Unatoč najboljim i najrazrađenijim planovima Europa će se sigurno morati suočiti s događajima i krizama, čiji je nastanak, razvoj i posljedice danas nemoguće predvidjeti

Iskustva međunarodnih operacija koje su u tijeku pokazuju da se oslanjanjem isključivo na vojnu snagu ne mogu ostvariti svi ciljevi, prije svega formiranje stabilne demokratske vlasti …
U prošlom tekstu pobliže smo opisali dio problema i opasnosti s kojima će se združene europske snage susretati u ekspedicijskim operacijama izvan Europe. Iskustva međunarodnih operacija koje su u tijeku pokazuju da se oslanjanjem isključivo na vojnu snagu ne mogu ostvariti svi ciljevi, prije svega formiranje stabilne demokratske vlasti. S druge strane, bez obzira na to koliko se širok pristup (vojni, politički, ekonomski i sociološki) u nekoj krizi primijenio vojna će komponenta, bar u početku, uvijek biti dominantna. Ona bi trebala dovesti do prekida sukoba, pacifizacije područja i stvaranja uvjeta za uspostavu demokratske vlasti.

Kao što smo opisali u prijašnjem tekstu, uloga oružanih snaga je u brzom ovladavanju krizom obuhvaćenog područja. Brzina ovladavanja ovisit će o mnogim čimbenicima, između ostalog i o tehničkoj opremljenosti protivnika. Jedino sveobuhvatno planiran pristup, koji se neće baviti samo posljedicama već i uzrocima krize, a u sebi će sadržavati dugoročna rješenja, može dovesti do uspješnog okončanja misije. Dobro će planiranje rezultirati i ispravno izbalansiranim snagama i njihovim prikladnim djelovanjem, uz minimalnu, ali još uvijek dostatnu uporabu sile. Tako će se istodobno smanjiti rizici operacije i njezini troškovi, a mogući neuspjesi neće se više moći pripisati samo neadekvatnoj uporabi vojne sile.

Više nego ikada prije do izražaja će doći potreba za dodatnom edukacijom i obukom vojnih osoba koje će sudjelovati u tim operacijama, s tim da će se podjednaka pozornost morati posvetiti vojnoj obuci i sociološkoj edukaciji (edukacija o kulturološkim i sociološkim obilježjima područja u kojem će se djelovati). Od europske industrije očekuje se da će nastaviti s kontinuiranim razvojem adekvatne tehnološke i proizvodne potpore kako bi se svi ti planovi uopće mogli ostvariti. Kako razvoj novih tehnologija i borbenih sustava traje desetljećima, a iziskuje velika ulaganja novca i vremena (ovdje se misli na radne sate najboljih stručnjaka koji bi mogli razvijati i neke druge, profitabilnije proizvode), važno je ostvariti prisnu vezu industrije i budućih korisnika.

To je vrlo složen proces koji uključuje velik broj ključnih čimbenika, počevši od uporabe znanja do industrijske politike, a sve će to odrediti buduće sposobnosti Europe da samostalno razvije svoje obrambene mogućnosti i zadovolji obrambene potrebe.

Uporaba znanja

Znanje se opisuje kao osnovni resurs za uspjeh budućih operacija. U vojnom smislu, znanje je sposobnost da se sirovi podatak pretvori u uporabljivu informaciju koja će biti dostupna svim razinama odlučivanja. Dominacija na tom području ne ostvaruje se samo širokom uporabom računala ili CIS sustava, senzora i najnovijih procesa obuke. Ona se oslanja na sve njih, ali još šire – povezanošću u jedinstven sustav nadopunjen doktrinom i jedinstvenim standardima. Ta sposobnost umreženosti mora biti osnovni razvojni prioritet za ESDP operacije. Ona će biti odlučujuća u osiguranju interoperabilnosti sa snagama Sjedinjenih Američkih Država, a što će se obaviti unutar NATO saveza. Unatoč tome mora se razviti i specifičan europski pristup, drugačiji u svojim ambicijama i karakteristikama (za primjer, s jačim naglaskom na civilno-vojnom interoperabilnošću i na taktičkoj razini), premda i dalje uklopljen u NATO konceptualni raspored i standarde.

Kako bi se osigurala neophodna razina informacijske superiornosti europske snage će morati rabiti odgovarajući nivo ISR ustrajnosti i uspješnosti. To će zahtijevati široki raspon senzora i sustava, uključujući satelite, izvidničke avione, te veliki broj izvidničkih bespilotnih letjelica, ali i odgovarajuće zemaljske sustave, no sama tehnologija neće osigurati potrebne kapacitete. Ljudska sposobnost pravilne obrade podataka i sposobnost stvaranja i razvoja lokalnih obavještajnih mreža bit će to važnija što će europske snage u većoj mjeri morati surađivati s lokalnim stanovništvom.

Interoperabilnost

Više nego ikada prije do izražaja će doći potreba za dodatnom edukacijom i obukom vojnih osoba koje će sudjelovati u tim operacijama
Sposobnost interoperabilnosti bit će srce uspješnosti djelovanja budućih združenih europskih snaga. Ekspedicijske, višenacionalne operacije, pri čijem će se izvođenju morati blisko surađivati sa civilnim organizacijama, traže interoperabilnost djelovanja svih nacionalnih snaga međusobno i s civilnim sudionicima. Pritom je uporaba odgovarajućih sustava samo jedan od elemenata tih mogućnosti, jer interoperabilnost zahtijeva povezanost svih aspekata sposobnosti, od prevladavanja jezičnih barijera do usklađenih procedura obuke.
Zapravo se interoperabilnost najlakše postiže na razini tehničkih sustava koji se moraju projektirati tako da mogu raditi unutar određenih standarda. Problem bi bio znatno manji kad bi se članice Europske unije mogle dogovoriti o jedinstvenoj nabavi bar najvažnijih sustava. Ovako je sve svedeno na razinu tehnološkog usklađivanja kako bi različiti sustavi imali bar minimalnu razinu kompatibilnosti. Vjerojatno će proces okrupnjavanja i spajanja najvećih europskih proizvođača vojne opreme dovesti i do lakšeg međudržavnog dogovora o nabavi, ako ne jednog, onda bar nekoliko borbenih sustava podjednakih mogućnosti. Velika je prednost što i sam NATO savez teži unifikaciji sustava, a nedostatak što će osnovu budućih združenih europskih snaga činiti postrojbe nacionalnih država koje će još dugo težiti vođenju zasebnih politika opremanja i nabave.

Ali pitanje operativne i ekonomske učinkovitosti kroz suradnju neće biti ograničeno samo na razvoj i nabavu nove opreme. Interes povećanja stupnja interoperabinosti s vremenom bi trebao dovesti do nekih novih rješenja na opće zadovoljstvo. Jedna je mogućnost već spomenuta – spajanje i okrupnjavanje europske namjenske industrije kao učinkovit način prevladavanja nacionalno-političkih interesa. To će automatski otvoriti mogućnost zajedničkog razvoja najmodernijih sustava koje će rabiti oružane snage, ako ne svih, onda velike većine članica Europske unije. Jedan od uspješnijih primjera je i razvoj transportnog aviona Airbus A400. Dobro je rješenje i specijalistički razvoj pojedinih nacionalnih oružanih snaga koje više ne bi istodobno razvijale sve grane i rodove već neke. Takva bi specijalizacija donijela istodobnu uštedu u opremanju i obuci, ali i povećanje učinkovitosti združenih snaga kroz specijalizaciju i povećanja učinkovitosti njezinih komponenti. Iako se ovaj pristup djelomično već sada primjenjuje i unutar NATO saveza za njegovu širu primjenu na razini članica EU-a trebat će znatno jača politička odlučnost nacionalnih izvršnih i zakonodavnih vlasti. U svakom slučaju, svako od tih rješenja zahtijeva viši stupanj političke, vojne i industrijske suradnje među članicama EU-a koja bi trebala započeti razmjenom podataka i usklađivanjem obrambenih planova i programa.

Izbalansiranost snage

Jedinstveni stav europskih država, bar članica EU-a i NATO-a je da moraju više sredstava iz vojnih proračuna ulagati u invensticije – uz istodobno smanjenje operativnih troškova. Kako svaka operacija, naročito ako se odvija tisućama kilometara od matičnih baza, iziskuje velike troškove, logično je da se na njihovo pokretanje ne gleda s naklonošću. Ulaganja u istraživanja i proizvodnju su dugoročna, te stoga i jednostavna za planiranje. S druge strane, ekspedicijske operacije nepredvidive su pa je planiranje njihovih troškova jako teško. Zbog toga neke države unaprijed planiraju troškove ekspedicijskih operacija pokriti iz proračunskih pričuva. Ako se takva praksa prihvati u svim državama EU-a, bit će to znatna potpora razvoju obrambenih sposobnosti potrebnih za uspješno obavljanje European Security and Defence Policy (ESDP).
Najveći pojedinačni trošak svake operacije, bila ona mirovna, borbena, humanitarna ili nešto četvrto, su ljudi. Na plaće i druge troškove otpada više od 50 posto europskih obrambenih troškova. Kako se oružane snage profesionaliziraju, te kako se (zbog slabog prirasta stanovništva) smanjuje izbor radno/vojno sposobnih ljudi, ne postoji ni teoretska mogućnost da će se razina tih troškova smanjiti. Dapače, sve veća konkurencija na tržištu rada prisilit će i europske oružane snage da povećaju plaće i tako dovesti do novog povećanja izdvajanja. Jedno od rješenja je daljnje smanjenje brojnosti snaga. S gotovo dva milijuna muškaraca i žena u europskim odorama to se čini kao realno rješenje. Kako bi se smanjenje i ostvarilo potrebne su veće promjene. Povećanje stupnja automatizacije (moderniji ratni brodovi i uvođenje robota) dio je rješenja. Drugo je redukcija nekih potencijala (treba li ujedinjena Europa 10 000 tenkova i gotovo 3000 borbenih aviona?).

Svako smanjenje brojnosti mora biti planirano i usklađeno kako se ne bi ugrozile mogućnosti izvođenja združenih ekspedicijskih operacija, od kojih će neke zahtijevati “puno čizama na terenu”. Iskustva pokazuju da se, potpuno neočekivano, potrebe za brojem vojnika ne smanjuju nakon okončanja prvih vojnih operacija. Dapače, čak se i povećavaju proporcionalno s produženjem trajanja operacije. Kako se pritom više radi o policijskim zadaćama očuvanja mira ovdje (još uvijek) ne postoji mogućnost da se ljudi zamijene tehnologijom. Kako bi se lokalno stanovništvo priklonilo stranim snagama (i novoj političkoj vlasti) vojna se oprema i ljudi često rabe za izgradnju ili popravak javne infrastrukture, što dodatno povećava potrebu za ljudstvom. Alternativa smanjenju troškova za plaće djelatnih vojnih osoba je i veća uporaba pričuvnih snaga koje bi se aktivirale samo u slučaju većih i dugoročnijih potreba.

Brzo otkrivanje ciljeva

Brzo iskorištavanje tehnoloških dostignuća odlučujuće je. Obrana mora ubrzati tempo iskorištavanja tehnoloških mogućnosti i njihove izravne uporabe u borbenim sustavima kako bi ostali korak ispred potencijalnih protivnika. Mora se odrediti područje u kojem će se ubrzano odvijati programi razvoja novih sustava, ali i razvijati programi modernizacije sustava koji su već ušli u operativnu uporabu. Ključ uspjeha iskorištavanja mogućnosti razvoja bit će u radikalnom skraćenju vremena od inovacije do praktične uporabe. Da bi to postigli članice EU-a će morati razmotriti ne samo zasebnu nabavu nove opreme, već i razviti zajednički sustav odlučivanja o modifikaciji postojeće i nabavi nove opreme.

Modernizacija i poboljšanje opreme koja se već operativno rabi moguća je ako se do maksimuma iskoriste potencijali već dostupne informatičke tehnologije, te nekih drugih tehnologija koje se ubrzano razvijaju. Potpuno iskorištavanje svih potencijala novorazvijenih tehnologija neće biti samo izazov u modernizaciji postojećih, već i u razvoju novih borbenih sustava. Pristupačnost, modularnost, “plug-and-play” arhitektura i fokus na mogućnost djelovanja unutar informatičkih mreža omogućit će ostvarenje nove, znatno fleksibilnije mogućnosti djelovanja.

Industrijska politika

Trenutačno Europa ima dostatno razvijenu obrambenu tehnološku i industrijsku osnovu, ali prognoze za blisku budućnost baš i nisu ohrabrujuće. Kao će Europa odlučiti razvijati globalno konkurentne industrijske obrambene kapacitete (što znači da će morati biti konkurentni američkim i dalekoistočnim proizvođačima), morat će se suočiti i s činjenicom da samo Sjedinjene Američke Države trenutačno imaju dvostruko veća proračunska izdvajanja za obranu od svih članica EU-a. Uz to 35 posto svojega obrambenog proračuna ulažu u razvoj novih tehnologija i sustava, dok Europa ulaže samo oko 20 posto. Zahvaljujući tome američke su tvrtke na svjetskom tržištu oružja u znatno povoljnijem položaju u odnosu na europske.

Vlada ima specifični odnos s nacionalnom obrambenom industrijom – kao kupac, regulator i glavni (ponekad i jedini) izvor sredstava za istraživanja i razvoj. Ali kako se obrambena industrija sve više privatizira, te je sve manje pod izravni nadzor i odgovornošću vlade, na njezino mjesto dolaze dioničari. Neki od njih očekuju da će se i obrambena industrija prilagoditi trendovima globalizacije koji diktiraju potrebu da se kapital seli tamo gdje će se najbrže oploditi. Takva selidba kapitala vidljiva je na primjeru tvrtke BAE Systems koja je kupila nekoliko tvrtki u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ako se takav trend ne zaustavi u idućim će godinama sve veći broj europskih tvrtki svoje vojne programe prilagoditi američkim potrebama. Zbog toga su prijeko potrebne mjere koje će zaustaviti taj trend. Iako će se u nekim područjima europski i američki zahtjevi poklopiti, pa će europske tvrtke istu vrstu proizvoda moći prodavati s obje strane Atlantika, ipak je potrebno razraditi i primijeniti zajedničke europske mjere. Najočitija mjera je povećanje ulaganja u razvoj novih tehnologija i novih proizvoda (kako bi se dioničari privoljeli na ulaganja u dugoročne programe), ako je potrebno i ponovnim rebalansom donesenih i planiranih državnih proračuna. Posebno je naglašena potreba za većim ulaganjima u razvoj novih tehnologija, jer se postojeći sustavi uglavnom temelje na tehnologijama koje su razvijene još tijekom Hladnoga rata. Izdvajanja za razvoj novih obrambenih tehnologija pala su na samo 1,3 posto ukupnih europskih obrambenih troškova.

Povećanje investiranja potrebno je kako bi se istodobno povećala učinkovitost postojećih sustava i razvili novi. Kako bi se povećanje izdvajanja za razvoj novih tehnologija isplatilo potrebno je donijeti i nove, ujedinjene planove razvoja europskih obrambenih snaga. Bez njih europska namjenska industrija neće moći pokrenuti dugoročne programe razvoja novih proizvoda koji će biti prilagođeni europskim potrebama, ali i zahtjevima stranih kupaca. Zahtjev za boljom isplativosti donosi i zahtjev za okrupnjavanjem europskih proizvođača vojne opreme koja više ne može ostati isključivo na nacionalnoj osnovi. Takvo spajanje donijet će, zajedno s preciznim planovima razvoja i potreba, dodatne uštede jer se više neće događati (bar teoretski) da se unutar EU-a istodobno razvija više identičnih ili sličnih vojnih sustava (kao što su u nedavnoj prošlosti razvijeni francuski Rafale i “europski” Typhoon II, borbeni avioni koji imaju gotovo identične odlike). Smanjenje broja programa dovest će do boljeg iskorištavanja sredstava, ali i do veće isplativosti jer će više kupaca kupovati isti proizvod. Prvi su koraci već učinjeni donošenjem European Security and Defence Policy (ESDP) i hrabrim pokušajima da se donesu jedinstveni planovi razvoja europskih oružanih snaga, te okrupnjavanjem europske namjenske industrije. Još odlučniji koraci moraju se poduzeti ako se želi da europska industrija hrabrije krene u veće investicije za razvoj novih tehnologija. U nesmiljenom tržišnom natjecanju europska namjenska industrija mora se svakodnevno boriti za preživljavanje, te tražiti nova tržišta koja često imaju bitno drukčije zahtjeve nego europsko. Samo dugoročni planovi razvoja i dugoročni ugovori između vlada i industrije donijet će bitnije poboljšanje. Europska obrambena tehnološka i industrijska osnova može opstati samo ako se ujedini na razini EU-a, to jest ako prevlada nacionalne i državne okvire. U skladu s tim preživljavanje obrambenih tehnoloških i industrijskih osnova ovisit će i o mogućnosti iskorištavanja svih resursa u sve većoj Europskoj uniji. To se prije svega odnosi na iskorištavanje civilnih i dvonamjenskih tehnologija, prije svega informatičke i telekomunikacijske. Potrebno je iskoristiti i nove opcije iskorištavanja mogućnosti jeftinije proizvodnje koja se stvorila priključenjem sedam država bivšeg “komunističkog bloka”. Uz to potrebno je iskoristiti i znanje koje se “skriva” na sveučilištima, malim i srednjim tvrtkama te tvrtkama koje se inače na bave razvojem i proizvodnjom proizvoda namijenjenih oružanim snagama. Uz to ne treba zaboraviti ni znanstvenike i inženjere koji su došli u EU unutar procesa priključenja novih članica.

Unatoč svim ovim naporima, planovi razvoja europske namjenske proizvodnje moraju ostati realni, a ta realnost u sebi uključuje i selektivnost. Na razini Europske unije, ali i na nacionalnim razinama, mora se prihvatiti činjenica da bez obzira na povećanje investicija u obrambeni sektor, bez obzira na veću iskoristivost uloženog novca i svih tehnoloških i proizvodnih potencijala koja Europa nudi, još uvijek ne postoji jamstvo opstojnosti preživljavanja svih današnjih obrambenih tehnoloških i industrijskih kapaciteta koji su naslijeđeni iz doba Hladnoga rata i koji su uglavnom “preživjeli” do danas. Nestankom “komunističke opasnosti” i sveprisutnom globalizacijom i europska će se namjenska industrija morati otvorenije suočiti sa svjetskom konkurencijom. U takvim okolnostima od odlučujuće će važnosti biti odluka što ujedinjena Europa želi sačuvati i koje kapacitete želi dodatno razvijati, a što će kupovati sa svjetskog tržišta.

Prilagodljivost nepredvidljivom

Na kraju, nakon svega navedenog, moramo se vratiti na početak i otvoreno reći da je, što se tiče budućnosti, jedino sigurno da ništa nije sigurno. Unatoč najboljim i najrazrađenijim planovima Europa će se sigurno morati suočiti s nepredvidljivim događajima i krizama, čiji je nastanak, razvoj i posljedice danas nemoguće predvidjeti. Zbog toga se mora razviti sustav djelovanja koji će raspolagati znatnim mogućnostima fleksibilnosti i prilagodbe novim situacijama, bez obzira gdje i kada se pojave. Uporaba oružanih snaga pretpostavlja i postojanje protivnika. Taj će protivnik, kao i uvijek dosad u povijesti, prije i tijekom svog djelovanja intenzivno tragati za mogućnostima kako osujetiti naše procjene, planove i operacijske metode.
To nas dovodi do dvojbe kako oblikovati prirodu fleksibilnosti i prilagodljivosti koje će biti najučinkovitije protiv cijelog spektra ugroza koje zapravo ni ne možemo pojmiti. Ništa manji problem nije ni na temelju čega odlučiti koliko resursa (novca) potrošiti u tu vrstu osiguranja. Jedini pravi odgovor na ove dvojbe je redovno prilagođavanje planova opremanja, obuke i djelovanja novim okolnostima.

Srećko RADOVIĆ