U prošlom smo tekstu pojasnili premise na kojima se razvijaju europski dugoročni planovi obrane. Sad ćemo se pobliže pozabaviti načinom provođenja Europske sigurnosne i obrambene politike (European Security and Defence Policy – ESDP)

Sve navedeno u prvom dijelu tek su pretpostavke koje se temelje na dugoročnim predviđanjima razvoja sigurnosnih odnosa u idućih deset do dvadeset godina. No što će se dogoditi ako se Europa suoči s ekonomskim, socijalnim i sigurnosnim promjenama koje nisu predviđene ESDP-om?

Tipični ESDP-ov plan djelovanja u krizama predviđa uporabu vojnih snaga izvan područja Europske unije. Te bi snage trebale biti višenacionalne i ujedinjavati postrojbe više grana. EU je prihvatila ulogu globalnoga sigurnosnog čimbenika. Zbog toga su stvoreni planovi za razvoj potencijala djelovanja na većim (strateškim) udaljenostima i u neprijateljskom okruženju. Takva operacija temeljila bi se na konsenzusu svih članica EU-a pokazujući, između ostalog, i odlučnost Unije da se kriza učinkovito riješi. Takav pristup znači da će u svakoj operaciji morati djelovati združene snage više država. Uz to, EU će morati poboljšati svoje sposobnosti sveobuhvatnog pristupa krizi koji će kombinirati “tvrdi” i “meki” način djelovanja. To će pak tražiti koordinaciju djelovanja civilnih, vojnih, vladinih i nevladinih tijela kako bi se dobio prijeko potrebni združeni efekt pristupa problemu.

Takva intervencija ne će uvijek značiti i uporabu vojne sile. Često će već sama prisutnost višenacionalnih združenih snaga biti dovoljna da se obustave ili spriječe sukobi i pomoći u stabilizaciji državne ili regionalne sigurnosne situacije, a potom i političke. Doista, djelokrug ESDP-ovih misija zahtijeva i prisutnost vojne snage koja će se zasebno prilagođavati posebnim potrebama svake krize. Zbog raznolikosti kriza i snage namijenjene uporabi u takvim misijama morat će imati poseban način obuke, a određeni dio postrojbi morat će biti u stanju povišenog stupnja pripravnosti. Posebni naglasak mora se dati razvoju i nabavi transportne opreme koja će omogućiti brzo prebacivanje snaga u bilo koje područje na Zemlji. Što se tiče uporabe snaga, posebna pozornost bit će dana mogućnosti kontrole dinamike sukoba, smanjenju razine razaranja potrebne za ostvarenje pobjede i brzog zaustavljanja sukoba. Cilj nije “pobjeda” u klasičnom smislu, već umjeren, balansiran pristup interesima svih sukobljenih strana kako bi se stvorili uvjeti za trajan mir (stabilnost krizom zahvaćenog područja). Razina uporabljene sile za postizanje takvih ciljeva, po nekim scenarijima, bit će znatna.

Uspjeh vojne intervencije takve vrste u mnogome će ovisiti o vojnim kapacitetima i sposobnosti djelovanja, ali to često neće biti dovoljno. Podjednako, ako ne i više, ovisit će i o sposobnosti promocije ljudskih prava, vladavine zakona, reforme sigurnosnog sektora, dobrih političkih sustava i djelotvornosti u obračunavanju s međunarodnim kriminalom. Oružane snage samo su jedna komponenta unutar operacija planiranih ESDP-om.  U današnje vrijeme informatike znanje će biti vitalni resurs u oružanim sukobima. Zapovjednici će moći unaprijed ispitati mogućnosti djelovanja i predvidjeti sve rizike i prije početka djelovanja. Umrežavanja i sustavi za obradu podataka jedini pružaju novu mogućnost bržeg donošenja odluka, ali ne jamče i da će sve donesene odluke biti ispravne. Kao i sve dosad razvijene tehnologije i informatička je donijela mnogo poboljšanja i novih mogućnosti ali i nove opasnosti.
Asimetrično ratovanje je postalo sveprisutna tema rasprava i analiza. Pod tim se pojmom podrazumijeva sukob između protivnika s niskim stupnjem tehnološkog znanja, kontroliranog iz jednog centra i bez mogućnosti mrežnog prijenosa podataka i kontrole svojih operacija. Kao protivnici isključivo se podrazumijevaju terorističke i/ili gerilske skupine koje djeluju na nacionalnom ili internacionalnom području. Asimetrični sukob sa sobom donosi i nedefiniranost ciljeva, osim onog globalnog, a to je uspostava demokratskih režima koji će se moći nositi s takvim protivnikom i ograničavati mogućnost njegovog razvoja. Problem je što su ciljevi terorističkih i/ili gerilskih skupina dijametralno suprotni. Oni se svim silama trude razoriti stabilnost režima, njegovu mogućnosti formiranja pravne vlasti i razoriti demokratske strukture kako bi ih nadomjestili svojima. Krajnji je cilj uspostava bitno drukčijeg političkog poretka. Oni naravno “ne igraju po pravilima” ni državnog ni međunarodnog prava, pa su im na udaru podjednako i vojni i civilni ciljevi. Teroristički način djelovanja smatraju jednako legalnim i potrebnim kao i gerilski, a nije im strana ni uporaba oružja za masovno uništavanje (ako ga mogu nabaviti). Takvom će protivniku svaka strana intervencija biti dobar povod za širenje svojih aktivnosti, a istodobno će pokušati iskoristiti svaku (političku) neodlučnost ili slabost jedinstva Europske unije.

Zbog toga svako povećanje kompleksnosti ESDP operacija traži istovremeno pojačavanje političkog jedinstva te jedinstven i čvrst pristup planiranju i (još više) njihovom izvođenju. Uloga oružanih snaga mora biti odlučna, ali i potpomognuta jednako odlučnom potporom utjecajnih (civilnih) instrumenata snage i utjecaja.

Posljedice razvoja sposobnosti
Koje su smjernice razvoja budućih sposobnosti ESDP operacija koje smo prije opisali? Razvoj sposobnosti uvijek pokušava balansirati između dva različita pristupa: prvi bi mogli nazvati učenjem na prošlosti, a tvrdi da su prošla iskustva najbolji smjerokaz za budućnosti; drugi tvrdi da sve veća brzina promjena suvremenog društva donosi i nove, nikad prije zabilježene opasnosti koje treba na vrijeme predvidjeti i razviti odgovarajuće snage za njihovo neutraliziranje. U stvarnosti oba su pristupa ispravna. Na primjer, oslanjanje na dovoljno uvježbane i stručno vođene snage ostaje konstanta dobrog vođenja rata. Ono što se konstantno mijenja je obuka koju vojnici moraju proći i tehnologija kojom se časnici služe kako bi donosili odluke. Nove tehnologije donose promjene u taktici i strategiji, ali uvježbanost i stručnost i dalje ostaju čimbenik koji će presuditi o pobjedniku (bar na bojnom polju). U praksi četiri osnovne odlike imaju presudnu ulogu: sinergija, pokretljivost, selektivnost i održivost.

Sinergija
U budućnosti združene snage će obuhvaćati elemente kopnenih, zračnih, morskih i svemirskih snaga, a njihovo združeno djelovanje trebalo bi dovesti do znatnog povećanja borbene moći povećanjem preciznosti borbenog djelovanja, učinkovitijeg obavještajnog djelovanja i djelotvornije logistike koja će moći dostaviti potrebna sredstva i na prije nedostupna mjesta. I sposobnosti drugih agencija i sudionika, uključujući nevladine organizacije, pridonosit će ishodu operacija. Ulogu medija, čiji se utjecaj nezaustavljivo širi, treba uzeti u obzir već tijekom planiranja operacija. Sinergija svih tih djelovanja stvorit će učinak prijeko potreban za uspjeh operacija uz prihvatljivu razinu rizika i minimaliziranje neželjenih efekata. Dosadašnji odvojeni način planiranja političkih, vojnih, humanitarnih i drugih operacija morat će se ubjediniti u čvrsto koordiniranu djelatnost kako bi se postigla sinergija učinaka. Najvažnija posljedica takvog djelovanja bit će postizanje dominacije nad protivnikom u točno određenom vremenu na točno određenom prostoru, što će dovesti do smanjenja intenziteta i dužine uporabe sile. Komponente združenih vojnih snaga koje se danas rabe u međunarodnim operacijama već su se promijenile u odnosu na tradicionalnu uporabu pješaštva, oklopnih snaga i topništva. Osim njihovog jačeg povezivanja dodani su im i novi elementi kao što je uporaba bespilotnih letjelica, preciznog streljiva, i što je najvažnije, novih sofisticiranih senzora čiji se podaci obrađuju i distribuiraju unutar računalnih zapovjedno-kontrolnih sustava. Međutim, širenje tehnologije omogućava i protivničkoj strani da se u kratkom vremenu prilagodi novim mogućnostima europskih snaga i smisli učinkovite načine djelovanja. Napredne tehnologije na područjima kao što je radarska nevidljivost (stealth), smanjenje termičkog i zvučnog potpisa, toplotno maskiranje učinkovite su samo ako ih se ispravno rabi, što pak zahtijeva razvoj novih pristupa uporabe oružanih sustava.

Pokretljivost
U planovima izvođenja oružanih operacija budućnosti pokretljivost se definira kao mogućnost brzog odgovora snagama koje će se u kratkom vremenu logistički pripremiti za zadaću i krenuti prema području djelovanja. Oružane snage članica Unije morat će djelovati u višenacionalnim združenim snagama u jednako višenacionalnim i multilateralnim okruženjima. Pritom će morati surađivati s nacionalnim i internacionalnim organizacijama, uključujući UN i NATO, unutar ad-hoc formiranih koalicija. Zbog toga će morati demonstrirati mogućnost strategijskog djelovanja (konvencionalnim snagama izvan područja EU-a) i odgovarajuću strategijsku pokretljivost. Strategijska pokretljivost ne obuhvaća samo mogućnost prijevoza većih postrojbi na velike udaljenosti već i njihova sposobnost da se spuste izravno u zonu djelovanja spremne za akciju. Treba računati da će često razvoj događaja ostaviti malo vremena za pripremu, a da će područje djelovanja pružati ograničene logističke kapacitete (malo odgovarajućih pomorskih i zračnih luka za prihvat snaga i ograničena lokalna infrastruktura).
Snage, ili preciznije rečeno njihovo zapovjedništvo, morat će djelovati do određene mjere samostalno, brzo se prilagođavajući i adekvatno odgovarajući na promjenu situacije, odlučno i precizno. Moraju imati mogućnost samostalnog prikupljanja obavještajnih podataka i njihove analize te, naravno, biti odgovarajuće opremljene. Združene snage će morati imati i mogućnost brze prilagodbe nepredviđenim situacijama. Kontinuirana koordinacija između pomorskih, kopnenih, zračnih i specijalnih snaga te logistike morat će se odvijati i na nižim razinama manjih postrojbi a ne samo na razini viših zapovjedništava. Takvu organizaciju nametati će brz tempo događanja i suvremeni borbeni sustavi koji omogućavaju sve kraće vrijeme reakcije. Kako bi se sve to držalo pod kontrolom obavezna je uporaba C3ISR (Command, Control, Communications, Intelligence, Surveillance and Reconnaissance) automatiziranih sustava temeljenih na najsuvremenijoj informatičkoj tehnologiji.

Buduće združene snage, bez obzira na njihovu veličinu, trebat će ne samo strategijsku već i odličnu taktičku pokretljivost. Jednom prebačene u zonu djelovanja snage članica EU-a morat će imati snagu djelovanja po širini i dubini borbene zone, pri čemu će taktička pokretljivost imati veliko značenje. Kako bi se ostvarila dominacija nad suparnikom/icima združene će snage morati rabiti ubojitu kombinaciju stealtha, brzine, informatičke superiornosti, zaštite i borbene učinkovitosti. Često će ih razvoj događaja dovoditi na terene teške za djelovanje ili u naselja. U svakom slučaju snage moraju imati mogućnost brzog kretanja kako bi u potpunosti iskoristile taktičke i operativne prednosti, održavajući kontinuirani pritisak i diktirajući tempo djelovanja koji im odgovara, a koji u isto vrijeme smanjuje neprijateljevu mogućnost kontrole događanja i koncept djelovanja.

Selektivnost
Selektivna uporaba kinetičkog i nekinetičkog oružja sa svrhom ubojitog ili neubojitog (onesposobljavajućeg) rezultata bit će srž budućih vojnih operacija. Buduće će snage morati imati mogućnost gradiranja snage djelovanja i širok izbor sredstava kako bi se borbeni ciljevi ostvarili na najprihvatljiviji politički način. Zbog toga će buduće mogućnosti djelovanja obuhvaćati i nekinetičke mogućnosti kao što je uništenje ili onesposobljavanje neprijateljske računalne mreže, elektromagnetska i energetska oružja, vojno zavaravanje i vođenje psiholoških operacija. Takve će mogućnosti budućim europskim združenim snagama omogućiti dosad neviđenu fleksibilnost i omogućiti im bolje uništavanje ciljeva s minimalnom kolateralnom štetom. Moraju se pripremiti i za mogućnost djelovanja u slabo napučenim područjima, ali i u gusto napučenim gradovima. U drugom slučaju sposobnost preciznog uništavanja ciljeva bez ili s minimalnom kolateralnom štetom može biti presudni čimbenik koji će odlučiti o pobjedi ili porazu.

Postoji i mogućnost dugoročnog smještaja dijela snaga na logističke brodove kako bi se istovremeno smanjila njihova prisutnost na području djelovanja i povećala razina njihove zaštite
Sposobnost selektivnosti je od velikog značenja i za javno mnijenje, kako u državama iz kojih snage dolaze, tako i za globalno. Neprimjerena uporaba sile, prevelika razaranja i nepotrebna stradavanja civilnog stanovništva sigurno će umanjiti potporu javnosti ili čak dovesti do odlučnih zahtjeva da se cijela operacija obustavi. Zbog toga je od vitalne važnosti ograničavanje razine razaranja tijekom borbenih djelovanja, povećanje preciznosti streljiva kako bi se smanjila mogućnosti neželjenih gubitaka, ali i primjena streljiva s doziranom snagom razaranja zbog smanjenja kolateralne štete. Zapravo bi se moglo reći da će vrijediti pravilo “manje je bolje”. Iskustva iz međunarodnih operacija, koje su još uvijek u tijeku, pokazuju da je nadmoćna vojna snaga Zapada dovoljna da pobijedi većinu vojski, ali da samo vojni poraz neće donijeti mir i ostvarenje političkih ciljeva zbog kojih je operacija pokrenuta. Iskustva su pokazala da je potreban znatno širi pristup nego što je samo vojni. Neophodan je znatno širi politički, ekonomski i sociološki pristup.

Održivost
To nas dovodi do pitanja održivosti. Sa čisto vojnog gledišta održivost znači osiguranje dostatne logističke potpore raspoređenim snagama. One se mogu osigurati uporabom lokalnih kapaciteta, dovlačenjem odgovarajućih kapaciteta zajedno s postrojbama ili njihovom kombinacijom. Svaki od ovih pristupa ima svoje prednosti i mane. Tako pristup oslanjanja isključivo na vlastite kapacitete znači da će europske združene snage morati dio svojih transportnih kapaciteta osloboditi za prijevoz logističke potpore. Sa svakim kilometrom povećanja udaljenosti djelovanja od matičnih baza ta će zadaća biti sve teža. Naime, nosivost transportnih aviona opada s doletom uz istovremeno produžavanje trajanja leta. Brodovi mogu prevesti znatno veću količinu tereta ali u znatno dužem vremenu. S druge strane, raspoređene će snage vjerojatno najintenzivnije operacije morati voditi upravo u prvim danima operacije, pa će trošiti puno streljiva, goriva itd. Upravo učinkovitost u prvim danima operacije može biti presudan psihološki čimbenik koji će dovesti do prevage na jednu ili drugu stranu.

Održavanje pokretljivosti i dostatne logističke potpore združenih višenacionalnih snaga zahtijeva i organizirano formiranje dostatnih kapaciteta neprekidne opskrbe raspoređenih snaga. Kakva je korist od formiranja i uporabe vrhunski izvježbanih i opremljenih snaga ako će njihova borbena učinkovitost, zbog nedostatne logističke potpore, biti znatno smanjena. Vježbe, simulacije i analize mogu poslužiti za stvaranje planova logističke potpore, ali će tek djelovanje na terenu pokazati koliko su ti planovi bili realni. Jedno je rješenje da se problem održive logističke potpore ostavi na nacionalnim razinama, ali to je skupo rješenje jer od svake članice zahtijeva razvoj vlastitih snaga. Uz to visok stupanj interoperabilnosti (kako na razini borbenih sustava tako i na razini zapovijedanja) morao bi znatno olakšati probleme logistike. Problematika održive logističke potpore znatno će se povećati ako se operacija “razvuče” izvan planiranih rokova. Osim potrebe osiguranja snaga za redovitu smjenu javit će se i problem njihovog dugoročnog smještaja. S čisto logističkog stajališta dugoročne su operacije čak i jednostavnije jer omogućavaju i dugoročno planiranje i opskrbu snaga morskim putem. Postoji i mogućnost dugoročnog smještaja dijela snaga na logističke brodove kao bi se istovremeno smanjila njihova prisutnost na području djelovanja i povećala razina njihove zaštite. Dugoročne operacije pružaju mogućnost oslanjanja na lokalne kapacitete, čak i njihovo razvijanje. Ovaj pristup, kao i sve drugo, ima svoje pozitivne i negativne strane, ali koje bitno premašuju okvir ovog teksta.

Preduge operacije imaju mnogo loših strana, a najveća je što omogućavaju protivniku (protivnicima) da se “prestroji” i prilagodi novim uvjetima djelovanja. Koristeći se prednošću što djeluju na svom području politički protivnici i pobunjenički pokreti mogu svoju zonu djelovanja proširiti i na teritorije susjednih država kako bi si osigurali sigurne baze, što će pak krizu iz nacionalne pretvoriti u internacionalnu. Rabeći prednosti kao što su povijesna ili nacionalna povezanost raznih etničkih skupina težit će formiranju novih saveza. Iskustva pokazuju da se vojna intervencija u jednoj državi neminovno odražava i na političku stabilnost u svim okolnim državama ili čak na cijelu regiju. Iskorištavajući naklonost, ili čak otvorenu potporu stanovništva (čak i političke vlasti) susjednih država pobunjenički pokreti će upravo te teritorije rabiti ne samo za logističku potporu već i za regrutiranje novih boraca i nesmetano političko/propagandno djelovanje. Sadašnja iskustva pokazuju koliko je politički osjetljivo i za javnost neprihvatljivo širenje borbenih djelovanja na susjedne države, čak i ako one više-manje otvoreno pružaju potporu pobunjeničkim pokretima i terorističkim skupinama. Čak se i čisto političko-gospodarski potezi (međunarodne ekonomske sankcije) u javnosti doživljavaju kao nepotrebno zaoštravanje situacije.

Tako dolazimo do odlučnog pitanja političke održivosti ESDP operacija. Ona će, prije svega, ovisiti o istaknutom i uspješnom fokusiranju na zaštitu snaga. Naime, bez obzira na sve uspjehe veliki će ljudski gubici među združenim snagama trenutačno dovesti do reakcije javnosti u državama iz kojih dolaze koje će se svoditi samo na jedno – hitno povlačenje. Snažno protivljenje javnosti političari mogu ignorirati, što će osjetiti na rezultatima prvih sljedećih izbora, ili se prikloniti zahtjevima i povući snage, što automatski znači i neuspjeh operacije.
Odlike sinergije, pokretljivosti, selektivnosti i održivosti mogu se poistovjetiti i su šest glavnih sposobnosti: zapovijedanja, gospodarenja podacima, borbenog djelovanja, zaštite, brzog razmještaja i potpore.

Srećko RADOVIĆ