Suvremenom vođenju rata su ometanje radara i stanica (platformi) za navođenje projektila, neutraliziranje i ometanje sustava veza, skretanje projektila s putanje, protuelektronička maskiranja i simuliranje objekata i ciljeva podjednako potrebna kao i vatrena djelovanja. “Elektronički rat” do danas neprekidno traje te je za sobom “povukao” značajni napredak u raznim granama tehnike

Kada su 8. kolovoza 1940. Nijemci napadima svog zrakoplovstva (Luftwaffe) odlučili Velikoj Britaniji zadati konačni udarac i tako je prisiliti na kapitulaciju, ni jedan njihov vojni stručnjak tada nije ni u snu mogao pomisliti kako će cijela akcija biti veliki neuspjeh. Nedvojbeno, na pomolu je bila nova dimenzija ratovanja, koja je u kasnijim operacijama postajala sve važnija, a nazvana je elektronička djelovanja i protudjelovanja, popularno i često nazivana “elektronički rat”. U to su vrijeme Nijemci raspolagali glavnim faktorom za postizanje uspjeha – nadmoćnošću. Istodobno, Britanci nisu mogli ublažiti svoju trenutnu inferiornost u ljudstvu i materijalnim sredstvima na drugi način nego da povećaju učinkovitost svojih nedostatnih borbenih sredstava te na taj način promijeniti odnos snaga u svoju korist. Suptilno i snažno sredstvo za suprotstavljanje njemačkoj ratnoj tehnici u tom trenutku je bio – radar.  Pomoću radara, izvanrednog senzora jednog novog sustava zračnog motrenja i javljanja, zapovjedništvo RAF-a je za ono vrijeme izgradilo senzcionalnu organizaciju koja je protivniku odnijela svaku prednost iznenađenja, omogućila odmjeravanje snaga i njihovu koncentraciju na određenom mjestu i u određenom trenutku, ovisno o trenutnoj opasnosti. Učinkovitost britanskog, brojčano manjeg, ratnog zrakoplovstva je time bila deseterostruko uvećana. Tadašnji premijer Velike Britanije Winston S. Churchill je nakon Bitke za Britaniju izjavio:”Nikada u povijesti ljudskih sukoba nije većina tako mnogo dugovala malobrojnima”.

Upravo se s Bitkom za Britaniju rodio “elektronički rat”. Takav oblik ratovanja se od tada naglo razvija i usavršava te danas predstavlja početnu i temeljnu okosnicu svih borbenih djelovanja svih grana oružanih snaga. Definirati pojam “elektronički rat” je vrlo teško. U vojnim krugovima ovaj pojam ima više značenja. Pritom se može naići na mišljenja pojedinaca kako se pod tim pojmom podrazumijeva “zapovijedanje” oružanim snagama pomoću elektroničkih računala. Također je uvriježeno i mišljenje kako se pojam “elektronički rat” odnosi samo na aktivno i pasivno ometanje radarskih postaja i sredstava veza. No, “elektronički rat” predstavlja skup tehničkih i operativnih mjera kojima je cilj, s jedne strane, spriječiti protivnika pri uporabi elektromagnetskih valova, smanjiti njihovu učinkovitost ako su već uporabljeni ili čak protivnikov snop elektromagnetskih valova uporabiti protiv njega samog. S druge strane, cilj “elektroničkog rata” je osigurati vlastitim snagama slobodnu i učinkovitu uporabu elektromagnetskih valova unatoč protivničkim djelovanjima.

Načini djelovanja u “elektroničkom ratu” se mogu razvrstati na sljedeći način:
• Elektronička djelovanja – (primjena elektroničkih sustava kao osnovnog sredstva)
• Elektronička protudjelovanja – (elektroničke protumjere kao mjere za sprječavanje osnovnog elektroničkog djelovanja)
• Elektronička obrana – elektroničke protuprotumjere kao aktivna obrana osnovnog elektroničkog djelovanja od elektroničkog protudjelovanja.
Glavne osobine navedenih djelovanja u “elektroničkom ratu” su:
• univerzalnost primjene
• djelovanje je trenutno i suptilno
• izvanredno brzi razvoj i zastarijevanje uporabljene tehnike.
U suvremenom vođenju rata su ometanje radara i stanica (platformi) za navođenje projektila, neutraliziranje i ometanje sustava veza, skretanje projektila s putanje, protuelektronička maskiranja i simuliranje objekata i ciljeva podjednako potrebna kao i vatrena djelovanja. “Elektronički rat” do danas neprekidno traje te je za sobom “povukao” značajni napredak u raznim granama tehnike.

Utjecaj elektroničkih protudjelovanja na razvoj elektronike
S obzirom na poznato pravilo kako se svakom sredstvu stvara protusredstvo, od samog uvođenja i primjene elektronike u svim granama oružanih snaga pronalaze se i rabe razna sredstva i postupci za onemogućavanje rada elektroničkih uređaja. U početku II. svjetskog rata ti su se postupci svodili na fizičko uništavanje radarskih, radionavigacijskih i telekomunikacijskih centara i stanica djelovanjima iz zraka i napadima desantnih ili diverzantskih grupa.
Britanci su tijekom II. svjetskog rata elektroničkim djelovanjima i protudjelovanjima pridavali veliku važnost. Na inicijativu Winstona Churchilla, već je 1935. godine osnovano Istraživačko povjerenstvo zračne obrane (Air Defence Research Commitee). U njegovom radu je i sam Churchill, zahvaljujući svom prijatelju i kasnijem savjetniku F. Lindemannu, profesoru na Oxfordu, vrlo aktivno sudjelovao. Tijekom Bitke za Britaniju također je formirana i posebna razvojna grupa za elektroničke protumjere u Telekomunikacijskom razvojnom centru. Na čelu te grupe je do kraja rata ostao mladi fizičar dr. Robert Cockburn. Istodobno je pod okriljem zrakoplovstva formirana jedinica za primjenu elektroničkih protudjelovanja, nazvana “Group 80”. Zbog sve veće primjene elektroničkih protudjelovanja tijekom rata grupa se povećavala pe je preimenovana u “Air Group 100”. Primjena protumjera može se ilustrirati i podatkom kako je zrakoplovna grupa 100 imala 1944. godine u svom sastavu 7 eskadrila četveromotornih bombardera, a u postrojbama oko 10 000 ljudi.

Britanci smatraju kako su njihova protuelektronička djelovanja smanjila učinkovitost njemačkog bombardiranja Velike Britanije za 70%, njemačkog sustava protuzrakoplovne obrane za 75%, njemačkih podmornica za 90% i povećala točnost bombardiranja vlastitog zrakoplovstva za 40%. Nakon gorkog iskustva u Pear Harbouru do kojeg je došlo zbog loše i spore veze i slabog obavještavanja, Amerikanci su 1942. godine osnovali na MIT-u i na Harvardu posebne laboratorije za razvoj sustava elektroničkih djelovanja i protudjelovanja. Pritom su isticali kako su nakon formiranja tih laboratorija stekli iskustva i samo u strateškom zrakoplovstvu, koje je bilo bazirano u Velikoj Britaniji, spriječili gubitak oko 450 aviona sa 4500 zrakoplovaca.
Razvoju mjera elektroničkih protudjelovanja sve do 1942. godine nije posvećivano dostatno pozornosti. Nijemci su raspolagali s podosta dobrih radarskih uređaja proizvedenih od poznatih proizvođača (Telefunken, Ghema Gesh. itd.) i smatrali su kako je to dostatno za “munjeviti rat”. Tek je krajem 1942. godine H. Goering povjerio državnom savjetniku dr. Hansu Plendlu vođenje poslova visokofrekventne tehnike. On je pritom s bojišta povukao oko 1500 stručnjaka i osnovao istraživački laboratorij u tvornici Telefunken. Povijest je pritom pokazala kako se dvogodišnje kašnjenje više nije moglo nadoknaditi.

Završetkom II. svjetskog rata nije završio i “elektronički rat”. Jedan od njegovih karakterističnih primjera je “rat” između zrakoplovstva i protuzračne obrane. Prelaskom s klipnih na mlazne motore, avionima se povećao vrhunac leta i brzina. Zemaljska radarska sredstva su zato morala povećati svoje mogućnosti motrenja po udaljenosti i visini, a zbog sve većeg utjecaja faktora vremena, povezivana su u učinkovite sustave PZO-a. Na avionima su se zbog njihove velike brzine i čovjekove inercije pojavili radarski daljinomjeri i radarski ciljnici. Na zemlji su se pojavile učinkovite protuzrakoplovne rakete. Zrakoplovstvo sve više rabi male operativne visine (od 50 do 300 m), tj. ispod granice na kojoj je moguće otkriti avione (primjer u Vijetnamskom ratu). Kao protumjera, pojavljuju se specijalizirani radari za otkrivanje niskoletećih ciljeva. Zapadnonjemačka tvrtka Dornier eksperimentirala je s helikopterskom platformom Do 32 K koja je mogla podići 150 kg na visinu od 300 m. Ta je platforma trebala poslužiti kao nosač radarske antene, a omogućila bi vrlo veliki domet za otkrivanje i praćenje niskoletećih ciljeva. Platformu je pokretao mlazni motor kroz krakove propelera rotora; gorivo za motor se dovodilo preko cijevi iz spremnika goriva na vozilu. Platforma je imala giroskopsku stabilizaciju. Zbog usavršenih metoda izviđanja, kao i zbog pojave proturadarskih raketa, radari i cjelokupni sustavi postaju sve pokretniji. Radarsko-računarski sustavi su nakon II. svjetskog rata bili velikih dimenzija i time teško pokretljivi. U današnje vrijeme se radarsko-računarski sustavi približavaju sve manjim dimenzijama i kompaktno tvore cjelinu s vozilom unutar ili izvan kojeg je ugrađen ili na kojem se nosi.

Tijekom Hladnog rata američki zrakoplovni stručnjaci su razvili izvidnički avion U-2 koji je prema podacima iz tadašnjih sovjetskih izvora, nosio sustave za otkrivanje radarskih postaja ne centimetarskom, decimetarskom i metarskom valnom području, spojene s posebnim višekanalnim avionskim magnetofonima koji su mogli neprekidno snimati 8 sati. Iz takvih magnetofonskih snimaka je kasnijom analizom bilo moguće odrediti frekventno područje nadlijetanih radarskih postaja, impulsnu frekvenciju, oblik i trajanje predajnog impulsa, snagu predajnika, vrijeme “osvjetljavanja” aviona radarskim snopom itd.

Primjeri elektroničkog djelovanja u povijesti
Načine i mogućnosti elektroničkih djelovanja i protudjelovanja treba promatrati ponajprije kroz napredak i razvoj elektronike. “Elektronički rat” je u II. svjetskom ratu poprimio određenu funkciju koju je zbog tajnosti bilo moguće upoznati tek na kraju sukoba, i to ne u potpunosti. Najstarija grana elektronike je radioveza koja se prvotno razvila za potrebe mornarice, a tek kasnije za potrebe kopnene vojske i zrakoplovstva. Već su u rusko-japanskom ratu Rusi uočili da se protivničke radioemisije mogu lako prisluškivati, pogotovo što tada telegrami nisu bili šifrirani. U I. svjetskom ratu prisluškivanje radioprometa se intenzivno razvilo jer su se na taj način dobijale korisne informacije o protivniku, njegovom rasporedu i namjerama, dok je ometanje emisija bilo zapostavljeno. Pritom su neustaljena pravila radioprometa i radionedisciplina omogućavali jednostavno otkrivanje i identificiranje postrojbi. Tako je npr. položaj jedne veće francuske vojne formacije 1918. godine bio poznat Nijemcima jer ga je časnik za vezu spomenuo u jednom radiorazgovoru. S druge strane, Francuzi su pratili pokrete stožera njemačke 193. divizije pomoću neprestane pogreške njezinog radiooperatera koji je broj telegrama uvijek navodio na kraju pisanog dokumenta.

Kako bi se učinak prisluškivanja smanjio, tijekom I. svjetskog rata uvode se šifre i kodovi. Nadalje, 1916. godine patentiran je radiogoniometar kojim je bilo moguće odrediti položaj radiostanice i preciznije pratiti pokrete neprijateljskih postrojbi ili objekata te na temelju toga na vrijeme poduzeti odgovarajuće protumjere. Na temelju iskustava iz I. svjetskog rata dokazana je iskoristivost radioprisluškivanja te su tako sve vojske u II. svjetski rat ušle s dobro organiziranom radioprislušnom i radiogoniometrijskom službom. Na području radarskih uređaja u razdoblju između dva svjetska rata napravljeni su prvi koraci. U Njemačkoj je još 1904. godine C. H. Hulsmeyer prijavio patent u kojem objašnjava primjenu elektromagnetskih valova za određivanje položaja objekata u prostoru. Uređaj je nazvao Telemobiloskop i taj je uređaj po svojoj koncepciji predstavljao radar. Tada još u uporabi nisu bili dostatno snažni izvori elektromagnetske energije, ali već 1935. godine u Njemačkoj počinje intenzivan razvojni rad na radarima. U Velikoj Britaniji je 1935. godine fizičar Robert Watson Watt predložio Tehničkom podpovjerenstvu Istraživačkog povjerenstva zrakoplovne obrane projekt kojim bi se pomoću slanja elektromagnetskih impulsa određivala lokacija aviona u prostoru. Projekt je ubrzo usvojen i već je 1938. godine izgrađen i postavljen u eksperimentalnu uporabu lanac od 5 radarskih postaja CH (Chain Station, Home Service), koje su radile u valnom području od 12 m. Bile su razmještene na udaljenosti od oko 25 m i motrile zračni prostor. Tijekom 1937. godine tom je lancu dodano još 15 postaja te je time bila upotpunjena zaštita istočnih i jugoistočnih obala Engleske.
Istodobno se intenzivno radilo na izvedbi radara pogodnog za montažu na avion. U 1938. godini ispitan je avionski motrilački radar za površinske ciljeve ASV (Airborne Survey of Surface Vessel) koji radi na valnoj duljini od 1,5 m te se već od kraja 1939. godine počinje ugrađivati u patrolne avione gdje se rabio za otkrivanje brodova.
Početkom 1939. godine demonstriran je radar za lovce presretače AI (Airborne Interception). Na dan početka rata 4 takva radara su bila montirana na avione i spremna za rad.

Nijemci su pomoću letjelice Graf Zeppelin zračnim radioizviđanjem na prostoru Sjevernog mora u proljeće 1939. godine prisluškivali i analizirali britanske radioemisije s ciljem otkrivanja položaja britanskih radara. Pritom je njihove letove detektirala britanska radarska mreža. Prisluškivanje je izvedeno pomoću vrlo osjetljivih prijamnika koji, na njemačku nesreću, nisu pokrivali sva frekventna područja koja su u to vrijeme rabili Britanci, a i nisu uvijek bili ispravni. Zbog toga njemački operateri tehnički nisu bili u stanju registrirati sve emisije i stvoriti realnu sliku britanskih mogućnosti. Na području zrakoplovnih navigacijskih sustava, Njemačka ja sa svojim projektima bila vodeća. Njihov sustav usmjerenih radiofarova Lorenz (prema istoimenoj tvrtki) se nalazio od 1930. godine na svim većim europskim civilnim aerodromima, štoviše, rabilo ga je i britansko ratno zrakoplovstvo. Za buduću vojnu namjenu je sustav modificirao dr. Hans Plendl te je ta inačica sustava Lorenz nazvana X Gerat, a radio je na frekvenciji od 66 do 75 kHz. Načelo rada sustava je sljedeće: postoje četiri usmjerena radiosnopa, od kojih je jedan vodeći, a tri poprečna. Po vodećem snopu avion leti i oko 30 do 50 km ispred cilja nailazi na prvi poprečni snop koji služi za upozorenje. Na tom mjestu avion zauzima potrebnu visinu i brzinu. Na nekih 20 km od cilja nailazi na drugi poprečni snop te pritom navigator pritiskom na dugme uključuje posebni dvostruki kronometar i prva od njegovih kazaljki započinje svoje kružno gibanje. Na 5 km ispred cilja avion nailazi na posljednji poprečni snop. Navigator pritom pritiskom na dugme zaustavlja prvi kronometar i aktivira drugi koji pak ide trostrukom brzinom. Kada kazaljka drugog kronometra dostigne kazaljku prvog, spoje se kontakti koji aktiviraju uređaj za automatsko odbacivanje bombi. S obzirom na to da drugi kronometar ima tri puta veću brzinu od prvog i da je prvi radio tijekom puta od 15 km, to će do automatskog odbacivanja bombi doći na udaljenosti od 5 km od posljednjeg poprečnog snopa. Domet tog sustava je bio oko 300 km s točnošću od nekoliko stotina metara. Sustav je bio rafinirano zamišljen i u potpunoj usklađenosti s njemačkom vojnom doktrinom koja je ignorirala postojanje britanske protuzrakoplovne obrane. Jedino je ovakvim razmatranjem moguće objasniti potrebu održavanja strogo pravocrtnog leta na zadanoj visini s konstantnom brzinom zadnjih 20 km ispred cilja, što je zapravo idealno za protuzrakoplovno topništvo.

Nijemci su i na području izrade radarskih uređaja u predratnim godinama imali velike uspjehe. Već su 1936. godine izradili prvi radar za zračno motrenje Freya s dometom od oko 80 km. Radio je na valnoj duljini od 2 do 2,4 m. Radar je bio vrlo kvalitetan i s malim modifikacijama se održao do kraja rata. U trenutku stupanja u rat s Velikom Britanijom, Nijemci su imali aktiviranih osam radarskih postaja Freya, dva komada Helgoland, dva komada Sylt, dva komada Wangeroogea, jedan Borkum i jedan Nordeiney koje su pokrivale njemačku obalu i prostor Nizozemske i Danske.

Primjena elektroničkog djelovanja tijekom II. svjetskog rata
U II. svjetski rat sve zaraćene snage su ušle, za to vrijeme, jako dobro opremljene elektroničkim sustavima za djelovanje i protudjelovanje. Istodobno su sve zaraćene strane užurbano radile na razvoju novih metoda i sustava te pritom nisu birale sredstva kako bi se domogle podataka o elektroničkim sustavima neprijatelja. Rabile su se metode zračnog izviđanja, elektroničkih zračnih i zemaljskih izviđanja, saslušavanje zarobljenika, ispitivanja sustava oborenih aviona, a u posebnim slučajevima su se provodile i diverzantske akcije radi zapljene tehničke dokumentacije i vitalnih dijelova uređaja. Njemačka prislušna služba Mithorzentralle je radioizviđanjem i goniometriranjem do početka lipnja 1940. otkrila raspored francuskih snaga južno od Esme jer Francuzi pred njemački napad nisu zaustavili radiopromet. Tijekom napada na tadašnji Sovjetski Savez, Nijemci su radioprisluškivanjem dolazili do dragocjenih podataka sve dok sovjetske postrojbe nisu osigurale i počele provoditi rigoroznu radiodisciplinu i tajnost. Na ratištu u Libiji Britanci su tijekom studenoga 1941. godine proveli prvo ometanje njemačko-talijanskih tenkovskih veza koje su radile na frekvencijama od 27 do 37,5 MHz. Ometanje je provođeno frekventno moduliranim predajnicima snage 50 W, montiranim na bombardere Velington. Ometači, iako tada neusavršeni, postigli su veliki uspjeh. Na ratištu u Sjevernoj Africi Nijemci su 1941. godine, poznavajući slabost engleskog radioprometa, organizirali snažnu prislušnu službu i pomoću nje vrlo brzo došli do rasporeda i organizacije savezničkih jedinica.  Prekidanje radioveza aktivnim ometanjem neprijateljskih radiostanica ili radiokanala imalo je u II. svjetskom ratu vrlo ograničenu primjenu jer je postojala opasnost ometanja vlastitih kanala. Elektronička djelovanja i protudjelovanja su se razvila u pravi tajni rat koji je tadašnji premijer Velike Britanije W. Churchill nazvao “Čarobnjački rat”. Učinkovitost savezničkih elektroničkih djelovanja i protudjelovanja ilustrira i izjava dr. Jozefa Goebelsa koji je na savjetovanju kod Hitlera izjavio:”Velika je sramota kako nas neprijatelj u zračnom ratu vuče za nos. Svaki mjesec provode nove metode napada, a nama trebaju tjedni pa i mjeseci za učinkovito suprotstavljanje”.

Danijel VUKOVIĆ