Početak razvijenog srednjeg vijeka za Dubrovnik će biti izazovno razdoblje, obilježit će ga rastegnutost između interesa stranih vladara i zemalja. No, dubrovačka elita, kao i u većem dijelu povijesti grada, našla je rješenja kako da očuva autonomiju i izdigne ga u važnu trgovačku silu

Najveća geopolitička promjena u XII. stoljeću na istočnom Jadranu bio je prijelaz dominacije s Bizanta na Veneciju. Mletački dužd Domenico Michiel (umro oko 1130.) 1125. godine iskoristio je flotu i vojsku koja se vraćala iz ratova na Bliskom istoku i preoteo Bizantu dalmatinske gradove, uključujući Dubrovnik. Prva mletačka uprava nad Dubrovnikom trajala je svega dvadesetak godina prije nego što su ih ogorčeni Dubrovčani protjerali. Međutim, ponovno su osvojili grad 1171. Prema tadašnjim izvorima, na putu prema istoku gdje su poslije izgubili Bizantsko-mletački rat, razorili su gradske kule i zidine i imenovali jednog kneza, pa su otplovili. No, vladavina je opet trajala kratko.

Kad su se ostaci mletačke flote 1172. zaustavili u Dubrovniku, vraćajući se kući poniženi i bolesni od kuge poslije neuspjela vojnog pohoda u Egejsko more, samo su pokupili kneza i odmah otišli. Dubrovnik će se staviti pod zaštitu Normana, koji su tad bili vrlo snažni na Sredozemlju i vladali u južnoj Italiji, Siciliji i drugim područjima. No, kako je krajem XII. stoljeća Bizantsko Carstvo počelo polako propadati, Dubrovnik je bio u opasnosti od Srbije zbog dolaska vladajuće dinastije Nemanjić.

Normanska zaštita

Ne zna se točno kad su se prvi put sukobili Dubrovnik i osnivač dinastije, veliki župan Stefan Nemanja (1113. – 1199.). Čini se da je to bilo zbog potpore Dubrovčana stanovnicima Korčule i Visa, koje je napao Nemanjin brat Stracimir. U svakom slučaju, nakon nekoliko okršaja 1184. i 1185. godine, Dubrovnik se za zaštitu obratio Normanima. Njihovim posredstvom 1186. potpisan je mirovni sporazum između Dubrovčana s jedne i Nemanje i njegova brata s druge strane. Nemanja je priznao Dubrovniku prava na njegova tradicionalna područja – Astareu. Svaka strana pristala je odreći se zahtjeva za učinjenu štetu. Dubrovnik je obećao da neće pokušati osvojiti Korčulu i Vis, od kojih Nemanjići očito nisu odustali.

Dubrovčani su bez ograničenja mogli trgovati, obrađivati zemlju, sjeći šume i baviti se svojim poslovima na zemlji Nemanjine braće. Isto tako, Nemanjićevi podanici smjeli su se slobodno baviti svojim poslovima u Dubrovniku. U svakom slučaju, Dubrovnik je iskoristio normanski utjecaj da se zaštiti od Srba i Mlečana od 1186. do 1192., a zatim se vratio pod bizantsku vlast kad je taj utjecaj počelo slabjeti.

Slabljenje Bizanta i jačanje trgovačkih odnosa

Bizantom je 1192. godine vladao car Izak II. Angel (1131. – 1204.). Prema uvjetima novouspostavljenog odnosa dogovoreno je kako će Bizant poslati namjesnika da zaštiti grad, a Dubrovčani se u budućnosti ne smiju odreći bizantske vrhovne vlasti niti pomagati stranim vladarima. Nadalje, Dubrovčani će pružati utočište carskoj vojsci i stati na stranu Bizanta kad se bude borio protiv Venecije i Zadra. U znak pokoravanja caru u počast će se tri puta godišnje pjevati tradicionalne laude (za Božić, za Festu sv. Vlaha – 3. veljače i za Uskrs). Zauzvrat, Dubrovčanima je obećano pravo na slobodnu trgovinu cijelim Bizantom i Bugarskom. Sve je više-manje bilo kao prije jer je Bizant bio preslab provoditi politiku predviđenu dogovorom. Dubrovčani su izabrali kneza iz vlastitih redova, radije nego da prihvate nekog iz Konstantinopola. No, zato ih je zabrinjavala činjenica da je Bizant bio preslab čak i za pružanje zaštite.

Što se tiče trgovine tijekom XII. stoljeća, Dubrovčani su bili zaokupljeni uspostavljanjem i jačanjem trgovačkih odnosa s drugim urbanim trgovačkim komunama. Među važnijim trgovačkim sporazumima treba spomenuti one s talijanskim komunama Pisom i Molfettom, zatim Rovinjem i Porečom te Kotorom.

Gusari i državne institucije

Za trgovce koji su plovili duž istočne obale Jadrana, posebno pokraj ušća rijeke Neretve, još su uvijek velika opasnost bili gusari, na koje su se još Mlečani uzaludno ljutili. Najzloglasniji gusari bili su oni iz klana Kačića iz Omiša, ali 1190. Dubrovčani su ih potkupili plativši im tribut u zamjenu za pravo sigurne plovidbe. Dubrovačkim trgovcima nije bila otvorena samo Srbija, nego i Bosna, koja se pojavila kao uspješan autonomni entitet. Bosanski ban Kulin (oko 1170. – oko 1204.) pristao je na sporazum s Dubrovčanima i dopustio dubrovačkim trgovcima trgovati u njegovoj zemlji, a da pritom ne plaćaju pristojbe. Svaka se strana svečano obvezala na vječno prijateljstvo. Sporazum između bana Kulina i Dubrovnika potpisan je u ime dubrovačkog kneza Krvaša (Gervazija), a potpisali su ga i imenovani dubrovački velikodostojnici.

Krajem XII. stoljeća u Dubrovniku se prvi put češće počinju spominjati državne institucije. Knežev pomoćnik i zamjenik bio je vikar (također zvan i ban). Knez je imao svoje vijeće, začetak tijela koje će se poslije razviti u dubrovačko Malo vijeće. Temeljna savjetodavna institucija bilo je okupljanje cjelokupne (teoretski) populacije-svećenika i laika, vlastele i pučana. Skup se redovito sastajao da odluči o najvažnijim pitanjima javnih poslova. Usporedno s tom gradskom skupštinom uskoro se razvilo vijeće ograničena sastava u kojem su bili knez, ponekad nadbiskup i vlastela.

Problemi nadbiskupije

Važnu ulogu u životu Dubrovnika imala je i njegova nadbiskupija, osnovana još 998. godine uz pomoć pape Grgura V. (972. – 999.). Sudbina nadbiskupije ostala je u velikoj mjeri ovisna o političkim prilikama i prevratima. Sveta Stolica čak je ukida 1033. i vraća 1075. godine, no sve do dvadesetih godina XII. stoljeća glavna nadbiskupija na području srednjeg i južnog Jadrana osim Splita bio je Bar. Ipak, Dubrovnik postaje sve jači i bogatiji pa se 1167. metropolija u Baru ukida i vraća u Dubrovnik. Činilo se da će se nadbiskupija učvrstiti kao jedna od najvažnijih na ovim prostorima, jer je Dubrovačkoj metropoliji pripadalo 11 sufraganskih biskupija od Bosne do Skadra. No, s vremenom se taj skup počeo osipati. Zanimljivo je istaknuti da je od svih dubrovačkih nadbiskupa u dvanaestom stoljeću samo jedan bio Dubrovčanin – nadbiskup Bernard (umro između 1216. i 1218.).

Usprkos svim turbulentnim događajima, može se zaključiti da je konac XII. stoljeća Dubrovnik dočekao kao uspješna komuna. Uspostavio je trgovačke veze sa susjednim, ali i udaljenim državama i gradovima. Imao je građanske institucije i nadbiskupa, iako je veličina njegove metropolije bila donekle smanjena. Nažalost, za dubrovačke izglede za punu neovisnost sudbonosnim se pokazao iznenadan pad Bizanta, koji su 1204. u Četvrtom križarskom ratu osvojili križari, koje su prethodno platili Mlečani. Mlečanin Tomasso Morosini (oko 1170. – 1215.) postavljen je za novog carigradskog patrijarha. Mlečani su prilikom povratka iz Carigrada pokorili i Dubrovnik te ga podvrgnuli svojoj vlasti 1205. godine, čime će započeti novo nemirno doba dubrovačke povijesti.

Josip BULJAN

Foto: Stjepan BRIGLJEVIĆ