Vrijeme od sredine XIII. do sredine XIV. st. bilo je vrlo intenzivno za ambiciozni grad na istočnoj obali Jadrana. Hrabrost u ratovima, mudrost u sklapanju savezništava i kampanja teritorijalnog širenja bili su ključni za ostvarenje svih ciljeva

Nagli uspon Dubrovnika u XII. stoljeću zaustavljen je mletačkim osvajanjem 1205. (v. Dubrovnik – početak uspona, HV 602). Vrhovništvo Venecije značilo je i da su dubrovačke želje za punom neovisnošću nemoguće: strana vlast postavljala je knezove i nadbiskupe i miješala se u dubrovačku trgovinu i pomorstvo nastojeći izvući što veću financijsku korist. Dubrovčani su se u XIII. st. u nekoliko navrata ozbiljno pobunili, no u konačnici neuspješno. Da bi situacija za njih bila još neugodnija, u drugoj polovini stoljeća sve veći interes za proširenje na dubrovački teritorij opet je pokazivala dinastija srpskih vladara Nemanjića.

Uzroci razmirica između Dubrovnika i Srbije bili su prije svega teritorijalni i crkveni pa je 1252. počeo niz oružanih sukoba. Cilj kralja Stefana I. Uroša (1223. − 1277.) bio je spriječiti Dubrovčane u izgradnji novih zidina kojima bi opasali svoje nedavno urbanizirano područje, predgrađe sv. Vlaha. Dubrovčani su spor željeli riješiti diplomacijom, no ti su pokušaji propali. Uz potporu Venecije sklopili su 1253. vojni savez s bugarskim carom Mihaelom I. Asenom (oko 1239. –1256.), humskim županom Radoslavom i ulcinjskim knezom Đorđem. Dubrovčani su se obvezali da će sve gradove i utvrde koje osvoje predati Bugarskoj, čiji će car zauzvrat omogućiti dubrovačkim trgovcima slobodnu trgovinu u svojim zemljama. Dubrovnik će usto zadržati monopol prodaje soli u području između Bojane i Neretve. Suočen s bugarskom intervencijom, Uroš I. sklapa 1254. godine mir.

Rat − mir − rat

Nakon više od desetljeća mira, 1265. izbija novi sukob s Urošem. Prema svemu sudeći, kralj je taj put htio da Dubrovnik prizna njegovu vrhovnu vlast, a ne mletačku. Tomu je prethodilo dubrovačko protjerivanje mletačkog kneza. Dubrovčani su Urošev ultimatum odlučno odbili, no ipak 1268. dvije strane sklapaju novi mirovni sporazum. Usto, Dubrovčani su se obvezali plaćati svetodimitarski dohodak. Riječ je bila o 2000 perpera godišnje koji su trebali jamčiti da će ih srpski vladari ostaviti na miru. U miru je postignut velik uspjeh: stanovništvo Lastova dobrovoljno se 1272. godine stavilo pod dubrovačku upravu i tako je počela dubrovačka politika teritorijalnog širenja koja će se nastaviti u tom i idućem stoljeću.

Međutim, 1275. počeo je još jedan rat u kojem je srpska vojska opljačkala kuće i vinograde izvan Dubrovnika, a čak je neuspješno pokušala zauzeti i grad. Međutim, mletački knez u tom se slučaju pokazao više nego korisnim, povevši Dubrovčane do pobjede u jednoj bitki. Sudjelovanje Mlečana navelo je kralja da pristane na novi mir koji će potrajati 25 godina. U sjeni teritorijalnih sukoba vodili su se i crkveni između Dubrovačke nadbiskupije i one Barske, koja je bila pod srpskim utjecajem. Mnoga teritorijalna pitanja tad će se voditi oko Huma (Humske zemlje). Bilo je to povijesno područje, većinom u današnjoj BiH, kojim su u srednjem vijeku upravljale pojedine bosanske, hrvatske, crnogorske te srpske velikaške obitelji. Prvotno se prostiralo u slivu lijevih pritoka Neretve, a u doba najvećeg opsega obuhvaćalo je područje današnje Hercegovine i dio jadranske obale od Pelješca do Cetine.

Pile po kućanstvu

Početkom XIV. stoljeća, točnije 1301., između Dubrovnika i Srbije ponovno izbija kratkotrajni sukob zbog teritorijalnih razmirica. Na čelu Srbije u to je vrijeme Urošev sin, kralj Stefan Uroš II. često zvan Milutin (oko 1254. – 1321.). Zbog rata dubrovačko Veliko vijeće donijelo je odluku o pripojenju Mljeta i imenovalo kneza koji će njim upravljati. Unatoč tomu, otokom su i dalje zapravo upravljali njegovi vlasnici, benediktinci iz tamošnjeg samostana. Još 1151. darovao im ga je veliki knez Huma (Zahumlja) Desa. Dubrovčani su otok voljeli pa su tako oporučno ostavljali imovinu samostanu i često su onamo hodočastili kako bi se molili pred slavnom slikom Gospe od Jezera. Mljetski seljaci pobunili su se 1345. protiv samovolje samostana da im nametne feudalne pristojbe pa su Dubrovčani morali regulirati tamošnje prilike. U rješenju nesporazuma posredovao je dubrovački nadbiskup Ilija Saraka, a sporazum do kojeg je došlo sadržan je u Mljetskom statutu, koji jasno smješta tu zajednicu unutar dubrovačke države. Seljacima je dano pravo korištenja zemlje koju su obrađivali, u zamjenu za 300 perpera godišnje i pile po kućanstvu na Svetog Vlaha.

Ipak, područje koje su Dubrovčani najviše željeli pripojiti bio je poluotok Pelješac. Ta želja dovest će ih u novi sukob, poznat i kao Stonski rat. Najveću pažnju Dubrovčana zaokupljala je humska feudalna obitelj Branivojevića, koja je Pelješac držala pod svojom upravom. Bili su povezani sa srpskim kraljem Stefanom Urošem III. Dečanskim (oko 1275. – 1331.), koji ih 1325. nije želio ili uspijevao kontrolirati kad su pustošili dubrovački teritorij. Dubrovčani su sklopili mir s Dečanskim te u pomoć pozvali bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića (umro 1353.). Bosanske i dubrovačke snage pokazale su se iznimno djelotvornim pa je 1326. čak došlo do zarobljavanja jednog od braće Branivojevića. Veći dio Huma pripao je Stjepanu II., no Pelješac sa Stonom pripao je Dubrovniku.

Višegradski ugovor

Konačno osiguranje vlasti na tom teritoriju stiglo je za nekoliko godina. Naime, osim Pelješca, Dubrovnik se zanimao i za pojas zemlje od Trebinja preko Popova polja te za Primorje do Stona. To područje bilo je pod formalnom vlašću novog srpskog kralja, kasnije i cara Stefana Dušana (1308. − 1355.), koji je 1331. stupio na prijestolje. Kako je bio više orijentiran na proširenje teritorija prema jugu, u njemu su Dubrovčani naišli na suradnika. Kralj je 1333. pristao Dubrovniku potvrditi prava na Pelješac, na strateški važno područje Posrednice na ušću Neretve te na Primorje, a sve u zamjenu za isplatu od 8000 perpera u gotovini i godišnji tribut od 500 mletačkih dukata. Samo godinu nakon mira iznenada je izbio novi sukob koji je vrlo brzo izglađen. Unatoč pojedinim prijeporima u mišljenjima, odnos dubrovačke vlastele i srpskog cara bio je korektan, što dokazuju njegovi posjeti Dubrovniku. Nakon Dušanove smrti srpska srednjovjekovna država počinje polako propadati.

Dubrovnik je 1357. prilikom posjeta cara Stefana Uroša V. (1336. – 1371.) uspio potvrditi nove teritorijalne dobitke u vidu područja od Ljute u Župi do Petrova Sela iznad Rijeke dubrovačke. Dubrovnik iduće godine s hrvatsko-ugarskim kraljem Ludovikom I. sklapa Višegradski ugovor kojim potvrđuje njegovu vrhovnu vlast i tako se konačno odvaja od mletačkog vrhovništva. Međutim, kako je s vremenom stekla sve atribute državnosti, teritorij, grb, zastavu i novac, dubrovačka se komuna od sredine XIV. st. počinje nazivati republikom (Respublica Ragusina).

Tekst: Josip BULJAN