Činjenica da su krstareći projektili prilagođeni lansiranju iz standardnih torpednih cijevi promjera 533 mm, ali i da se razvijaju projektili dometa manjeg od 300 km da bi se mogli prodavati trećim državama, dodatno će povećati broj njihovih korisnika, a time i utjecaj na odvijanje ratova

Neočekivani tehnički problemi usporili su razvoj Tomahawka Block IV za britansku ratnu mornaricu. Prvo uspješno lansiranje obavljeno je tek 26. ožujka 2007.

Uvjereni da je razvoj podinačice Tomahawavk Block IV tek lakši tehnički postupak, britansko je ministarstvo obrane u travnju 2003., za 70 milijuna funti, naručilo 64 projektila. Projektili su namijenjeni naoružanju podmornica klase Astute i Trafalgar. U cijenu su uračunali i troškove modifikacije podmornica i ugradnju pripadajućih sustava te održavanja projektila. Ova je narudžba ušla u petogodišnji ugovor, potpisan u kolovozu 2004., kojim je Raytheon Missile Systems dobio 1,6 milijardi dolara za proizvodnju 2200 Tomahawka Block IV.

Razvoj i testiranje Tomahawka Block IV prilagođenih ispaljenju/lansiranju iz torpednih cijevi, koji su prethodili početku isporuke britanskoj ratnoj mornarici, neočekivano su doveli do niza problema. Dva probna lansiranja s podmornice HMS Trafalgar, obavljena tijekom lipnja 2005., bila su neuspješna, kao i treći obavljen u svibnju 2006. Nakon toga Raytheon je morao uložiti velike napore da bi se poboljšala kontrola kvalitete tijekom proizvodnje. Tek je probno lansiranje s američke podmornice USS Pasadena, obavljeno 26. ožujka 2007., bilo potpuno uspješno. Prvo potpuno uspješno lansiranje s britanske podmornice (HMS Trenchant) obavljeno je 21. lipnja iste godine.

Najveća modifikacija na podmornicama klase Trafalgar, a kako bi se prilagodile uporabi projektila Block IV, bila je zamjena starog sustava ATWCS novim Lockheed Martinovim Tactical Tomahawk Weapons Control Systemom (TTWCS), koji je istodobno zadržao i mogućnost lansiranja projektila Block III. Do danas su sve podmornice klase Trafalgar opremljene TTWCS-om. Podmornice klase Astute opremaju se TTWCS-om već tijekom gradnje. Ograničena operativna uporaba Tomahawka Block IV za britanske podmornice proglašena je u travnju 2008, a prva podmornica naoružana tim projektilima postala je HMS Torbay. Isporuka zadnjeg od 64 naručena britanska Tomahawka Block IV trebala bi se obaviti otprilike ovih dana.

S obzirom na to da su imali znatno manje problema s razvojem svojih Tomahawka Block IV (prilagođeni okomitim lanserima), američka ih je ratna mornarica u ograničenu operativnu uporabu uvela već 2004. Platforme za njihovu uporabu obuhvaćaju podmornice klase Ohio (prerađene podmornice prvobitno naoružane balističkim projektilima koje mogu nositi do 154 Tomahawka Block IV), te podmornice klase Virginia, Seawolf i Los Angeles. Doduše, u podmornice klase Los Angeles okomiti su lanseri ugrađeni samo u nove podmornice, počevši od USS Providence (SSN 719).

Kupnjom Tomahawka Block IV britanska je ratna mornarica dobila pristup i američkoj infrastrukturi za planiranje borbenih misija krstarećih projektila. Na taj je način planiranje zadaća skraćeno s tri dana, koliko je trebalo u Zaljevskom ratu 1990.-1991., na 19 minuta koliko je trebalo 2001. tijekom djelovanja po ciljevima u Afganistanu. S današnjim mogućnostima planiranja projektili Block IV se mogu lansirati skoro pa u realnom vremenu, jer datalink omogućava dovršetak planiranja zadaće i tijekom leta projektila.

Novi kupci
Drugi strani kupac TacToma postala je Španjolska. Međutim, oni će svoje Tomahawke Block IV postaviti na fregate F100 (klasa Don Alvaro de Bazan). Postoje dugoročni planovi da se “britanskim” Block IV projektilima naoružaju podmornice S-80A, koje će graditi Navantia, a koje bi u operativnu uporabu trebale ući 2013.

Američka je administracija već odobrila izvoz Tomahawka u Australiju i Kanadu. Ponajviše zbog ekonomskih razloga ni jedna od ovih država trenutačno ne razmišlja o kupnji. Australija bi možda i pronašla novac, ali tamošnja vlada ne želi biti odgovorna za poticanje utrke u naoružanju u azijsko-pacifičkoj regiji.

Zbog zahtjeva američke ratne mornarice, ali i poticanja izvoza, Raytheon radi na poboljšanju mogućnosti djelovanja, ponajviše na poboljšanju GPS i TERCOM navigacije. Cilj je poboljšati mogućnosti uništavanja pokretnih ciljeva. Dio ovih napora je i razvoj novog tražila. Ugovor za razvoj nove višenamjenske bojne glave već je potpisan s Naval Air Systems Command (NAVAIR).
Raytheon je već obavio uspješnu demonstraciju djelovanja novi kinetičko-probojne bojne glave namijenjene Tactical Tomahawk Penetrator Variant inačici. Ova se inačica razvija još od 2002. godine, ali nije otišla dalje od razvoja dvije bojne glave za različite ciljeve. Očekuje se da će upravo višenamjenska bojna glava riješiti i ovaj problem te da će se moći rabiti i protiv jako tvrdih ciljeva, barem s ograničenim mogućnostima djelovanja.

Dugoročni planovi obuhvaćaju i razvoj nadzvučnog projektila. Na taj bi se način smanjila dužina leta, te bi se povećala učinkovitost protiv pokretnih ciljeva. Osim što bi povećanje brzine omogućilo i uporabu Tomahawka kao oružja za potporu snagama na zemlji, povećalo bi i njegovu otpornost na djelovanje protuzračne obrane. Povećanje brzine neminovno bi dovelo do prilagodbe aerodinamičkog oblika projektila. Morao bi se uporabiti i novi pogon, po svemu sudeći protočno-mlazni (ramjet).

Do danas je obavljeno 17 uspješnih lansiranja projektila Block IV, što je usporedivo s 18 uspješnih lansiranja Block III projektila u istom vremenskom razdoblju. Tomahawk Block IV već je isproban i u borbi. Njime su gađani ciljevi u Afganistanu.

Francuski SCALP
Sredinom 1993. francusko je ministarstvo obrane, u suradnji s tamošnjom agencijom za nabavu vojne opreme Delegation Generale pour l’Armement (DGA) pokrenulo studiju izvodivosti konverzije krstarećeg projektila s konvencionalnom bojnom glavom kako bi se mogao rabiti s aviona, brodova i podmornica. Tako je 1995. razvijena inačica SCALP (Systeme de Croisiere Autonome a Longue Portee) u kapsuli namijenjena francuskoj ratnoj mornarici. Za ratne brodove razvijena je inačica za okomito lansiranje, a za podmornice inačica za ispaljivanje/lansiranje iz torpednih cijevi.

Francusko zanimanje za krstareće projektile znatno se povećalo nakon što su Amerikanci i Britanci uporabili TLAM-ove u Perzijskom zaljevu i na Balkanu. Zbog toga se Pariz 1999. obratio Washingtonu da mu odobri kupnju TLAM-ova, ali je odbijen. Stoga je 2000. francuska ratna mornarica objavila da će sama pokrenuti petogodišnji razvoj (od 2003. do 2007.) krstarećeg projektila, s planiranim ulaskom u operativnu uporabu 2008.

U srpnju 2001. konzorcij MBDA je objavio da će se uključiti u razvoj inačice SCALP Naval kao dio francuskih nastojanja za opremanje fregata serije FREMM i podmornica klase Barracuda. Unutar projekata kojeg je francuska ratna mornarica nazvala Missile de Croisiere Naval, MBDA Missile Systems je u prosincu 2002. od DGA dobio 30,5 milijuna eura kako bi pokrenuo razvoj SCALP Navala. Ova uvodni dio razvoja novog krstarećeg projektila dovršen je u lipnju 2005.

Mehanički mock-up projektila s inertnim raketnim startnim motorom napravljen je kako bi se obavila testiranja kompaktibilnosti s torpednim cijevima i lanserima na brodovima. Pri razvoju SCALP Navala namijenjenog ispaljivanju/lansiranju iz torpednih cijevi MBDA se obilno koristio iskustvima stečenim na protubrodskim vođenim projektilima Exocet SM39, koji su također prilagođeni ispaljivanju/lansiranju iz torpednih cijevi.
U prosincu 2006. MBDA je dobio dio od 910 milijuna eura namijenjenih okončanju razvoja SCALP Navala, te početku njegove serijske proizvodnje. To je bila prva od četiri tranše, vrijedna 560 milijuna eura, kojom je naručena isporuka 50 projektila namijenjenih naoružavanju fregata serije FREMM, s planom početka operativne uporabe od 2013.

Početkom 2008. DGA je prihvatila planove novog krstarećeg projektila. Tijekom prošle godine obavljen je cijeli niz testiranja, počevši od vodootporne kapsule za podvodno lansiranje, pa do nove bojne glave. Obavljena su i testiranja glavnih komponenti turbomlaznog motora Microturbo TR50.

Drugog rujna prošle godine obavljeno je i lansiranje mock-upa iz okomitog lansera. Završna aerodinamična testiranja u zračnom tunelu obavljena su 28. listopada. Prva testna lansiranja kompletnog SCALP Navala obavit će se najranije potkraj ove godine. Ako budu uspješna, pred kraj ovog procesa bit će obavljeno i nekoliko lansiranja iz sustava namijenjenog ugradnji u podmornice klase Suffren (Barracuda). Serijska proizvodnja SCALP Navala predviđena je u MBDA-ovom pogonu Selles-Saint-Denis u Francuskoj.
Veličina SCALP Navala ograničena je promjerom i dužinom torpednih cijevi. Zbog toga će krila SCALP Navala biti u tijelu projektila, a ne s njegove gornje strane kao što je u SCALP-u namijenjenom lansiranju iz zraka. MBDA tvrdi da zbog toga neće biti povećan inače minimalni radarski odraz izvornog SCALP-a. Zajedno sa startnim raketnim motorom (proizvod tvrtke Roxel) dužina SCALP Navala bit će 6,5 m.

Velika većina sustava SCALP Naval će preuzeti s krstarećeg projektila SCALP/Storm Shadow. Sustav navođenja sastoji se od kombinacije inercijalnog vođenja, mapiranja terena (TERCOM) i GPS-a s infracrvenim (IR) navođenjem u završnoj fazi napada rakete. Projektil će dobiti višenamjensku bojnu glavu mase 400 kg. Ona je smještena u prednji dio projektila, ispred prednjeg spremnika za gorivo. Drugi spremnik za gorivo, uvodnik za zrak za turbomlazni motor, baterije i motor smješteni su u stražnji dio projektila. Ukupna masa projektila s kanistrom namijenjenog lansiranju s podmornice bit će oko 1400 kg.

Sustav za navođenje
Svaka lansirna platforma naoružana SCALP Navalom dobit će opremu za planiranje zadaće, identičnu onoj koja se rabi na SCALP/Storm Shadowima koji se lansiraju iz zraka. Ona je osposobljena za primanje podataka preko satelita iz središnjeg zapovjedništva. Podaci o cilju i putanji leta ubacivat će se u projektil nakon što ga se smjesti u torpednu cijev. Neposredno prije lansiranja GPS sustav u projektilu će dobiti podatke o radnim frekvencijama najbližih satelita.

Za ispaljivanje će se rabiti isti sustav kao i za torpeda ? komprimirana voda koja svojim pritiskom izbacuje torpedo, ili u ovom slučaju krstareći projektil. Nekoliko metara nakon izlaska iz torpedne cijevi otpast će kapa na mlaznici raketnog motora, koji će se potom upaliti. Tako dobiveno ubrzanje iskoristi će se za izranjanje projektila. Neposredno nakon probijanja površine mora otpast će nosna kapa, nakon čega će otpasti cijela kapsula. Potom će se rasklopiti krila, otpast će raketni motor i uključiti se turbomlazni. Od tog trenutka SCALP Naval će letjeti isto kao i “obični” SCALP.

Tijekom prilaska obali projektil će, kako bi mu se povećao domet, letjeti na velikoj visini. Do dolaska nad kopnom rabit će kombinaciju GPS-a i inercijalne navigacije, a potom će se uključiti kombinacija GPS-a i TERCOM-a. Tijekom leta nad kopnom projektil će održavati visinu (ovisno o konfiguraciji terena nad kojim leti) od 30 do 40 metara. Pritom će prosječna brzina leta biti 0,9 Macha. Kombinacija GPS i TERCOM navigacije trebala bi dati preciznost pozicioniranja projektila od dva metra.

Neposredno prije završnog prilaza cilju SCALP započinje s naglim propinjanjem, a potom se obrušava na cilj. Dva su razloga za to. Prvi je zbunjivanje protuzračne obrane, a drugi omogućavanje da IIR tražilo lakše otkrije cilj. Uporaba IIR tražila omogućava CEP od samo jednog metra. Iako to nikad nije službeno potvrđeno, procjenjuje se da bi SCALP Naval trebao imati domet od 400 do 1000 km. Najmanji domet bi se ostvario letom neposredno iznad površine mora i letom na maloj visini iznad kopna. Za ostvarenje najvećeg dometa projektil bi od trenutka izlaska iz mora pa do početka poniranja na cilj trebao letjeti na velikoj visini. S obzirom na to da je radarski odraz projektila relativno mali, to i nije nezamisliv scenarij uporabe.

Ulazak u operativnu uporabu prve podmornice klase Barracuda – Suffren planiran je za 2017., a zadnje (šeste) do kraja 2026. Francuska je ratna mornarica najavila kupnju 250 SCALP Navala, od čega bi 50 razmjestila na podmornice.

Ruski odgovor
Američki razvoj Tomahawka naveo je Sovjete da započnu razvoj svog krstarećeg projektila RK-55 Granat/3M10 (SS-N-21 Sampson). Kao i Tomahawk, i Granat je prvobitno trebao nositi isključivo nuklearnu bojnu glavu snage 200 kT. Naknadno je prilagođen i za nošenje konvencionalne bojne glave mase 450 kg. Granat ima domet od 3000 km, ali mu je CEP samo 150 m, što bitno umanjuje učinkovitost. Tijekom leta rabi kombinaciju inercijske i TERCOM navigacije. Ispaljuje/lansira se iz torpedne cijevi promjera 533 mm. Može se rabiti s podmornica klase Victor III, Akula, Sierra I i Sierra II.

Od osamdesetih godina prošlog stoljeća NPO Navigator započeo je razvoj obitelji vođenih projektila Klub, kao zamjenu za Granata. Kako bi se izbjegla ograničenja prodaje stranim kupcima po Missile Technology Control Regime, krstareći projektil 3M14 (SS-N-27 Sizzler) ima ograničeni domet. Za navođenje rabi kombinaciju inercijske i GPS/GLONASS satelitske navigacije. Projektil ima ARGS-514 radar kako bi se povećala preciznost. Standardni je CEP od 50 do 100 m, a protiv ciljeva s velikim radarskim odrazom CEP se poboljšava na 20 do 50 m. Domet ovog projektila mase 1770 kg (bojna glava ima masu od 400 kg) je 148 nautičkih milja, pri brzini krstarenja od 0,8 Macha.

Za djelovanje s podmornica razvijen je projektil Klub-S. Ispaljuje/lansira se iz torpedne cijevi promjera 533 mm, ali i iz okomitih lansera. Ovaj je projektil u naoružanju svih ruskih podmornica, a indijska je ratna mornarica u lipnju 2006. kupila 28 Klub-S 3M14E projektila. Indijska ratna mornarica ima 10 podmornica klase Kilo, a INS Sindhushastra (Project 8773) već je tijekom gradnje prilagođena uporabi krstarećih projektila. Dosad su svi pokušaji da se osam indijskih podmornica prilagodi uporabi projektila Klub-S propali zbog problema s integracijom projektila i brodskog zapovjednog sustava.

Vjeruje se i da Iran želi svoje tri podmornice klase Kilo (Project 877EKM) naoružati krstarećim projektilima. Jedini način da to ostvari bio bi da ih pošalje na modernizaciju u Rusiju.

Iako razvoj nadzvučnog projektila 3M55 Oniks nikad nije dovršen, ipak je poslužio kao osnova za razvoj rusko-indijskog projektila PJ-10 BrahMos. Postoje dva modela BrahMosa. Jedan je protubrodski vođeni projektil, a drugi krstareći projektil. Krstareći projektil rabi inercijalni navigacijski sustav pojačan GPS-om i GLONASS-om. Uspješno su okončani razvoji kopnene, zračne i brodske inačice, a pri kraju je i razvoj inačice namijenjene podmornicama.

Indija razvija i krstareći projektil K-15 Sagarika dometa 2500 km, koji će prilagoditi i za uporabu na podmornicama. Kad su se prvi put u javnosti pojavili podaci o tom projektilu, izazvali su malu pomutnju. Naime, zbog profila leta i raketnog motora neki su stručnajci zaključili kako se zapravo radi o balističkom projektilu. Najnoviji podaci potvrđuju da je riječ o krstarećem projektilu. Osnovna namjena Sagarika jest nuklearni udari, a namijenjen je naoružavanju prve domaće indijske nuklearne podmornice čiji se razvoj odvija unutar projekta Advanced Technology Vessel.

Ovi su projekti odmah izazvali odgovor Pakistana koji je započeo razvoj krstarećeg projektila Hatf 7 (Babur). Prvo je lansiranje obavljeno oko 1990. godine. Razvijena je inačica namijenjena naoružavanju podmornica klase Khalid (fracuske Agosta 90B), koje su već naoružane protubrodskim vođenim projektilima Exocet SM39.

Masa Babura pri lansiranju je oko 1500 kg, dok mu je masa bojne glave oko 450 kg. Osim klasične bojne glave ti se krstareći projektil može opremiti kasetnom i nuklearnom bojnom glavom (snage od 10 do 35 kT). Kad se razvoj završi, najveći domet projektila trebao bi biti veći od 1000 km. Projektil rabi inercijski navigacijski sustav podržan GPS-om i GLONASS-om. Tijekom leta iznad zemlje rabi i TERCOM sustav navigacije s radarskim visinomjerom. Završna faza napada potpomognuta je IIR ili aktivnim radarskim tražilom. Unatoč tomu CEP mu je tek 20 do 50 m. Zasad je potvrđeno da su obavljena samo testiranja projektila koji su lansirani sa zemlje.

Kineske mogućnosti
Kina je na osnovi krstrećeg projektila HN-2 razvila inačicu namijenjenu naoružavanju podmornica HN-2C. Vjeruje se da se projektil ispaljuje/lansira iz torpednih cijevi promjera 533 mm rabeći kapsulu te da mu je maksimalni domet 1400 km. HN-2 rabi kopije tehnologija koje su prekopirane s Tomahawka koji su se srušili prije nego što su stigli do cilja. Vjeruje se da su kineski stručnjaci uspjeli prekopirati inercijski i GPS navigaciji sustav. Zbog toga projektil koji je u operativnu uporabu najverojatnije ušao 2002. ima CEP od samo pet metara, što je dovoljno za učinkovitu uporabu konvencionalne bojne glave.

U svibnju 2005. Kina je prvi put prikazala i projektil C-602, koji se može lansirati i s podmornica. Iako u osnovi protubrodski vođeni projektil, razvijen je i model za napade na ciljeve na zemlji dometa 280 km. Zbog ograničenog dometa zapadni stručnjaci vjeruju da je namijenjen isključivo izvozu, iako još nije potvrđena ni jedna prodaja.

Južna Koreja razvija krstareći projektil Cheon Ryong. Prva izvješća od tom projektu pojavila su se 2005., a spominjalo se i inačica namijenjenu naoružavanju podmornica klase KSS 2 (njemačke Type 214). Projektil ima promjer 0,52 m i masu pri lansiranju od 1450 kg. Opremljen je klasičnom bojnom glavom mase 450 kg. Maksimalni domet mu je samo 500 km, ali je opremljem inercijskim, GPS i TERCOM navigacijskim sustavima. Prvi let je obavljen 25. listopada 2006., a CEP je tri do pet metara.

Pod najvećim velom tajne nalaze se izraelski projekti razvoja krstarećih projektila, djelomično i zato jer su namijenjeni nošenju nuklearnih bojnih glava čije postojanje Izrael nikad nije priznao. U stručnim se krugovima svojedobno mnogo raspravljalo o krstarećem projektilu za podmornice klase Dolphin koji se lansira iz torpednih cijevi promjera 650 mm. Iako je Izrael zanijekao postojanje takvog projektila, vjeruje se da je nastao kao modifikacija projektila zrak-zemlja Popeye Turbo.

Zaključak
Tijekom operacije Desert Storm 1991. samo je četiri posto (288) projektila Tomahawk lansirano s podmornica. Tijekom operacije Allied Forces 1999. taj se postotak povećao na 24 posto (450 projektila). Kao potpora operaciji Iraqi Freedom 2003. s podmornica je lansirano 33 posto (više od 800) od ukupno uporabljenih Tomahawka. Do povećanja broja lansiranja došlo je uslijed poboljšanja samih projektila, ali i činjenice da su podmornice mogle djelovati u kriznom području nezamijećene od protivničkih snaga. Stalno povećanja broja podmornica osposobljenih za lansiranje krstrećih projektila samo će povećati i njihovu uporabu. Činjenica da su prilagođeni lansiranju iz standardnih torpednih cijevi promjera 533 mm, ali i da se razvijaju projektili dometa manjeg od 300 km kako bi se mogli prodavati trećim državama, dodatno će povećati broj njihovih korisnika, a time i utjecaj na odvijanje ratova.

Siniša RADAKOVIĆ