Baskijska teroristička skupina ETA aktivna je od početka šezdesetih godina. Njezina najpoznatija teroristička akcija je ubojstvo španjolskog premijera Blanca 1975. godine, a od početka njezine terorističke kampanje stradalo je više od osam stotina ljudi. Suočena s gubitkom popularnosti devedesetih godina te globalnom protuterorističkom kampanjom, ETA je 2006. godine objavila trajno primirje

Baski su jedan od najstarijih europskih naroda koji su, unatoč potpadanju pod španjolsku vlast u desetom stoljeću, zahvaljujući izoliranom životnom prostoru uz obale Biskajskog zaljeva i nepristupačne Pirineje uspjeli očuvati etnički identitet. Od tri milijuna Baska dvije trećine živi na području Španjolske, a trećina u Francuskoj. Tradicionalno područje Baskije administrativno i politički podijeljeno je na sedam provincija, od kojih se četiri (Araba, Bizkaia, Guipuzkoa i Nafarroa) nalaze na području Španjolske, dok su tri (Lapurdi, Behe-Nafarroa i Zuberoa) u Francuskoj. Pedesetih godina je, radi promjene imidža Španjolske u inozemstvu, Franco umjereno liberalizirao španjolsko društvo i dopustio određen stupanj građanskih sloboda, što je neizravno imalo za posljedicu uskrsnuće baskijskog nacionalizma. Godine 1959. skupina mlađih članova Baskijske nacionalističke stranke (PNV), nezadovoljnih pasivnošću najznačajnijeg baskijskog političkog pokreta, osnovala je paravojnu formaciju pod nazivom Baskijska domovina i sloboda (Euskadi Ta Askatasuna – ETA) ili, kako se kolokvijalno naziva, Baskijska separatistička organizacija.

ETA je zagovarala samoodređenje i neovisnost Baskije oružanim putem, a ideološki je bila inspirirana radikalnim marksizmom. Prvu terorističku akciju ETA je izvela 1961. godine neuspješnim podmetanjem eksploziva pod željezničku prugu uoči obilježavanja obljetnice španjolskog građanskog rata, iako su pripadnici skupine određene diverzije izveli još dvije godine ranije. Prvi atentat počinila je 1968. godine ubojstvom ozloglašenog lokalnog policajca u San Sebastianu, nakon čega je i atentator ubijen. Nakon te akcije u provinciji Guipuzcoa uvedeno je izvanredno stanje i uslijedio je val represije, no akcija je dobila mnogo publiciteta među Baskima i donijela organizaciji mnogo mlađih članova. Skupina nikada nije bila dovoljno snažna ući u izravnu oružanu borbu sa španjolskim režimom, već se priklonila terorističkoj aktivnosti, najčešće ubojstva i podmetanje bombi. Niz pažljivo odabranih atentata i bombaških napada trebao je proizvesti psihološki učinak na javnost i izazvati oružani odgovor snaga sigurnosti koja bi potpuno otuđilo Baske od Madrida.

Na vrhuncu snage ETA je imala između dvije i pet stotina članova organiziranih u zasebne ćelije. Od tog broja je njih oko stotinu izravno sudjelovalo u terorističkim akcijama, dok je glavnina aktivista bila angažirana u logističkoj potpori. Većina ETA-inih aktivnosti odvijala se na području baskijskih pokrajina, a u nešto manjoj mjeri u Madridu i Barceloni te španjolskim turističkim središtima. Mete napada uglavnom su bili pripadnici španjolskih snaga sigurnosti i političari, no i poslovni ljudi, novinari te španjolski civili. Vjerodostojni dokazi govore o vezi ETA-e s drugim terorističkim organizacijama, posebice s IRA-om, te s alžirskim terorističkim skupinama, a prema zapadnim izvorima ETA je u određenim razdobljima uživala potporu Kube, Nikaragve, Libije, Irana i Libanona. Važna karika u opstanku terorističkih ćelija ETA-e predstavljala je i činjenica da su u početnoj fazi djelovanja njezini pripadnici pronalazili utočište i u susjednoj Francuskoj, koja ih je za vrijeme Francovog razdoblja tretirala kao političke izbjeglice.

Ubojstvo premijera Blanca
Dana 20. rujna 1973. ETA je izvela svoju najpoznatiju akciju – atentat eksplozijom automobila bombe u samom središtu Madrida u kojem je ubijen tadašnji španjolski premijer i Francov nasljednik, admiral Luis Carrero Blanco. Prvotna namjera terorista bila je otmica Blanca u zamjenu za otkupninu i puštanje pripadnika ETA-e iz zatvora, no zbog prejakog premijerovog osiguranja plan je promijenjen u njegovu egzekuciju. Realizacija operacije Ogro, kako je vodstvo ETA-e nazvalo atentat na španjolskog premijera, počela je iznajmljivanjem podrumskog stana u ulici Calle Claudio Coello, kojom je Carrero često prolazio na putu do obližnje crkve, te je tijekom sljedećih pet mjeseci ispod ulice iskopan tunel. Na dan atentata trojica pripadnika ETA-e preodjeveni u električare u tunel su postavili osamdeset kilograma eksploziva, koji je detoniran u trenutku prolaska Blancovog automobila. Blancovo vozilo odbačeno je dvadeset metara u zrak te je, preletjevši preko zgrade, palo na dvorišnu stranu. Iako je španjolski premijer preživio atentat, umro je nekoliko minuta kasnije. Španjolska je nakon Blancove pogibije potonula u političku krizu koja je potrajala do Francove smrti, a političke posljedice atentata protegle su se i na razdoblje nakon tranzicije na demokratsku vlast.

Iako je u napadima ETA-e godišnje ginulo stotinjak ljudi, kraj desetljeća donio je djelomično olakšanje od njezinih akcija zahvaljujući uključivanju baskijskih predstavnika u političke procese, ali i činjenici da je broj osumnjičenih pripadnika ETA-e u španjolskim zatvorima utrostručen. Istodobno se u postfrankističkom razdoblju i sama teroristička organizacija rascijepila na radikalno krilo, koje je podržavalo nastavak oružane borbe, i na umjereniju struju, koja je zagovarala dijalog s Madridom. Godine 1978. osnovana je stranka Herri Batasuna (prev. a. Jedinstvo naroda), koja je nakon početne distance početkom osamdesetih de facto postala političko krilo ETA-e. Herri Batasuna je zahtijevala uvođenje baskijskog jezika u škole i povlačenje španjolskih snaga sigurnosti s teritorija Baskije, te je na parlamentarnim izborima dobivala između deset i dvadeset posto glasova birača.

Početkom osamdesetih ETA je ponovno postala aktivna. Godina s najviše poginulih u ETA-inim akcijama bila je 1980., kada je u napadima diljem Španjolske ubijeno čak 118 ljudi. ETA je počela napade na političke neistomišljenike među Baskima te praksu uvođenja tzv. revolucionarnog poreza, kojim je od baskijskih industrijalaca tražila financiranje svoje aktivnosti. Unatoč proklamiranim marksističkim načelima, ETA je nastavila borbu i nakon što su, poslije pola stoljeća vladavine desnice, 1982. godine na vlast u Madridu došli socijalisti Felipea Gonzalesa. Španjolska ljevica je nastavila praksu iz Francovih vremena te je u borbi protiv ETA-e posegnula i za neustavnim metodama. Iako su još od kasnih sedamdesetih provladine paravojne skupine prakticirale ubojstva aktivista ETA-e, osnivanjem antiterorističke jedinice GAL španjolska je država izravno preuzela terorističke metode. Skupina GAL je između 1983. i 1987. godine, većinom u inozemstvu, sustavno izvela niz likvidacija osumnjičenih pripadnika ETA-e te stranke Herri Batasuna u kojima je ubijeno najmanje 27 ljudi. Budući da je oko dvije stotine aktivnih terorista ETA-e živjelo u Francuskoj, kojom su se više navrata koristili kao polazištem za terorističke akcije, i veliki dio aktivnosti GAL-a odvijao se s francuske strane granice, zbog čega je službeni Pariz Španjolskoj uložio niz prosvjednih nota. Godine 1997. nekoliko pripadnika skupine osuđeno je na zatvor, a zbog kampanje GAL-a na dugogodišnju zatvorsku kaznu osuđen je i bivši ministar unutarnjih poslova iz Gonzalesove vlade.

Gubitak utjecaja
Od sredine osamdesetih pojačana suradnja španjolskih snaga sigurnosti s Francuskom rezultirala je padom broja terorističkih napada. Od velikog značaja za suzbijanje utjecaja ETA-e pokazala se promjena francuske politike ekstradicije, zbog koje je Španjolskoj izručen niz osumnjičenih pripadnika ETA-e, a više osoba optuženih za suradnju s teroristima vlasti u Parizu preselile su unutar Francuske. S druge strane, i Gonzalesova vlada je ponudila amnestiju pripadnicima ETA-e, koju je između 1982. i 1986. prihvatilo više od 250 članova. Simpatije dijela baskijskog stanovništva prema aktivnostima ETA-e opale su nakon nekoliko bombaških napada koje su imale za posljedicu velike civilne žrtve. U rujnu 1985. ETA je prvi put detonirala automobil bombu u glavnom gradu Madridu s jednom poginulom osobom. Negativni publicitet ETA-i su 1987. godine priskrbile eksplozije bombi u supermarketu Hipercor u Barceloni, u kojoj je poginula dvadeset i jedna osoba, te u stambenom naselju u Zaragozi s jedanaest ubijenih civila. Iako su istraživanja javnog mišljenja provedena osamdesetih godina pokazivala da blizu četrdeset posto Baska želi neovisnost, istodobno je tek desetak posto podržavalo terorističke aktivnosti ETA-e.

Do kraja devedesetih godina u ETA-inim akcijama uglavnom su ginuli policijski i vojni dužnosnici i političari. U svibnju 1991. u Barceloni je eksplodirao automobil bomba, koja je uništila zgradu Civilne garde. Neuspjeli atentat ETA-e na budućeg premijera Josea Mariu Aznara osigurao mu je potporu biračkog tijela i neizravno pridonio pobjedi na parlamentarnim izborima 1996. godine, dok je godinu dana ranije bio spriječen i atentat na španjolskog kralja Juana Carlosa, koji je ETA namjeravala izvesti ispaljivanjem projektila s broda na vilu na obali u kojoj je boravila kraljevska obitelj. U još jednoj akciji ETA-e, izvedenoj u srpnju 1997., otet je i ubijen 29-ogodišnji gradski vijećnik Miguel Angel Blanco, čija je smrt izazvala masovne prosvjede protiv terorizma u kojima je sudjelovalo šest milijuna ljudi te je drastično umanjila potporu skupini.

Kao mjeru borbe protiv baskijskog separatizma, vlada u Madridu zabranila je Herri Batasunu te zatvorila neke medije bliske separatistima. U rujnu 1998. vodstvo ETA-e proglasilo je primirje, no prestanak aktivnosti ETA-e potrajao je samo do studenog 1999., kada je nastavljena kampanja povremenih bombaških napada i atentata koja je u nešto manjem opsegu trajala i sljedećih godina. ETA je od početka svojih terorističkih aktivnosti odgovorna za smrt više od osam stotina ljudi, dok je nekoliko desetaka pripadnika ETA-e stradalo od španjolskih snaga sigurnosti. Posljednjih godina se više od četiri stotine baskijskih terorista nalazilo u španjolskim zatvorima, te je aktivnost organizacije u usporedbi sa sedamdesetim i osamdesetim godinama bila znatno smanjena. Uhvaćeni su i istaknuti vođe ETA-e – Mikel Albizu Iriarte, vođa organizacije od 1993. godine, uhvaćen je u listopadu 2004., a Harriet Aguire, zapovjednik vojnog krila, 2005. u Francuskoj.

Unatoč tome, ETA je i nakon početka globalne protuterorističke kampanje, nakon 11. rujna 2001., nastavila s terorističkim akcijama. Uslijedilo je ubojstvo španjolskog suca i dvojice policajaca te jednog francuskog žandarma u studenom 2001., zatim ubojstvo dvojice policajca 2003. godine, kao i još nekoliko manjih bombaških napada. ETA je bila prvotno optužena za napad na madridsku podzemnu željeznicu 2004. godine, da bi se kasnije pokazalo da se ipak radi o akciji islamskih terorista. U ožujku 2006. ETA je objavila trajno primirje te se tako uklopila u trend gašenja europskih terorističkih skupina. Skeptici su sumnjali u održivost trajnog prestanka aktivnosti ETA-e, a sumnja se pokazala opravdanom pretposljedneg dana 2006. godine kada se ETA ponovno javila bombom postavljenom na madridskom aerodromu.

Hrvoje BARBERIĆ