Deklaracijom između EU i NATO-a iz 2002. godine ustvrđene su osnove strateškog partnerstva u području upravljanja krizama te je pozdravljen razvoj Europske sigurnosne i obrambene politike (ESOP) kao instrumenta EU koji bi trebao imati sposobnosti vođenja operacija upravljanja krizama (uključujući i vojne operacije) u područjima gdje NATO nije angažiran

Sve do 2000. godine, između NATO-a i Europske unije nije postojao nikakav službeni odnos. Prije toga, tijekom devedesetih godina, Zapadnoeuropska unija (Western European Union, WEU) je djelovala kao svojevrsni most između NATO-a i onih europskih zemalja koje su težile izgradnji snažnijeg europskog obrambenog i sigurnosnog identiteta unutar NATO-a.

Stanje se promijenilo 1999. godine kada su čelnici EU-a, u kontekstu sukoba na Balkanu, u sklopu Europske unije odlučili u suradnji s NATO-m osnovati Europsku obrambenu i sigurnosnu politiku (ESOP), te preuzeti odgovornost za većinu funkcija koje je do tada obavljala Zapadnoeuropska unija. Sljedeće su godine NATO i Europska unija počele razvijati okvir za suradnju i konzultacije. Iz toga je proizašao razvoj strateškog partnerstva između dviju organizacija te dogovori Berlin Plus, koji nude pristup zajedničkim sredstvima i sposobnostima NATO-a i mogućnosti za vojne operacije predvođene Europskom unijom. Spomenutim novonastalim odnosima uspostavljena je osnova za razvoj NATO-EU suradnje na području upravljanja kriznim situacijama na Balkanu, kao i za razvoj suradnje na ostalim područjima. Do takovog razvoja situacije došlo je, između ostalog, iz razloga što su europske države članice NATO-a uvidjele da se u procesu postizanja istinskih europskih vojnih sposobnosti trebaju izbjegavati sve nepotrebne duplikacije zapovjednih struktura, osoblja za planiranje, te vojnih sredstava i sposobnosti koje već postoje u sklopu NATO-a. Štoviše, takvim pristupom jačao bi se europski doprinos misijama i akcijama Saveza, odgovarajući istodobno na cilj Europske unije o razvoju zajedničke vanjske i sigurnosne politike kao i na cjelokupnu potrebu veće ravnoteže unutar transatlantskog partnerstva.

Berlin plus dogovori
Deklaracijom između EU i NATO-a iz 2002. godine ustvrđene su osnove strateškog partnerstva u području upravljanja krizama te je pozdravljen razvoj Europske sigurnosne i obrambene politike (ESOP) kao instrumenta EU koji bi trebao imati sposobnosti vođenja operacija upravljanja krizama (uključujući i vojne operacije) u područjima gdje NATO nije angažiran. Osnovna načela buduće suradnje su: partnerstvo, suradnja, međusobne konzultacije, dijalog, jednakost i poštovanje autonomije organizacija u procesu donošenja odluka, poštovanje interesa država članica i EU i NATO-a, poštovanje načela Povelje UN-a te razvoj uzajamno podupirujućih vojnih sposobnosti.

Formalni okvir za Berlin plus dogovore usvojili su Glavni tajnik NATO-a i Glavni tajnik/visoki predstavnik za Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a, 17. ožujka 2003 . Namjera tog dokumenta bila je uspostaviti temelje za sveobuhvatne odnose i suradnju dviju organizacija, te razraditi modalitete suradnje koja uključuje i NATO članice koje nisu članice EU (Island, Norvešku i Tursku). Berlin plus dogovori utemeljeni su na spoznaji da zemlje članice obiju organizacija imaju samo jednu postavu oružanih snaga (single set of forces), te ograničene resurse na raspolaganju. U postojećim okolnostima, a i radi izbjegavanja nepotrebnih duplikacija Berlin plus dogovori se zapravo odnose na situaciju da operaciju vodi EU, ali uz korištenje NATO-ovih sposobnosti i sredstava. Berlin plus se odnosi na tri područja koja su izravno u vezi s provođenjem operacija: pristup EU-a NATO-ovom sustavu planiranja, opcije zapovijedanja za operacije predvođene EU-om i korištenje NATO-ovih sredstava i sposobnosti. Prema tome, NATO osigurava EU pristup procesu planiranja na dva načina. Prvi, u slučaju kada EU još nije odlučila o vođenju određene operacije, na način da se NATO (Supreme Headquarters Allied Powers Europe-SHAPE) uključi u proces izrade dokumenta EU vojnog osoblja kojim se razrađuju vojno-strateške opcije. Drugi način, u slučaju da EU vodi operaciju uz korištenje NATO-ovih sposobnosti i sredstava, NATO će osigurati resurse za provođenje operativnog planiranja.

U slučaju da se EU odluči koristiti NATO-ovim resursima za zapovijedanje operacijom, zamjenik glavnog zapovjednika za Europu (DSACEUR-uvijek Europljanin) je primarni kandidat za zapovjednika EU operacije. U tom slučaju SHAPE postaje zapovjedništvo operacije. Ostali zapovjedni elementi potrebni za provođenje EU operacije (zapovjednik snaga operacije, njegovo zapovjedništvo u području operacije i dr.) mogu odrediti NATO ili EU. Nadalje, ako se EU odluči koristiti NATO-im sposobnostima i sredstvima, NATO je za tu svrhu sastavio popis sposobnosti i sredstava koje je spreman staviti na raspolaganje. Isto tako definirani su načini korištenja, te pravni i financijski okvir. U praksi to znači da će se, po konkretnom zahtjevu EU, sklopiti sporazum između NATO-a i EU kojim će se točno odrediti uvjeti korištenja sredstava i sposobnosti, ali sa zadržavanjem mogućnosti da ih NATO može povući iz razloga nepredviđenih okolnosti (npr. napada na neku od članica NATO-a, tj. pozivanja na čl. 5. Sjevernoatlantskog ugovora).

Prvi praktični primjer primjene Berlin plus aranžmana bila je operacija “Concordia” u Makedoniji, a to je ujedno bila i prva vojna operacija upravljanja kriznim situacijama predvođena EU-om. U navedenoj operaciji sudjelovalo je oko 300 vojnika država članica EU s namjerom osiguranja promatrača EU i OESS-a tijekom implementacije Ohridskog sporazuma. U skladu s Berlin plusom, zapovjednik operacije bio je zamjenik glavnog zapovjednika za Europu (DSACEUR), dok je EU osigurala ostale zapovjedne elemente (zapovjednika snaga operacije u Skopju, te u Združenom zapovjedništvu snaga Napulj – JFC Naples). Kasnije je vojna operacija “Concordia” zamijenjena civilnom EU operacijom “Proxima” sa zadaćom nadziranja i savjetovanja makedonske policije u borbi protiv organiziranog kriminala. “Proxima” je okončana 14. prosinca 2005. i zamijenjena sa savjetodavnim policijskim timom (EUPAT).
Na NATO samitu u Istanbulu 2004. godine odlučeno je da će NATO do kraja iste godine okončati operaciju SFOR (Stabilisation Force) u Bosni i Hercegovini, pa je EU donijela odluku da će nastaviti misiju implementacije vojnih aspekata Daytonskog sporazuma i održavanja mira i sigurnosti, pod nazivom operacija “Althea”. Navedena operacija koju provode snage država članica EU je također primjer korištenja NATO-ovih resursa po načelima Berlin plus dogovora. Primijenjena je ista shema kao i kod operacije “Concordia”; zamjenik Glavnog zapovjednika snaga za Europu (DSACEUR) je zapovjednik operacije, Združeno zapovjedištvo snaga Napulj je odgovorno za izvlačenje snaga u slučaju potrebe, a zapovjednik snaga operacije je iz EU. NATO je ostao prisutan u BiH preko stožera u Sarajevu sa zadaćom pružanja pomoći u procesu preustroja obrambenog sustava, suzbijanja terorizma i potpori Međunarodnom sudu za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

Osim spomenutih aranžmana, suradnja između NATO-a i EU postoji i na području razvoja vojnih sposobnosti, čiji je prvenstveni cilj razvoj uzajamno podupirujućih, a ne konkuretnih sposobnosti. U tu svrhu ustanovljena je u svibnju 2003. radna grupa NATO-a i EU koja se bavi razvojem vojnih sposobnosti (“NATO-EU Capability Group”). Tako su NATO-ovi stručnjaci savjetodavno pomogli pripreme i kasniju provedbu Akcijskog plana europskih sposobnosti (European Capability Action Plan-ECAP ), ustanovljenog u studenom 2001.

Težnja ECAP-a je osigurati vojne snage i sposobnosti potrebne za ispunjenje uvjeta Glavnih ciljeva EU-a (Headline Goal) utvrđenih u Helsinkiju 1999. godine. Upravo radna grupa NATO-a i EU djeluje s namjerom uzajamnog podupiranja inicijativa sposobnosti Saveza i ECAP-a i ispitivanja odnosa između NATO-vih Snaga za brzi odgovor (NATO Response Force) i novoutemeljenih EU Borbenih skupina (Battle Groups). Razmjenom informacija o njihovom djelovanju, konzultacijama i kontaktima na razini stručnjaka i osoblja, te zajedničkim sastancima, NATO i EU zajednički su krenuli u borbu protiv terorizma, širenja oružja za masovno uništenje (WMD), stanja u Moldovi, mediteranskih pitanja i suradnje u Afganistanu. Ostala područja razmjene informacija čine zaštita civilnog stanovništva protiv kemijskog, biološkog, radiološkog i nuklearnog napada, civilno planiranje za slučaj izvanrednog stanja, te pitanja i problemi vezani uz proliferaciju oružja za masovno uništenje. Suradnja može ponekad obuhvaćati i uzajamno sudjelovanje na vježbama. Tako je, primjerice, u studenom 2003. godine održana prva zajednička vježba upravljanja kriznim situacijama NATO-a i EU-a ( CME/CMX 03). Temeljila se na nizu postojećih Berlin Plus dogovora, a cilj je bio vidjeti kako će djelovati zamišljeni EU planovi korištenja NATO sredstava i sposobnosti u EU operacijama u kojima NATO kao cjelina ne sudjeluje.

Institucionalni okvir suradnje NATO-a i EU obuhvaća i zajedničke sastanke ministara vanjskih poslova (dva puta godišnje); najmanje tri sastanka semestralno na razini veleposlanika Sjevernoatlantskog vijeća i Političkog i sigurnosnog odbora EU-a (poznati kao sastanci NAC – PSC-a); te sastanke Vojnih odbora (dvaput semestralno).

Suradnja izvan okvira Berlin plus dogovora

NATO i EU surađuju i izvan okvira Berlin plus dogovora. Najbolji primjer je pružanje logističke potpore Sudanu za Darfur u svrhu zaustavljanja daljnjeg nasilja. Afrička unija je 25. travnja 2005. godine zatražila i od NATO-a i EU logističku pomoć. Obje organizacije su odlučile pomoći i to osiguranjem strateškog zračnog prijevoza za snage Afričke unije, a EU je odlučila osigurati pomoć u vojnom planiranju i obuci civilne policije (zaključci Vijeća EU 23. svibanj 2005.) Nadalje, obje organizacije svaka na svoj način rade na uspostavi i osiguranju sigurnosti i stabilnosti u Iraku. NATO, osnivanjem misije u svrhu uvježbavanja snaga sigurnosti u Iraku i izvan Iraka (NTM) te koordiniranjem pomoći u opremi i obuci koje doniraju članice i partneri. EU je pak pokrenula prvu integriranu civilnu misiju u sklopu ESOP-a s namjerom uspostave i jačanja pravosudnog sustava i to obukom 770 iračkih službenika.

U skladu s dokumentom koji govori o NATO-EU konzultacijama, planiranju i operacijama, kojeg je odobrilo Vijeće EU u prosincu 2003. (“NATO-EU Consultations, Planning and Operations”), EU je 2005. u sklopu SHAPE-a uspostavila ustrojbenu cjelinu za vezu (EU cell at SHAPE), a isto tako je NATO uspostavio svoju cjelinu za vezu u sklopu Vojnog osoblja EU (NATO liaison team at the EUMS). Ti aranžmani usmjereni su na provođenje koordinacije na operativnoj razini.

U srpnju 2003. NATO i EU usuglasile su policy paper kojim se definira politika prema Zapadnom Balkanu (“Concerted Approach for the Western Balkans”), koji uključuje važna područja suradnje, kao što su obrana, reforma sigurnosnog sektora i jačanje vladavine prava, te ističe da obje organizacije imaju zajedničku viziju i obvezu stabiliziranja regije. Premda je koordinacija između NATO-a i EU danas u potpunosti institucionalizirana te postoje gotovo svakodnevni kontakti osoblja, situacija nije baš tako “ružičasta”. Ako pitate dužnosnike EU reći će vam da su zadovoljni suradnjom s NATO-om osobito na području operacija (tj. konkretnih pitanja i problema), ali će isto tako reći da stvarno postoje problemi u formatu i u percepciji. Naime, Berlin plus dogovori primjenjuju se samo na NATO članice koje su ujedno EU članice, a isto tako NATO ne prihvaća sudjelovanje EU na sastancima u formatu 25. Na prvi pogled se može učiniti da to i nije neki problem, ali dvije članice EU, ne samo što ne mogu sudjelovati na sastancima, već ne mogu ni primati povjerljivu prepisku između dviju organizacija, a da ne govorimo o interoperabilnosti i standardima. Problem percepcije zapravo se sastoji u dogovorenoj “podjeli zadaća” između EU i NATO. Naime, NATO se trebao baviti operacijama i konfliktima većeg intenziteta i dužeg trajanja, dok bi se EU ograničila na operacije manjeg intenziteta, uglavnom upravljanje krizama. Danas to baš i nije tako. Transformacija NATO-a od isključivo obrambene organizacije u obrambeno-političku organizaciju te sudjelovanje u “tipičnim” operacijama za EU (npr. pomoć Pakistanu nakon potresa, Sudan) predstavlja izvor određenih frustracija u EU. Rješenje se vidi jedino u novom dogovoru koji bi se trebao dogoditi na najvišoj političkoj razini.

Kada i hoće li do takvog dogovora doći nije izvjesno, ali je sigurno da će se suradnja nastaviti po nizu pitanja. To potvrđuje i završna Deklaracija NATO samita održanog u Rigi 28. i 29. studenog 2006. u kojoj je jedan cijeli paragraf posvećen suradnji NATO-a i EU. Činjenica je da navedeni paragraf ne otkriva ništa novo već ponavlja formulu da obje organizacije dijele zajedničke vrijednosti i strateške interese. Nadalje, ističe se da suradnja NATO-EU obuhvaća područja sigurnosti, obrane, upravljanja krizama, uključujući i borbu protiv terorizma, razvoj uzajamno podupirujućih vojnih sposobnosti te civilno krizno planiranje. Kao uspješan primjer implementacije Berlin plus dogovora spominje se operacija EU u BiH “Althea”. Isto tako se navodi želja za boljom i učinkovitijom suradnjom te izbjegavanjem nepotrebnih duplikacija, ali uz poštovanje autonomije obiju organizacija. Paragraf završava rečenicom kojom se kratko i jasno kaže da će jača EU pridonijeti zajedničkoj sigurnosti. Nije li to ipak priznanje EU da se razvojem obrambene dimenzije i vojnih sposobnosti (zapravo ESOP-om) uspjela nametnuti kao ravnopravan partner NATO-u?

Gordana GARAŠIĆ

Foto: EUFOR