Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo prvu od pet priča koje su osvojile treću nagradu. Naslovljena je Devetsto trideset osam, a napisala ju je Gabrijela Brezović

Nikad se nisam pomirila s tvojim odlaskom. Za nekoliko bi dana proslavio svoj 52. rođendan. Danas je dan kad smo se zadnji put vidjeli prije trideset godina. Da smo samo mogli živjeti normalno, ne bih sada morala biti ovdje među devetsto trideset osam bijelih križeva donoseći ti crvene ruže umrljane suzama. Još uvijek imam tvoje slike kao dječaka, iako mi svi drugi govore da će mi biti lakše ako ih samo zapalim da mi tako posluže za grijanje promrzlih ruku. A i što ako bih ih i zapalila? Sjećanja na normalan život ne mogu se izbrisati. Sjećam te se kao malog plavog dječaka široka osmijeha, a zatim istog takvog mladića u kojeg si izrastao. Govorila sam ti da pobjegneš u inozemstvo radi toga što te čeka budućnost. Naivno sam te pokušala zaštititi jer su to majčinski instinkti. Ali, ti se nisi dao… Stao si uz svoje prijatelje iz ulice protiv prijatelja iz druge ulice. Igranje loptom zamijenili ste puškama. Nisam te mogla gledati koliko patiš jer moraš dizati ruke na svoje prijatelje s kojima si dijelio školske klupe, zadnje komadiće čokolade, rješavao zadaće, zadirkivao učitelje…

“Pusti to mama, riješit će se. Ti moraš biti na sigurnom, a mene moraš pustiti ovdje.”

Tri su nas dana dijelila od tvojeg 22. rođendana prije nego sam zadnji put vidjela tvoje umorno lice, ruke koje su bile spremne ubiti i noge koje su bile spremne pobjeći. Tog sam dana bježala u neke mirnije krajeve moleći cijelim putem da se ponovno vidimo. Predosjećaj je snažno govorio da su to bili naši posljednji trenutci. Zato sam te posebno čvrsto zagrlila, isplakala dušu na tvojem ramenu i tiho ti šapnula: “Čuvaj se.” Grobna tišina i tek poneka šala koja razbija mrtvilo. Mogu vidjeti sebe kako sjedim na stolici, naslonjen na jedan od zidova napuštenih kuća. Popravljam krunicu, ono što me još uvijek drži na životu. Teško je ne izgubiti sebe dok si okružen raznim zvukovima granatiranja i bolnim glasovima umiranja. Razmišljam. Nešto unutar mene viče da spustim glavu. To i činim, a zatim mi se oči iznenada zatvaraju. Piskutanje u ušima, nešto se dogodilo. Zatrpan sam zemljom i ne podižem glavu, pravim se mrtvim. Ne znam jesu li ovdje ili je ovo bilo njihovo “upozorenje”. Da su ovdje, vjerojatno bih vidio njihove sjene kako nam se približavaju, a zatim nam stavljaju puške na glavu i pucaju ili nas sve pokušavaju zaklati. Ništa se od toga nije događalo i zato podižem glavu. Uniforma je poprimila tamnocrvenu boju na području mojih nogu, ali još ne osjećam užitak boli. Šest tijela leži na sve strane. Mrtva tišina. Nekako uspijevam skupiti snagu, udahnuti prvi bolni zrak u svoja pluća. “Ljudi, jeste živi?”

Grobna tišina, ista onakva kakva je bila i prije nego se ovo dogodilo. Pričekam minutu, a zatim ponovim. Ponovno nitko ne odgovara. Ne može biti istina da sam samo ja preživio. To bi zapravo bilo toliko sebično od mene. Morao sam nešto napraviti za njih, iako se još uvijek nitko nije javljao. Moram barem njihovim obiteljima javiti. Što javiti? Da će oni ući u samo još jedan statistički podatak i tamo ostati do kraja ovoga pakla, a njihova imena zaboravljena? To nisam mogao dopustiti. Zato sam još neko vrijeme skupljao dovoljno snage da udahnem i ponovno glasno zazovem: “Bane, jesi živ? Daj, odgovori nešto!” 3:43 ujutro. Iz Arene dopire glasna glazba, svijetli kao u Betlehemu. Još jedna noćna mora koja se neprestano ponavlja svaki put kad na tri dana dođem doma. Ne znam mogu li to uopće više nazvati domom nakon tri i pol godine izbivanja iz njega.

“Maki, ideš li?”

Glasno kucanje na vratima i njegov hrapav glas od bezbroj popušenih cigareta potpuno su me razbudili.

“Kamo?”

“Barba je zvao, na Velebitu je izbio problem. Izgubili su sve što smo mi bili zauzeli. Koga će sad zvat’ ako ne nas. Što si opet sanjao?” Znao je za taj san jako dobro. Jedanput nas je moje vrištanje nakon toga sna skoro sve stajalo glave. Ponavljali su se ti snovi kontinuirano, i godinu dana nakon cijele te priče. Ubrzo Ban i ja dolazimo u bazu gdje nas dočekuje cijeli nered priprema za još nekoliko tjedana izbivanja iz života kakav smo sanjali, skrivanja po šumama, strepnje za vlastitu glavu…

“Ban, Maki…Vas ste dvojica sa mnom, nažalost. S vama mlađarijom uvijek problema.”

Barba, zapovjednik i najstariji među nama, oštro i zabrinuto komentira. Njegov me glas uspijeva vratiti u stvarnost u kojoj živim otkad je sve ovo započelo. Naviknuo sam na velebitske hladnoće, promrzle dlanove, neprospavane noći, zvukove borbenih aviona, granata… Normalan život za mene više ne postoji. Helikopter uskoro polijeće. Ulazimo u neku novu stvarnost, neku novu dimenziju. Barba, Ban i ja – izvrsno uigran trojac za hitne situacije i brzo djelovanje. Krećemo se polako prema ničijoj zemlji, oružja uperena i prema najmanjoj životinji koja se kretala. Barba je naprijed dok ga Ban i ja pratimo formirajući slovo V. Padao je snijeg, što oduvijek uvelike otežava naše ionako teško kretanje sa sedamdeset kilograma težine na leđima.

“Barba?”

Odjeci metaka u našoj blizini naveli su nas da stanemo ukopani u mjestu. Upali smo na njihov teritorij, nas trojica protiv gujina gnijezda. “Maki, karta.” Vadim ju iz džepa, a pogled mi upravo pada na velika crna slova. “Fali im municije, naši su ih izmorili. Večeras bi im trebala doći preko Svetog Roka, ali nemamo šanse probiti se dotamo. Puno ih je, a mi smo samo trojica.” Barbin pogled sve govori. “I, što ćemo stvarno samo nas trojica dolje do njih?” Ban ga zabrinuto upita. “Gledaj, imaš još samo kilometar dotamo. Sad kad smo već ušli kod njih, bilo bi bezveze vraćati se. A naši su pet kilometara od nas, brzo će doći ako nam se nešto dogodi.” Ovaj put vodstvo preuzima Ban. Znam da svakim korakom sve više prodiremo u gujino gnijezdo i da je mogućnost našeg spašavanja u slučaju onog najgoreg vrlo mala. Odjednom… crnilo, prašina, jauk… Dogodilo se! Ban se odjednom našao pred mojim nogama, očima uprtim u nebo, tresao se. Cijela mu je lijeva strana tijela visjela na nekoliko tankih niti mesa.

“Maki, ubij me!” Već sam uperio pušku u njega spreman pucati mu u glavu i skratiti mu sve muke. Ruke su mi bile prikovane uz njegovo tijelo pokušavajući mu nekako pomoći. “Maki, pusti njega i zovi Zagreb!” Barba, koji se niotkud stvorio pored nas dvojice, dobacuje mi svoj walkie-talkie dok nas uspješno pokušava obraniti sa svoje snajperske pozicije. “BAK 3; trojica smo, imamo jednog ranjenog i okruženi smo praktički sa svih strana.” “Koordinate?” “44 stupnja i 23 minute sjeverno, 15 stupnjeva i 41 minutu istočno.” Trenutci do njihova konačnoga odgovora trajali su vječno, a mojeg je strpljenja bilo sve manje. “Šaljemo vam pojačanje. Koliko vam je toga ostalo?” “Ostalo nam je devet spremnika, pet ručnih bombi i dvije bojne glave. Koliko pucaju po nama, to ćemo ubrzo izgorjeti.”

“Štedi, pokušat ćemo dignuti nekoga gore. Za pet minuta trebali bi biti kod vas.” Ban me odjednom hvata za ruku i natjerava me da pogledam u njegovo tijelo koje nije prestalo krvariti. Ne znam smatra li se srećom preživjeti paštetu ili umrijeti od nje na licu mjesta. “Nisam mislio da ću ovako umrijeti. Zamišljao sam da ću umrijeti kao engleska kraljica, s klasičnom glazbom u pozadini, cvijećem, serviranim pladnjem…” “Ajde zašuti, pregrizi i ne cmizdri. Naši su tu za pet minuta”, kažem mu mičući njegovu ruku sa svoje samo kako bih nas mogao zaštititi od kiše metaka koja je padala po nama. “Zašto me jednostavno ne ubiješ? Maki, molim te. Nećemo se izvući, nemamo nikakve šanse. Maki, nećeš previše zaprljati ruke.” “Bane, zašuti već jednom! Odat ćeš nas!” Prvi ga put čujem nervozna – Barbin glas koji je oduvijek imao mirnoću u sebi, sada samo otežava ovu situaciju unoseći i u mene dodatnu tjeskobu. Već znaju gdje smo – prošlo mi je kroz glavu nakon što sam ostao sa samo nekoliko metaka. Zapravo me više nije ni bilo strah što će se dogoditi s nama trojicom. Ući ćemo samo u neke statistike u udžbenicima. Od takvih se razmišljanja u tom trenutku nisam mogao udaljiti. Glasan zvuk dolazio je iz njihova smjera približavajući se našem. Otuđenost je ispunila prostor između njih i nas, a nešto je odjednom bilo drukčije. Na trenutak sam pomislio da pomoć dolazi, ali osjećaj je govorio da dolazi trenutak onoga što sam godinama mislio da je rezervirano za one koji su doživjeli velik broj proslavljenih rođendana. Smrt je bijela. Ljudi govore da je mračna, ali mislim da ju nisu vidjeli u punom sjaju. Skriva se unutar svoje tamne boje. Svaki put kad bih ju dodirnuo, bila bi bijela. I hladna, užasno hladna. Hladnija čak i od velebitskih noći, označena bijelim križem broj devetsto trideset osam.

Gabrijela Brezović, učenica 3. razreda Pazinskog kolegija – klasična gimnazija