Hrvatski boksač i ugovorni pričuvnik Hrvatske vojske Gabrijel Veočić, 22-godišnjak iz Slavonskog Broda, osvojio je naslov prvaka Europe u kategoriji do 80 kilograma

Na Europskom prvenstvu održanom u Beogradu krajem travnja sjajni je boksač izvrsnim predstavama zaslužio zlatno odličje. Za europsko zlato trebalo je puno raditi, pa je do borbe za naslov morao odraditi čak pet mečeva. Natjecanje je trajalo deset dana, a u tih je deset dana Gabrijel pobijedio petoricu teških suparnika te se zasluženo okrunio naslovom najboljeg u poluteškoj kategoriji.  Već ranije izborio je nastup na Olimpijskim igrama u Parizu, pa sada samouvjereno najavljuje da je nakon osvajanja europske krune u Parizu cilj zlatna medalja.  Svoje dojmove s netom završenog prvenstva odlučio je podijeliti u razgovoru za Hrvatski vojnik, časopis koji i on sam itekako cijeni jer kaže da ga je u rukama držao više puta s obzirom na to da je njegov otac Pero Veočić bio djelatna vojna osoba, te je u dugogodišnjem stažu u Hrvatskoj vojsci obnašao dužnost časnika za kineziologiju u Gardijskoj oklopno-mehaniziranoj brigadi (GOMBR).

Osim dojmova s prvenstva Gabrijel Veočić dotaknuo se i svojih boksačih početaka, a govorio nam je i o boksu kao sportu, dao je odgovor na pitanje što je sve potrebno da biste bili vrhunski boksač, a podijelio je različite druge zanimljivosti vezane uz ovaj plemeniti borilački sport u kojem je on sada zasluženo na europskom vrhu i to u jednoj od najzahtjevnijih kategorija. 

“Moj otac, ujedno i moj trener, Pero Veočić prenio mi je ljubav prema ovom sportu. Otac je boksao, cijeli svoj život proveo je u sportu, gledao sam ga kao dijete dok je navlačio rukavice, odlazio u dvoranu, na treninge, pa sam i ja još kao mali dječak isprobao udarati po vreći. Počeo sam vrlo rano s boksom. Probao sam i druge sportove, ali boks je sport koji je prevladao. Imao sam sjajnu potporu od oca od kojeg sam naučio mnogo toga i kojem zaista mnogo dugujem.  Dječačko je vrijeme zabavno, ali boks je kao sport itekako zahtjevan“, kaže Gabrijel. Iako se natječe u amaterskom boksu u kojem se borbe vode u tri runde, a svaka traje tri minute, amaterski je boks zapravo pravi profesionalizam. Sport se živi svakodnevno, a Gabrijel trenira šest dana u tjednu. Ponekad ima čak i tri treninga dnevno, a najvažnije je dobro i kvalitetno raditi. Kaže da je u boksu najteži ponedjeljak jer tada nakon dana odmora dolaze najteži treninzi, a sa svakim danom postaje ipak lakše.   Najteže je svladati tehniku boksa, kaže, snagu je lakše dobiti, ali tehnika zahtijeva puno učenja, rada i vještine. “Dug je put da biste došli do ove razine, to su godine rada i učenja“, kaže Gabrijel, te naglašava kako je boks sport u kojem je najbitnije i najvažnije iskustvo. S iskustvom se stvaraju veliki borci i pobjednici. Potrebno je odraditi dosta mečeva da biste imali osjećaj što znači boks. Boks nije samo udaranje, iako to mnogima tako izgleda. “Sparing je također vrlo bitan. Tijekom sparinga pripremamo za različite vrste boraca, borimo se s momcima koji su viši i teži od mene, ali i s onim lakšima i manjima. Uvijek pazimo da ne ozlijedimo sparing partnera jer ako se to dogodi, gotovo sigurno ti više neće doći na trening, tako da moramo znati dobro balansirati. Što se tiče primanja udaraca, mi smo navikli na njih, ali kao vrhunski sportaši znamo i izbjeći ih i amortizirati. Čvrst je to sport“, kaže Gabrijel.

Iako se amaterski boks od profesionalnog razlikuje u samoj duljini trajanja meča, u profesionalnom boksu borci se bore u 12 rundi koje traju tri minute, amaterski je boks na neki način sprinterski boks gdje se u svakoj rundi ide maksimalno. Nema toliko prostora za taktiziranje, borci ne mogu odmarati ili preskakati rundu, pa se nadati da će do kraja preokrenuti stvari u svoju korist. U ovom formatu natjecanja, potrebna je maksimalna koncentracija i brzina.  Gabrijel je toga svjestan i kaže da ovdje moraš dati sve, da trebaš slušati što ti govore treneri u kutu, pratiti što radi protivnik i biti spreman kazniti njegove pogreške. “Svi ih radimo, bitno je samo da ih nastojimo raditi što manje i da iskoristimo tuđe pogreške“, kaže. Boks je nešto kao ljudski šah i potrebno je imati tvrdu bradu, a Gabrijelovo je najjače oružje aperkat kojim pogađa suparničke brade i pobjeđuje. Sa smijehom nam govori da jest šah i da ima dosta taktike, ali za razliku od šaha ovdje se greške kažnjavaju razbijenim arkadama i primljenim udarcima.

Kreći se kao leptir, ubadaj kao pčela

Primijetili smo da nakon pet odrađenih borbi njegovo lice izgleda sasvim dobro i ne doima se kao netko tko je odradio pet mečeva u deset dana, što dovoljno govori na koji je način ovaj mladi boksač došao do europskog vrha. “Nije bilo nimalo lako boriti se, protivnici su na prvenstvu bili zaista teški, ali ideš korak po korak. Za nas je prvenstvo bilo svojevrstan test. Nisam bio u potpunosti spreman, bio sam na nekih 80 % svoje spremnosti, ali željeli smo vidjeti gdje sam u odnosu na konkurenciju. Došli smo s ciljem osvajanja medalje, taj smo cilj ostvarili, a borba za zlatno odličje bila je samo dodatak i potvrda dobrog rada.  U razgovoru smo ga podsjetili i na legendarno geslo velikana svjetskog boksa Muhammeda Alija koji je rekao kreći se kao leptir, ubadaj kao pčela. Gabrijel se slaže s tom misli, ali smatra da je današnji boks puno drugačiji od onog prije.  “Današnji je boks znatno defanzivnije orijentiran i glavni je cilj sačuvati vlastitu glavu, a tek onda napasti suparničku“. 

Hrvatskoj vojsci itekako je zahvalan na potpori koju dobiva jer mu ona omogućuje da se više posveti sportu, a manje bavi drugim pitanjima. “Vojska pruža svojevrsnu sigurnost, biti ugovorni pričuvnik iznimna je čast za mene, predstavljati Hrvatsku vojsku, predstavljati našu državu i slušati intoniranje hrvatske himne za mene je ponos“, kaže Gabrijel.  S vojne je obuke ponio lijepa sjećanja, služio ga je zajedno s mnogim drugim vrhunskim sportašima i sportašicama poput reprezentativke u taekwondou Doris Pole, kao i dvostruke svjetske prvakinje Lene Stojković, a društvo su mu pravili i braća Lončarić, Marija Tolj, džudašice Karla Prodan i Lara Cvjetko, olimpijski pobjednik Josip Glasnović, te Martin Dolenc. 

Na kraju smo ga upitali za daljnje planove, a Gabrijel nam kaže kako nema vremena za slavlje, te da će slaviti nakon Pariza. “Cilj je zlato na Olimpijskim igrama, vjerujem da će ono doći, ako ne na ovim igrama onda na sljedećim u Los Angelesu“. Srećom, Gabrijelu su tek 22 godine pa je pred njim velika i blistava sportska budućnost. Kao i svim drugim našim sportašima poželjeli smo mu puno uspjeha u Parizu.

TEKST: Ivan Šurbek