje) cilja tijekom leta projektila, ili promjenu točke udara u cilj ako je on pokretan. Osim toga moguće je da se tijekom leta odabere jedna od najviše 15 reprogramiranih zadaća. Na kraju, iako ne najmanje važno, satelitski datalink omogućava obustavu zadaće, što do sada nije bilo moguće. Neprestana dvosmjerna veza omogućava i da projektil kruži dva do tri sata čekajući ili da zapovjedništvo odredi cilj ili da djeluje po potrebi, napadajući ciljeve u vrlo kratkom vremenu.
Datalink se može uporabiti i za prijenos podataka o statusu projektila tijekom leta što zapovjedništvu daje bolju sliku o događanjima. Za procjenu učinkovitosti rabi se i mogućnost slanja DSMAC slike cilja (ili područja udara) neposredno prije pogađanja. DSMAC slika može se rabiti (barem teoretski) i za izviđanje, nadzor i identifikaciju objekata iznad kojih projektil leti. Ovisno o visini leta projektili mogu nadzirati veća područja ili samo pojedinačne objekte. Ako se na jedan cilj istodobno pošalju dva ili više TLAM-a, od kojih je barem jedan Block IV, onda se slika s DSMAC-a može uporabiti za procjenu uništenja cilja i potrebe ponovnog napada. Ako je cilj zadovoljavajuće uništen, Block IV projektil se može usmjeriti na novi cilj.

Tijekom leta projektil inačice Block IV ima visoku otpornost na ometanje jer rabi GPS satelitsku navigaciju. Opremljen je istom višenamjenskom bojnom glavom koja se nalazi i na projektilima inačice Block III ? Aerojet WDU-36/B mase 318 kg. Izmjenama na krilima ponešto je poboljšana pokretljivost u zraku. Block IV je zadržao nosnu sekciju inačice Block III koja smanjuje radarski odraz. Block IV je dobio i novi, jeftiniji startni raketni motor tvrtke Aerojet.

Za razliku od američke, britanska ratna mornarica nije se lako odlučila za kupnju TLAM-a Block IV. Zalihe britanskih TLAM-a Block III već su pri kraju, s obzirom na to da se procjenjuje da su britanske podmornice do danas lansirale više od 100 ovih projektila. Činjenica da se, zbog nezainteresiranosti američke ratne mornarice, zaustavljala proizvodnja inačice Block III, kako bi se otvorio prostor za proizvodnju inačice Block IV, sigurno nije olakšavala situaciju. S druge strane odluka o uporabi Block IV projektila znači da bi britanska ratna mornarica morala (zbog nemogućnosti ispaljivanja/lansiranja iz torpednih cijevi) napraviti skupe preinake podmornica radi ugradnje okomitih lansera.

Zbog toga je britansko ministarstvo obrane pokušalo pronaći neko srednje rješenje kako bi dobilo novi projektil uz prihvatljive troškove uvođenja u operativnu uporabu. Početkom 2000. godine pokrenuta je britansko-američka studija izvedivosti preinake TLAM-a Block IV za ispaljivanje/lansiranje iz torpednih cijevi. Kako britanska ratna mornarica nije zanemariv kupac, na kraju je razvijena podinačica projektila zatvorenog u kapsuli koja je prilagođena ispaljivanju/lansiranju iz torpednih cijevi. Britanija je pristala podijeliti polovicu troškova razvoja, uključujući testiranja i evaluaciju.

Na kraju se i američka ratna mornarica uključila u razvoj ove podinačice kako bi TLAM-ovima Block IV mogla naoružati svoje podmornice koje nisu opremljene posebnim okomitim lanserima. Osim toga ova podinačica inačice Block IV omogućava da se i onim podmornice koje će dobiti okomite lansere poveća borbeni komplet krstarećih projektila. Ova “cijevna” podinačica otvara mogućnosti da se TLAM-ovi Block IV prodaju i drugim ratnim mornaricama koje rabe podmornice s torpednim cijevima promjera 533 mm, bez potrebe skupe ugradnje okomitih lansera.

U kolovozu 2002. američko je ministarstvo obrane objavilo da će Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države podijeliti troškove razvoja podinačice TLAM-a Block IV u odmjeru 50:50. Najveći dio troškova odnosio se na razvoj nove kapsule čija je namjena zaštititi projektil od opterećenja koja se javljaju tijekom ispaljenja iz torpedne cijevi, prolaska kroz more i probijanja kroz površinu. Prvo je veliko opterećenje naglo ubrzanje kako bi se kapsula s projektilom izbacila iz torpedne cijevi dovoljno brzo da se ostvari sigurna udaljenost za paljenje raketnog motora, koji onda dodatno ubrzava kapsulu kako bi izletjela iz mora i postigla dovoljnu brzinu za pokretanje turbomlaznog motora i prelazak u fazu krstarenja.

Iako se u prvom trenutku činilo da će razvoj ove podinačice ići lako i brzo, te je britansko ministarstvo obrane u travnju 2004. naručilo 64 Tomahawka Block IV, cijeli se razvoj zbog mnogobrojnih poteškoća neočekivano odužio.

	TLAM-N	TLAM-C	TLAM-D
Dužina	6,25 m	6,25 m	6,25 m
Promjer tijela	0,52 m	0,52 m	0,52 m
Raspon krila	2,67 m	2,67 m	2,67 m
Masa pri lansiranju	1452 kg	1452 kg	1452 kg
Bojna glava	nuklearna, 200 kT	klasična, 454 kg	klasična, 318 kg
Navigacija	inercijalna i TERCOM	inercijalna, GPS i DSMAC	inercijalna, GPS i DSMAC
Brzina	oko 880 km/h	oko 880 km/h	oko 880 km/h
Domet	2500 km	900 km	900 km
Preciznost	CEP 80 m	CEP 10 m	CEP 10 m

 

Siniša RADAKOVIĆ