Fregate klase Lekiu trebale su znatno povećati mogućnosti malezijske ratne mornarice, ali da istodobno bitno ne poremete odnos snaga u okruženju. Iako projektirane i izgrađene u Velikoj Britaniji na njima je relativno malo britanske opreme i oružja

Nagli gospodarski razvoj Azije koji je počeo sedamdesetih godina prošlog stoljeća i produžio se na osamdesete i dobar dio devedesetih naveo je tamošnje političke i vojne krugove da počnu znatnije ulagati u svoju obranu. Ulaganja su bila različita, ovisno o novčanim mogućnostima država i političkim odnosima, iako su uglavnom bila znatna jer bi naoružavanje jedne države navelo i susjede da kupe oružje kojim će moći parirati. Najviše je novaca uloženo u ratna zrakoplovstva i ratne mornarice. U tu svojevrsnu uturku u naoružavanju uključila se i Malezija. Početkom sedamdesetih Malezija je za svoju ratnu mornaricu nabavila raketne čamce klase La Combattane II i Spica-M naoružane protubrodskim vođenim projektilima MM 38 Exocet. Početkom osamdesetih naručene su dvije korvete klase Kasturi (Type FS 1500) naoružane istim protubrodskim projektilima.
Daljnje jačanje gospodarstva omogućilo je da se 1996. kupe dvije suvremene korvete klase Laksmana koje su prvobitno izgrađene u talijanskim brodogradilištima za Irak kao klasa Assad. Još dvije korvete iste klase kupljene su 1997. godine. Korvete klase Laksmana naoružane su protubrodskim vođenim projektilima Teseo Mk 2, ali i protuzračnim sustavom Albatros. Zahvaljujući tim korvetama malezijska je ratna mornarica napravila još jedan tehnološki iskorak.
Još veći iskorak malezijska je ratna mornarica učinila 31. ožujka 1992. kad je u britanskom brodogradilištu Yarrow naručila dvije fregate. Projektna dokumentacija napravljena je na temelju projekta Frigate 2000 tvrtke GEC Naval Systems. Fregata Kapal DiRaja Lekiu (30) porinuta je 3. prosinca 1994., a fregata Kapal DiRaja Jebat (29) 27. svibnja 1995. Jebat ima niži broj jer je zapovjedni brod malezijske ratne mornarice. Riječ je o suvremenim višenamjenskim fregatama ospobljenim za uništavanje ciljeva na i pod morem i u zraku. Fregate klase Lekiu dobar su primjer kako zahtjevi kupca mogu utjecati na učinkovitost broda i njegovu borbenu vrijednost, osobito ako se kupac odluči na kombinaciju raznolike opreme i naoružanja.

Opis broda
Fregate klase Lekiu pomno su projektirani brodovi osposobljeni za djelovanje u svim uvjetima na otovorenom moru. Na relativno malom pramcu osiguran je smještaj za brodski top i vertikalne lansere protuzračnog sustava. Dva jarbola namijenjena smještaju radarskih antena nalaze se između zapovjednog mosta i dimnjaka. Na taj je način znatno smanjeno začađenje antena, posebice velike antene radara Signaal DA08. Između jarbola osiguran je prostor za dva četverostruka lansera protubrodskih projektila, topove malog kalibra i torpedne aparate. Na krmi je osiguran prostor za helikopterski hangar i za veliku helikoptersku plaformu površine 310 m2 na koju mogu sletjelti i znatno veći helikopteri od brodskog Lynxa.
Pomnija analiza naoružanja i opreme fregata klase Lekiu otkriva koliko su zahtjevi malezijske ratne mornarice utjecali na njihovu gradnju i opremanje. Tako je na pramcu smješten top Bofors 57/70 Mk 2 iako je bilo dovoljno prostora da se na isto mjesto postavi znatno učinkovitiji top, recimo talijanski OTOMelara 76/62 Super Rapid. Međutim, s talijanskim se topom malezijska ratna mornarica susrela tek nakon preuzimanja korveta klase Laksamana, prekasno da bi se promijenili planovi za fregate klase Lekiu. Izvrsne mogućnosti Super Rapida bile su presudne da se on nađe na pramcima šest malezijskih patrolnih brodova klase Kedah (M EKO 100RM) koji su u fazi gradnje. S druge strane Boforsovim topovima malezijska ratna mornarica se koristi još od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća i dobro je upoznata s njihovim dobrim i lošim odlikama.
Isti je slučaj i s protubrodskim vođenim projektilima. Francuski protubrodski vođeni projektili MM 38 Exocet u Maleziju su stigli sa raketnim čamcima klase Perdana još 1972. te stoga ne čudi da su fregate klase Lekiu naoružane suvremenom inačicom tog projektila MM 40 Block II. S korvetama klase Laksamana malezijska je ratna mornarica dobila talijanske protubrodske vođene projektile Otomat Teseo Mk 2 znatno većeg dometa od Exoceta. UNATOČ tome za svoje patrolne brodove klase Kedah odabrali su Exocete jer, očito, nisu odveć oduševljeni talijanskim projektilom.
Britanci su Malezijcima uspjeli prodati četiri svoja oružana sustava. Gledano od pramca prema krmi prvi je protuzrakoplovni raketni sustav Seawolf čiji se vertikalni lanseri nalaze između topa i zapovjednog mosta. Ispod drugog jarbola smještena su dva (na svakom boku po jedan) brzometna topa kalibra 30 mm tvrtke MSI. Na kraju broda, po jedan na svakom boku, nalaze se dva trostruka torpedna aparata Whitehead B 515 iz kojih se lansiraju protupodmornička vođena torpeda Stingray. Na krmi je smješten višenamjenski mornarički helikopter Lynx.

Slična je raznolikost i među elektroničkim sustavima. Osnovni radar za kontrolu zračnog prostora je DA08 nizozemske tvrtke Signaal (sada Thales Nederland). Odabir radara tog proizvođača logičan je jer se Signaalovi radari nalaze na dva patrolna broda klase Musytari (radar DA05) i na dvije korvete klase Kasturi (radar DA08). Dobre odlike tih radara, njihova pouzdanost i dovoljan broj ljudi osposobljenih za njihovu uporabu i održavanje bili su dovoljni razlozi za njihovo postavljanje na fregate klase Lekiu.
Na vrhu pramčanog jarbola (odmah iza zapovjednog mosta) postavljena je antena radara za promatranje zračnog prostora i površine mora Sea Giraffe švedske tvrtke Ericsson. To je prva uporaba radara Sea Giraffea na malezijskim ratnim brodovima i pomalo iznenađujući izbor s obzirom na to da dotad nisu koristili proizvodima te tvrtke.
Zbog protuzračnog raketnog sustava Seawolf brodove su opremili i radarskim sustavom za navođenje raketa na ciljeve u zraku Marconi 1802 britanske proizvodnje. Sve to zajedno dalo je nevjerojatan miks koji je bio previše i za vrlo iskusne britanske graditelje. Pokušaj uvezivanja svih tih sustava u jedan jedinstveni brodski nije uspio od prve te je uzrokovao kašnjenje preuzimanja brodova od godinu dana. Najveći problem bio je uvezivanje oružja tako različitih proizvođača u brodski operativni sustav.

Dimenzije i pogon
Korvete klase Lekiu dugačke su 105,5 metara, široke 97,5 m i imaju gaz 3,6 m. Standardna istisnina im je 1845 tona, a s punim spremnicima goriva i maksimalnom količinom streljiva istiskuju 2390 tona vode. Zbog toga se svrstavaju u srednje velike fregate sposobne za djelovanje na otvorenim morima.
Pogonski sustav sastoji se od četiri dizelska motora u konfiguraciji CODAD (COmbined Diesel And Diesel). Uporabljeni su njemački motori MTU 20V 1163 TB93, svaki snage 33 300 konjskih snaga (24,5 MW). Po dva motora preko reduktora pokreću jedan brodski vijak. Motori su dovoljno snažni da fregate potjeraju do vršne brzine od 28 čvorova, što se smatra dovoljnim za suvremene ratne brodove te veličine. Optimalna brzina krstarenja je 14 čvorova pri čemu se koriste samo dva motora. Tom brzinom te fregate mogu preploviti 5000 nautičkih milja, što je i te kako važna odlika kad se uzme u obzir dužina malezijske obale i površina mora koju mora kontrolirati i braniti.
Kako su fregate klase Lekiu moderni brodovi imaju relativno malu posadu od 146 ljudi, od čega je samo 18 časnika.

Elektronički sustavi
Osnovni sustav za kontrolu zračnog prostora na fregatama klase Lekiu je radar Signaal DA08. Njegova velika antena smještena je na vrhu manjeg jarbola što mu donekle smanjuje mogućnost otkrivanja niskoletećih ciljeva. Radar DA08 namijenjen je za otkrivanje ciljeva na srednjim i velikim udaljenostima. 3D radar radi u F frekvencijskom rasponu i prilagođen je za ugradnju na veće ratne brodove. Iako mu je instrumentarni domet 270 km ciljeve veličine protubrodskog projektila otkriva na udaljenostima od oko 95 kilometra, a ciljeve veličine lovačkog aviona na oko 185 km. Iako mu to nije primarna zadaća sposoban je otkrivati i objekte na površini mora. Može otkriti i pratiti 110 objekata koji lete brzinom do 5 Macha. Ovisno o daljini motrenja antena se okreće brzinom od 10 ili 20 okretaja u minuti. Na krajnjem dometu radar ima pogrešku u mjerenju udaljenosti i visine od najviše 90 metara. Ostaje otvoreno pitanje koji je smisao postavljanja tako složenog i skupog radara na ratni brod opremljen protuzračnim raketnim sustavom malog dometa, osim ako brod nije, između ostalog, namijenjen i za zadaće isturenog radarskog motrenja. Radari serije DA08 stekli su ugled pouzdanih sustava te su postavljeni na, između ostalih, njemačke, portugalske, kanadske i grčke ratne brodove.
Mornarički radar Sea Giraffe tvrtke Ericsson ubraja se među najbolje radare srednjeg dometa. Namijenjen je za otkrivanje ciljeva u zraku i na površini mora, njihovo praćenje i navođenje vatre na njih. Na fregatama klase Lekiu postavljen je radar Sea Giraffe 150HC koji se više ne proizvodi jer je Ericsson u međuvremenu razvio još bolju inačicu. Radar radi u frekvencijskim rasponima G i H. Instrumentalni domet mu je 150 kilometara. Zahvaljujući uporabi tri neovisne radarske zrake istodobno može pratiti 30 objekata u zraku (automatski) i do 50 objekata na površini mora (ručno). Ovisno o daljini motrenja antena se vrti brzinom 30 ili 60 kretaja u minuti. Zbog mogućnosti kontinuirane promjene frekvencije ima vrlo veliku otpornost na ometanje. Male mase i veličine radar je pogodan za ugradnju i na ratne brodove veličine raketnog čamca.
Brodove su opremili i navigacijskim radarom Racal Decca. Za potrebe protuzračnog raketnog sustava na krovu zapovjednog mosta i na krovu helikopterskog hangara postavljeni su radarski sustavi Marconi 1802.
Kao potpora radarima brodove su opremili i elektrooptičkim sustavima Radamec 2400 Optronic, Thomson-CSF ITL 79 i GEC-Marconi (sada BAE Systems) Type V 3901. Kako bi svi elektronički i oružani sustavi djelovali usklađeno fregate su opremili zapovjednim sustavom Alenia Marconi Systems Nautis F.
Za otkrivanje i borbu protiv podmornica fregate su dobili aktivni sonar Thomson Sintra Spherion koji radi u srednjem frekvencijskom području.

Topničko naoružanje
Već je prije spomenuto da se malezijska ratna mornarica odlučila da na svoje korvete klase Lekiu postavi švedske topove Bofors 57 mm Mk 2. Ti vrlo pouzdani i učinkoviti topovi namijenjeni su za ugradnju na manje ratne brodove kao što su patrolni i raketni čamci te stoga prazan top zajedno sa sustavom za punjenje teži šest i pol tona. Nije uobičajeno da je ovaj top glavno topničko oružje, osobito na ratnim brodovima veličine fregate, iako je inačica Mk 3 odabrana za naoružavanje najnovijih američkih razarača DDX u ulozi topničkog sustava za blisku proturaketnu obranu. Top 57 mm Mk 2 nastao je na temelju Mk 1 topa kojim se koristi i Hrvatska ratna mornarica. U operativnu je uporabu ušao 1985. Iako je potpuno automatiziran zadržao je i mogućnost ručnog upravljanja jer je na lijevoj strani kupole ostavljen prostor za ciljatelja i njegovu optiku. Brzina paljbe mu je 220 granata u minuti. Početna brzina granate je oko 1020 m/sec što je dovoljno za maksimalni domet od 17 kilometara. Masa granate namijenjene uništavanju ciljeva u zraku je 5,8 kilograma, a sam je projektil težak 2,4 kg. Granata namijenjena uništavanju ciljeva na površini mora i na kopnu teži 6,8 kg. Top je opremljen sustavom za automatsko punjenje koji zaprima 120 granata. Kako je namijenjen protuzračnoj obrani ima mogućnost okretanja kupole po smjeru od čak 55 stupnjeva u sekundi. Za taj je top Bofors razvio moderne granate koje mogu uništavati i protubrodske vođene projektile.
Za neposrednu obranu broda na svaki je bok postavljen po jedan top kalibra MSI 30 mm/75 DS 30B. Usmjeravanje tih topova na ciljeve je ručno te im je uporabljivost protiv protubrodskih vođenih projektila upitna. Maksimalni im je domet 10 kilometara i brzina paljbe 650 granata u minuti.
Korvete klase Lekiu nemaju topnički sustav namijenjen bliskoj proturaketnoj obrani jer se smatra da je kombinacija raketnog sustava Seawolf i topa Bofors 57 mm više nego dovoljan za tu namjenu.

Protuzračni raketni sustav
Zahvaljujući fregatama klase Lekiu Britanci su uspjeli ostvariti prvi izvozni uspjeh za svoj protuzračni raketni sustav Seawolf. U osnovi on je namijenjen bliskoj obrani broda od protubrodskih vođenih projektila iako može poslužiti i za obaranje aviona i helikoptera (vidi HV br. 107). Na malezijske je fregate postavljen sustav Seawolf GWS 26. Odlike su mu da koristi vertikalnim cjevastim lanserima. Dvanaest ih je postavljeno na pramac između topa i zapovjednog mosta. Da bi se raketa mogla lansirati iz vertikalnog lansera dodan joj je drugi stupanj s kojim je dugačka 3,3 metra. Masa u trenutku lansiranja joj je 140 kg, od čega na bojnu glavu otpada 13,4 kg. Maksimalni domet joj je 10 kilometara.
Rakete tog sustava na cilj se navode CLOS (Command to Line Of Sight- vođenje po crti ciljanja) metodom. Zbog toga su opremljene s dva radara Marconi (sada BAE Systems) 1802 SW. Radar je opremljen s tri antene za praćenje cilja i leta rakete. Glavna antena radi u I frekvencijskom rasponu, dok dvije pomoćne rade u J frekvencijskom rasponu. Jedan je smješten na krov zapovjednog mosta, a drugi na krov helikopterskog hangara.
Iako se Sea Wolf nije pokazao osobito uspješnim tijekom rata za Falklandsko otočje 1982., no prema sadašnjim procjenama sve su promjene i postupci osuvremenjavanja od njega stvorili učinkovit borbeni sustav.

Protubrodski raketni sustav
Pri opremanju fregata klase Lekiu malezijska je ratna mornarica išla na sigurno i odlučila se za francuski protubrodski vođeni projektil MM 40 Exocet Block II tvrtke Aerospatiale. Odabir je logičan jer, osim što je riječ o, u borbi, potvrđenom projektilu, s Exocetom malezijska mornarica ima iskustvo od 1972., kad je u operativnu uporabu uvela svoje raketne čamce klase Perdana naoružane dvama projektilima MM 38.
MM 40 se pakira u cjevasti kontejner koji služi za čuvanje, transport i lansiranje projektila. Dužina projektila je 5,8 metara, a promjer 35 centrimetara. Masa rakete je 860 kg, od čega na bojnu glavu otpada 165 kg. Bojna glava je učinkovita što su vrlo bolno spoznale posade britanskih brodova tijekom rata za Falklandsko otočje i posada američke fregate Stark kad su je 1987. pogreškom pogodila dva iračka Exoceta.
Za razliku od većine zapadnih protubrodskih vođenih projektila koji su opremljeni mlaznim motorima, Exocet ima raketni motor na čvrsto gorivo. Dobra strana tog rješenja je niža cijena projektila, a negativna da je uz sva poboljšanja maksimalni domet tek 70 kilometara. Za usporedbu američki Harpoon ima domet od 130 kilometara, a talijanski Otomak Mk 2 čak 180 km. Raketni motor osigurava putnu brzinu od 0,9 Macha.
Sve inačice Exoceta imaju aktivno radarsko samonavođenje u zadnjoj fazi leta čija je učinkovitost dokazana u mnogim ratovima. Inačica MM 40 Bloc 2 dobila je unaprijeđen sustav kontrole leta te može letjeti samo dva do tri metra iznad površine mora i izvoditi unaprijed programirane manevre izbjegavanja objekata i zavaravanja protivničke obrane. Kako domet od 70 km onemogućava otkrivanje ciljeva s brodskim radarima MM 40 je opremljen sustavom za primanje podataka o poziciji cilja s drugih platformi kao što su helikopteri ili izvidnički avioni.
Inačica AM 39 namijenjena je lansiranju iz zraka, a inačica SM 39 za lansiranje iz torpednih cijevi podmornica.

Protupodmorničko naoružanje
Za blisku obranu od podmornica fregate klase Lekiu opremili su s dva trostruka protupodmornička aparata Whitehead B 515 kalibra 324 mm. Aparati su postavljeni na bokove pri kraju brodskog nadgrađa, malo prije helikopterske platforme. Ti su torpedni aparati prilagođeni za ispaljivanje velikog broja protupodmorničkih vođenih torpeda, a malezijska se ratna mornarica odlučila za britanska torpeda Stingray tvrtke Marconi. Odabir je logičan jer je istim torpedima naoružan i brodski helikopter Super Lynx.
Lako torpedo NST 75 11 Sting Ray namijenjeno je uništavanju svih vrsta podmornica. Prilagođeno je uporabi s brodova, helikoptera i aviona. U operativnu je uporabu službeno ušao 1986. iako je nekoliko primjeraka korišteno tijekom rata za Falklande 1982. Ima električni pogon koji mu omogućava maksimalnu brzinu od 45 čvorova. Pri toj brzini domet mu je 11 kilometara. Dugačak je 2,6 metara i promjera 325 mm. Masa mu je “samo” 267 kilograma, kako bi se mogao uporabiti i s helikoptera. Ima bojnu glavu mase 35 kilograma, dovoljno snažnu da ošteti i najveće podmornice. Od 2003. nudi se mogućnost modernizacije postojećih torpeda kao Sting Ray Mod. 1.
Za protupodmorničku je borbu na većim udaljenostima namijenjen helikopter Super Lynx 300 tvrtke AgustaWestland. Malezijska je ratna mornarica kupila šest tih helikoptera za djelovanje s fregata klase Lekiu i iz kopnenih baza. Namijenila ih je za protupodmorničku i protubrodsku borbu, patroliranje i zadaće traganja i spašavanja. Zbog toga su ih opremili već spomenutim torpedom ali i s protubrodskim vođenim projektilima Sea Skua.
Projektil Sea Skua namjenski je projektiran za borbene helikoptere Lynx (može nositi do četiri projektila) kako bi im omogućio djelovanje protiv brodova na malim udaljenostima, ali još uvijek izvan dometa njihovih protuzračnih raketnih i topničkih sustava. Na zahtjev kupca projektil se može prilagoditi i za lansiranje s broda (kupio ga je Kuvajt) ili kopna. Dužina projektila je 2,5 metra, promjer 25 centimetra i raspon krila 72 cm. Masa u trenutku lansiranja je 145 kg. Projektil ima relativno malu bojnu glavu mase 30 kilograma dostatne snage za potapanje ili onesposobljavanje manjih ratnih brodova. Pri brzini od 0,8 Macha maksimalni mu je domet 15 kilometra. Navođenje na cilj je poluaktivno radarsko.

Zaključak
Fregate klase Lekiu bez sumnlje su dobri ratni brodovi sa suvremenom elektroničkom opremom i naoružanjem. Da je malezijska ratna mornarica malo manje kalkulirala kako smanjiti troškove i umjesto švedskog topa stavila talijanski, a umjesto francuskih protubrodskih projektila američke, njihov bi borbeni učinak bio znatno veći. Naravno, to bi dovelo do povećanja nabavne cijene i cijene održavanja. Ovako sve se svelo na kalkulaciju cijena/učinkovitost. I tako opremljene fregate klase Lekiu mogu djelovati protiv brodova na udaljenosti od 70 km (Exocet) ili znatno većim (Lynx), upustiti se u lov na sve vrsta podmornica i uspješno zaštititi sebe i brodove u neposrednoj blizini od napada protubrodskim vođenim projektilima.

Tomislav JANJIĆ