Drugi svjetski rat dao je i skromne, ali važne početke elektroničkog ometanja sustava za navođenje radiom upravljanih projektila. Naime, Nijemci su od 8. rujna 1944. izvodili napade na Veliku Britaniju raketnim projektilima V-2, koji su, za ono vrijeme, imali ugrađen izvanredan sustav radionavođenja. Raketa je tijekom leta slala centru na zemlji podatke o svojoj brzini i visini. Na temelju tih podataka i vremena leta izračunavao se položaj rakete. Kada bi raketa postigla takav položaj da je pogodak cilja bio moguć, iz centra bi se radioputem isključivali pogonski motori i raketa bi se nastavila balistički gibati prema cilju. Britanci su pritom uspjeli otkriti sustav upravljanja i konstruirati predajnike signala za gašenje pogonskih motora rakete. Lažnim signalima ranije su isključivali pogonske motore rakete tako da raketa nije postizala željeni cilj. Učinak te protumjere bio je važan, što je jasno vidljivo iz razlike između lansiranih i na cilj palih raketa. Prema njemačkim podacima, tijekom sedam mjeseci, do oslobođenja Haga gdje su bili smješteni lansirni uređaji, na London je lansirano 1359 ovih raketa. Prema britanskim podacima na London je palo svega oko 500 raketa te je pritom poginulo 2724, a ranjeno 6476 ljudi. Jasno je i očito kako bi taj broj bio znatno veći da su sve rakete pale na svoje ciljeve.

Prve radiom navođene rakete zrak-more uporabili su Nijemci u ljeto 1943. protiv anglo-američkog konvoja u Biskajskom zaljevu. Rakete su lansirane s aviona DO-217. Već tijekom prvog raketnog napada potopljen je jedan ratni brod iz pratnje konvoja. To je oružje predstavljalo veliku opasnost za savezničke konvoje i mornarički stručnjaci su u što kraćem razdoblju trebali otkriti sustav i princip radionavođenja i konstruirati odgovarajuće uređaje za ometanje. Ta zadaća je predstavljala veliki problem jer je karakter radiosignala navođenja predstavljao potpunu nepoznanicu. Zbog toga je razvijena frekventno širokopojasna radio-prijemna aparatura zajedno s analizatorom impulsa. Taj uređaj je potom montiran na jedan brod iz pratnje konvoja. Pomoću nje je ustvrđeno kako sustav radioupravljanja njemačkih raketa radi u frekventnom području od 40 MHz i to na amplitudno moduliranim signalima na dvije frekvencije. Jedna je frekvencija služila za lijevi, a druga za desni otklon od kursa. Veličina otklona je ovisila o vremenskoj dužini trajanja radiokomande. Prve rakete te vrste (HS-293) su imale vrijeme leta od 60 s, dok su kasnijim, u poboljšanoj verziji FX-1400 povećane brzine i smanjeno vrijeme leta na 30 s. Analiza signala navođenja omogućila je izradu ometača. Prvo je konstruiran ometač s izlaznom snagom od 50 W dok je kasnije, u 1944. godini, njegova snaga podignuta na 1 kW. To je bio ometač AN/ARK-8 i njime je bilo opremljeno 14 brodova. Ometači su se nalazili i na razaračima “Frederic L. Davis” i “Herbert C. Jones” i oni su uspjeli u 75 njemačkih napada otkloniti s putanje više od 100 njemačkih navođenih raketa, tj. oko 2/3 lansiranih. Nijemci su pritom izgubili povjerenje u radionavođenje i prešli isključivo na žicom navođene projektile te se ubrzo počinju koristiti verzijama, tj. modificarenim letećim bombama HS-293 B i C.

U II. svjetskom ratu pojavili su se i počeci tehnike radarskog maskiranja. Nijemci su za svoje podmornice, posebno za uređaje za podvodno disanje “Schnorkel”, istraživali materijale kojima bi se apsorbirali radarski elektromagnetski valovi, projekt “Schnornsteinfeger”.

Elektronička djelovanja na Tihom oceanu

Elektronička djelovanja i protudjelovanja u velikoj mjeri su korištena i na ratištu na Tihom oceanu, samo u drukčijim uvjetima u odnosu na europsko ratište. Ratište na Tihom oceanu se odlikovalo velikom površinom što je uvjetovalo da Amerikanci razviju posebnu taktiku elektroničkih protudjelovanja. Od prvih dana rata do 1942. za obje zaraćene strane radioizviđanje radioprometa je bio gotovo jedini oblik elektroničkih protudjelovanja. Na američkoj strani radioizviđanje su izvodile postrojbe KoV-a i RM-a te civilne stanice Federalne komisije za vezu sa stanicama raspoređenim na velikom broju otoka i središtem na Havajima. Dešifriranjem uhvaćenih japanskih radiograma bavile su se stotine kriptografa i prevoditelja. Uhvaćene i prevedene poruke umnožavane su u 10 do 14 primjeraka i dostavljana zainteresiranim institucijama. U srpnju 1941. Amerikanci su dešifrirali japansku diplomatsku šifru (kod “rozi”) i od tada su bili dobro upućeni u japanske planove. Brzinu dešifriranja omogućavao je i poseban uređaj koji je bio izrađen u samo 4 primjerka te su 3 primjerka istog uređaja korišteni u kriptografskim organima SAD-a, a jedan je primjerak dostavljen u ljeto 1941. Velikoj Britaniji.

Na početku vojnih operacija protiv SAD-a japanska flota je dobila nekoliko šifri i kodova koje je trebalo primjenjivati po određenom redoslijedu. Zahvaljujući iskustvu u dešifriranju diplomatskog koda američki kriptografi su na temelju primljenog materijala vrlo brzo dešifrirali više šifri japanske mornarice.

Nakon japanskog napada na Pearl Harbour američka prislušna služba je raspolagala podacima kako Japanci pripremaju isto tako veliki napad na mjesto koje je bilo šifrirano oznakom “AE”. Potrebno je bilo hitno otkriti značenje te šifre, tj. o kojem se mjestu radi. Amerikanci su pritom procijenili kako bi to mogao biti otočić Midway. Kako bi potvrdili tu pretpostavku, poslužili su se radiodezinformacijom te je tako zapovjedniku otoka zapovjeđeno da otvorenim tekstom svojim nadređenima u Pearl Harbouru preda izjavu o neispravnosti strojeva za opskrbu pitkom vodom. Japanska prislušna služba je radila besprijekorno te je pritom rad japanskih radiostanica stalno praćen. Već treći dan nakon predaje otvorene poruke američka prislušna služba je zaprimila japanski radiogram u kojem se spominje kako Amerikanci u mjestu “AE” imaju problema s opskrbom pitkom vodom. Na taj način je bio otkriven plan japanskog napada, što je Amerikancima omogućilo pravodobnu pripremu za obranu te da 4. lipnja 1942. nanesu težak udarac japanskoj floti. No, nakon ove vrlo uspješne operacije američka radioprislušna služba je pretrpjela veliki neuspjeh, zahvaljujući vlastitim novinskim izdanjima. Naime, časopis “Chicago Tribune” je objavio kako je glavnu ulogu u pobjedi na Midwayu odigrala radioprislušna služba, nakon čega su Japanci shvatili da su njihove šifre otkrivene i odmah su uveli nove. Slične nepromišljenosti u tisku ponovile su se više puta tijekom rata i uvijek su za posljedicu imale promjenu japanske šifre i novi mukotrpni rad američkih kriptografa na njezinom dešifriranju.

Razvoj elektroničkog i protuelektroničkog djelovanja nakon II. svjetskog rata

Velika novčana sredstva i velika angažirnost umnih i proizvodnih kapaciteta na području elektronike doveli su do toga da se u poslijeratnim godinama pojavilo mnogo vojnih elektroničkih uređaja i da se elektronika primjenjuje i u područjima koja su bila isključivo rezervirana za čovjeka. Ratni sukobi u tom razdoblju bili su, zapravo, veliki poligoni za praktičnu provjeru novih oružja ili koncepata. Već od 1949. svjetskim velesilama je bilo poznato da su nedovoljno informirane o protivniku i njegovoj djelatnosti. Zbog toga počinje intenzivan rad na sustavima za izviđanje. Primjena spektralnih senzora, mikroelektronike i digitalne tehnike je do današnjih dana podigla metode i načine izviđanja na takvu razinu kakva je tijekom II. svjetskog rata bila gotovo nezamisliva. U opremanju američkih oružanih snaga uveden je veliki broj aviona za elektroničko izviđanje. Njihovi intenzivni letovi iznad teriorija istočnoeuropskih zemalja počinju 1950. Pretpostavlja se kako je od 1950. do 1964. iznad teritorija tadašnjeg Sovjetskog Saveza oboreno najmanje 26 američkih izvidničkih aviona. Široj javnosti je poznato tek obaranje njihovog aviona U-2 kojim je pilotirao F. G. Powers u svibnju 1960. iznad teritorija SSSR-a i izvidničkog aviona EC-121 Warning Star s 31 članom posade, koji je 15. travnja 1969. oborila sjevernokorejska PZO iznad Japanskog mora. Smatra se kako je ovaj drugi avion imao zadaću otkrivati i prisluškivati sjevernokorejske radio i radarske mreže te pratiti kretanje i radiopromet sovjetske dalekoistočne flote. Nakon njegovog obaranja, tadašnji predsjednik SAD-a R. Nixon je na novinarskoj konferenciji nehotice izjavio: “Sva tri radara (sjevernokorejski, sovjetski i američki) su pokazivala isto…” te je time slučajno odao do tada brižljivo čuvanu tajnu o mogućnostima sustava ze elektroničko izviđanje nazvanog “Elin”.

Razvojem spektralnih senzora i radara za bočno motrenje, tehnika vojnog izviđanja je postigla veliki napredak. Pasivno infracrveno snimanje omogućuje otkrivanje svih toplinskih izvora od običnih kuhinja u kojima se priprema hrana do vozila s upaljenim motorom. Navodno je za hvatanje istaknutog kubanskog revolucionara Che Guevare u bolivijskim prašumama, zaslužna novorazvijena tehnika vrlo osjetljive infracrvene fotografije iz zraka. Naime, američka obavještajna organizacija (CIA), koja je tada pomagala bolivijskim snagama, otkrila je kako se Che Guevarini gerilci za pripremu hrane koriste posebnom peći. Posebnost te peći je da ne dimi i da se vatra ne vidi. No ipak, peć intenzivno isijava infracrvene zrake tako da ju je i kroz gusto prašumsko raslinje moguće fotografirati. Tehnika pasivnog IC-izviđanja koristi se toplinska izviđanja koja zrače gotovo svi objekti. Ustvrđeno je kako se tom tehnikom može razlikovati bolesna od zdrave flore, morske struje, miješanje slatke i slane vode na ušću rijeka u more, motorna vozila s upaljenim motorima i čak mjesta gdje su se ta vozila nalazila (toplinski otisak). Ispitivanjem na moru je ustvrđeno kako se na temelju strujanja vode može otkriti i podmornica na dubini od 30 m. Ta metoda je posebno pogodna za otkrivanje nuklearnih podmornica jer se one koriste morskom vodom za hlađenje nuklearnih reaktora.

Mikrominijaturizacijom elektroničkih sklopova, radarski i IC izvidnički sustavi, zajedno s radio-uređajem za prijenos, počinju se smještati u posebne kontejnere s vlastitim izvorom energije koji se mogu zakačiti na avion. Početkom 1960. godine počinje se s ozbiljnijim ispitavanjem bespilotnih letjelica za izviđanje. Prva primijenjen tehnička rješenja su se sastojala od zemaljske kabine s elektroničkim uređajima, letjelice s turbomlaznim motorom, lansirne rampe i uređaja za vraćanje letjelice i njezino prizemljenje. Niski let između zemljišnih objekata i velika brzina otežavaju PZO-u njezino otkrivanje i obaranje. Budući da je gotovo u cijelosti napravljena od plastične mase (poliestera ojačanog staklenim vlaknima), njezina radarska refleksna površina je neznatna pa je njezino otkrivanje radarom bilo otežano.

Elektroničko djelovanje u Korejskom, Vijetnamskom i IV. arapsko-izraelskom ratu
U Korejskom ratu elektronička izviđanja i protudjelovanja su bila od sporednog važnosti. Rakete zemlja-zrak su bile nepoznanica, radarom upravljani PZO je bio malobrojan i za nj su se rabili malobrojni radarski uređaji iz II. svjetskog rata ili njihovi izravni nasljednici. Veći razvoj i primjenu u tom sukobu su doživjeli radari za otkrivanje položaja minobacača.
Kada je počelo bombardiranje Sjevernog Vijetnama, borbeni avioni nisu bili opremljeni uređajima elektroničke zaštite te su trpjeli velike gubitke od sjevernovijetnamskog PZO-a. Zbog toga je američko ratno zrakoplovstvo 1965. godine počelo opremati avione F-11, F-105 i RF-4C elektroničkim samozaštitnim uređajima koji su omogućavali posadi aviona upozorenje o ulasku u snop zračenja akvizicijskih ili ciljničkih PZO radara ili pak avionskih radara za samonavođenje. Elektronički samozaštitni uređaji su se pokazali vrlo korisnim i ugrađeni su u najmanje 4000 aviona F-100, F-105, RF-4C, B-52, C-130, C-119 i C-47. Sjevernovijetnamske oružane snage su američkim samozaštitnim uređajima parirale na sljedeće načine:
– zavaravanjem prijamnika za upozorenje na trenutak lansiranja rakete lažnim predajnikom čime su prisiljavale posadu da rastereti avion ili lansira raketu-mamac (zbog ograničene nosivosti njih nema mnogo – 1 do 2 komada) ili da poduzme manevar izbjegavanja rakete
– korištenjem poznatih nesavršenosti uređaja u njihovoj uporabi kao radiofara i koncentracijom sredstava PZO na predviđenom smjeru leta
– uvođenjem maksimalne radiotišine na akvizicijskom radaru i navođenje navođenih raketa zemlja-zrak

Sve spomenuto je postignuto učinkovitim povezivanjem sustava zrčnog motrenja i korištenjem njegovih podataka za akviziciju raketnog sustava. Amerikanci pritom odgovaraju uvođenjem superosjetljivog uskopojasnog prijamnika koji može otkrivati i “tihe” radare (radari koji u stanju pripravnosti rade pomoću umjetnih antena) i koristiti se njima kao navigacijskim farom. Na vijetnamskom ratištu je i sredstvima za ometanje neprijateljskih elektroničkih uređaja promijenjena uloga. Od specijalno opremljenih aviona za aktivno elektroničko izviđanje i ometanje kao što su B-52, B-58, B-66, EC-121, RB-66 i dr., prelazi se na opremanje borbenih aviona i uređajima za aktivnu elektroničku zaštitu. Specijalno opremljeni avioni taktikom daljinskog ometanja (izvan dometa protivničke PZO) obavljaju elektroničku zaštitu vlastitih formacija od protivničkih elektroničkih sustava. Intenzivnim letovima izvan dometa PZO teži se zasićenju kapaciteta protivničke elektronike (sustavi prijenosa i obrade mogu istodobno obrađivati samo određeni broj podataka). Grupacija koja napada približava se objektu u niskom letu.

Pojačane zračne akcije iznad Sjevernog Vijetnama zahtijevale su promjenu taktike elektroničkih protudjelovanja američkih zračnih snaga jer daljinsko ometanje više nije bilo učinkovito zbog poboljšanja elektroničkog sustava PZO-a. Zbog toga se u borbene avione ugrađuje oprema za elektronička protudjelovanja te se počinje neposredno primjenjivati u sljedećim zadaćama. Tako je svakoj formaciji od četiri borbena aviona pridodan avion za stvaranje “elektroničkog štita”. Sljedeću fazu elektroničkih protudjelovanja američkih snaga na vijetnamskom ratištu predstavlja uvođenje sustava “Advanced Wild Weasel”. Primjenu tog sustava omogućila je tehnologija integriranih sklopova i mikrominijaturizacija elektroničkih dijelova i sklopova. Bit sustava je u modularnoj konstrukciji uređaja elektroničkih protudjelovanja i opremanju aviona uređajima nužnim za obavljanje određene zadaće. Sustav ima dvije verzije. U jednoj su elektronički uređaji integrirani dio aviona, a u drugoj se montiraju u posebne autonome (s vlastitim izvorom električne energije) kontejnere, slično dodatnim spremnicima goriva.

Kao primjer i izrazito dobar uzor povezivanja taktičkih postupaka u “elektroničkom ratovanju” može se smatrati izraelsko-sirijski sukob u libanonskoj dolini Al-Bekaa od 9. do 11. lipnja 1982. Raščlamba tog sukoba pokazuje kako je Izrael u punom smislu ostvario elektroničko motrenje dubine sirijskog rasporeda u dolini Al-Bekaa pa i znatno šire. Pod “motrenjem” se ne misli samo na fizičku sliku ciljeva i točnog određivanja njihovih položaja, nego i na analiziranje svih elektroničkih signala kojima se koristi sirijska strana. Drugim riječima, u pitanju je analiza valnih duljina i njihovih promjena s vremenom za motrilačke i akvizicijsko-ciljničke radare na sredstvima protuzrakoplovne obrane, zatim sredstava veze i upravljačkih središta. Pritom je vrlo važno osim poznavanja valnih duljina svih tih elektroničkih sredstava, poznavati i način otežavanja i neutralizacije njihovog rada. Potrebno je raspolagati sredstvima i metodama uspješnog vođenja “elektroničkog rata”.

Izraelci su temeljito proučili elektronička sredstva sirijske strane i ostvarili “elektroničko ratovanje” koje nije bilo pokrenuto po nekakvim šablonama, već se temeljilo na detaljnoj analizi stvarnih protivničkih mogućnosti uz potpuno iskorištenje njihovih pogrešaka, koje su duže vrijeme praćene na tom području. Sirijska uporaba radara i telekomunikacijskih uređaja praćena je prije sukoba u dolini Al-Bekaa jer nije bila dovoljno zaštićena u smislu “elektroničke sigurnosti”. Sirijci su često znali ostavljati radare u pogonu, a gotovo nikada nisu mijenjali radarske položaje pa su čak i mobilne raketne sustave poput Kuba (SA-6) duže vrijeme ostavljali na jednom mjestu. Njihovi radarski položaji i paljbeni položaji raketnih postrojbi bili su u inženjerijskom smislu vrlo slabo osigurani. Konačno, Sirijci uopće nisu bili svjesni činjenice da su njihov sustav protuzrakoplovne obrane Izraelci temeljito “testirali” i prije tog sukoba slanjem bespilotnih letjelica. Sirijci uopće nisu shvatili ulogu izraelskih aviona za rano otkrivanje pa nisu obraćali pozornost na njih, dok su oni letjeli na sigurnoj udaljenosti iznad Sredozemnog mora. To se radilo i prije sukoba u dolini Al-Bekaa, kad god bi se testirao sustav sirijske protuzrakoplovne obrane. Sirijci su “elektroničko ratovanje” shvatili potpuno šablonski, onako kako su o njemu čuli na tečajevima u SSSR-u tijekom preobuka za rukovanje sovjetskim radarima.

Stručnjaci su odmah uvidjeli kako na scenu stupaju sasvim novi kriteriji za ocjenu mogućnosti navođenja zračnih borbi. Uobičajeni način ocjene vrijednosti aviona na temelju teorije igara u sukobu 1:1, kao i vječno proučavane borbe dvije skupine aviona, tako dobija sasvim nove čimbenike. Avioni MiG-23 i MiG-21 protiv F-15 i F-16, uz istu elektroničku potporu sa zemlje i zraka dobili bi po teoriji igara zasigurno nepovoljnu ocjenu, ali nikako 85:0. No, Izraelci opravdano tvrde kako bi i sa starijom generacijom svojih lovaca mogli postići gotovo identičan rezultat spajanjem takvih metoda “elektroničkog ratovanja” i taktičkih postupaka u zračnoj borbi. Prema tome, sukob u dolini Al-Bekaa je samo najava jednog novog trenda vođenja zračnih borbi, koji će do punog izražaja doći tijekom rata u Perzijskom zaljevu 1991.

Danijel VUKOVIĆ