Geomorfologija proučava prirodu, nastanak i evoluciju reljefa uzimajući u obzir fizičke, kemijske i geološke procese koji tvore i mijenjaju reljef

Geomorfološki oblici koji čine reljef tvore okoliš u kojem se izvodi vojna operacija te s obzirom na svoje geološke, geotehničke i topografske karakteristike utječu na kretanje, paljbu i manevar postrojbi. Pustinja je zbog klimatskih i geoloških čimbenika izrazito težak i zahtjevan teren za izvođenje vojnih operacija. Današnji reljef, hidrografija, pa u znatnoj mjeri, i vegetacija odraz su geološke građe terena. Za reljefne oblike u pustinji karakteristično je da u manjoj mjeri nastaju kemijskim djelovanjem vode, a znatno većim dijelom mehaničkom erozijom kao posljedica djelovanja vjetra (eolska erozija) ili dnevne amplitude temperature. Kompilacija između topografskih karata i geoloških karata omogućuje vojnom geologu procjenu o terenskim čimbenicima bojnog polja. Geološka karta je rezultat studioznog rada geologa i predstavlja grafički prikazanu sintezu geoloških zapažanja na terenu, laboratoriju i u kabinetu te daje informacije o geološkom sastavu zemljišta i strukturnim odnosima područja koje obuhvaća. Planeru vojne operacije geološka karta pruža niz važnih informacija ako ima osobu koja može interpretirati geološke podatke ili ako sam ima znanje kojim može logički povezati sve geološke podatke u jednu cjelinu i virtualno stvoriti u glavi model prostornog rasporeda i vremensku dinamiku stvaranja geoloških tijela. Pritom dodatne podatke “izvlači” iz tumača geološke karte. Tumač geološke karte je dokument koji se prilaže uz geološku kartu nekog područja u kojem je tekstualno razrađen slijed i strukturni odnosi geoloških jedinica koje su na karti grafički prikazane. Pravilna ocjena prostora pokazala se često kao jezičac na vagi između poraza i pobjede. Vrlo često je pobjedu na bojnom polju dobila strana koja je bolje iskoristila zemljište. U nekim od tih povijesnih vojnih pohoda i bitaka sudjelovali su geolozi kao časnici i/ili kao znanstvanici, a neke vojne operacije su i naknadno geološki analizirane i obrađene.

Geolozi kao potpora Napoleonovim trupama u Egiptu
Kada su se francuske trupe pod zapovjedništvom Napoleona 1798. godine iskrcale u Egiptu u njihovom sastavu nalazila se skupina inženjera i znanstvenika. Jedan dio te skupine pružao je potporu francuskim trupama u sklopu svoje struke, a jedan dio je obavljao isključivo znanstvena istraživanja. Ključni element za kretanje i manevar francuskih trupa u Egiptu bili su zemljovidi. Francuzi su bili svjesni te činjenice i u tijeku njihove kampanje izrađeno je nekoliko, za ono vrijeme, vrlo dobrih zemljovida. Napoleonu se u Egiptu 1798. godine suprotstavila turska vojska od 6000 konjanika, 1500 pješaka i 40 topova koju je bolje opremljena i uvježbana, tehnički znatno naprednija francuska vojska porazila u sukobu pod nazivom “Bitka kod piramida”. Francuzi su razbili turski napad ranivši ili ubivši 5000 turskih konjanika pri čemu su francuski gubici brojili oko 300 ljudi.
Tri su ugledna geologa: Déodat de Dolomieu, Louis Cordier, i François-Michel de Rozi?re pružala potporu francuskim ekspedicijskim trupama pri Napoleonovom osvajanju Egipta 1798. godine. Geolozi su pružali potporu francuskim trupama u izradi zemljovida i prikupljali podatke o geološkoj građi terena. Njihov je rad upotpunio napore vojnih geografa francuske vojske. Tada još nije došlo do spoznaje u kojim je sve segmentima geologija primjenjiva kao potpora ratnoj vještini. Nijedan od njih nije bio vojni geolog u obliku koji taj pojam danas obuhvaća. Napoleonova kampanja završila je 1801. godine porazom na moru kada je britanska flota pod zapovjedništovom admirala Horatia Nelsona potopila francusku flotu kod egipatskog grada Abukira. Napoleon se nakon egipatske kampanje vratio u Pariz. Geolog François-Michel de Rozi?re napisao je knjigu “Description de l’Egypte” (Prikaz Egipta) koja sadrži više od 3000 ilustracija. S obzirom na to rezultate francuskih istraživanja na području arheologije, zoologije, botanike i geologije u Parizu je utemeljen “Institut za proučavanje Egipta” što je prethodilo nastanku nove znanosti – egiptologije. Geolog Dolomieu je nakon kratke vojne karijere u malteškim vitezovima postao ugledni profesor geologije na “École des Mines” (Visoka rudarska škola) u Parizu, a Cordier je postao profesor geologije i mineralogije na “École des Mines” i ugledni znanstvenik pariškog Prirodoslovnog muzeja.

Vojni geolozi “Afričkog korpusa”
Nakon sloma talijanske vojske u Libiji 1940. godine talijanski diktator Benito Mussolini moli Adolfa Hitlera za pomoć njegovoj vojsci u Africi. Njemački glavni stožer šalje u Libiju “Afrički korpus”, a za zapovjednika korpusa postavlja iskusnog i sposobnog generala Erwina Rommela. Njemačko iskustvo “Afričkog korpusa” predstavlja jedinstveni primjer da pri planiranju ekspedicijskih trupa nije bilo na raspolaganju dovoljno vremena za dugotrajan i postupan slijed razrade situacije i pripremanje postrojbi, već su se postrojbe našle pred svršenim činom političke odluke da će bez temeljitih vojnih priprema biti poslane na drugi kontinent u iznimno teške terenske uvjete kako bi spasili saveznike od potpunog poraza. U kratkom vremenu trebalo je prilagoditi odore, opremu i tehniku za rat u pustinjskim uvjetima. Bilo je potrebno određeno vrijeme da se ljudstvo prilagodi klimi i okolišu. Jedan od problema s kojim se suočilo njemačko zapovjedništvo bili su vrlo loši i neprecizni talijanski vojni zemljovidi njihove kolonije Libije. Njemački general, kasnije feldmaršal, Erwin Rommel izjavio je: “Nikad u povijesti modernog ratovanja nije poduzeta vojna operacija u tako teškim terenskim uvjetima, a s tako malim pripremama”.
Rommel je sa svojim stožerom počeo prikupljati informacije o terenu, a posebno o području u kojem je očekivao borbene operacije. On je zapovjedio izviđanje i analizu prostora kako bi imao podatke koji će biti uporabljivi njemačkoj vojsci. U početku je njegov stožer analizirao informacije iz različitih publiciranih radova o sjeveru Afrike. Informacije iz tih radova su imale vrlo malu ili nikakvu vrijednost za procjenu bojnog polja, jer su bile preopćenite i nisu sadržavale detaljne informacije o terenu koje bi bile iskoristive za postrojbe na taktičkoj razini. Skupina vojnih geologa pridružena Afričkom korpusu počela je odmah po dolasku na tlo Afrike sustavno prikupljanje podataka i metodičko izviđanje terena. Proveli su detaljnu raščlambu zemljišta. Talijanski zemljovidi su, zbog svoje loše kvalitete, bili neuporabljivi, ali su zarobljene britanske karte bile od pomoći. Njemački izvidnici su sjeli u zrakoplov tipa He 111 te snimili poljske fortifikacije i protutenkovske rovove istočno od Tripolija, nakon toga su iz zraka obavili izviđanje područja pješčanih dina koje su predstavljale dobru prirodnu zapreku. Pustinjske dine u graničnom području između Libije i Egipta tvore kontinuirani niz pješčanih grebena koji se pružaju od sjevera prema jugu i koji su imali određenu taktičku važnost. Pružali su dobru zaštitu od frontalnog napada. Zatim su zrakoplovom izviđali planinsko područje između Teruna i El-Homsa, koje je izrazito nepovoljno područje za prolazak oklopnih i mehaniziranih postrojbi za razliku od zaravnjenog terena između El-Homsa i Misurate.
Vojni geolozi su raščlanili teren područja operacija s obzirom na tenkoprohodnost na: 1.) Teren koji je prohodan u svim smjerovima za sve tipove njemačkih vozila, 2.) Teren izvan glavnih puteva i uglavnom prohodan za vozila, 3.) Teren s grebenima koji imaju mogućnost prolaska vozila na nekim mjestima, 4. ) Vadi (suha korita povremenih tekućica u sjevernoj Africi i Arabiji), slana jezera (sabhke) i depresije neprohodne za promet vozilima za kišna vremena, 5.) Pješčane dine gdje je kretanje vozila znatno otežano, 6.) Izrazito razveden teren i 7.) Neprelazni, izrazito strmi grebeni.
Kao rezultat izviđanja i metodičke raščlambe terena bili su zemljovidi koje je Rommel mogao uporabiti za izvođenje vojnih operacija. Neposredno prije Rommelovog iskrcavanja u Africi njemački vojni geolozi radili su na raščlambi geološke građe terena britanske obale i procjeni najpovoljnih mjesta za iskrcavanje i invaziju njemačkih trupa u sklopu operacije “Morski lav”. Ured vojnih geologa u vrijeme priprema operacije “Morski lav” nalazio se u okupiranoj Francuskoj u gladu Lilleu. Ta je operacija prvo odgođena, a nakon što je britansko Ratno zrakoplovstvo obranilo nebo nad Britanijom, i potpuno obustavljena. Vojni geolozi, geografi i ostalo osoblje koje je radilo na pripremi operacije dobilo je druge zadaće. Skupinu njemačkih vojnih geologija “Afričkog korpusa” predvodio je dr. sc. Sigismund Kienow. Njemački su vojni geolozi imali dobre temelje. U Njemačkoj je geologija nakon 1. svjetskog rata postala sastavni dio ratne vještine temeljeći svoj razvoj na iskustvu njemačkih vojnih geologa iz tog svjetskog rata koji su pružali potporu postrojbama kod utvrđivanja i ukopavanja u Belgiji i Francuskoj, a posebno kod tzv. tunelskog (minerskog) ratovanja. Ta iskustva njemačkih vojnih geologa sabrana su u knjizi pod nazivom “Obrambena geologija” (Wehrgeologie) tiskanoj u Leipzigu 1938. godine. Autori te knjige – udžbenika su geolozi i časnici: dr. sc. Kurd von Bülow, bojnik dr. sc. Walter Kranz i bojnik dipl. ing. Erich Sonne. Knjiga osim stručno obrađenih događaja na fronti iz I. svjetskog rata daje studiju mogućnosti koje geologija – znanost o sastavu i građi Zemlje, može pružiti kao potpora ratnoj vještini. Detaljno su razrađene u tablicama različite vrste stijena i njihove karakteristike s pojašnjenjima kako određene stijene i pripadajuća tla koje se nalaze kao podloga bojnog polja utječu na događaje na bojišnici. Prikazane su ogledne topografske karte i namjenski geološki zemljovidi čijom se kompilacijom dobiva bolja slika o građi i karakteristikama zemljišta. U toj knjizi razrađena je metodologija rada vojnog geologa čime vojna geologija dobiva obrise koje taj pojam obuhvaća danas. Razvoj vojne geologije krenuo je u 19. stoljeću memorandumom koji je napisao časnik i geolog Johann Samuel Gruner 1820. godine i koji je publiciran 1826. godine pod nazivom “Verhältnis der Geognosie zur Kriegswissenschaft” (Povezanost geologije s ratnom vještinom). Taj švicarski geolog i utemeljitelj vojne geologije ratovao u činu satnika u službi bavarskog kralja protiv Napoleona 1813. godine. U tijeku ratnih operacija protiv Napoleonove vojske, te kasnije kao djelatnik Bavarskog vojnog instituta, Gruner je spoznao i proučavao utjecaj geologije na izvođenje vojnih operacija. Iz navedenog slijedi da su njemački vojni geolozi “Afričkog korpusa” imali razrađen pristup, postupke i način rada iz praktične primjene vojne geologije na terenu kao i iz teorijskih istraživanja naraštaja njemačkih i europskih vojnih geologa. Trebalo je samo iskustva i način rada s europskih ratišta prilagoditi pustinjskim uvjetima ratišta Libije i Egipta.

Rommelu su za proces planiranja i odlučivanja bili nužni podaci vojnih geologa o prohodnosti terena kao i kvalitetni zemljovidi, odnosno bila mu je potrebna procjena utjecaja geološke podloge i topografije terena na brze prodore njegovih oklopnih i mehaniziranih postrojbi kojima je uspješno zaobilazio britanske postrojbe i zatim ih ugrožavao s boka ili iz pozadine. Uspješno izvođenje takvih operacija uzrokovalo je stalno povlačenje britanskih trupa pa je Rommel dobio nadimak “Pustinjska lisica”. On je znao da samo na prohodnom terenu može doći do izražaja njemačka doktrina uporabe tenkova, odnosno kretanje, paljba i manevar. Shvatio je i dobro naučio lekciju iz talijanskog poraza u kampanji generala Graziania. Na temelju tog poraza Rommel je zaključio da u pustinjskom ratovanju postrojbe koje nisu motorizirane nemaju nikakve šanse nasuprot motoriziranih postrojbi protivnika. Talijanska vojska generala Graziania koja je poražena 1940. godine sastojala se uglavnom od pješačkih postrojbi koje su bile slabo pokretljive, što je uz nizak moral i lošu organizaciju talijanskih trupa bio jedan od uzroka njihovog brzog poraza od britanskih oklopno-motoriziranih brigada.
Osim podataka o tenkoprohodnosti terena Rommelu su od velike koristi bili savjeti vojnih geologa vezani za mogućnost ukopavanja i utvrđivanja kao i opskrbe postrojbi građevnim materijalom i pitkom vodom. Poznata su bila postrojenja za opskrbu pitkom vodom koja su se nalazila uzduž glavne prometnice Via Balbia. Problem je bila opskrba vodom u unutrašnjosti. Mjesta s bunarima i povremenim izvorima s bočatom i slatkom vodom poznavalo je samo lokalno stanovništvo i ti podaci nisu bili ucrtani u zemljovide. Voda u pustinji, a posebno tijekom ratnih operacija, ima neprocjenjivu vrijednost. Opskrba vodom bila je povjerena inženjerijskim postrojbama koje su imale pumpe i opremu za bušenje bunara. Padaline u pustinji su neredovite i obično dolaze u obliku pljuskova, voda se procjeđuje kroz propusno tlo i stijene, a na mjestima gdje geološka građa terena omogućuje izlazak vode na površinu nastaju oaze.
Glavna pješčana područja vezana su za obalnu zonu, uz slana jezera i u unutrašnjosti Libijske pustinje gdje se nalaze velika područja “migrirajućih” dina koja su nepovoljna za kretanje i manevar vozila i tenkova. Crta koja je razdvajala područje pustinje prohodno za oklopno-mehanizirane postrojbe nalazila se na granici između istočne Libije i zapadnog dijela Egipta, odnosno između 29. i 30. stupnja geografske širine. Južno od te granice prostire se nepregledno područje pješčanih dina gotovo neprohodno za oklopno-mehanizirane postrojbe. Dva su glavna tipa pješčanih dina: barhani i seifi. Tip barhani dine često se nalazi na rubu pustinje, gdje ima relativno manje pijeska i nešto malo vegetacije. Taj je tip dine srpasta oblika, sa “šiljcima” u smjeru vjetra, a unutar polukruga nalazi se šljunak ili gola stijena. Barhani tip dine može migrirati i do 15 metara godišnje na način da vjetar nosi zrna pijeska po blago nagnutoj strani privjetrine, a kad dođu na vrh otkotrljaju se na strmiju stranu zavjetrine. Seifi ili uzdužni tip dine pokrivaju najveći dio pustinje. To su i do 400 kilometara dugi pješčani lanci čija širina može biti i do 600 metara, a svaka dina u lancu može biti i do 40 metara visoka. Grebeni se pružaju usporedno s dominantnim vjetrom koji ih formira pa u Libijskoj pustinji takvi pješčani grebeni imaju smjer pružanja od sjevera prema jugu i imaju taktičku važnost. Pružaju dobru zaštitu od frontalnog napada. Utvrđivanje i ukopavanje na takvoj podlozi je nepovoljno, prolaz oklopno-mehaniziranih postrojbi je znatno otežan, a posebno je nezgodno ako se postrojba pješaštva na takvom području zatekne u vrijeme pustinjske oluje. Kada se tenk kreće uz pješčanu dinu, zbog uspona i rastresite podloge gubi na brzini, a kada je na pozicije pri vrhu dine otkriva se ranjivi trbuh tenka (podvozje). Stjenovita pustinja (hamada) proteže se južno uzduž glavne prometnice od Tripolija do Aleksandrije i geološka podloga je uglavnom pogodna za prolazak oklopno-mehaniziranih postrojbi i pješaštva na području prostranih ravnjaka, a ograničenja su vezana za područja strmih grebena (jardangi) koji nastaju eolskom erozijom koja je selektivno izdubila i izglačala otpornije stijene, a erodirala mekši materijal.
Depresije i slana jezera poslužili su Rommelu da zaštiti bokove svojih trupa. Na području Libije i Egipta nalazi se nekoliko slanih jezera. Geološka podloga i tlo u području slanih jezera sastoje se od gline, pijeska i evaporita i događalo se da vozila, oprema i ljudstvo zaglibe pa u nekim slučajevima i to da je mehanizacija ostala trajno “zarobljena” u blatu jer je izvlačenje na takvoj podlozi vrlo kritično. Područja oko slanih jezera mogla su se prijeći vozilima samo na pojedinim mjestima, pa su neki prolazi korišteni za transport ili u slučaju povlačenja trupa zatvarani minskim poljima. Najveće slano jezero nalazi se u egipatskom dijelu pustinje, u Qattara depresiji, koja je dugačaka 285 kilometra, široka 135 kilometara i zauzima probližno 19,500 kvadratnih kilometara površine s najnižom točkom od 133 metra ispod morske razine. Tu se nalazi slano jezero čija je približna površina 300 kvadratnih kilometara. Sjeverni rub depresije ima izrazito strme padine, teren u podnožju depresije je pjeskovit i muljevit, prevladavaju hipersalini “sabkha” uvjeti i s vojnog stajališta teren je na nekim dijelovima neprolazan za oklopno-mehanizirane postrojbe, pogotovo za kišnog vremena. Britanski genaral Montgomery koji je preuzeo zapovjedništvo u Egiptu i konsolidirao redove britanske 8. armije iskoristio je sjeverni rub Qattara depresije kao zaštitu za lijevi bok britanske linije kod El-Alameina.

Povjesničari i vojni analitičari uglavnom se slažu da je Rommel izgubio završnu bitku kod El-Alameina zbog znatno manjih vojnih snaga od britanskih, kao i zbog prevelike razvučenosti njemačkih opskrbnih crta. Nakon tog poraza Rommel je izgubio inicijativu i postupno se povlačio prema Tripoliju i kasnije Tunisu, nastojeći konsolidirati svoje snage. Nakon savezničkog iskrcavanja u sjevernoj Africi, u ofenzivi protiv američkih trupa uočava i napada slabu obrambenu točku američkih postrojbi u klancu Kesserine u planinskom lancu Dorsal. Rommel se mudro koristi terenom i dvjema oklopnim divizijama te razbija američke obrambene crte i zauzima klanac Kesserine i gradić Thale. Amerikanci su imali tisuću mrtvih i dvije i pol tisuće zarobljenih vojnika. Nakon toga uslijedio je protunapad višestruko jačih američkih i britanskih trupa kojim su Sile osovine potisnute iz Tunisa.
U svibnju 1943. godine nakon poraza u Tunisu “Afrički korpus” je prestao postojati. Ostalo je zabilježeno njegovo iskustvo u knjizi “Desert Warfare: German Experiences in World War II” koju je 1952. godine publicirao američki general Alfred Toppe kao voditelj projekta i kao koautori knjige, devet umirovljenih njemačkih časnika koji su ratovali u Africi. To bogato iskustvo o pripremama i vođenju rata u pustinjskim uvjetima sjeverne Afrike tiskano je u dva sveska s mnoštvom priloga. U skupini njemačkih časnika koji su radili na knjizi bili su feldmaršal Albert Kesselring, nekadašnji zapovjednik združenih njemačko-talijanskih snaga u sjevernoj Africi i dr. sc. Sigismund Kienow, nekadašnji zapovjednik skupine njemačkih vojnih geologa.

Zaljevski rat (1990. – 1991.)
Iskustva “Afričkog korpusa” iskorištena su za pripremu operacija “Pustinjski štit” i “Pustinjska oluja” 1990. godine kako bi američka vojska poboljšala vojnu sposobnost za uspješno djelovanje postrojbi u pustinjskim uvjetima. Jedan segment tog nastojanja odnosi se i na primjenu geoloških znanja. Služba američkih vojnih geologa (Section of Military Geology ? US Geological Survey) imala je četiri temeljne zadaće: 1.) Upotpunjavanje zemljovida, 2.) Otkrivanje izvora i opskrba pitkom vodom, 3.) Procjena tenkoprohodnosti i procjena terena 4.) Lociranje ležišta građevnog materijala. Američki geolozi su za analizu terena imali na raspolaganju suvremene metode poput daljinskih istraživanja, koje kombinirane s informatičkim alatima poput GIS-a (Geographic information system) i sustavima kao što je GPS (Global position system) omogućavaju multidisciplinaran pristup problematici i izvrstan pregled na geološke i geografske osobine bojišta. Ured američkih vojnih geologa ustrojili su 1942. godine ugledni geolog Wilmot Hyde Bradley i Inženjerijski korpus američke kopnene vojske kako bi pružio potporu američkoj vojsci u II. svjetskom ratu. Bradley je okupio skupinu geologa, geografa, geomorfologa, hidrologa, kartografa, botaničara i drugih stručnjaka kako bi pri procjeni terena pružali potporu vojsci služeći se pritom metodologijom rada njemačke “Obrambene geologije”. Razvojem vojne geologije, informatičke tehnologije i ratne tehnike, a posebno nakon sukoba američke vojske s talibanima u planinskim područjima Afganistana, u literaturi u uporabu dolazi pojam “Geologic intelligence” (geološko izvješćivanje)

“Geologic intelligence”
Geološko izvješćivanje, u širem smislu, predstavlja primjenu geoloških znanja u rješavanju različitih vojnih problema na taktičkoj, operativnoj i strateškoj razini. Odnosno, obuhvaća analizu tenkoprohodnosti nekog prostora, procjenu mogućnosti opskrbe pitkom vodom i mineralnim sirovinama, korisne savjete kod utvrđivanja i ukopavanja postrojbi, pomoć pri izgradnji vojnih cesta i zračnih luka, analizu satelitskih snimaka i različitih tematskih i namjenskih zemljovida, kao i detekciju i procjenu ranjivosti podzemnih prostorija i tunela. Da bi se analitičar mogao služiti metodama geološkog izvješćivanja potrebno je da bude ekspert kako na području geologije, tako i na području vojne vještine. Prikupljanje informacija obavlja se prikupljanjem podataka iz civilnih i vojnih izvora. Civilni su sadržani u znanstvenim i stručnim časopisima, arhivskoj geološkoj građi, u osnovnim i namjenskim geološkim zemljovidima kao i pripadajućim tumačima tih karata, te u cyberspaceu. Vojni izvori potječu od snimaka bespilotnih letjelica, zrakoplova i satelita, te iz podataka izvidnika s terena. U nekim segmentima takav je način prikupljanja podataka i analize materijala vrlo sličan metodama rada ekonomskog stručnjaka na području poslovnog izvješćivanja (bussines intelligence) koji je u današnje vrijeme sastavni dio gospodarskog tima svake ozbiljnije tvrtke. Razlika je što je u prvom slučaju riječ o analizi bojišnice, a u drugom slučaju o analizi tržišta i poslovnih informacija.

Zaključak
Vojna geologija doživljava svoj razvoj usporedo s razvojem ratne vještine i vojne tehnologije, kao i s razvojem geologije kao vojno-primjenjive znanosti. Načelna metoda djelovanja vojnog geologa je da prikupljene geološke, geografske i vojne podatke raščlani i analizira, kritički razmatra i sintetizira imajući u vidu zadani problem i cilj te tako obrađene informacije proslijedi onim nadređenim zapovjednim strukturama koje obavljaju planiranje, pripremanje i izvođenje vojne operacije. Polazište metode proizlazi iz mentalne i kognitivne sposobnosti ljudskog mozga da razluči koji se geološki i geografski podaci određenog zemljišta mogu primijeniti u planiranju vojne operacije, odnosno pripremi bojnog polja. Pravilno korištenje geološkog izvješćivanja omogućuje da se eventualni neuspjeh, uzrokovan krivom procjenom građe bojnog polja, pretvori u uspjeh, odnosno pobjedu.

---

Literarura/Izvor podataka
1. Alink, B., et al., (1980) Drugi svjetski rat, Mladinska knjiga, Ljubljana
2. Bahun, S. (1993) Geološko kartiranje, Udžbenik Sveučilišta u Zagrebu, Školska knjiga, Zagreb
3. Bülow,v K., Kranz, W., Sonne, E., (1938) Wehrgeologie. Leipzig, Quelle & Meyer,1938. 8°. VIII, 170 Seiten, 1 Bl. Mit 163 s/w Abbildungen im Text und 6 farbigen Tafeln und Tabellen.
4. Clifford, M., N., (2002) “Bradely, Wilmot Hyde” American National Biography Online, October 2002 http://www.anb.org/articles/13/13-02657-article.html
5. Cvitanović, A., (1990) Atlas svijeta, Mladinska knjiga, Zagreb
6. Keller, E. Pinter, N (2002) Active tectonics, Earthquakes, Uplift, and Landscape, Prentice Hall, Secund Edition
7. Häusler, H., Kohler, E., (2003) Der Schweizer Geologe, Oberberghauptmann und Major Johann Samuel Gruner (17661824) Begründer der Militärgeologie, Minaria Helvetica, Schweizerische Gesellschaft für historische Bergbauforschung, 23a/2003, http://www.sghb.ch/SGHB_Minaria23a.html
8. Leith, W., (2002) Military Geology in a Changing World, Geotimes ? Newsmagazine of the Earth Sciences, Edition April 2002, Publication of American Geological Institute
9. Oluić, M., (2001): Snimanje i istraživanje Zemlje iz svemira: sateliti-senzori-primjena, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Geosat, Zagreb
10. Rose, E., (2003) The French Invasion of Egypt Led by Napoleon Bonaparte in 1798: The First Military Campaign to be Assisted by Geologists As Well As Geographers, Abstract, International Conference on Military Geology and Geography ,June 15 – 18,2003., West Point
11. Rose, E., Willig D., (2003) The Roles of German Military Geologists and Geographers During World War Two in Planning for Operation “Sealion”: The Invasion of England Scheduled for September 1940., Abstract, International Conference on Military Geology and Geography,June 15 – 18,2003., West Point
12. Toppe, A., (1952) Desert Warfare: German Experiences in World War II, Command & General Staff College, Combined Arms Research Library, Fort Leavenworth, Kansas, Web publication
13. Jungwirth, E., Zečević, M., (2002): Vloga geologije v vojni – In: Horvat, A ., ed. (2002): Book of Abstracts, 1st Slovenian Geological Congress, Črna na Koroškem, 9.-11. October 2002, page 36, Ljubljana
14. Jungwirth, E., Zečević, M., (2003): Uloga geologije u ratu, Rudarsko – geološki glasnik br. 7, časopis Hrvatskog rudarsko- geološkog društva, str. 67 – 71, Mostar.
15. Zečević, M., Jungwirth, E., (2003): Geološki pogled na učinak vojnih operacija u Afganistanu, časopis “Hrvatski vojnik”, br..92, veljača, str. 36-37, Zagreb.
16. Zečević, M., Jungwirth, E., (2003): Geološki pogled na učinak vojnih operacija u Afganistanu (II), časopis “Hrvatski vojnik” br..96, lipanj, str. 16-19, Zagreb.
17. Zečević, M., (2003): Utjecaj geološke građe terena na izvođenje vojnih operacija, “Vijesti” 40/1, Časopis Hrvatskog prirodoslovnog društva, lipanj, str. 26 – 28, Zagreb
18. Zečević, M., (2004): Aktualni izazovi vojne geologije, časopis “Hrvatski vojnik” br.107, svibanj, str. 20-23, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Zagreb

Marko ZEČEVIĆ