U pojedinim povijesnim razdobljima i različitim gospodarsko-političkim sustavima, uloga oružanih snaga u društvu različito se tretirala

Jednu od temeljnih teorija o društvenoj ulozi oružanih snaga, koja je ne samo obilježila društvene procese razdoblja renesanse i reformizma, već u velikoj mjeri utjecala na daljnja razmatranja društvene uloge oružanih snaga, postavio je N. Machiavelli (slika 1). Machiavelli u svojim raspravama pozitivno ocjenjuje i opravdava rat i uporabu oružane sile za ostvarivanje političkih ciljeva, a vladarima savjetuje izobrazbu i usavršavanje u vojnoj vještini. Naravno, on nije mogao shvatiti društvenu ulogu oružanih snaga, pa i cjelokupnu društvenu strukturu i procese, izvan povijesnih okolnosti u kojima je živio i radio (između ostalog, zastupao je apsolutnu ulogu vladara u društvenom i političkom životu zemlje, kojemu sve institucije društva, uključujući i oružane snage, duguju apsolutnu lojalnost i poslušnost, a koja je razvojem građanskog društva u velikoj mjeri postala arhaičnom).

Teorije o društvenoj ulozi oružanih snaga
Suprotne stavove izrazio je H. Grotius, po kome “rat nije prirodna životna pojava”, nego je, naprotiv, nešto tako strašno da ga samo najveća nužda može učiniti društveno prihvatljivom pojavom. U skladu s takvim razmišljanjima, Grotius je oružane snage smatrao nužnim zlom u društvu, prijeko potrebnim za njegov opstanak, ali koje stalno moraju biti kontrolirane od institucija legalne vlasti, što je temelj na kojemu je definirano mjesto i uloga oružanih snaga u suvremenom demokratskom društvu. Ta načela je podržao i dodatno razradio Clausewitz, zaključivši kako rat spada u oblast društvenog života, a ratna vještina u svojoj najvišoj točki ulazi u sferu politike. U skladu s tim tretirao je oružane snage kao dio društva vođen i usmjeravan političkim ciljevima države, zbog čega bi trebale stalno biti pod državnom kontrolom, pa čak i u ratu. Njegovi stavovi postali su polazište za većinu suvremenih građanskih teorija o mjestu i ulozi oružanih snaga u društvu, ali su svojedobno izvršili snažan utjecaj i na pojedine socijalističke teoretičare.

S druge strane, Clausewitz je svoje najveće kritičare imao u predstavnicima pruskog militarizma (koji je bio najizraženiji krajem XIX. i početkom XX. stoljeća), pa je npr. Colmar van der Goltz (slika 2) smatrao da je vojna moć temelj za nesmetani razvoj društva u svim njegovim aspektima. Radikalniji Erich Ludendorff (teoretičar totalnog rata, po kojem i cjelokupna politika treba imati totalitarni karakter), u potpunosti je odbacivao teoriju Clausewitza i smatrao da politika mora biti podređena vođenju rata. Ta teorija je svojedobno bila prihvaćena od čelništva nacističke Njemačke i postala je njihovom vojno-političkom doktrinom (slika 3), dok je u demokratskim građanskim društvima odbačena, a oružane snage strukturirane su kao dio državne administracije, pod ingerencijom demokratski izabrane civilne vlasti.

Socijalistički teoretičari ponajprije su isticali klasnu društvenu ulogu oružanih snaga, nastojeći prikazati vlastite oružane snage kao organizirani oblik tzv. naoružanog naroda i time najvišeg oblika oružanog samoorganiziranja društva, dok su oružane snage kapitalističkih država smatrali oružjem u rukama vladajuće klase namijenjene za realizaciju njihovih imperijalističnih ciljeva. Naravno, takva teorija “nije držala vodu” u slučaju organizacije vojne sile Švicarske, koja je u pravom smislu te riječi uspjela stvoriti oružane snage u formi “naoružanog naroda” (slika 4), ali niti u drugim slučajevima većeg podruštvljavanja obrambenih poslova (npr. u slučaju Švedske ili Finske). Primjeri tih zemalja u određenoj mjeri diskreditirali su socijalističke teorije o klasnom karakteru oružanih snaga, a njihova potpuna kompromitacija nastupila je kada su u suton komunizma upravo oružane snage u pojedinim socijalističkim državama korištene za gušenje raznih oblika prosvjeda pučanstva koje je navodno trebalo biti “naoružani narod” (slika 5).

Položaj oružanih snaga u suvremenom društvu
Nema sumnje da su oružane snage organizacija duboko inkorporirana u politički sustav države i sačinjavaju njegov nezaobilazni dio, a od toga tko stvarno kontrolira oružanu silu, zavisi u velikoj mjeri ravnoteža političkih snaga u okviru sustava vlasti. Ukoliko prihvaćamo tezu da je vlast institucionalizirana društvena moć, onda je logično da vojska služi društvenim snagama koje posjeduju vlast i time predstavlja njihovu glavnu potporu. Pri tome, oružane snage su dvojako povezane s društveno-političkim uređenjem zemlje koje su ih formirale – s jedne strane ekonomsko uređenje države određuje karakter njezinih oružanih snaga, a s druge, oružane snage jamče trajnost tog uređenja.

Specifični hijerarhijski tip organizacije vojske implicira da o njezinu društvenom karakteru u znatno većoj mjeri odlučuje sastav njezina časničkog kadra nego njezin vojnički sastav, jer časnički kadar posjeduje i formalnu i stvarnu vlast u oružanim snagama (upravo zbog njihovog specifičnog ustroja), dok vojnički sastav (iako najmasovniji), nema stvarne političke moći. Zbog toga, vladajuće strukture u velikom broju zemalja razradile su čitav sustav koji omogućava izbor i novačenje što je moguće većeg dijela časničkog kadra upravo iz njihovog staleža (odabir časničkog kadra počinje manje ili više rigoroznom selekcijom kandidata za prijem u vojne škole – slika 6). Selekcija i praćenje časnika, nastavlja se kroz njegovo školovanje i tijekom čitavog radnog vijeka, a njihovo napredovanje u djelatnoj vojnoj službi u velikoj mjeri zavisi od rezultata provjera i procjene upravo početnih parametara, vrednovanih prilikom prijema u vojnu školu.

Logična težnja države za neposrednim utjecajem i punom kontrolom nad oružanim snagama, ima i svoj antipod u utjecaju vojske na državu. Primarno, društvo i politički sustav iskazuju svoj utjecaj na vojnu organizaciju upravo kroz formulaciju vojnih interesa i ciljeva, vojne koncepcije, stege, časti i sl. a vojna organizacija, u načelu, daje sekundarni značaj na karakter dominantnih društvenih odnosa (naravno, pod uvjetom da se radi o civilokratskim društvima sa čvrsto razvijenom građanskom demokracijom). U demokratskim zemljama vojna vlast je nedvosmisleno podređena političkoj, a uloga vojske definirana je instrumentom političkog sustava. Osim toga, najviše civilno demokratsko tijelo zapovijeda oružanom organizacijom države.

Djelovanje oružanih snaga na društvo uglavnom se manifestira kroz njihov utjecaj na društvenu reprodukciju, te utjecaj na državno-političko uređenje. Utjecaj oružanih snaga (koje su u pravilu nedohodovne, ali zato veliki potrošači) na društvenu reprodukciju vrlo je osjetljivo pitanje, jer je riječ o izdvajanju znatnih proračunskih sredstava države za njihovo opremanje i financiranje, a što je oduvijek predstavljalo ozbiljno naprezanje cjelokupnog društva i gospodarskog sustava države (slika 7).

Sudjelovanje oružanih snaga (posebno časničkog kadra), u političkom i društvenom životu pojedinih država evoluiralo je (i još uvijek se razvija) usporedno s promjenama ekonomskih i političkih prilika i razvojem međunarodnih odnosa. U velikom broju država oružane snage su i direktno preuzimale vlast, kad bi nastupile unutarnje socijalne i političke oscilacije (ta pojava je posebno karakteristična za države u kojima su već prije toga prevladavali autokratski i totalitaristički odnosi). Naime, ukoliko je glavni i opredjeljujući čimbenik izgradnje oružanih snaga društveno-političko uređenje države, onda je razumljivo poklapanje vojne strukture s totalitarnim strukturama države u kojoj egzistiraju isto takvi odnosi. Oružane snage u totalitarnim državama imaju daleko važniji društveni položaj nego u demokratskim, ali ne samo zbog očuvanja političkih pozicija vladajuće oligarhije, već i zbog toga što u tom slučaju i sama priroda vojne sile poprima totalitarna obilježja (zapravo, vojna organizacija nije totalitarna sama po sebi,  jer se taj pojam može povezivati jedino uz društvo u cjelini, pa ukoliko je društvo totalitarnog karaktera, u njegovom sklopu postoji i totalitarizam sile, koji se reflektira na oružane snage dajući im totalitarna obilježja). Pri tome, potrebno je naglasiti kako i u najdemokratskijim državama, postoji više ili manje latentna težnja vojnih struktura (načelno se radi o vodećim strukturama vojnog establishmenta) za proširenjem društveno-političke uloge oružanih snaga i njihovog utjecaja, preko militarističkih organizacija i militolatrijskog lobyja.

Uloga oružanih snaga u nedovoljno razvijenim zemljama
U mnogim državama s nerazvijenim političkim aparatom, oružane snage predstavljaju njegov centralni dio, zbog čega je vojska postala prvorazredna, a često i odlučujuća politička snaga, što je omogućilo njihovo postupno izrastanje u relativno samostalne i autohtone strukture, nametnuvši se društvu kao sila za sebe. Npr. u državama koje su uslijed dugogodišnjeg kolonijalnog položaja i eksploatacije naslijedile izuzetno nerazvijene demokratske tradicije, nedovoljnu društvenu koheziju i stabilni sustav vrijednosti, slab i neučinkovit politički aparat i sl. utjecaj oružanih snaga iskazuje se u znatno većoj mjeri nego u tradicionalno parlamentarnim političkim sustavima, odnosno u gospodarsko nerazvijenim zemljama jače nego u razvijenim. Drugim riječima, u državama gdje su društveni odnosi zakržljali, ili još nisu definirani, gdje se ne mogu sa sigurnošću izdiferencirati socijalni staleži, te sukladno tome niti njihovi vitalni interesi, oružane snage postaju jedan od najznačajnijih kohezivnih čimbenika društva. Potrebno je naglasiti kako je još uvijek nemali broj takvih zemalja, iako smo već u XXI. stoljeću.

Zemlje u razvoju predstavljaju skup velikog broja država koje su se relativno kasno (uglavnom sredinom XX. stoljeća, a pretežno nakon II. svjetskog rata), oslobodile kolonijalne podređenosti i ostvarile suverenitet, pa makar samo formalni. Te zemlje su vrlo različite po gotovo svim pokazateljima, imaju različita društvena uređenja, broj stanovnika i njihovu socijalnu strukturu, geostrateški i politički položaj, površinu nacionalne teritorije, vjersku opredijeljenost, nacionalni sastav i sl. No, međutim, zajedničko im je da su to gotovo redovno mlade države, s nedovoljno razvijenom državno-političkom institucionalnošću, relativno slabijom aktivnošću političkih organizacija, nedovoljno definiranim međunarodnim statusom i regionalnim položajem, te što je i najvažnije – slabo razvijenim gospodarstvom. One se tek konsolidiraju kao države, pri čemu su u velikom broju slučajeva granice stvorene umjetnim putem od strane bivših kolonijalnih gospodara, ne vodeći računa o nacionalnim težnjama i potrebama stanovništva koji na tom teritoriju žive, što je stalni izvor tenzija i latentnih sukoba. S druge strane, bliski povijesni događaji, odnosno suvremena zbivanja, nedvosmisleno pokazuju da je glavni tip rata našeg vremena (uključujući i različite asimetrične prijetnje, te neke oblike transgraničnog terorizma), rat vođen unutar granica jedne zemlje radi rušenja gospodarsko-političkog režima ili određene vlade i radi izazivanja promjene vlasti (često se takvi ratovi vode uz sudjelovanje oružanih snaga stranih zemalja).

U takvim okolnostima specifična je i uloga oružanih snaga koje imaju važno mjesto u njihovoj društvenoj strukturi. Za razliku od oružanih snaga u razvijenim zemljama čija se primarna uloga ogleda u osiguranju stabilnosti društveno-političkog sustava i zaštiti državnog suvereniteta, u nedovoljno razvijenim državama društvena uloga oružanih snaga poprima sasvim drugačiji karakter, što prvenstveno ovisi o genezi njihovog razvoja i usvojenom sustavu društvenih vrijednosti i tradicija (slika 8). U tom kontekstu, oružane snage nedovoljno razvijenih zemalja mogu se kategorizirati u četiri velike skupine:
• oružane snage zemalja koje u razdoblju kolonizacije nisu u većoj mjeri pretrpjele narušavanje državnog suvereniteta, niti ustaljenih oblika dotadašnje društvene organiziranosti,
• oružane snage zemalja u kojima je kolonijalna sila imala snažan utjecaj i ostavila svoje duboke tragove na svim segmentima društva, pa tako i u vojsci,
• oružane snage proistekle iz nacionalno-oslobodilačkih i antikolonijalnih ratova (slika 9) i
• oružane snage ustrojene nakon ostvarenja punog nacionalnog i međunarodnog suvereniteta države
Naravno, svaki od navedenih tipova oružanih snaga ima svoje temeljne značajke usko povezane s državnim razvojem, pa su npr. oružane snage prvog tipa zadržale hijerarhijsku strukturu i društvenu ulogu kakvu su imale u pretkolonijalnom razdoblju (eventualno uz relativno male izmjene). Njihova uloga može biti progresivna ukoliko se postavlja kao voditeljica općeg razvoja zaostalog društva, a može biti negativna ukoliko nastoji konzervirati postojeće društveno-političke odnose ili usporavati sveopći razvoj društva. Veliki značaj u takvim oružanim snagama može imati tradicionalizam razvijen kroz sve djelatnosti vojne organizacije.

Oružane snage drugog tipa su, pod snažnim utjecajem kolonizatora, često poprimale karakteristike njegove vojne organizacije, nerijetko se otuđivši od vlastitog društva, što redovito dovodi do njihovog utjecaja na dalju deformaciju državnog aparata. Tako strukturirane, djeluju kao kočnice društvenog razvoja, zadovoljavajući pri tome isključivo svoje uske interese (bolje rečeno, interese najvišega vojnog establishmenta).

Vojske trećeg tipa mogu biti progresivna struja društva, jer su stvorene kao produkt htijenja naroda, međutim jednako tako mogu se deformirati u krajnje rigidnu, fanatiziranu strukturu koja cijelom društvu nameće ekstremni, potpuno neprimjereni način života (klasični primjer takve društvene uloge oružanih snaga svojevremeno je bio režim Crvenih Kmera na čelu s Pol Potom).

Oružane snage četvrtog tipa uglavnom su nastale nakon odlaska kolonizatora i ostvarenja državnog suvereniteta mirnim putem. Takve vojske vrlo su često nastale uz veliku vojnu i organizacijsku pomoć bivšeg kolonizatora s gotovo potpunim preuzimanjem atributa njegove vojne organizacije. Slično kao i u oružanim snagama drugog tipa, niti u ovom slučaju razvoj vojske nije mogao teći samostalno, jer su bili razoreni tradicija i društveno ustrojstvo pretkolonijalnog razdoblja, te je vojska morala pronaći odgovarajući model po kojem će se izgrađivati. Kao po pravilu, takav model se preslikavao uglavnom iz oružanih snaga razvijenih zemalja, najčešće od bivšeg kolonizatora.

Proces ustroja i razvoja oružanih snaga u nerazvijenim zemljama usko je povezan s obilježjima koja tu zemlju i čine nerazvijenom (npr. gospodarska nerazvijenost i nizak opći standard, kulturna zaostalost, postojanje ili čak dominacija pretkolonijalnih društvenih odnosa, kolonizacijsko nasljeđe i sl.). U društvu koje ima složenih problema s unutarnjopolitičkim ustrojem, nacionalnom ekonomijom i vanjskopolitičkim legitimitetom, diskutabilno je u kojoj je mjeri vojska autonomni politički činilac, a u kojoj mjeri je ta “autonomnost” produkt partikularnih interesa pojedinih lokalnih struktura. Naime, u takvim okolnostima moguće je priklanjanje lokalnih zapovjednika lokalnim političkim interesima, što u velikoj mjeri negativno utječe na ustroj vojne organizacije i njezino pravilno funkcioniranje. Drugim riječima, teško je ustvrditi da u okolnostima slabe izdiferenciranosti većine društvenih institucija može egzistirati potpuno izdiferencirana vojna organizacija, ali ipak, u takvim okolnostima vojska često predstavlja kohezivnu supstancu rascjepkanog i uglavnom mehanički naslaganog društvenog tkiva, iskazujući pri tome tendenciju relativno samostalnog djelovanja na politički sustav i društvo, modelirajući ga po uzoru na sebi svojstvenu strukturu odnosa i procesa.

Društvena uloga oružanih snaga u socijalističkim državama
Potrebno je objasniti i društvenu ulogu oružanih snaga u nekadašnjim socijalističkim zemljama (bez obzira na to što je to danas već definitivno povijesna kategorija), isključivo zbog osobitih značajki njihova položaja i društvenog statusa, praktično neprimjenjivog na zemlje građanske demokracije, koje u današnje vrijeme ustrojavaju male, potpuno profesionalne oružane snage. Prije svega, izgradnja oružanih snaga socijalističkih država, bila je utemeljena na upravljanju komunističkih i radničkih partija vojnom silom, pa je stvarana politizirana vojna organizacija čiji je unutarnji život (u kojem su partijske organizacije igrale ključnu ulogu), bio svjesno indoktriniran socijalističkom ideologijom, a društveno i državno uređenje glorificiralo se kao najvažniji izvor morala oružanih snaga.

Veliki utjecaj vladajuće političke partije na vojnu silu, karakterističan je za jednopartijske države (a to su po pravilu bile gotovo sve socijalističke države), jer se smatralo kako je princip vodeće uloge partije u vojsci jedini prihvatljivi način rješavanja problema između civilnih i vojnih vlasti socijalističke države. Naime, sve socijalističke vojske bile su potpuno novi organizam, iz temelja stvaran od strane komunističkih partija i u njima je uglavnom politička struktura bila organizatorsko jezgro, pa je i logično da se njezino vodstvo u početku sastojalo od političkih aktivista, a ne od profesionalnih vojnika (koji su gotovo u pravilu bili “na drugoj strani”, odnosno protivnici komunista i njihovih sljedbenika tijekom revolucije). Kako bi mogla u potpunosti kontrolirati vojnu silu, partija na vlasti (u socijalističkim državama uglavnom je to bila komunistička partija) koristila je najsigurnije sredstvo na raspolaganju – ideološko-političku indoktrinaciju. Za većinu socijalističkih državnih, vojnih i partijskih dužnosnika politički rad predstavljao je suštinsku komponentu razvoja oružanih snaga i ostvarivanja njihove društvene, političke i vojne uloge (slika 10).

Osnovni kriterij u selekciji i napredovanju časničkog kadra na hijerarhijskoj ljestvici takvih oružanih snaga, bila je njihova odanost socijalističkoj revoluciji i njezinoj ideji vodilji, pa je razumljivo da su u početnom razdoblju organiziranja vojske politički i ideološki kriteriji dominirali, gotovo uvijek na štetu čisto profesionalnih (u većini socijalističkih armija favoriziranje ideološko-političkih kriterija nad vojno-stručnim, bilo je doktrinarno koncipirano i ugrađeno u sustav obrazovanja). Specifični pristup vojnom odgoju i obrazovanju polazio je od dvostruke funkcije vojske u socijalističkoj državi – vanjske (po kojoj je vojska instrument obrane nezavisnosti i interesa države) i unutarnje (po kojoj je ona instrument zaštite socijalističkog društvenog uređenja zemlje). U praksi, funkcija socijalističke vojske svela se isključivo na zaštitu unutarnjeg društvenog poretka, zbog čega je sustav vojnog obrazovanja bio koncipiran kao rasadnik kadra u čiju lojalnost socijalističkom društvenom uređenju nije trebalo sumnjati.

Može se zaključiti kako su oružane snage socijalističkih država formirane po tipu “ideološka jednakost – sveobuhvatna vojska”, nastalog u društvenim okolnostima u kojim je stranka na vlasti sintetizirana s državom i postaje vrhovni nadglednik društva. Kako bi takva struktura mogla odgovoriti ciljevima partije, promocija vojnih časnika ostvarivana je isključivo po kriteriju ideološke lojalnosti, dok se u drugi plan stavljao značaj sposobnosti individualnog procjenjivanja i odlučivanja. Posljedica toga su specifična obilježja vojske tzv. ideološke jednakosti kao što su:
• vezanost za programske ciljeve partije;
• negiranje osobnih sposobnosti u prosudbi i odlučivanju;
• pretvaranje časnika u personifikaciju kolektivne volje;
• poistovjećivanje pripadnika oružanih snaga osim s postrojbom i oružanim snagama u globalu, vršilo se i prema zapovjedniku, što je otvaralo mogućnost razvoja kulta osobnosti na svim razinama;
• subjektivni nadzor partijskih struktura nad poslovima obrane i
• vojno jedinstvo nastojalo se uspostaviti kao mješavina nacionalnog interesa i političkog programa.
Neodrživost takve koncepcije oružanih snaga slijedilo je neodrživost funkcioniranja socijalističkoga društveno-socijalnog i gospodarsko-političkog poretka u cjelini, zbog čega su slom komunizma i tranzicija nekadašnjih socijalističkih zemalja u velikoj mjeri pogodili upravo njihove oružane snage. Ti procesi su (uz sve ostale društvene turbulencije) na prostorima bivše Jugoslavije bili jedan od značajnih generatora krize i čimbenik koji je omogućio izbijanje jednog od najkrvavijih ratova na prostoru Europe s kraja XX. stoljeća.

Marinko OGOREC