Znanstvenici se najviše boje regionalnih ograničenih nuklearnih sukoba, jer bi moglo biti detonirano i nekoliko desetaka nuklearnih bombi, a kao posljedica toga nastali bi golemi požari i milijuni tona dima bili bi otpušteni u atmosferu

Za indijski nuklearni program prekretnica je bila Indijsko-kineski rat 1962. godine koji se odvijao zbog spora oko granice u Južnom Tibetu i gdje je indijska vojska doživjela poraz. Taj rat je indijske čelnike upozorio na potrebu izgradnje jake vojske i jakog sredstva odvraćanja. Nakon kineskog nuklearnog pokusa 1964. godine u Lop Noru, indijsko vodstvo je odlučilo pokrenuti svoj nuklearni program. Na iznenađenje svjetske javnosti, 1974. Indija je napravila prvi nuklearni test u Pokhranu, što je predstavljalo prvi uspješan nuklearni test neke zemlje izvan grupe pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. Nakon rata za nezavisnost u Bangladešu 1971. godine, pakistanski premijer Zulfikar Ali Bhutto sazvao je sastanak pakistanskih nuklearnih znanstvenika u siječnju 1972. i dao im upute da razviju nuklearno oružje koje bi trebalo služiti kao protuteža indijskoj nadmoći u konvencionalnim snagama, što bi onemogućilo Indiji da ih teško porazi kao 1971. godine. Nakon što je Indija iznenađujuće detonirala svoju prvu bombu 1974. godine u Pokhranu, za Pakistan je izgradnja nuklearnog oružja postala strateški važno pitanje. Pakistan je 1998. godine u planinama Chagai detonirao pet nuklearnih naprava i time ušao u elitni klub zemalja koje posjeduju nuklearno oružje.

Koliko je realna mogućnost nuklearnog sukoba Indije i Pakistana?
Od 1947. godine Indija i Pakistan su ratovali tri puta, od čega dva puta oko pograničnog područja Kašmira. Vojni analitičari smatraju da opasnost od nuklearnog sukoba postoji ako Indija iskoristi svoju nadmoć u ljudstvu i ostvari odlučujući udarac koji bi mogao ugroziti suverenost i nezavisnost Pakistana.

Tada bi Pakistan mogao iskoristiti nuklearno oružje kao defenzivno sredstvo. U novijoj povijesti imamo primjer rata u Kargilu 1999. godine, tijekom kojeg su i Indija i Pakistan prijetili nuklearnim oružjem, tako da je međunarodna zajednica pritiskala obje strane kako bi se izbjeglo daljnje širenje konflikta. U području Kargila koji spada pod Kašmir, sukobili su se vodili u svibnju i lipnju 1999. godine radi infiltracije pakistanskih militanata na indijsku liniju kontrole. Iako je Pakistan poricao aktivnu ulogu u sukobu, iz dokumentacije koju su ostavili poginuli militanti vidljivo je da je bila umiješana i grupa paravojnih postrojbi koju je predvodio pakistanski general Ashraf Rashid. Tokom sukoba indijske zračne snage napadale su pakistanske položaje na tlu i postepeno uz podršku svjetske diplomacije prisilili pakistanske snage na povlačenje natrag preko linije razgraničenja, koja je ujedno i formalna granica između dvaju država.

U strahu od mogućeg sukoba sa superiornijim snagama, pakistanski dužnosnici izjavili su nekoliko puta da su spremni prvi upotrijebiti nuklearno oružje. Tako je pakistanski ministar vanjskih poslova Shamshad Ahmad, izjavio je u svibnju 1999. godine kako su spremni upotrijebiti svako oružje u svom arsenalu, aludiravši pritom na mogućnost uporabe nuklearnog oružja. Kako je takva izjava naišla na oštre kritike međunarodne zajednice, pakistansku dužnosnici su je kasnije demantirali. Koliko je opasnost od katastrofe bila realna govori podatak da je indijska vojska razmatrale opciju da uništi pakistanske nuklearne snage u slučaju da pakistanske rakete opremljene nuklearnim bojevim glavama budu stavljene u stanje pripravnosti i postanu spremne za lansiranje. Valja spomenuti da su tokom sukoba neki svjetski mediji prenijeli informaciju, kako su američki obavještajci otkrili kretanje pakistanskog nuklearnog oružja prema granici, te da je američki predsjednik Bill Clinton zaprijetio oštrim posljedicama pakistanskom premijeru Nawazu Sharifu ako Pakistan prvi upotrijebi nuklearno oružje.

Scenarij ograničenog nuklearnog sukoba u kojemu bi bilo rabljeno oko 100 nuklearnih bombi

Zbog sve većeg porasta populacije i industrijalizacije u zemljama trećeg svijeta sve više ljudi živi u urbanim područjima s više od 10 milijuna stanovnika. Znanstvenici se najviše bolje sukoba između dvije nuklearne sile – Indije i Pakistana, jer bi u tom sukobu moglo biti detonirano oko 100 nuklearnih bombi, a kao posljedica toga nastali bi ogromni požari i milijuni tona dima bili bi otpušteni u atmosferu. Nuklearno oružje može se koristiti za napad na vojne instalacije i zapovjedne centre ili s ciljem da se suparniku unište gradovi što bi dovelo do prestanka sukoba. Detonacijom nuklearne bombe od 12,5 kilotona iznad velikog grada sve u krugu 2-3 kilometra bi bilo uništeno i spaljeno, a nastali požari bi dizali topli zrak u gornje slojeve atmosfere, te bi poput goleme pumpe povlačili zrak iz okolnih područja što bi uzrokovalo olujne vjetrove brzine do 80 km na sat. Nastale požare bilo bi nemoguće ugasiti, jer bi većina vatrogasnih instalacija i vodenih spremišta bio uništeno od udarnog vala, ceste nužne za transport bile bi prekrivene ruševinama, a približavanje samom požaru nemoguće zbog visokih temperatura i jakih vjetrova.

Posljedice po civilno stanovništvo bile bi strašne. Bljesak od nuklearne eksplozije oslijepio bi sve koji si gledali u njegovom smjeru, a stanovništvu koje se nalazi dalje od epicentra eksplozije, zbog velike promjene u tlaku zraka stradala bi pluća, te bi zadobili opekline od izlaganja radijaciji. Spomenimo i to bi radioaktivne čestice kontaminirale izvore vodom i time ugrozile zdravlje milijuna ljudi koji mogu biti udaljeni stotinama kilometara od epicentra eksplozije. Naime, kad nuklearna bomba eksplodira blizu tla, velik dio građevnog materijala se pretvara u prašinu i sitnije čestice koje se dižu u visinu zajedno sa oblakom u obliku gljive i miješaju sa radioaktivnim materijalima koji su nastali kao posljedica nuklearne fisije. Primjerice, ako je bomba detonirana 500 metara od tla i u slučaju da pušu vjetrovi od tridesetak kilometara na sat, radioaktivna prašina će znatno povećat smrtnost u području od 100 četvornih kilometra u smjeru vjetra.

Zahlađenje, devastacija poljoprivrede i gubitak ozonskog omotača
Jedan od najuglednijih svjetskih znanstvenih časopisa, Physics Today iznio je opširnu studiju koja se bavila možebitnim nuklearnim sukobom između Indije i Pakistana. U tom sukobu računali su da bi obje zemlje detonirale oko 50 nuklearnih glava jačine 15 kilotona, što ima ukupnu snagu oko 0,75 megatona. Došli su do zastrašujućeg podatka da bi u takvom sukobu moglo biti oko 44 milijuna mrtvih i da bi u atmosferu bilo emitirano kao posljedica požara u urbanim područjima, oko 6,6 trilion-grama (Tg) dima. Od toga bi drvo koje se koristi kao građevni materijal u zgradama bilo odgovorno za 40 posto emitiranog dima, a ostali dim nastao bi kao posljedica izgaranja motornog ulja, plastike i asfaltnog pokrova. Izračun žrtava se bazira na dobro dokumentiranim posljedicama atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki 1945. godine i na modernim populacijskim bazama podataka. Također da bi došli do što točnijih podataka u obzir su uzeti mnogi drugi relevantni podaci, od načina gradnje i izbora materijala, do reljefa i konfiguracije terena. Kod izračuna količine dima koji bi bio emitiran u stratosferu, bitni čimbenici su količina zapaljivog materijala po glavi stanovnika i sama gustoća populacije. Na primjeru iz Zaljevskog rata 1991. godine, kada je iračka vojska zapalila oko 500 Kuvajtskih bušotina nafte, vidjele su se direktne posljedice ograničavanja sunčeve svijetlosti koja dospijeva na zemljinu površinu. Tako je u radijusu od 200 km od spomenutih požara dnevna temperatura bila niža i do 10 stupnjeva celzija od normalne. Physics Today iznio je tvrdnju da bi emisija 5 Tg dima u stratosferu, do koje bi došlo u nuklearnoj razmjeni između Indije i Pakistana, dovela do najnižih temperatura s kojim je Zemlja bila suočena u posljednjih 1000 godina, nižih čak i od onih iz 1816. godine koje je nazivana u stručnoj literaturi kao “godina bez ljeta”. Spomenimo i procjenu o 40 postotnom padu u količini oborina u azijsko – monsunskoj regiji, koji bi imalo pogubne posljedice po poljoprivredu jer ona ovisi o temperaturama u sezoni poljoprivrednog uzgoja, oborinama i količini svijetla.

Američka National Academy of Sciences isto je 2008. godine objavila studiju koja se bavi regionalnim sukobom između Indije i Pakistana i u kojoj bi u stratosferu bilo otpušteno 50 milijuna tona dima. Jedan od najvažnijih zaključaka iznesenih u toj studiji jest da bi dim u stratosferi apsorbirao solarnu radijaciju i počeo grijati ostale plinove koji se nalaze u stratosferi, što bi uzrokovalo zagrijavanje stratosfere čija bi temperatura u pet godina nakon sukoba mogla ostati povišena za oko 30 stupnjeva celzija, što bi dovelo do niza kemijskih reakcija koje bi za posljedicu mogle imati razgrađivanje ozonskog omotača koji štiti zemlju o štetnog ultraljubičastog zračenja. Globalno gledano, radi se o 20 postotnom gubitku ozonskog omotača, a kako ozon upija sunčevu svijetlost, njegov gubitak uzrokovao bi povećanje ultraljubičastog zračenja koja dospijeva na zemljinu površinu. To ultraljubičasto zračenje imalo bi negativan učinak na razne ekosustave na Zemlji i na ljudsko zdravlje koje bi primjerice bilo izloženo većem riziku obolijevanja od raka kože.

Zaključak
Mnoge znanstvene institucije proučavale su efekte erupcija vulkana i efekte klimatskih promjena i dobivene podatke primjenjivali na ekološke posljedice ograničene nuklearne razmjene. Također, kako je napredovalo istraživanje svemira, došlo je do izučavanja termalne strukture Marsove atmosfere za vrijeme pješčanih oluja, što predstavlja uvjete slične onima nakon nuklearnog sukoba. Iako se rezultati različitih studija nešto razlikuju, svi se slažu u činjenici da bi ogromna količina dima oslobođena u atmosferu nakon nuklearnog sukoba, u kojem bi bilo korišteno 100 bombi jačine 12,5 kilotona, dovela do zamračenja i zahlađenja planeta, što bi imalo negativne posljedice na svjetsku poljoprivredu i globalno društvo u cjelini. U zemljama direktno pogođenim sukobom, posljedice bi bile katastrofalne. Biosfera bi mogla u nuklearnom sukobu biti oštećena u toj mjeri da ne bude u mogućnosti pružanja potpore ljudskom životu, a industrijska postrojenja poput rafinerija nafte, elektrana ili postrojenja za proizvodnju hrane smještena u urbanim sredinama bila bi potpuno uništena. Kako bi veliki dio radne snage poginuo, ili direktno u sukobu ili od posljedica izlaganja radijaciji, došlo bi do sveopće gladi koja bi se mogla proširiti na zemlje trećeg svijeta i na one zemlje koje su ovisne o uvozu hrane iz te regije.
Ako uzmemo sve spomenute posljedice u obzir, možemo zaključiti da bi regionalni sukob između između Indije i Pakistana, u kojem bi bile korištene bombe sliče jačine onima upotrijebljenim u Hirošimi i Nagasakiju, dramatično utjecao na kvalitetu života u Europi, SAD-u i drugim regijama na Zemlji kroz klimatske promjene, zatim stvaranjem globalne ozonske rupe i skraćenom sezonom poljoprivrednog uzgoja. Uz to bi svjetska trgovina bila ozbiljno ugrožena takvom katastrofom, te bi došlo do nestašice hrane, energenata, pitke vode i drugih potrepština koja bi se osjetila diljem svijeta i zato sama mogućnost takvog sukoba zahtjeva dublju analizu znanstvene zajednice i ozbiljnu pažnju vlada diljem svijeta.

Ivan GUBERINA