Mnoge se vojske danas nalaze pred pitanjem kako osposobiti postrojbe za djelovanje u sve brojnijim međunarodnim mirovnim misijama. Ako su misije mirne tad problem nije toliko izražen, no ako je misija problematična tad su izazovi s kojima se postrojba na terenu može suočiti vrlo teški

Najkompleksnija situacija u mirovnoj misiji je postojanje lokalnih snaga koje prijete ili provode nasilje. Suzbijanje nasilja, pobuna i bezakonja tada postaje prava borbena zadaća, ali za razliku od klasične borbene aktivnosti sputana je mnogim ograničenjima. Vođenje takvog sukoba niskog intenziteta stresno je i zahtjevno za svaku vojsku. Upravo zato je danas posebno traženo iskustvo vojski koje su na neki način stekle znatno iskustvo u takvim sukobima. Jedna od vojski s bogatim iskustvom u sukobima niskog intenziteta je izraelska. Punim imenom Izraelske obrambene snage (Zva Hagana le Ysrael, skraćeno Zahal), temelj su opstanka izraelske države. Vodile su četiri velika klasična rata, a broj manjih sukoba, intervencija, prepada i sličnih aktivnosti teško je i nabrojati. Upravo je iskustvo u malim i dugotrajnim sukobima, nadzoru područja, zaštiti naselja, protuterorističkoj borbi i pružanju pomoći civilnim tijelima danas ono što izraelsku vojsku čini toliko zanimljivom stranim analitičarima. Upravo je za vrijeme druge palestinske Intifade (ustanka) koja je buknula 2000. počela postupna promjena izraelske vojske iz organizacije osposobljene za kratke i žestoke klasične sukobe prema orijentaciji ka vođenju sukoba niskog intenziteta. Ta promjena znači prilagodbu na područjima strukture snaga, opreme, obuke i doktrine.

Prva iskustva s modernim sukobima niskog intenziteta izraelska je vojska skupljala tijekom nazočnosti u Libanonu te uz izraelsko-libanonsku granicu od 1982. do 2000. Druga je velika škola bila prva Intifada, na Zapadnoj obali i Gazi od 1987. do 1992. Iako treba spomenuti kako je Izrael bio od svojeg osnutka izložen povremenim manjim napadima, osobito granična područja. Posljednja iskustva, nakon druge Intifade, obuhvaćaju stavljanje pod nadzor gusto naseljenih palestinskih područja i borbu protiv kampanje terora usmjerene na civilne ciljeve u Izraelu. Tu se tradicionalni pristup snaga uvježbanih i opremljenih za snažan, brz i odlučan udar na protivničke snage pokazao gotovo beskorisan. Promjena je zato morala biti brza jer je situacija bila nezavidna. Svi resursi izraelske vojske, a ponajviše obavještajni, stavljeni su u punu funkciju kako bi se povećala sigurnost izraelskih građana. Rezultati se nisu pojavili odmah, no ipak su se pojavili. Posljednjih godina kampanja terora protiv civilnih ciljeva je ipak usporena.
Tako je 2004. i 2005. zabilježeno smanjenje samoubilačkih terorističkih napada dok ih je 2003. bilo 18, a 2002. čak 38. Većina napadača je bila s područja Zapadne obale, a manji dio s područja Gaze. To je razumljivo jer je Gaza pod većim nadzorom i ograđena sigurnosnom ogradom pa je teže prošvercati eksploziv i organizirati teroristički napad. Podizanje sigurnosne ograde oko nekih dijelova Zapadne obale izazvalo je snažne međunarodne kritike i kontroverze u samoj zemlji. No unatoč kritikama i prijeporima Izraelci nastavljaju izgradnju ograde uvjereni u njezinu sigurnosnu opravdanost. Ograda je opremljena modernim nadzornim sustavima i namjera joj je spriječiti svaku nepozvanu osobu da se infiltrira u Izrael.

Moderni senzori
Prikupljanje informacija od sigurnosne važnosti te njihova obrada i distribucija onima kojima treba jedan je od važnijih poslova izraelske vojske danas. Ona je danas neka vrsta izvođača specifičnih poslova za potrebe državnog sigurnosnog sustava kojeg čine razne civilne agencije. Civilne organizacije izvode prikupljanje informacija i obavještajni rad, identificiranje ciljeva, planiranje operacija dok vojska izvodi akciju na terenu. Iako suradnja takvih raznorodnih agencija često rezultira nepovjerenjem i napetostima, osobito u pogledu podjele informacija, situacija je u Izraelu ipak bolja. Stalna ugroženost jednostavno ih tjera na usku i ozbiljnu suradnju te razvijanje dobrih, često i osobnih, veza između vojnika i civila koji se bave sigurnošću.
Takva suradnja znatno poboljšava pregled situacije i omogućava svim tijelima odgovornim za sigurnost brzo i učinkovito djelovanje. Brza razmjena i dostupnost obavještajnih podataka svim zainteresiranim agencijama osigurava skraćenje vremena od uočavanja prijetnje pa do suprotstavljanja prijetnji najpovoljnijim ili pak najbližim sngama.
Djelovanje protiv vremenski kritičnih ciljeva koji su izloženi napadu kratko vrijeme traži skraćivanje vremena reakcije samo na nekoliko minuta. Tako vremenski napregnuta operacija mora biti fleksibilno planirana i vremenski precizno izvedena kako bi se u nekoliko minuta cilj otkrio, identificirao i uništio. Ta sposobnost, razvijena unutar izraelske vojske ponajprije za sukobe niskog intenziteta, ima svoju vrijednost i u klasičnom ratnom sukobu. Sposobnost za takve vremenski kritične akcije čini vojsku na određenom području ne samo motriteljem situacije već aktivnim subjektom kreiranja taktičkih postupaka usmjerenih na poražavanje prijetnje.

Za te zadaće izraelska vojska trenutačno se koristi borbenim helikopterima AH-64 Apache i AH-1S Cobra. U skorijoj budućnosti najveći bi dio tog posla preuzele bespilotne letjelice. Prednosti bespilotnih letjelica u tim zadaćama su brojne a među važnije treba nabrojati bitno veću izdržljivost u ophodnji i tijekom iščekivanja trenutka napada.
Združena operativna obavještajna središta izraelske vojske su tijekom sukoba evoluirala u složena C4I središta koja dobivaju podatke s brojnih senzora raznih vrsta. Količina prikupljenih podataka, uglavnom slikovnih, osjetno je narasla nakon pojačane uporabe naprednih izvidničko-nadzornih sustava, te osobito brojnih izvidničkih bespilotnih sustava. Također je u pripremi i projekt još šire dostave prikupljenih podataka, osobito slikovnih. Tako bi ti podaci ubuduće bili dostupni ne samo obavještajnim središtima i stožerima već i zapovjednicima na terenu od razine satnije naviše. Proširene mogućnosti prikupljanja podataka na terenu i njihov stalni dotok u odgovorna zapovjedništva omogućava brže stvaranje znatno preciznije slike o postupcima protivničke strane. U tim je postupcima onda lakše otkriti i spriječiti moguće terorističke napade. No, povećane tehničke mogućnosti i velika količina prikupljenih podataka elektroničkim i optroničkim uređajima ne znači odustajanje od standardnog obavještajnog rada s ljudima (HUMINT). Za razliku od mnogih obavještajno sigurnosnih sustava diljem svijeta, a osobito u visokorazvijenim državama, koji su se koncentrirali na visokotehnološki obavještajni rad Izraelsci i dalje veliku pažnju posvećuju terenskom ljudskom radu i prikupljanju podataka i od “živih” izvora. U mnogim se situacijama pokazalo kako je upravo HUMINT izvrstan način prikupljanja visokovrijednih podataka i često najbolji izvor informacija.

Tako prikupljene podatke Izraelci rabe za planiranje i provedbu raznih sigurnosnih operacija. Neke od njih, zbog kolateralnih žrtava ili sličnih pogrešaka, završe u medijima i rezultiraju negativnim publicitetom u javnosti. Manje ili veće sigurnosne operacije izvode se u desecima dnevno u kojima sudjeluju stotine vojnika. Najveći je pozitivni rezultat tih stalnih operacija poboljšanje sigurnosnog stanja i pad broja terorističkih napada.

Učenje u hodu
Krajem 90-ih godina prošlog stoljeća Izrael je počeo prihvaćati asimetričnu prirodu sukoba s Palestincima. To je vodilo ka razumijevanju situacije koja se razlikuje od klasičnih uvjeta u kojima je vojska dotad djelovala. Trebalo je razviti i sveobuhvatnu doktrinu za sukob u takvom asimetričnom okružju. Trebalo je pronaći način kako pobijediti u sukobu niskog intenziteta koji se vodi po bitno drukčijim pravilima u odnosu na klasičnu vojnu operaciju. Kad je sukob eskalirao izraelskim je stratezima postalo jasno kako nemaju odgovarajuću doktrinu i metode za djelovanje u sukobu niskog intenziteta u gusto naseljenim područjima. U situaciji koja se stalno mijenja trebalo je dnevno rješavati sigurnosne probleme i istodobno razvijati postupke i procedure suočavanja s novim vrstama opasnosti i ugroza. U uvjetima djelovanja u urbanim područjima ulice su često minirane i snage koje ophode područjem ili izvode operaciju mogu pretrpjeti velike gubitke, a uvijek je moguće i stradanje civila. Kako bi se u napadnim oeracijama izbjegle ulice prepune opasnosti razvijen je model pristupa području djelovanja probijanjem novih puteva kroz zidove i građevine. Tako se iznenadi protivnik, izbjegavaju se postojeće ulice i prolazi koji su vrlo vjerojatno minirani. Nakon što je model prvi put primijenjen 2002. pokazao se uspješnim i postao je dio postupaka za koje se vojnici uvježbavaju.

Većina sadašnjih operativnih postupaka nastala je na terenu, osmislile su ih i u stvarnom životu isprobale operativne postrojbe. To su često ad-hoc postupci koji su se pokazali zadovoljavajući pa su razrađeni kao metoda. Tako razrađena metoda može se onda uspješno prenijeti drugim postrojbama. Promijenjena priroda sukoba stavlja naglasak na sasvim nove vještine i znanja. Postupci koji su nekad bili rezervirani za specijalne postrojbe, kao što su prepadi, zasjede, hvatanje i slično, danas su u repertoaru standardnih pješačkih postrojbi. Potreba za velikim brojem pješaka na terenu navela je izraelsku vojsku da i vojnike drugih rodova uvježbava za pješačke zadaće. Tako je povećana količina pješačke obuke koju dobivaju vojnici u topničkim ili tenkovskim postrojbama. Djelovanje u sukobu niskog intenziteta odrazilo se i na cjelokupni sustav obuke i izobrazbe. Tako danas sve razine obuke, od temeljne pa do škola za visoke časnike, posvećuju veću pozornost djelovanju u sukobu niskog intenziteta. Zamalo svaka borbena postrojba izraelske vojske ima iskustva u stvarnim borbenim situacijama. Izgrađeni su poligoni, koji su ustvari replike standardnih naselja, na kojima se vojnici osposobljavaju za borbu u urbanom okružju. No, orijentacija na sukob niskog intenziteta dovodi i do nekih problema. Neki promatrači u Izraelu drže kako pada količina klasične vojne izobrazbe potrebna za vođenje klasičnog sukoba punog intenziteta. Navode kako je dio, ponajprije mlađih vojnika, slabo uvježban u klasičnim vojničkim vještinama potrebnim u sukobu klasičnog tipa.

Naglasak na zaštitu
Iako zbog prirode sukoba niskog intenziteta ne treba ulagati mnogo novca u skupu opremu (promjene su uglavnom na području doktrine i izobrazbe) izraelska je vojska mnogo novca uložila u povećanje zaštite. To obuhvaća postavljanje dodatnog oklopa na razna borbena i druga vozila te osobni oklop za zaštitu vojnika. Kao rezultat tih nastojanja došlo je do znatnog povećanja broja oklopom zaštićenih vozila u izraelskoj vojsci. Na postojećim se oklopnim vozilima provode dodatne modifikacije kako bi se povećala njihova oklopna zaštita.

Jedno od najzastupljenijih oklopnih vozila u izraelskoj vojsci, oklopni transporter M113 pokazao se kao problematično vozilo. U svojoj standardnoj inačici se u ratovima zadnjih dvadesetak godina pokazao kao relativno loše oklopljeno vozilo. I u posljednjim aktivnostima je bilo nekoliko slučajeva napada palestinskih gerilaca na M113 ručnim raketnim bacačima kao što je RPG-7. Završili su fatalno uz znatne žrtve među vojnicima koji su se prevozili transporterima. Zato su brzo razvijeni modifikacijski kompleti za M113 kojim se znatno podiže oklopna zaštita posade i omogućava preživljavanje sličnih napada u budućnosti. Jedna od zanimljivijih inicijativa je projekt pretvaranja tenkova Merkava I u oklopne transportere. Riječ je o tenkovima koji su povučeni iz operativne uporabe. Ideja je uporabiti te tenkove kao teške oklopne transportere zbog njihove povoljne koncepcijske zamisli. Naime, za razliku od većine drugih tenkova koji imaju motor odostraga Merkava ima motor naprijed, kao i većina oklopnih transportera. Tako je u stražnjem dijelu dobiven velik prazni prostor u koji se može smjestiti pješački desant. Planira se skidanje standardne tenkovske kupole s topom kalibra 105 mm te još neke manje modifikacije kako bi se od tenka dobio teški oklopni transporter. Umjesto teške tenkovske kupole može se postaviti laka kupola, eventualno neka od najnovijh besposadnih kupola s daljinskim upravljanjem izraelske proizvodnje. Takve su moderne besposadne kupole zamišljene modularno i mogu prihvatiti razno oružje, od strojnice 7,62 ili 12,7 mm pa do topa kalibra 30 mm ili automatskog bacača granata kalibra 40 mm.

Nabavljaju se i nova laka oklopna vozila pogodna za ophodnje i intervencije. Uglavnom je riječ o vozilima proizvedenim u Izraelu na temelju bogatih lokalnih iskustava. Iskustva izraelske vojske rezultirala su i shvaćenjem kako bi za današnji trenutak i za neke zadaće bila pogodnija kotačna od gusjeničnih borbenih vozila. Prvi pokušaj nabave većeg broja modernih borbenih kotačnih vozila, konkretno riječ je o američkom Strykeru 8×8, nije se ostvario.
Strykeru je zamjerena nedovoljna učinkovitost i mogućnost preživljavanja, a sve u svjetlu problema koje je imao u angažmanu u Iraku. Naime, problem sa Strykerom je što je zamišljen kao vozilo koje se može prevesti transportnim avionom C-130 Hercules. Zbog toga mora imati masu do maksimalno 18 tona. A to je, pokazala je praksa, nedovoljno za učinkovitu zaštitu posade. No, taj je problem relativno jednostavno anulirati postavljenjen dodatnog oklopa. Time se povećava masa ali raste i sposobnost preživljavanja vozila i osoba u njemu u slučaju napada.
Još jedan od nedostataka na početku sukoba 2000. bio je nedovoljan broj snajperskih pušaka. Ubrzo su nabavljane puške Barret M82A1, a počelo je i uvježbavanje većeg broja vojnika za snajperiste. U uporabu se uvode neka zanimljiva i donekle neuobičajena rješenja. Tako su u početnom dijelu sukoba Izraelci trpjeli gubitke u vozilima, pa čak i tenkovima, od napada u cestu ukopanim improviziranim minama. Mine su mase i do stotinjak kilograma i bez problema su onesposobljevale i teža oklopna vozila kao što je tenk Merkava. Pokazalo se kako je teški oklopni buldožer, kojeg inače rabi inžinjerija, dovoljno otporan na takve mine pa ga se počelo intenzivno rabiti u sigurnosnim operacijama.

Prilagodba za budućnost

Izraelska je vojska zbog bolje pripreme za budućnost načinila srednjoročni plan razvoja koji reflektira nastojanja da se izraelska vojska, kao i svaka druga vojska u svijetu, priprema za klasično ratovanje visokog intenziteta. No, s druge strane taj plan naglašava i izraelsku stvarnost i trajanje svojevrsnog sukoba niskog intenziteta koji danas ipak zauzima veći dio operativne stvarnosti izraelske vojske. Kao tehnološki odjek tog stanja naglašava se važnost pojedinih sustava, specifičnih zbog važnosti za trenutačne operativne sposobnosti. To su ponajprije bespilotne letjelice kao jedan od osnovnih obavještajnih alata pogodan za dugotrajno i sveobuhvatno nadziranje kritičnih područja. Jedna od velikih prednosti je što se za te, potencijalno opasne, a redovito dosadne i naporne zadaće više ne moraju koristiti ljudi na terenu već samo operateri u nadzornim središtima. Drugi je važan iskorak u umrežavanju svih zemaljskih platformi u jedinstvenu komunikacijsku mrežu. To je ustvari najlogičniji način da se uz relativno malena ulaganja znatno poboljša učinkovitost postojećih snaga. Naime, izraelska vojska ima brojne borbene platforme, mnoge od njih sposobne za vrlo precizno djelovanje. Ima i dugu tradiciju u uporabi bespilotnih letjelica, a izraelska industrija i u njihovom projektiranju i proizvodnji. Očito je kako tu nedostaje samo napredni zapovjedno informacijsko komunikaciski (C4I) sustav kjoi će te raznorodne elemente umrežiti u jedinstveni operativni i tehnološki stroj sposoban za brzo kirurški precizno djelovanje na netom otkrivene ciljeve. Ta je orijentacija na umrežavanje na neki način pobjeda onih koji zagovaraju ulaganje novca ponajprije u modernu elektroničku opremu a ne u klasične borbene platforme.

No, osim tehnološke prilagodbe radi se i na strukturalnoj i doktrinarnoj razini. Od samog je nastanka izraelska vojska bila ustrojena kao novačka vojska s vrlo snažnom pričuvom. Obvezni vojni rok služe i muškarci i žene, a nakon odsluženja građani su prebacivani u pričuvu i imali su obvezu sudjelovanja na godišnjim vojnim vježbama. Naravno, mobilizirani su tijekom svih ratova koje je Izrael tijekom svoje povijesti vodio. Ustvari, mobilizirani građani bili su okosnica izraelske vojske i uopće obrambenog sustava.
Bio je to jedinstveni primjer u modernim demokrataskim državama da je društvo tako dobro integriralo civile u vojsku i vojsku u civilni život. Unatoč snažnoj vojsci i njezinoj nedvojbenoj važnosti u svakodnevnom životu zajednice civilni i demokrtaski nadzor nad njom nikad nisu došli u pitanje. Nisu zabilježene nikakve aktivnosti južnoameričkog tipa, ili pokušaji vojske da presudno utječe na politički život Izraela. Vojska je cijelo vrijeme zadržala visoku razinu povjeranja među građanima, što ne iznenađuje jer su sami građani ustvari bili vojska. Upravo je dobra integracija u zajednicu jedno od najvećih dostignuća izraelskog obrambenog sustava koji je omogućio normalno i redovito funkcioniranje demokratskih institucija unatoč stalnoj vanjskoj opasnosti kojoj je zajednica izložena. No, okolnosti se mijenjaju pa i u izraelskoj vojsci polagano napreduje razmišljanje o mogućoj većoj profesionalizaciji i smanjivanju uloge pričuve. No, taj trend ponajprije ovisi o stanju u neposrednom izraelskom susjedstvu. Ako se odnosi u regiji znatno poboljšaju stvorit će se dobri uvjeti za jačanje profesionalizacije i smanjivanje pričuve. U suprotnom će pak, zbog napetosti i dalje trebati držati spremne snage, a pričuva je najpraktičniji način da se to ostvari, kao što se iz izraelskoj povijesti i vidi.
Još jedan od važnijih elemenata je i znatno veći naglasak na kvalitetene odnose s javnošću i uopće izvješćivanje, kako domaće tako i svjetske javnosti. Za sukobe niskog intenziteta, osobito zbog njihove dugotrajne prirode treba osigurati i valjanu potporu javnosti jer bez nje situacija postaje bitno teža, a provođenje operacija kompliciranije.

Igor SKENDEROVIĆ

Foto: Eurosatory