Pripadnici Zapovjedništva specijalnih snaga i Središnjice za obavještajno djelovanje OSRH sudjelovali su s najtrofejnijim hrvatskim…
Ekspedicija na Elbrus
Trojica pripadnika Hrvatske vojske odlučila su godišnji odmor provesti s prijateljem u osvajanju Elbrusa. Da bi ostvarili svoj cilj, morali su proći višemjesečne psihofizičke pripreme, steći kondiciju i nabaviti nužnu opremu. No, ključ uspjeha ekspedicije ležao je u prirodi. Naime, Elbrus je poznat po učestalim brzim i ekstremnim promjenama vremenskih uvjeta…
Godišnji odmor. Dvije riječi koje mnoge asociraju na plažu, more, sunce i odmaranje. No, među takve ne ubrajaju se satnik Zoran Gašpar, satnik Tihomir Klarić, narednik Alen Galinović i njihov prijatelj Matija Peškir, članovi Planinarskog društva “Horizont” iz Velike Gorice. Oni su godišnji odmor odlučili provesti u osvajanju 5642 m visokog Elbrusa (najviši vrh Rusije, nalazi se na Kavkazu). Sedmodnevna ekspedicija počela je 3. srpnja u mjestu Terskolu, odakle se četveročlana ekipa žičarom dovezla do stanice Garabaši (3947 m). Pod teretom opreme, odjeće i hrane nastavili su uspon do 3900 metara, a zatim su u stjenovitom zaklonu podignuli šatorski kamp. Iako ih je pri dolasku u zaklon dočekalo lijepo i ugodno vrijeme, nije dugo potrajalo; već istog poslijepodneva osjetili su prve kapi kiše.
Nakon noći provedene na kiši i temperaturi zraka od šest Celzijevih stupnjeva, ekspedicija je sutra nastavila aklimatizacijski uspon do visine od 4220 m. No, kako se više primicala cilju, vrijeme je postajalo sve gore. Temperatura je postupno opadala, a kiša se pretvorila u snijeg i obilne grmljavinske pljuskove praćene olujnim udarima vjetra. Osim s vremenom, ekspedicija se morala boriti i sa zdravljem: boravak na visini nekim je članovima donio i lagane glavobolje, vjerojatno simptom visinske bolesti ili reakcije sinusa. Međutim, nije bilo govora o odustajanju i predaji, čak ni nakon turbulentne, vlažne i hladne noći te buđenja u mokroj odjeći. Pričekavši kratkotrajno smirivanje vremenskih uvjeta, članovi ekspedicije brzo su se spakirali, raspremili šatore i premjestili se na višu lokaciju u čvrsti objekt skloništa Diesel Hut. Pametno su postupili premjestivši se u sklonište jer je treća noć donijela novih desetak centimetara snijega i jak vjetar koji je srušio šatore okolnih ekspedicija.
Četvrti dan bio je dan dokazivanja snage i izdržljivosti: snježna oluja i jugozapadni vjetar pratili su članove ekspedicije cijelim putem i postajali sve jači kako je nadmorska visina rasla. Vidljivost je gdjekad bila manja od tri ili četiri metra. Da bi zaštitili nos i usta od ozeblina, planinari su morali nositi opremu za zaštitu lica i skijaške naočale, dok su toplinu u nogama održavali grijačima za stopala. No, uz lagan tempo hoda, obilan unos tekućine i konzumaciju energetski bogate hrane, uspjeli su obaviti klimatizacijski uspon do 4820 m.
Iako je nakon takvog uspjeha motivacija za nastavak uspona bila velika, vremenska prognoza za peti dan bila je izrazito nepovoljna. Ekspedicija se stoga spustila u dom Garabaši, gdje se odmorila i okrijepila te pratila četvrtfinalnu utakmicu Svjetskog nogometnog prvenstva između Hrvatske i Rusije. Nažalost, veselje zbog pobjede naše reprezentacije ubrzo je zamijenilo razočaranje pri povratku u Diesel Hut. Naime, zbog loših vremenskih uvjeta, ondje je zaklon potražio velik broj drugih penjača. U prenatrpanom i zagušljivom prostoru odmor nije bio moguć.
Nakon teške noći naši su penjači s veseljem dočekali vedro i sunčano nedjeljno jutro. Dan za odmor ipak nisu proveli izležavajući se, nego su od vodiča prikupljali savjete i informacije o vremenskoj prognozi. Saznavši da bi idući noć i dan, unatoč jakom i hladnom vjetru trebali biti vedri, odlučili su se za nastavak ekspedicije u kasnim noćnim satima. Dotad su pripremali opremu i skupljali snagu – koliko je bilo moguće u gužvi koja je vladala u malom prostoru njihova skloništa.
Nakon cjelodnevnog nestrpljivog iščekivanja, konačno je došao taj trenutak: spremni i motivirani, akteri naše priče nastavili su pohod na Elbrus. Kretali su se ravno prema stijenama Pastuhov na 4700 m visine bez zaustavljanja premda im je jak vjetar otežavao održavanje ravnoteže. Međutim, pred zoru postalo im je sve teže hodati, čak i s pomoću štapova. Tempo hoda bio je prespor za održavanje tjelesne temperature. I prsti su im se počeli smrzavati, unatoč dvoslojnim zaštitnim rukavicama. Vjetar im je također pomrsio planove, stvorivši snježnu oluju zbog koje je vidljivost bila smanjena. Oko zore ekipa je napravila stanku kako bi se dogovorila o nastavku penjanja. Odlučili su nastaviti put, no nekoliko minuta poslije dvojica članova ipak su se skinula iz naveza i vratila u sklonište. Nažalost, bol i hladnoća u udovima bili su za njih prevelika prepreka. Ostala dvojica nastavila su hodati do visine od 4740 m bez naveza. Trebali su prohodati još samo 900 m da bi dostigli svoj cilj – vrh planine. Međutim, vjetar brzine 80 km/h i najavljena temperatura od –16 Celzijevih stupnjeva bili su prevelik rizik. Odlučili su biti razboriti i vratili se u sklonište. Jednaku su sudbinu imali i ostali penjači tog dana.
Iako su bili motivirani, članovi ekspedicije nisu željeli dovoditi se u opasnost kako bi osvojili Elbrus. Volja je bila jaka, ali priroda je bila jača. No, Elbrus će ih čekati dogodine, kad će ga u možda povoljnijim vremenskim uvjetima pokušati osvojiti. Ekspedicija je ipak završila slavljem: slavilo se prijateljstvo, zajedništvo i rođendan jednog od članova ekspedicije, a prilikom tranzita u Moskvi slavio se i prolazak hrvatske reprezentacije u finale Svjetskog prvenstva.
Na koncu, ekipa ipak može biti zadovoljna. Iako misija nije završila onako kako su željeli, tomu su pretežito kumovali objektivni razlozi. Da nije bilo toga, oni bi se zahvaljujući motivaciji, upornosti i snazi mogli popeti ne samo na Elbrus nego i na Mount Everest.
Članovi ekspedicije:
Satnik Zoran Gašpar pripadnik je Hrvatske vojske više od 25 godina i na dužnosti je u Hrvatskoj ratnoj mornarici. Aktivno održava psihofizičku spremnost trčanjem, polumaratonima, trekingom, plivanjem i planinarenjem, čime stječe kondiciju za osvajanje planinskih vrhova. Dosad je, među ostalim, pokorio Mont Blanc i Kilimandžaro. Satnik Tihomir Klarić pripadnik je OSRH profesionalno od 2005. godine. Na dužnosti je zamjenika zapovjednika Zrakoplovno-tehničke bojne 91. zrakoplovne baze. Dosad se popeo na Mont Blanc i Kilimandžaro, a tijekom ekspedicije na Elbrus bio je vođa tima. Narednik Alen Galinović radi kao zrakoplovni tehničar u Zrakoplovno-tehničkoj bojni 91. zrakoplovne baze. Rekreativno se bavi trčanjem i biciklizmom te aktivno planinarenjem. Sudjelovao je u brojnim uspješnim visokogorskim usponima. Matija Peškir pilot je Croatia Airlinesa. Aktivno se bavi trčanjem, biciklizmom i planinarenjem.
Tekst i foto Zoran Gašpar