Fronta za nacionalno oslobođenje Korzike nastala je 1976. godine spajanjem dvaju postojećih korzikanskih terorističkih organizacija. Skupina se bori za neovisnost otoka Korzike od Francuske, te je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina izvela stotine bombaških napada, a 1998. godine i uspješan atentat na francuskog prefekta na otoku

Sedamdesetih je godina korzikanski separatizam konkretiziran stvaranjem terorističke organizacije Fronta za nacionalno oslobođenje Korzike (Front de Liberation Nationale de la Corse – FLNC). Skupina je nastala 1976. godine spajanjem dviju postojećih terorističkih skupina Ghjustizia Paolina i Fronte Paesanu Corsu di Liberazione, te je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina diljem Korzike i kontinentalne Francuske izvela više stotina različitih bombaških napada i atentata. Politički cilj FLNC-a je neovisnost otoka Korzike od Francuske, dok je u ideološkom smislu skupina lijevo orijentirana. Unatoč proklamiranom ljevičarstvu, program pokreta sadrži i konzervativne stavove spram korzikanskog društva pa tako ženama nije dopušteno postati članovima organizacije, čime se razlikuje od većine europskih terorističkih skupina koje su redovito angažirale žene. Među raznim političkim zahtjevima je i onaj da se Korzika pretvori u poreznu oazu, kao i zahtjev za premještanjem korzikanskih zatvorenika iz metropolitanske Francuske na otok. Skupina se uglavnom financirala pljačkom banaka te privatnim donacijama.

Korijeni korzikanskog separatizma
Korzika je četvrti po veličini otok u Mediteranu na kojem živi tek oko 260 tisuća stanovnika. Otok je tradicionalno bio predmet rivaliteta između Francuske i Italije, da bi ga 1769. godine okupirala Francuska, koja od tada vlada otokom kao svojim integralnim dijelom. S Korzike potječe i najpoznatiji Francuz svih vremena – Napoleon Bonaparte. No, Korzikanci su oduvijek bili ambivalentni u pogledu veza s Francuskom. Fizička odvojenost od kontinenta i dijalekt talijanskog jezika kojim se na otoku govori stvorili su etnički identitet različit od francuskog, unatoč činjenici da su pojedini Korzikanci igrali važnu ulogu u francuskoj povijesti i društvu. Osim toga, današnja korzikanska ekonomija uvelike je ovisna o Francuskoj.

Prvi autonomaški pokret nazvan Parti Corse Autonomiste stvoren je još 1927. godine, no organizirana opozicija francuskoj vladavini otokom nastala je tek šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Najvažniji razlozi za buđenje korzikanskog nacionalizma bili su ekonomske prirode. Otok je imao izrazito visok stupanj nezaposlenosti, razmjerno veliku zagađenost te pad broja stanovnika. Također, na otoku je postojao jaz između starosjedilaca i francuskih doseljenika, a posebnu netrpeljivost Korzikanci su osjećali prema alžirskim kolonima koji su naseljeni na Korziku nakon odlaska iz Alžira 1962. godine te ih starosjedioci smatraju povlaštenima. Godine 1975. francuska je vlast podijelila otok na dva departmana, što je izravno izazvalo interese korzikanskih nacionalista te političko okupljanje u kojem je 1976. godine i osnovana Fronta za nacionalno oslobođenje Korzike. Uz FLNC, na otoku postoji još nekoliko separatističkih skupina, kao što su Armata Corsa te Clandestini Corsi i Clandestini Ribeli, od koji su neke saveznice FLNC-a, a s nekima je u sukobu.

Skupina je do početka osamdesetih godina izvela više stotina manjih ili većih terorističkih akcija, uglavnom podmetanja bombi bez ljudskih žrtava. Mete terorističkih napada bili su vladini uredi, dalekovodi i gospodarska infrastruktura, policijske postaje i vojne baze te čak i nekretnine u vlasništvu Francuza s kontinenta, a u siječnju 1978. napadnuta je i baza NATO saveza u mjestu Sulinzari. Terorističke akcije separatista prouzročile su protuodgovor francuskih nacionalista, koje je doveo do povremenih međusobnih okršaja. U siječnju 1980. separatisti su oteli trojicu profrancuskih militanata zbog čega je došlo do oružanog sukoba u kojem su tri osobe ubijene. Front je objavio primirje u travnju 1981. zbog održavanja francuskih predsjedničkih izbora, no već u veljači 1982. napadi su obnovljeni. Drugi najznačajniji politički atentat FLNC-a bio je 1983. – ubojstvo visokog lokalnog dužnosnika francuske vlade na otoku, Pierrea Jeana Massimija, nakon čega je Pariz uveo oštre antiterorističke mjere, koje su polučile određene rezultate. Početkom devedesetih godina Fronta za nacionalno oslobođenje Korzike raspala se na dvije frakcije – tzv. “povijesno” i “suvremeno” krilo, nakon čega je slijedilo daljnje osipanje na više manjih terorističkih jezgri – Resistenza, Fronte Ribellu i Front Arme Revolutionnaire Corse. Neke od tih skupina su kratko trajale, dok su neke ušle u proces spajanja te su njihovi pripadnici aktivni i danas. Tzv. suvremeno krilo FLNC-a objavilo je 1997. godine da prestaje s terorističkim aktivnostima, dok je tzv. povijesno krilo nastavilo postojati te je 1999. godine spajanjem s manjim skupinama ponovo uzelo ime FNLC.

Akcije u Francuskoj
Od 1996. godine teroristička kampanja FLNC-a prenesena je na kontinentalnu Francusku, te su u seriji terorističkih napada mete bile vladini objekti. Početkom 1996. održan je veliki skup korzikanskih militanata u selu Tralonca na kojem se okupilo oko šest stotina ljudi, čime je pokazana snaga organizacije. U veljači 1998. FLNC, točnije njegova radikalna skupina Sampieru izvela je svoju najznačajniju akciju – uspješan atentat na prefekta Korzike i najvišeg predstavnika francuske vlade na otoku, Claudea Erignaca. Erignac je ubijen metkom u potiljak na ulicama Ajaccia tijekom večernjeg izlaska sa suprugom te je tako postao najviši dužnosnik francuskih vlasti ubijen u korzikanskoj terorističkoj kampanji. Nakon njegovog ubojstva na otoku su održane protuteroristički prosvjedi, a sam atentat duboko je potresao cijelu Francusku te se smatra najtežim političkim ubojstvom nakon II. svjetskog rata. Pariz je nakon Erignacovog ubojstva na Korzici pokrenuo veliku antiterorističku kampanju koja je nadmašila onu nakon Massimijevog atentata, u kojoj su ispitane tisuće ljudi a istražitelji su u pokušaju pronalaska krivaca preslušali i snimke čak osam milijuna telefonskih poziva između otoka i kontinenta. Za Erignacovo ubojstvo osumnjičen je jedan od vođa FLNC-a, Yvan Colonna, koji je postao najtraženiji čovjek u Francuskoj. Tijekom petogodišnjeg skrivanja od francuskih vlasti u korzičkim planinama, Colonna je među separatistima prikazan kao lokalni mučenik, da bi naposljetku 2003. godine bio uhvaćen.

Tijekom premijerskog mandata Lionela Jospina otvoreni su pregovori s pristašama korzikanske neovisnosti te je 1999. godine dogovoreno primirje. Godine 2000. Pariz je predložio određen stupanj autonomije za otok i mogućnost učenja lokalnih dijalekata u školama. No, francuska vlada je pretrpjela pljusku 2003. godine, kada je većina Korzikanaca na referendumu odbila prijedlog za većom autonomijom i osnivanjem lokalne skupštine te ostala pri svojim zahtjevima za neovisnošću. Organizaciju je oslabilo uhićenje vođe FLNC-a Carulu Pierija, kao i frakcijske borbe koje su dovele do napuštanja organizacije dvojice istaknutih članova, Santonija Francoisa i Jeana Michela Rossija, nakon čega su obojica ubijeni. Pieri je osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu, a FNLC je u znak prosvjeda zbog suđenja u ožujku 2005. u gradu Ajacciu podmetnuo bombu u kojoj je pet ljudi ozlijeđeno, te je tako prekinuo osamnaestomjesečno primirje. No, ta je akcija ujedno bila jedna od posljednjih terorističkih akcija Fronte za nacionalno oslobođenje Korzike. Iako je njezino nasilje posljednjih godina smanjeno, FNLC se još uvijek smatra aktivnom terorističkom skupinom. To je potvrdila i serija eksplozija bombi koje su aktivirane posljednjih dana 2006. godine, samo nekoliko sati uoči posjeta francuskog ministra unutarnjih poslova Sarkozyja otoku.

Hrvoje BARBERIĆ