Francuska industrija vojnih aviona (VIII. dio)

Veliko pospremanje francuske zrakoplovne industrije nije moglo doći u gorem trenutku – tri godine prije početka Drugog svjetskog rata. No, neke su nacionalizirane tvrtke u okviru novih grupa svejedno provele uspjele projekte

Unatoč kaotičnim vremenima, Marcel Bloch uspio je nastaviti rad na ključnim projektima, od kojih je najvažniji bio razvoj lovačkog aviona. Jedan od njih bio je Bloch MB 151, ovdje na fotografiji objavljenoj 1938. u francuskom časopisu L’aeronatique (Wikimedia Commons)

Marcela Blocha već smo spomenuli u jednom od nastavaka podlistka (v. Međuratne godine, HV 669). I još ćemo ga više spominjati u idućim, ali pod imenom Marcel Dassault. U jednom se trenutku povukao iz zrakoplovne industrije, da bi se vratio 1929. osnivanjem tvrtke Société des Avions Marcel Bloch (SAMB). Nije mogao pogoditi gori trenutak jer će upravo te godine svijet zahvatiti velika depresija – prva globalna financijska kriza. Poticaj za ponovno pokretanje tvrtke Bloch je dobio zato što je krajem 1928. ustrojeno francusko Ministarstvo zrakoplovstva, uz uvjeravanje političara da to odražava novi smjer povećanog investiranja u zrakoplovstvo.

Prvi proizvod nove tvrtke SAMB bio je vezan uz privatni ugovor s projektantom i industrijalcem Albertom Caquotom (1881. – 1976.) o proizvodnji prototipa tromotornog poštanskog aviona. Krajem 1931. dobiven je prvi ugovor s državom o isporuci aviona za medicinski transport MB 81 i lakog transportnog aviona s tri motora MB 120. Osim što je mogao prevoziti do deset putnika, najbolja odlika MB 120 bila je sposobnost djelovanja s kratkih i neuređenih uzletno-sletnih staza pa je najviše aviona završilo u kolonijama.  Ti su ugovori omogućili SAMB-u preseljenje iz garaže u mjestu Boulogne-Billancourtu na sjeveru zemlje u prave pogone u pariškom predgrađu Courbevoieu. Nakon što je osigurao opstojnost tvrtke, Bloch se mogao okrenuti pravim projektima. A to je značilo – razvoju borbenih aviona.

Tvrtka za tvrtkom

Prvi veliki uspjeh bio je bombarder MB 200, a uskoro i MB 210. Iako je početna narudžba za MB 200 iznosila samo 30 aviona, znalo se da će ih Ministarstvo zrakoplovstva naručiti znatno više. Slično je bilo i s MB 210. Kako bi osigurao dostatne proizvodne kapacitete, Marcel Bloch prvo se udružio s Henryjem Potezom, u tom trenutku vlasnikom najveće tvrtke za proizvodnju zrakoplova u Francuskoj (opširnije v. Međuratne godine, HV 669). Potom je počeo kupovati i druge tvrtke.

Posla je bilo dovoljno za sve. U listopadu 1935. stigla je i narudžba za izvidnik i bombarder MB 130. No onda je 16. siječnja 1937. tvrtka SAMB nacionalizirana kako bi postala glavni dio novoformirane državne grupe SNCASO (Société nationale de constructions aéronautiques du Sud-Ouest). Srećom, političari su odlučili upravljanje grupom prepustiti Marcelu Blochu. Kako bi si osigurao nesmetan rad na razvoju novih projekata, a da ne mora za svaku sitnicu tražiti odobrenje Ministarstva, Bloch je osnovao tvrtku SAAMB (Société Anonyme des Avions Marcel Bloch). Bila je dostatno velika za razvoj novih projekata i izradu prototipova, a njihovu bi eventualnu proizvodnju prepuštala SNCASO-u. Na Blochovu žalost, i ta je tvrtka 17. veljače 1937. nacionalizirana i pripojena SNCASO-u.

Unatoč kaotičnim vremenima, Bloch je uspio nastaviti rad na ključnim projektima, od kojih je najvažniji bio razvoj lovačkog aviona. Začetak projekta seže do 1934. i zahtjeva Ministarstva zrakoplovstva za novi lovački avion. Zanimljivo je da je kao najbolji prijedlog odabran Morane-Saulnier MS 406, ali Ministarstvo je odlučilo i da Bloch nastavi razvoj MB 150. Bio je to niskokrilac u cijelosti izrađen od metala, s uvlačivim podvozjem. Ahilova peta bio mu je slab motor Gnome-Rhône 14N-0 od 701 kW (940 KS), koji je imao tendenciju gubitka snage s povećanjem visine. Rezultat toga bio je gubitak brzine i okretnosti. Ipak, letna testiranja pokazala su da je avionom MB 150 lako upravljati i da je u letu stabilan. Zapravo je bio puno bolji jurišnik nego lovac, ali u to vrijeme samo je nekolicina nižih časnika shvaćala mogućnost zajedničkog djelovanja kopnenih i zračnih snaga. Ako bi se MB 150 držao srednjih visina, maksimalna brzina bila bi 434 km/h. Međutim, letna testiranja pretproizvodnog MB 151.01 pokazala su niz problema. Najveći je bio pregrijavanje motora Gnome-Rhône 14N-7. Uz ostale nedostatke, avion je proglašen neodgovarajućim za serijsku proizvodnju.

Sve je to trebalo na brzinu riješiti na prototipu MB 152.01. Ugrađen je novi motor Gnome-Rhône 14N-12 snage 768 kW (1030 KS), što je bilo dostatno za najveću brzinu od 520 km/h. Prvi je prototip prvi put poletio 15. prosinca 1938., kad se već itekako znalo za intenzivan razvoj flote Luftwaffea. Više nije bilo vremena za gubljenje i paket aviona označenih kao MB 151 i MB 152 odobren je za masovnu serijsku proizvodnju. Kako bi se ona što više povećala, odlučeno je motor Gnome-Rhône 14N-12 zamijeniti nešto slabijim Gnome-Rhône 14N-25, čija je serijska proizvodnja već bila uhodana. U trenutku izbijanja Drugog svjetskog rata MB 152 bio je najbolji lovački avion francuskog zrakoplovstva. Nažalost, do 10. svibnja 1940. francusko zrakoplovstvo preuzelo je samo 140 primjeraka MB 151 (još 16 preuzelo je mornaričko zrakoplovstvo) te 363 primjerka MB 152. Još 152 primjerka potonjih bila su u završnoj fazi sastavljanja na proizvodnim trakama.

Mladi Marcel Bloch na fotografiji iz 1912., prije nego što je postao jedan od najslavnijih zrakoplovnih inženjera na svijetu (Foto: Dassault Aviation via Wikimedia Commons)

Najbrojniji nije i najbolji

Morane-Saulnier MS 406 bio je najbrojniji lovački avion francuskog zrakoplovstva, no 10. svibnja 1940., kad su nacisti počeli okupaciju Francuske, već je bio zastario. Tvrtka Morane-Saulnier uspješno je poslovala od osnutka 1911. godine (opširnije v. Počeci i Prvi svjetski rat, HV 664). Njezin je MS 406 serijska izvedenica modela MS 405, koji je 1934. pobijedio na natječaju Ministarstva zrakoplovstva. Za razliku od Blochova MB 150, s čijim je razvojem stalno bilo problema, razvoj MS 406 tekao je glatko. Kako je to bio Morane-Saulnierov prvi pokušaj izrade lovca niskokrilca s uvlačivim podvozjem, moglo bi se reći da su igrali na sigurno. Avion je izrađen od kombinacije platna, drva, duraluminija i Plymaxa, kompozitnog materijala koji bi se najjednostavnije mogao opisati kao duraluminijska folija nalijepljena na šperploču. U trenutku nastanka takva je kombinacija materijala smatrana zastarjelom zato što je cijeli Bloch MB 150 bio izrađen od duraluminija. No, cijena je bila vrlo prihvatljiva.

Tvrtka Morane-Saulnier nije željela riskirati ni kod odabira motora. Prototip MS 405-1 pokretao je motor Hispano-Suiza 12Ygrs. Dobre strane motora bile su pouzdanost i povoljna cijena. Loša je strana to što je davao samo 641,3 kW (860 KS). Usto, imao je dvokraku elisu koja je slabo iskorištavala njegovu snagu. Na drugom prototipu MS 405-2 uporabljen je stoga motor Hispano-Suiza 12Ycrs snage 671,1 kW (900 KS) i znatno suvremenija trokraka elisa. Iako je drugi prototip izgubljen u nesreći, Ministarstvo zrakoplovstva proglasilo je MS 405 pobjednikom i naručilo 16 maloserijskih primjeraka.

Kako su u međuvremenu zbog otklanjanja uočenih nedostataka izvršene znatne izmjene izvornog projekta, serijski avion dobio je oznaku MS 406. Za njega je odabran motor Hispano-Suiza 12Y-31 snage 641,3 kW (860 KS) s kojim je mogao postići 489 km/h. Koliko je taj motor bio preslab za MS 406 najbolje govori podatak da su piloti u strmom poniranju uspijevali dosezati brzine od 730 km/h. To dokazuje da je aerodinamika aviona bila više nego solidna, a da je najveći problem bio motor. Taj su nedostatak pokušali otkloniti na MS 412, koji su trebali opremiti motorom Hispano-Suiza 12Y-51 snage 783,0 kW (1,050 KS). No, izrada do 10. svibnja 1940. nije bila dovršena. Francusko ratno zrakoplovstvo do ožujka 1940. dobilo je 1064 aviona MS 406. No opremljeni (pre)slabim motorima teško su se mogli nositi s najnovijim inačicama Messerschmitta Bf 109. Čak i da su MS 406 bili bolji avioni, njemačka prevlast na zemlji bila je tolika da bi ishod bio isti.


Fotografija iz jedne od sjevernoafričkih zrakoplovnih baza prikazuje repni dio uništenog aviona Dewoitine D.520 u službi zrakoplovstva višijevske Francuske (Foto: U.S. Library of Congress)

Dewoitine D.520

U odnosu na većinu tvrtki spominjanih u podlistku, Constructions Aéronautiques Émile Dewoitine (CAED) osnovana je prilično kasno, tek 1920. godine. S obzirom na nedostatak tradicije, a i veza u poslovnom, vojnom i političkom svijetu, francuska ju je država u prvih deset godina postojanja uglavnom ignorirala. Međutim, preživjela je zahvaljujući izvoznim ugovorima. Dewoitine D.27 po licenciji se proizvodio u Švicarskoj, Rumunjskoj i Jugoslaviji. CAED je stoga 1927. ugašen. Dewoitine je iduće godine pokrenuo novu tvrtku, Société Aéronautique Française (Avions Dewoitine) ili SAF.

SAF je serijom lovačkih aviona Dewoitine D.500/501/503/510/511 postigao uspjeh na tržištu. Prvi je put veliki kupac bilo i francusko ministarstvo obrane. Taj je uspjeh otvorio SAF-u vrata za nove narudžbe. Tvrtka se javila i na natječaj Ministarstva zrakoplovstva iz 1936. za novi lovački avion. Njihov prijedlog Dewoitine D.520 bio je vrlo sličan MS 405. Rabio je čak i jednak motor, Hispano-Suiza 12Y, samo u inačici 21. Hispano-Suiza 12Y-21 imao je snagu od 670 kW (900 KS), što je bilo dostatno za najveću brzinu od 500 km/h. Ministarstvo zrakoplovstva odlučilo je, međutim, da je MS 405 najbolji prijedlog te dopustilo i nastavak razvoja Blocha MB 150. Ostavši bez ugovora, SAF je povučen u državni konzorcij SNCAM (Société nationale des constructions aéronautiques du Midi). I tu stvari postaju zanimljive.

SNCAM je osigurao vlastita sredstva za nastavak razvoja MS 405, a osnivač nekadašnje tvrtke Émile Dewoitine (1892. – 1979.), privatnim je vezama na kraju uspio osigurati ugovor s Ministarstvom zrakoplovstva. Tako je prvi prototip dovršen državnim novcem. D.520-01 prvi je put poletio 2. listopada 1938. Tijekom letnih testiranja postignuta je najveća brzina od 480 km/h, ali otkriveni su i brojni nedostaci. Aerodinamička poboljšanja te ugradnja učinkovitije trokrake elise omogućili su maksimalnu brzinu od 530 km/h. Obećavajući je bio i podatak da je avion u oštrom poniranju postizao 825 km/h, što je upućivalo na mogućnost ugradnje još jačeg motora.

Njemačka je, međutim, 1. rujna 1939. napala Poljsku i počeo je Drugi svjetski rat. Francusko zrakoplovstvo hitno je trebalo stotine novih aviona, pa i sa slabim motorima. Serijska proizvodnja pokrenuta je u travnju te godine. Narudžba je iznosila 1280 aviona, uz isporuku 200 mjesečno. U travnju 1940. naručeno ih je dodatnih 970. Iako su u SNCAM-u pokušali povećati proizvodnju na 300 mjesečno, do 10. svibnja 1940. isporučeno je oko 900 aviona. Međutim, proizvodnja je nastavljena i nakon okupacije. Za potrebe novoustrojenog zrakoplovstva višijevske Francuske 8. kolovoza 1941. naručeno je 550 primjeraka D.520. Od toga je na kraju isporučeno 180.


TEKST  Mario Galić