“Što će vam sva ta pobuna, mladiću? Zar ne vidite da udarate o zid?”, upitao je navodno jedan policajac u carističkom zatvoru mladog studenta prava Vladimira Iljiča. “Da, o zid”, odgovorio je zatvorenik koji će svom imenu kasnije dodati revolucionarni nadimak Lenjin, “ali o truli zid. Jedan udarac nogom i on će se urušiti.”

Nakon pobjede Februarske revolucije i ukidanja dotrajala carstva 1917., od ruske Privremene vlade očekivale su se učinkovite mjere za okončanje gospodarske i socijalne bijede. Umjesto toga vlada je nastavila s ratom na strani Antante. Kaos u koji je Rusija sve dublje zapadala na koncu je rezultirao boljševičkim preuzimanjem vlasti i etabliranjem komunizma, što će ga službena i neslužbena povijest pamtiti kao Oktobarsku revoluciju.

Privremena vlada i Petrogradski sovjet
Najveće nesuglasice između ruske Privremene vlade i Petrogradskog sovjeta zavladale bi kad bi u pitanju bili ratni ciljevi. Privremena vlada inzistirala je na nastavku rata do pobjede i bezuvjetnom poštivanju savezničkih obaveza spram snaga Antante. U te obveze, na koje je pristala još caristička vlada, ubrajali su se i tajni sporazumi o ruskoj aneksiji Bospora. Petrogradski sovjet odbacio je ciljeve Privremene vlade kao imperijalne, pozvavši proglasom, koji je sastavio književnik Maksim Gorki, narode svijeta da prisile svoje vlade na mirovne pregovore. Unatoč nesuglasicama i iscrpljenosti ratom, Sovjet i Privremena vlada postigli su kompromisno rješenje koje je podrazumijevalo nastavak ratnih operacija. Iako su planovi o aneksiji odbačeni, spor oko ciljeva i načina vođenja rata nije riješen dokle god je postojala

Privremena vlada.
S postupnom preobrazbom Sovjeta iz institucije koja je težila parlamentarnoj demokraciji u instrument revolucionarnog socijalizma, jaz između njega i Privremene vlade postajao je sve dublji. Promjene u strukturi Sovjeta temeljile su se u najvećoj mjeri na neodlučnoj politici Vlade, koja je rješenje hitnih problema htjela prepustiti budućoj ustavotvornoj skupštini, koja se, umjesto da poduzme korake protiv gospodarske i socijalne bijede, započne s agrarnom reformom i spriječi jačanje kontrarevolucionarnih, posvetila prije svega nastavku rata. Drugi razlog bilo je iz dana u dan sve jače uvjerenje radnika i seljaka da njihove probleme ne može riješiti Vlada, već isključivo sovjeti. Na takav stav bitno je utjecao i povratak boljševičkog revolucionara Vladimira Iljiča Lenjina iz švicarskog egzila u Petrograd 16. travnja 1917. Do Lenjinova povratka boljševičku politiku određivali su ljudi poput Lava Borisoviča Kameneva i Josifa Visarjonoviča Staljina, koji su bili skloniji uvjetnom podupiranju Privremene vlade i stvaranju zajedničkog bloka s menjševicima i socijalnim revolucionarima.

Lenjinove Aprilske teze
Po dolasku u Petrograd, Lenjin je smjesta objavio svoj program, kasnije prozvan Aprilskim tezama: da sovjeti preuzmu vlast; okončanje rata odmah nakon rušenja kapitalističkog ustroja; obustava suradnje s Privremenom vladom i strankama koje podupiru njezinu politiku; te oduzimanje zemljišta plemstvu i prelazak proizvodnih sredstava u vlasništvo radnika. Takvoj politici isprva su se protivili mnogi istaknuti boljševici, no sustavnom promidžbom Lenjin je ubrzo uspio pridobiti gotovo čitavu stranku, a potom radništvo i sovjete. Boljševička politika sad je bila u potpunosti određena Aprilskim tezama, skraćenim u parole: Mir, zemlja, kruh i Sva vlast sovjetima. Sredinom svibnja iz američkog egzila vratio se Lav Davidovič Trocki, te se nakon kraćeg oklijevanja pridružio boljševicima.
Razvoj političke situacije u Rusiji išao je na ruku boljševicima. Prvog svibnja ministar vanjskih poslova Miljukov predao je saveznicima notu, koja nije samo potvrđivala rusku privrženost savezu, već je spominjala i jamstva, koja nisu mogla podrazumijevati ništa drugo no planove o aneksiji Bospora. Kako je ta izjava bila u potpunoj suprotnosti s proglasom Narodima svijeta Petrogradskog sovjeta, koji je pozivao na mir bez ikakvih aneksija i reparacija, uslijedile su demonstracije naoružanih radnika i vojnika, koji su tražili trenutačnu ostavku Vlade. Vojno zapovjedništvo Petrograda bilo je spremno na intervenciju protiv demonstranata, no strasti su se stišale nakon ispravka sporne diplomatske note, koju je vlada objavila pod pritiskom Sovjeta. Kao prve posljedice krize uslijedile su ostavke Miljukova i ministra rata Gučkova. Nakon rekonstrukcije Privremene vlade 18. svibnja šest od ukupno petnaest ministarstava pripalo je menjševicima i socijalnim revolucionarima. Aleksandar Kerenski postao je ministar rata.

Nova koalicijska Vlada
Korist od krize imali su i boljševici, čiji je broj naglo porastao. Ipak, na Prvom sveruskom kongresu radničkih i vojničkih sovjeta 16. lipnja u Petrogradu izaslanstvo boljševika još uvijek je bilo u manjini spram nadmoćne većine menjševika i socijalnih revolucionara. U uvjetima drastičnog zaoštravanja socijalne i gospodarske krize počela je s radom i nova koalicijska Vlada. Konzervativne snage zahtijevale su od Vlade intervenciju na unutarnjem planu i zaustavljanje revolucije, na što su radnici odgovorili štrajkovima i zahtjevom da Vlada poduzme mjere za ublažavanje krize. Politički prioritet nove Vlade bio je, međutim, jednako kao i kod prethodne, nastavak rata. Dvadesetdevetog lipnja Kerenski je pod pritiskom saveznika zapovijedio ofenzivu protiv Središnjih sila pod vodstvom proslavljenog generala i zapovjednika ruskih snaga Alekseja Aleksejeviča Brusilova, koja je, međutim, nakon početnih uspjeha završila potpunim porazom i praktičnim rasulom ruske vojske. Disciplina u vojsci raspala se, nakon čega su stotine tisuća vojnika pohrlile s fronte kućama. Zapovjedivši ofenzivu, Vlada i stranke koje su je podupirale uvelike su proigrali povjerenje vojske, natjeravši vojnike i časnike doslovce u ruke boljševicima.
Za vrijeme kobne Brusilovljeve ofenzive Sovjet je u Petrogradu organizirao velike radničke demonstracije, smišljene kao kontrolirani ventil za naraslo radničko nezadovoljstvo. Na zaprepaštenje političara, demonstranti su, međutim, ubrzo počeli uzvikivati boljševičke parole, poput Dolje ofenziva! i Sva vlast sovjetima!. Šesnaestog srpnja počele su demonstracije naoružanih petrogradskih vojnika, koji su se dan kasnije okupili pred sjedištem Sovjeta i pozvali Sovjet i Sveruski sovjetski kongres da preuzmu vlast u zemlji. Nakon početnog oklijevanja, boljševici su preuzeli vodstvo demonstracija, okončavši ih mirno, nakon što je Kerenski izdao zapovijed vojnicima petrogradskog garnizona da pobunu, ustreba li, uguše silom. Vlada je odgovornost za demonstracije pripisala boljševicima, proglasivši ih pokušajem V. I. Lenjina da pučem preuzme vlast. Boljševička stranka zabranjena je, njezine publikacije povučene, a vođe, među kojima se nalazio i Trocki, uhićeni, dok se Lenjin sklonio u susjednu Finsku.

Raspad koalicijske vlasti
Za vrijeme puča raspala se i koalicijska vlast. Nakon rasprave o neovisnosti Ukrajine ministri iz redova Kadetske stranke podnijeli su ostavke, a Miljukov je kao sredstvo za suzbijanje učestalih nemira predložio provođenje energičnijih mjera protiv lijevih grupacija. S druge strane, srpanjski puč još jednom je upozorio na bijedu stanovništva, prisilivši ostatak vlade, koja se svela na menjševike i socijalne revolucionare, na korake kao što je pristanak na agrarnu reformu. Predsjednik Privremene vlade Lvov podnio je ostavku, prepustivši 21. srpnja svoje mjesto Kerenskom. Desetog kolovoza sastavljena je nova vlada, u kojoj su kadetima pripala samo još četiri mjesta, dok su ostali resori podijeljeni između menjševika i socijalnih revolucionara. Politika se u bitnim crtama nije promijenila: rat je nastavljen, dok su socijalne reforme odgođene do osnutka ustavotvorne skupštine.
Kako vlada ni dalje nije poduzimala korake kadre da ublažile sve goru gospodarsku situaciju u zemlji, učestali su štrajkovi, a s njima i spremnost demonstranata na primjenu sile. Boljševici su ponovno učvrstili svoje pozicije, pa se Kerenski našao primoran da u prijestolnicu pozove lojalne postrojbe novog vrhovnog zapovjednika vojske L. G. Kornilova. Kad se ispostavilo da Kornilov i sam razmišlja o preuzimanju vlasti, Kerenski se za pomoć obratio Petrogradskom sovjetu. Dok se Kornilov približavao Petrogradu, organizirane su radničke i vojničke milicije za obranu grada. Sindikat željeznica odbio je prevoziti Kornilovljeve trupe, a telegrafske službe nisu prenosile njegove zapovijedi. Kornilovljeva vojska raspala se prije no što je stigla do glavnog grada, nakon što je većina ljudi prešla na stranu petrogradskih radnika i vojnika, a Kornilov je uhićen 14. rujna. Politička situacija u Rusiji nakon Kornilovljeva puča i dalje se razvijala u korist boljševika. Radništvo je dobilo čvršću organizacijsku strukturu, a bilo je i naoružano, dok je boljševicima, zahvaljujući angažmanu u organizacije obrane prijestolnice, prvi put pripala većina u Petrogradskom sovjetu, na čije je čelo izabran Trocki. Povjerenje u vladu dodatno je oslabilo. Nakon ostavke svih ministara, funkciju vlade preuzeo je peteročlani “direktorij” pod predsjedanjem Kerenskog, dok 8. listopada nije sastavljena nova vlada.
Kerenski 22. listopada izdaje zapovijed da se petrogradski garnizon premjesti na frontu, ne bi li se njegov revolucionarni potencijal udaljio iz središta političkih zbivanja, no odluku vlade vojnici nisu prihvatili. Da ih pridobije, vlada je obećala osnivanje nadzornog tijela za vojna pitanja i odluke u sklopu Sovjeta. Kad je 29. listopada osnovan Revolucionarni vojni komitet, u njemu su ključnu ulogu igrali boljševici predvođeni Trockim. Nekoliko dana nakon osnutka, Komitet, kao posve autonomno tijelo, obvezao je vojne zapovjednike da slijede samo njegove naputke, što je bila bitna pretpostavka za rušenje vlade.
Iz svog utočišta u Finskoj, a potom i iz petrogradskog podzemlja, Lenjin je, uz potporu Trockog, pozivao na ustanak i rušenje Vlade, jer je bilo očito da boljševici na općim izborima za ustavotvornu skupštinu neće ostvariti većinu. Stranka se isprva protivila Lenjinovim idejama, no 23. listopada na tajnoj sjednici ipak je odlučeno da se vlast preuzme oružanim ustankom. Za 2. studenog sazvan je na inicijativu Trockog Sveruski kongres radničkih i vojničkih sovjeta, iako nije bilo nimalo izvjesno da bi Kongres, u kojem boljševici nisu imali većinu, mogao prihvatiti njihov zahtjev da vlast u zemlji preuzmu sovjeti, kamoli da bi boljševici preko Kongresa sami došli na vlast. Datum održavanja Kongresa odgođen je za 7. studenog, a 6. studenog (24. listopada po julijanskom kalendaru), nakon što je policija zauzela redakciju boljševičkog glasila “Pravda”, Trocki daje signal za ustanak. Crvena garda u kratkom roku zauzima sve strateški važne pozicije u Petrogradu, a 7. studenog Trocki proglašava kraj Privremene vlade.

Vijećanje Sveruskog kongresa Sovjeta
U večernjim satima 7. studenog, dok je u prijestolnici još trajao ustanak, počelo je vijećanje Sveruskog kongresa sovjeta. Među 670 poslanika bilo je 300 boljševika. Na uvodnoj sjednici Kongresa došlo je do burne rasprave: menjševici i socijalni revolucionari optužili su boljševike za zavjeru protiv Kongresa i udar na revoluciju, zahtijevajući od njih podjelu vlasti i stvaranje koalicijske vlade. Kad su boljševici odbili taj prijedlog, menjševici i desni socijalni revolucionari napustili su Kongres, u kojem su ostali praktički samo još boljševički zastupnici, koji će s lijevim krilom socijalnih revolucionara sastaviti kratkotrajnu koalicijsku vladu.
Dok je Kongres još zasjedao, naoružani radnici, vojnici i mornari izveli su u noći sa 7. na 8. studenog juriš na Zimski dvorac, u kojem je bilo sjedište Privremene vlade. Ministri su uhićeni, a Kerenski je uspio pobjeći iz Petrograda. Ujutro 8. studenog Kongres je do sazivanja ustavotvorne skupštine sastavio privremenu vladu radnika i seljaka, tzv. Sovjet narodnih komesara. U svom prvom govoru pred Kongresom Lenjin je odredio ton daljnje rasprave, najavivši “prelazak na izgradnju socijalističkog poretka.” Potom se Kongres posvetio trima najvažnijim političkim temama – uspostavi mira, zemljišnoj reformi i sastavu nove vlade.
U novom sustavu Kongres sovjeta trebao je privremeno preuzeti ulogu zakonodavne skupštine. Provedba odluka povjereno je Sovjetu narodnih komesara, koji je u svom radu bio odgovoran Kongresu i njegovom Središnjem izvršnom komitetu. Komesari su se nalazili na čelu svojih komisija i obnašali funkcije ministara. Lenjin je izabran za predsjedavajućeg Sovjeta narodnih komesara, dakle za predsjednika vlade, dok je Trocki postao komesar za vanjske poslove, a Staljin komesar za nacionalna pitanja. Nakon proglašenje nove vlade, Kongres je prekinuo zasjedanje.
Kao prvi službeni dekret Kongres je jednoglasno proglasio manifest, koji je svim državama sudionicama rata nudio sklapanje mira bez aneksija i kontribucija. Osim toga, predloženo je trenutačno primirje u trajanju od tri mjeseca. Odluke o reformi zemljišta također su proglašene u formi dekreta: “Pravo na privatno zemljišno vlasništvo trajno se ukida (…) Pravo zemljoposjednika na njihov posjed ukida se odmah i bez odštete…” Zemljišni posjedi veleposjednika, carske obitelji, crkvi i samostana postali su državno vlasništvo i prešli u ovlast mjesnih zemljišnih komiteta i seljačkih sovjeta. Zemlja malih poljodjelaca i Kozaka izrijekom je izuzeta iz odredbe. Zabranjeno je zapošljavanje nadničara na zemljišnom posjedu jer taj je “pripadao” onome tko je obrađivao vlastitim rukama. Kongres je proglasio načelo ravnopravnog iskorištavanja zemljišta, koje je, u skladu s lokalnim prilikama, trebalo biti razdijeljeno među poljodjelcima na temelju rada ili potrošnje.
Odluke Kongresa o mirovnoj i agrarnoj politici priskrbile su novoj Vladi simpatije u narodu i pomogle pobjedi boljševika u drugim gradovima i provincijama. Petnaestog studenog Sovjet narodnih komesara proglasio je pravo na nacionalno samoodređenje i ravnopravnost, dopustivši nacijama koje je Rusko Carstvo silom pripojilo da se odcijepe od Rusije. Ipak, Sovjet je objavio i da čvrsto računa s ostankom radničkih masa tih nacionalnosti u Rusiji. U nastavku Sovjet je podržavio sve banke, a postupno i industriju, ostavivši proizvodna sredstva pod nadzorom radnika.

Ustavotvorna skupština izabrana je 8. prosinca 1917. Kao što je Lenjin točno predvidio, boljševici u njoj nisu osvojili više od jedne četvrtine mjesta, dok je većina pripala socijalnim revolucionarima. U siječnju 1918. boljševici su nasilno raspustili Skupštinu za vrijeme njezina prvog zasjedanja. Uslijedila je sustavna eliminacija svih ne-boljševičkih snaga mjerama “crvenog terora”, kako je Lenjin sam nazvao akcije njihova isključivanja iz javnog života zemlje. Građanske stranke su zabranjene, menjševici i socijalni revolucionari izbačeni iz svih sovjeta, dok su lijevi socijalni revolucionari, koji su u početku sudjelovali u vlasti, polako micani s političke pozornice. Jedina preostala stranka bila je Komunistička partija Rusije (boljševika), kako su se boljševici nazivali od početka 1918.
U ožujku 1918. Vlada je preseljena u moskovski Kremlj, a 10. srpnja iste godine 3. sveruski sovjetski kongres proglašava ustav Ruske socijalističke federativne sovjetske republike, čime je okončana prva faza revolucije. U skladu sa svojim prvim dekretom iz studenog 1917. boljševička vlada još je u prosincu te godine sklopila tromjesečno primirje sa Središnjim silama, a u ožujku 1918. u Brest-Litovsku potpisala mirovni sporazum, kojim je sovjetska Rusija priznala neovisnost Finske, Poljske, baltičkih država i Ukrajine. Gubitak teritorija, kao i strah novih nezavisnih država od gubitka suvereniteta nakon što je mirovni sporazum koncem 1918. proglašen nevažećim, potaknuli su – potpomognuti represivnim mjerama Vlade i vlastitim gubitkom moći – oporbu sastavljenu od monarhista, građanskih demokrata, nacionalista, menjševika i socijalnih revolucionara, na ustanak protiv boljševika, koji će rezultirati građanskim ratom 1920.-1922. Iako je oporbena bijela garda uživala pomoć sila Antante, boljševička Crvena armija uspjela je na kraju izvojevati pobjedu.
Tridesetog prosinca 1922. Ruska socijalistička federativna sovjetska republika udružila se s Ukrajinskom, Bjeloruskom i Transkavkaskom socijalističkom sovjetskom republikom u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR).

Lenjinov put u Rusiju
Vladimir Iljič Lenjin, koji se početkom 1917. kao politički emigrant nalazio u Švicarskoj, ostao je zatečen, pročitavši u lokalnim novinama vijest o pobjedi revolucije u Petrogradu. Nekoliko tjedana ranije rezignirano je ustvrdio: “Mi, stari, možda nećemo ni doživjeti presudne bitke te buduće revolucije.” No, Lenjin je za svoje političke planove našao moćnog sponzora u njemačkoj carskoj vladi, koja mu je za potrebe dizanja ustanka doznačila ukupno 82 milijuna maraka u zlatu. Lenjin je ratom iscrpljenom Berlinu naime nudio prijeko potrebnu priliku da prekine s ratom na dvjema frontama. Socijalist, trgovac i milijunaš Alexander Helphand upoznao je s projektom njemačkog poslanika u Kopenhagenu Ulricha von Brockdorff-Rantzaua, koji je smjesta javio u Berlin da bi pravodobno “revolucioniranje Rusije” i razbijanje neprijateljskog saveza njemačkoj priskrbilo “pobjedu i prvo mjesto u svijetu”. Ni Lenjinovi planovi s Rusijom nisu bili bitno drukčiji. Još 1902. zalagao se u brošuri “Što da se radi?”, tiskanoj u nakladi stuttgardskog SPD-a, za revoluciju koja će “ruske proletere učiniti avangardom međunarodnog revolucionarnog proletarijata”. Kako je nova ruska vlada nastavila rat, dok je Lenjin pozivao na mir s Njemačkom, car Willhelm II. i njegova vlada složili su se s prijedlogom da ga podupru u njegovim revolucionarnim nastojanjima. Na taj način Njemačka je omogućila etabliranje komunizma u Rusiji, bez obzira na posljedice koje bi se iz toga mogle razviti. Posredstvom Helphandova agenta Georga Sklarza njemačka vojska prebacila je Lenjina i još tridesetak revolucionara željeznicom preko Berlina, Švedske i Finske u rusku prijestolnicu Petrograd. Nekoliko poteza kredom na podu označavalo je eksteritorijalnost vagona. Povjerenik njemačke tajne službe u Stockholmu javio je telegramom njemačkoj vladi da je “Lenjin uspio ući u Rusiju”, te da “radi u potpunosti prema njemačkoj želji”. “Lenjina su u plombiranom vagonu iz Švicarske u Rusiju prebacili kao bacila kuge”, prokomentirat će akciju kasniji britanski premijer Winston Churchill. Još na petrogradskom Finskom kolodvoru Lenjin je najavio rušenje Privremene vlade, koja je nastavila rat protiv Središnjih sila i zadržala savezništvo s Antantom. Njemački vojskovođa Ludendorff kasnije će zaključiti: “S vojnog gledišta put je bio opravdan. Rusija je morala pasti. Naša vlada morala je, međutim, paziti da ne padnemo i mi”. U potjernici koju je nakon “srpanjskog puča” 1917. izdala Privremena vlada, Lenjin je između ostalog optužen da je “njemački agent”. U finskom egzilu Lenjin je razradio svoju koncepciju preuzimanja vlasti, računajući ponovno na izdašnu njemačku pomoć. Kao model za buduće vođenje ruske privrede svojim je suborcima često navodio primjer njemačke Službe za nabavu oružja i streljiva (Wumba). U ožujku 1918. Lenjin je u Brest-Litovsku potpisao separatni mir s Njemačkim Carstvom, ne bi li, kako je rekao, “dobio na vremenu do rasterećenja ruske revolucije socijalističkim prevratom u Njemačkoj”. Carstvu Willhelma II. mir, međutim, nije donio nikakvo olakšanje jer su njemačke trupe ostale kao zaštita u istočnim područjima, tako da u proljeće 1918. nisu bile uključene u posljednji pokušaj okretanja ratne sreće u korist Njemačke na zapadnoj fronti. Nakon preuzimanja vlasti u studenom 1917. Lenjin je iz Berlina primio 15 milijuna maraka u zlatu. O financiranju svoje političke kampanje njemačkim sredstvima nikad se nije javno izjasnio.

Posljednji dani carske obitelji
Prema odluci Privremene vlade bivši ruski car Nikola II., koji se 15. ožujka 1917. odrekao prijestolja, “izoliran je od vanjskog svijeta” zajedno s obitelji u nekadašnjoj carskoj rezidenciji u Carskojem selu, gdje se uz pomoć kćeri počeo baviti vrtlarstvom, trpeći uvrede i poniženja čuvara, kao i “posjetitelja”, koji su se zabavljali promatrajući preko ograde bivšu carsku obitelj pri fizičkom radu. Kad se Privremena vlada raspitala, koja bi zemlja, osim Njemačke, bila spremna da carskoj obitelji pruži utočište, Francuska je odbila s obzirom na njemačko podrijetlo, ali i stavove carice Aleksandre. Nešto kasnije Nikoli i Aleksandri gostoprimstvo je odbio i njihov rođak, britanski kralj George V., zabrinut da bi njihova, – a posebice caričina- prisutnost u Engleskoj mogla “stvoriti probleme njezinoj britanskoj rodbini”. U srpnju 1917. Kerenski je odlučio premjestiti carsku obitelj u sibirski grad Tobolsk jer se Petrograd nakon “srpanjskog ustanka” našao u kaosu, u kojem nitko više nije mogao jamčiti za njihovu sigurnost. Nakon što su u studenom 1917. vlast u Rusiji nasilno preuzeli boljševici, obitelj je – pod izlikom da će Nikola biti saslušan u Moskvi – premještena u Jekatarinburg, gdje je pod strogim nadzorom vojnika Crvene armije utamničena u tzv. kući Ipatjev. Prema bilješkama iz dnevnika cara i carice režim u kući Ipatjev bio je nesnosan: prozori se nisu smjeli otvarati, vrata nužnika nisu smjela biti zatvorena, a hemofilija carevića Alekseja pogoršala se do te mjere da je većinu vremena provodio u krevetu. U noći s 16. na 17. lipnja 1918. carska obitelj odvedena je zajedno s obiteljskim liječnikom i preostalom poslugom u podrum, navodno kako bi bili evakuirani iz Jekatarinburga. U Kremlju Lenjinova vlada već je bila donijela odluku o smaknuću carske obitelji i svih ostalih Romanova, koji se još nalaze na ruskom tlu. U podrumu zapovjednik straže rekao im je “da su ih rođaci pokušali osloboditi, zbog čega je vojska prisiljena da ih strijelja”. Uslijedio je masakr, nakon kojeg su leševi poliveni sumpornom kiselinom i bačeni u okno jednog napuštenog rudnika, odakle će biti ekshumirani tek 13. srpnja 1991. Egzekucija carske obitelji ostavila je mnoga otvorena pitanja i kontroverze, primjerice zašto ju u grobu umjesto 13 pronađeno samo 9 kostura. Kako je utvrđeno da su se u grobu – uz cara, caricu, liječnika i poslugu – nalazila tijela princeza Olge i Tatjane, nedostajali su posmrtni ostaci jedne princeze – Marije ili Tatjane -, te carevića Alekseja, čemu donekle u prilog govore i bilješke časnika Crvene armije koji je vodio egzekuciju.

Boris PERIĆ