Danas u vrijeme globalizacije od ključne važnosti za nacionalnu sigurnost i funkcioniranje ekonomije jest osiguravanje slobodnog protoka trgovine svjetskim morima. Terorizam, piratstvo ili bilo koji oblik asimetričnog ratovanja u mogućnosti su ozbiljno poremetit slobodnu trgovinu i znatno podići cijene transporta energenata što bi dovelo do rasta svih drugih usluga u svijetu i uzrokovalo produbljenje krize u koju je svijet nedavno zapao

Oceani prekrivaju tri četvrtine površine zemlje, tri četvrtine svjetske populacije živi u zoni od 175 km udaljenosti od mora. Unatoč razvijenom kopnenom transportu i sve dostupnijem zračnom prometu, more je i dalje ključ za svjetsku trgovinu jer oko 90 % trgovine se odvija morskim putom. Ako uzmemo navedene podatke, možemo reći da je danas važnost mora veća nego ikad. Također, morski pojas oko neke države dobiva na važnosti ako su u njemu pronađene prirodne zalihe čime raste potencijal za izbijanje oružanog sukoba, i stoga svaka zemlja koja želi provoditi suverenitet nad svojim teritorijalnim morem kao strateški imperativ ima stvaranje jake mornarice.

U povijesti ima mnogo primjera gdje su države koje su zanemarivale važnost mora skupo platile taj svoj nemar, neke čak i svojom nezavisnošću, dok su jake pomorske sile gospodarski i vojno jačale. Ne treba posebno naglašavati da pomorska snaga odražava status i snagu neke države, primjerice ako promotrimo stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, vidjet ćemo da je svaka od tih država, barem u nekom dijelu svoje povijesti, bila pomorska velesila.

Tijekom američkog građanskog rata, general Unije Winfield Scott smislio je plan “Anakonda” sa svrhom pomorske blokade konfederacijskih luka koja bi dovela do potpunog ekonomskog kolapsa Konfederacije, i postupno do vojnog poraza. Lincoln je plan prihvatio i u svibnju 1861. počela je puna blokada luka Konfederacije koja je dovela do nestašice hrane, ratnog materijala i hiperinflacije. Također, glavni izvozni proizvod Juga – pamuk nije mogao biti izvezen tako da je gospodarstvo bilo pred slomom jer nije moglo podnijeti goleme troškove rata. Nakon bitke kod Forth Fishera u Sjevernoj Karolini u siječnju 1865., jedina preostala luku Konfederacije Wilmington, bila je izgubljena. Smatra se da je ključan faktor u pobjedi Unije nad Konfederacijom bila upravo ta pomorska blokada, uz izvrsnu željezničku mrežu koja je omogućavala brzo i jeftino premještanje trupa i streljiva.

Jedan od poznatijih geostratega koji govori o važnosti pomorske sile i visoki časnik američke mornarice, Alfred Mahan, tvrdio je da je kontrola trgovine na moru ključna za dobivanje rata, jer ako jedna strana drugoj onemogući korištenje komunikacije morem, neizbježan je kolapsa ekonomije, a time i vojni poraz. Mahan je, osim jake vojne mornarice, bio zagovaratelj stvaranja jake brodograditeljske industrije i trgovačke flote, te njihove upotrebe za vrijeme mira sa ciljem uspostave prekomorskih kolonija i privilegiranog pristupa svjetskim tržištima.

Koliko su Mahanove teze točne možemo vidjeti na primjeru iz Drugog svjetskog rata i bitke za Atlantik. Britanski premijer Winston Churchill, u svojim memoarima napisao je da je prijetnja njemačkih podmornica bila jedina stvar koje se istinski bojao u ratu. Nakon što su Norveška i Francuska pale pod kontrolu nacističke Njemačke, zapovjednik njemačke ratne mornarice, Karl Dönitz je dobio je priliku uspostaviti podmorničke baze bliže Britaniji i omogućiti Focke Wolf 200 “Condor” avionima da teroriziraju savezničke konvoje. Njemački početni uspjesi gotovo su doveli do poraza Britanije, jer trgovačka flota nije mogla dopremati naftu, hranu, i ratni materijal iz SAD u Britaniju. Prema nekim podacima od pada Francuske u 6. mjesecu 1940. pa do kraja godine potopljeno je 3 milijuna tona savezničkog brodovlja, a stvari su se još više pogoršale uvođenjem, “Wolfsrudel” taktike, kojom bi preko dana 1 podmornica pratila konvoj, a preko noći bi ga koordinirano napala čitava grupa podmornica. Za Britaniju je bila kritična 1943. godina, jer je oko 200 njemačkih podmornica potapalo više trgovačkog brodovlja nego što su u tom času saveznička brodogradilišta gradila, a britanske rezerve nafte su bile pri kraju. Tako je Dönitz bio blizu dobivanja bitke za Atlantik čime bi savezničke komunikacije bile presječene i time bi iskrcavanja u Sjevernoj Africi, Italiji i Normandiji zasigurno bila onemogućena. Preokret se desio uvođenjem agresivnijih taktika koje su uključivale patrole aviona “Catalina” i B-24 “Liberator”, zatim uvođenje nosača aviona u pratnju konvoja, razbijanje njemačke pomorske šifre i masovnu proizvodnju brodova klase “Liberty” kojima je transportirana vojska i vojna opreme uoči Dana D i Operacije Overlord. Bitka za Atlantik bila je najduža kampanja rata jer je trajala od prvog dana izbijanja sukoba pa sve do kapitulacije Njemačke. U njoj su njemačke podmornice potopile oko 3000 savezničkih brodova i pritom je oko 80 000 savezničkih mornara izgubilo živote. Neki vojni analitičari smatraju je ključnom kampanjom rata, jer bi bez uspjeha na Atlantiku bile dovedene u pitanje sve ostale savezničke kampanje – od El Alameina do Ardena.

Nove sigurnosne prijetnje nakon Hladnog rata
Sovjetski Savez je tijekom sedamdesetih godina rasporedili velik broj interkontinentalnih balističkih raketa, držao jake vojne snage u Istočnoj Europi i počeo je ugrožavati američku pomorsku dominaciju jačanjem svoje mornarice. Vježbom “Okean 75” održanoj 1975. godine, u kojoj je sudjelovalo više od 200 ratnih brodova, poslali su jasnu poruku Amerikancima. Odgovor američke administracije predsjednika Reagana na sovjetsku prijetnju, bio je postavljanje Pershing II raketa u Europi, zatim jačanje tzv. First strike capabilitya uvođenjem B-1 bombardera, te izgradnja brojnije i modernije mornarice. Tako su u osamdesetim godinama razvijeni oružani sustavi koji i danas čine kičmu američkih navalnih snaga, primjerice izgrađena je prva nuklearna podmornica klase “Ohio” opremljena s “Trident” balističkim raketama ili pak krstarice klase “Ticonderoga” opremljene “Tomahawk” krstarećim raketama. Rezultat tog golemog pothvata bilo je stvaranje najjače mornarice na svijetu, koja je nakon raspada Sovjetskog Saveza izgubila svog glavnog rivala.

Dok je Hladni rat bilo razdoblje u kojem je postojala mogućnost sveopćeg sukoba između dva suprostavljena bloka s ogromnim pomorskim snagama, svjetske mornarice u 21. stoljeću su okrenute novim sigurnosnim izazovima, širenju međusobne suradnje i stvaranju kolektivne pomorske sigurnosti. Dolazi do pomaka fokusa sa čisto vojne uloge na nove zadaće mornarice, kao što su borba protiv krijumčarenja ljudi i narkotika, sprečavanje proliferacije oružja za masovno uništenje, te suzbijanje piratstva i terorizma. Piratstvo i terorizam niču u regijama gdje cvijeta pomorska aktivnost, ali gdje zbog političke ili ekonomske nestabilnosti ne postoji adekvatno osiguravanje pomorske sigurnosti. Vidjeli smo kako današnji pirati imaju napredne komunikacijske uređaje, dobro su naoružani i koriste se brzim gliserima što im omogućava da presreću veće trgovačke brodove i tankere. Takve mogućnosti se mogu koristiti i za terorističke akcije, na primjer teroristi bi mogli nanijeti goleme ljudske i materijalne gubitke koristeći tanker pun nafte ili ukapljenog plina kao nekonvencionalno eksplozivno sredstvo. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni tradicionalnu ulogu mornarice u tzv. oružanoj diplomaciji i prevenciji sukoba, naime često i sama prisutnost mornaričke borbene grupe u nekoj regiji može odvratit razne režime od započinjanja regionalnih konflikata (primjerice mnoge vojne doktrine tvrde kako je sprečavanje rata jednako bitno kao i dobivanje rata).

Važnosti svjetskog tranzita nafte i ukapljenog plina objasnit ćemo na primjeru najjačeg svjetskog gospodarstva – onog Sjedinjenih Država. Američki predsjednik George Bush izjavio je 2006. godine u svom State of the Union Addressu, da je SAD suočen s velikim problemom, a to je da je američko gospodarstvo ovisno o uvozu nafte, a da se taj uvoz velikim dijelom pokriva iz nestabilnih dijelova svijeta. Srednji Istok, odgovoran je za 20 posto američke potrošnje nafte i općenito je najvažnije strateško naftno područje u svijetu koje pokriva oko 40 posto svjetskog izvoza nafte. To područje smatra se izrazito nestabilnim.

Zgodno je navesti primjer francuskog tankera “Limburg” koji je napadnut samoubilačkim čamcem u listopadu 2002. godine ispred obale Jemena. Odgovornost za taj napad je preuzela Al-Qaida. Inače dvije godine ranije, Al-Qaida je izvela još jedan napad na zapadne pomorske interese. Naime, u listopadu 2000. godine samoubilačkim napadom oštećen je američki razarač USS Cole dok je bio usidren u luci u Adenu. Nećemo pretjerati ako kažemo da je prisutnost pomorskog terorizma uvelike promijenila prirodu nekonvencionalnih prijetnji koje mogu imati globalne posljedice.

Na NATO summitu u Rigi 2006. godine, prvi put se spominje važnost osiguravanja tzv. energy securitya. U deklaraciji summita, rečeno je da sigurnosni interesi saveza mogu biti ugroženi prekidom opskrbe vitalnim energentima. U tom kontekstu dodano je kako će biti razmotrene najveće prijetnje opskrbi energijom i upotreba NATO-vih resursa u osiguravanju energetske sigurnosti svojih saveznika . Također i na zadnjem summitu NATO-a u Bukureštu, na kojem je Hrvatska dobila pozivnicu za članstvo, su izneseni principi na kojima će NATO saveznici surađivati u širenju međunarodne i regionalne suradnje, razmjeni informacija i pružanju podrške u osiguravanju energetske infrastrukture. Tom prilikom objavljeno da će se voditi računa na koordiniranju tih napora sa međunarodnom zajednicom, zemljama partnerima i organizacijama koje su specijalizirane na području energetske sigurnosti.

Strateški važni prolazi u kriznim područjima
Nekoliko je ključnih pomorskih putova za tranzit energenata i robe, to su Sueski kanal, Hormuški tjesnac, Malajski tjesnac, tjesnac Bab-el-Mandeb, te Giblartar i Bospor. Svi navedeni morski prolazi nalaze se u regijama gdje postoji mogućnost izbijanja terorizma ili izbijanja regionalnog sukoba. Podsjetimo se događaja iz 1956. kad je egipatski predsjednik Nasser proglasio nacionalizaciju Sueskog kanala, nakon čega dolazi do rata s Izraelom i vojne intervencije Francuske i Britanije koje su nacionalizaciji kanala vidjele opravdanje za intervenciju. Kao odgovor na britansko – francuske vojne akcije,  Nasser je naredio blokadu kanala, što je imalo za posljedicu porast cijena nafte jer su tankeri morali ići dužom rutom preko Južne Afrike do Europe. Unatoč vojnom porazu, Egipat je zadržao suverenitet nad kanalom, jer nakon prijetnje SSSR-a da će izvršit vojnu intervenciju na strani Egipta, SAD je izvršio pritisak na Francuze i Britance da se povuku, nakon čega na Suez dolaze promatrači UN-a. Nakon prestanka sukoba, trebalo je niz mjeseci da se otkloni blokada i kanal ponovno otvori za promet. Danas u vrijeme globalne energetske ovisnosti, sličan bi sukob imao katastrofalne posljedice za svjetsko gospodarstvo.

Odgovor međunarodne zajednice na problem piratstva u Somaliji
Jedna od rastućih prijetnji jest piratstvo, koje ugrožava sigurnost transporta različitih vrste roba u oceanima i eksploataciju prirodnih resursa poput prirodnog plina, nafte ili ribljeg bogatstva. Najugroženija područja su Malajski tjesnac i vode oko Singapura, Indijski ocean i pojas mora ispred Somalijske obale. U vodama oko Somalije je zabilježen toliki porast piratske aktivnosti (odgovorni za 30 posto piratskih aktivnosti u svijetu) da je međunarodna zajednica na čelu s SAD-om odlučila poslati svoje brodove na rub Istočne Afrike. Neprimjetne, male brze brodice (često zakamuflirane kao ribarske brodice ili mali transportni brodovi) idealne su za pirate koji lako savladavaju mali broj članova posade na tankerima ili teretnim brodovima . Nakon Hladnog rata, smanjen je broj pomorskih patrola omogućivši organizirano piratstvo, pogotovo u uskim morskim prolazima kao što su Malajski tjesnac ili Adenski zaljev, koji su prometno zagušeni i u kojima radi kontrole i navigacije brodovi moraju smanjiti brzinu, pritom postajući lake mete za pirate. O rastućem trendu piratstva govore sljedeći podaci izneseni od strane Inernational Maritime Bureaua, naime tokom 2006. godine izvedena su 239 piratska napada, a tokom 2007. taj se broj povećao na 263 što predstavlja povećanje za oko 10 posto. Odgovor na rastući trend piratstva u Somaliji bio je slanje “Combined Task Force 150” s ciljem patroliranja u Adenskom i Omanskom zaljevu, Arapskom i Crvenom moru i Indijskom Oceanu. Inače, Task Force 150 je pomorska komponenta anti-terorističke operacije “Enduring Freedom”, i od kolovoza je nad njim zapovjedništvo preuzela Danska, a u njoj sudjeluju brodovi iz različitih zemalja, od Britanije i SAD-a do Pakistana i Australije.

Navedenim područjem prolaze tankeri prema Sueskom kanalu koji čine oko 30 posto svjetskog tranzita nafte i upravo su se tu zbile mnoge otmice, od kojih možemo kao primjere navesti dvije otmice u studenom, onu japanskog tankera Chemstar Venusa nakrcanog kemikalijama i otmica saudijskog supertankera Sirius Stara (natovaren s 2 milijuna barela nafte u vrijednosti 100 milijuna dolara). Uz to treba dodati da je oko 10 otetih tankera i teretnih brodova usidreno ispred somalijske obale, zajedno sa 300 zatočenih članova posade koji čekaju plaćanje otkupnine. Samo tijekom 2008. godine razne su kompanije piratima na tom području isplatili oko 30 milijuna eura otkupnine i sigurno je da će oko 15 000 brodova, koji godišnje prolaze tim područjem prema Crvenom moru biti i dalje primamljiv plijen za pirate. Česta meta napada bio je i UN-ov World Food Programme koji dostavlja oko 35 000 tona pomoći u hrani u Somaliju mjesečno. Kao odgovor na prijetnje isporuci humanitarne pomoći u Somaliju, NATO je studenom pokrenuo operaciju Allied Provider. Američki general John Craddock, inače visoko pozicionirani zapovjednik u NATO-u, izjavio je kako ta operacija pokazuje odlučnost saveza da brzo i odlučno odgovori na novonastale sigurnosne izazove u svijetu. O uspješnosti operacije govori podatak da od pokretanja operacije do danas ni jedan brod koji je nosio hranu nije napadnut makar je 2008. godina bila najgora što se piratstva u Somaliji tiče. EU je također objavila da pokreće svoju Operaciju Atlanta u kojoj će participirati brodovi iz Belgije, Francuske, Njemačke, Litve, Španjolske, Nizozemske, Švedske i Britanije. Misija će biti pokrenuta u prosincu, vodstvo će preuzeti Britanija i bit će to prva pomorsko vojna misija EU. U operaciji će sudjelovati minimalno 7 brodova uz odgovarajuće nadzorne zrakoplove s ciljem osiguravanja ranjivih brodova koji transportiraju humanitarnu pomoć u Somaliju i borbe protiv gusarstva u regiji općenito.

Suradnju sa NATO-om i EU oko problema piratstva u regiji najavili su i Rusi. Naime, nakon što su somalijski pirati u rujnu oteli ukrajinski brod Faina koji je transportirao tridesetak tenkova i drugu ratnu opremu namijenjenu Keniji, svoj udio na osiguravanju tog kritičkog plovnog puta između Afrike i Azije dat će i Rusija, koja je odlučila poslati svoje ratne brodove u vode ispred Somalije. Dmitrij Rogozin, ruski ambasador pri UN-u, rekao je u studenom kako zajedničke pomorske patrole NATO-a i EU neće bit dovoljne da bi se problem riješio, te da bi zapad trebao koordinirati uništenje baza somalijskih gusara na tlu s Rusijom.

Osiguravanje energetskih resursa i energetske infrastrukture postaje sve bitnijom zadaćom mornarice. Sve brži rast populacije u svijetu pratiti će i porast rast industrije. Kako će energetske potrebe rasti, tako će rast i potreba za osiguravanjem nafte i plina iz alternativnih nalazišta sa offshore bušotina. Mornarica će igrat ključnu ulogu zaštiti važnih luka, pomorskih putova, te obalne energetske infrastrukture poput nuklearnih elektrana, kemijskih postrojenja, naftovoda, rafinerija nafte, robnih terminala, mostova i sl. U sigurnosnim operacijama će doći do podjele zadaća između obalne straže i mornarice u zaštiti suvereniteta nad teritorijalnim vodama i zaštiti resursa u transnacionalnim zonama ekonomskog interesa.

U vrijeme kad najjače svjetske ekonomije postaju sve jače integrirane, važno je da države rade na stvaranju kolektivne sigurnosti, surađujući međusobno i surađujući sa međunarodnim organizacijama na polju pomorske sigurnosti. Ta suradnja se posebice odnosi na kontrolu strateški važnih morskih prolaza na ulazu u Crveno more, Perzijski zaljev ili Južnokinesko more jer tu prolazi većina ruta za tranzit nafte. U spomenutim područjima se, zbog nedostatka jačih mornaričkih snaga i prisutnosti regionalnog rivalstva, otvorio prostor za terorističke aktivnosti i piratstvo. Da bi se suzbile navedene opasnosti bit će nužna suradnja najvećih svjetskim konzumenata nafte, što znači da će Zapad trebati intenzivirati suradnju sa zemljama poput Indije ili primjerice Kine.

Teroristi su shvatili da uspješni napadi na području pomorstva mogu uspješno uzdrmati regionalne ili svjetske ekonomske tokove. Iz terorističkih napada 11. 9. 2001. godine na New York i Washington, vidjeli smo potencijal korištenja transportnih sredstava u nanošenju velike ljudske i materijalne štete. Terorističke organizacije mogu izvesti samoubilački napad manjim brodicama kao u slučaju napada na francuski tanker Limburg ili pak iskoristiti kinetičku energiju većeg trgovačkog broda kako bi se zabili u tanker ili offshore platformu. Također, ne smijemo zaboraviti da se mogu koristiti i konvencionalnim oružjima kao što su mine, koje su lako dostupne, ne zahtijevaju veliku stručnost i teško se otkrivaju.

Stealth tehnologija i sofisticirana elektronička oprema kojom raspolažu suvremene mornarice, čini ih idealnim za prikupljanje informacija i suzbijanje terorističkih prijetnji. Također, važnost mornarice treba razmotrit kroz vojnu diplomaciju, jer sama prisutnost jake mornarice može služiti kao sredstvo odvraćanja i spriječiti izbijanje regionalnih konflikata u ključnim područjima za osiguravanje energetske sigurnosti. Bitno je napomenuti da mornarica ni jedne države neće moći odgovoriti na sigurnosne izazove sutrašnjice, ako se samo osloni na svoje vojne mogućnosti ili samostalno djelovanje. Zato će biti potrebna globalna suradnja, jačanje interoperabilnosti sa državama partnerima, prikupljanje i razmjena informacija, te bolje razumijevanje prirode novih opasnosti s kojima smo suočeni.

Ivan GUBERINA