Tijekom ožujka i travnja u medijima je odjeknula mogućnost da Njemačka u paketu kupi Boeingove avione F/A-18E/F Super Hornet i njihove inačice za elektroničko ratovanje EA-18G Growler. Kupnja i ne bi bila posebno iznenađujuća jer njom bi, između ostalog, Luftwaffe i nakon umirovljenja Tornada zadržao sposobnost neutralizacije protivničkog PZO-a koju pruža dobro poznat projektil AGM-88

 

Tijekom Drugog svjetskog rata pojavio se novi skup vojnih mjera, postupaka i djelovanja koji će tek poslije biti prepoznat kao cjelina i u skladu s tim dobiti odgovarajući opis pod kojim nam je danas poznat, a to je suzbijanje ili neutralizacija protivničke protuzračne obrane (PZO). Na engleskom jeziku poznata je pokrata SEAD (Suppression of Enemy Air Defence). Kao prva  djelovanja ratnih zrakoplovstava u toj ulozi mogu se uzeti napadi ratnog zrakoplovstva nacističke Njemačke na britanski lanac radara za rano upozoravanje u sklopu sustava “Chain Home”.

Uskoro će se u akcijama takve vrste iskazati i saveznička zrakoplovstva, napadajući njemačke radare koji su upozoravali na dolazak protivničkih bombarderskih formacija. Uz elektroničke protumjere, izravni napadi zrakoplova na sredstva protuzračne obrane i radare bili su glavni način na koji se nastojao umanjiti njihov utjecaj i učinkovitost. Tim se smjerom nastavilo i tijekom Korejskog rata, gdje je PZO bio uzrok najvećeg dijela gubitaka američkog zrakoplovstva (USAF).

Od kraja pedesetih godina neutralizaciji protuzračne obrane u zapadnim doktrinama trebalo je posvećivati sve više pažnje zbog sve većeg udjela radarski navođenog protuzračnog topništva u istočnim vojskama, ali najviše zbog pojave novog protuzračnog raketnog sustava S-75 Dvina (NATO-ova oznaka SA-2 Guideline). Kao odgovor na tu prijetnju, početkom šezdesetih godina u SAD-u su razvijena dva proturadarska navođena projektila. Prvi je AGM-45 Shrike, koji je na inicijativu ratne mornarice konstruirala tvrtka Texas Instruments. Dizajn je u većoj mjeri preuzet od postojećeg projektila zrak-zrak AIM-7 Sparrow, te mu je dodana glava za samonavođenje koja je navodila raketu prema izvoru radarskog zračenja. Među Shrikeovim primarnim ciljevima bili su radari za rano upozoravanje P-35 Saturn (NATO-ova oznaka Bar Lock) i ciljnički radar SNR-75 (NATO-ova oznaka Fan Song), kojim su se Dvinine rakete navodile prema cilju.

Plan je bio: uništenjem ili neutralizacijom ciljničkog radara onesposobiti cijelu bitnicu, koja bez sposobnosti navođenja raketa na cilj ne bi bila velika opasnost. Projektil Shrike za tu je namjenu bio opremljen bojnom glavom s blizinskim ili trenutnim upaljačem, koja se prilikom eksplozije rasprši na 23 tisuće čeličnih šrapnela. Masa projektila iznosila je 177 kg, a domet između 18 i 40 km, ovisno o tome koji je od dvaju glavnih tipova raketnih motora ugrađen. Za projektil je razvijeno barem 13 vrsta tragača i glava za navođenje, pri čemu je svaki bio specijaliziran za određeni tip motrilačkog ili ciljničkog radara sovjetske proizvodnje i za frekvencijski pojas u kojem je radar djelovao. Ukupno je proizvedeno oko 25 tisuća projektila Shrike, a bili su u uporabi čak i u Zaljevskom ratu 1991., gdje ih je, uz nepoznat učinak, ispaljeno nešto manje od sto.

Preslabo ili preskupo?

Samo nekoliko godina nakon Shrikea, u operativnu je uporabu 1968. ušao projektil AGM-78 Standard ARM, koji je razvila tvrtka General Dynamics. I u njegovu je slučaju kao osnova za dizajn poslužilo postojeće oružje, vođeni projektil površina-zrak RIM-66 Standard, koji je nastao kao daljnji razvoj projektila RIM-24 Tartar. Novi je projektil u odnosu na Shrike imao puno veću masu (veća od 600 kg), a domet mu je omogućio napade na izvore radarskog zračenja s udaljenosti od 90 km. Masa bojne glave bila je gotovo 100 kg, odnosno dvostruko veća nego kod Shrikea.

Najveća novost bio je senzor koji se isprva mogao namjestiti za određeni tip radarskog cilja prije borbene misije, a poslije je bio sposoban za gađanje više vrsta radara bez programiranja prije borbenog leta. Za razliku od Shrikea, Standard je u slučaju “gašenja” radara ostajao usmjeren na zadnji cilj i njegovu lokaciju, koja je ostala pohranjena u memoriji. Oba su projektila tijekom bojnih djelovanja postigla dobre rezultate te opravdala razvoj i uporabu, ali pokazala su i neke mane što je utrlo put naprednijem sustavu koji će ih zamijeniti. Kod projektila AGM-45 Shrike mana je bila relativno mala bojna glava koja nije jamčila neutralizaciju radarskog cilja, zatim mali domet, potreba da cilj emitira zračenje od samog lansiranja pa sve do pogotka te nefleksibilnost za korištenje projektila prema tipu i vrsti radara.

 

Slabost projektila AGM-78 bila je veličina i velika masa, što je značilo manji broj tipova zrakoplova koji su ga mogli nositi. Čak i ako su imali tu sposobnost, masa i dimenzije smanjivali su opcije nošenja na samo dvama krilnim nosačima koji su bili bliže trupu. Drugi veliki nedostatak Standarda bila je cijena, oko pet puta veća od cijene rakete Shrike. Zato je tijekom Vijetnamskog rata USAF ispalio više od 3000 Shrikea, a Standarda deset puta manje. Na temelju iskustava iz razvoja i uporabe dviju prethodnica pristupilo se razvoju novog proturadarskog vođenog projektila.

Prvo ispaljivanje

Od novog oružja tražila se kombinacija najboljih značajki Shrikea i Standarda, a pogotovo fleksibilnost sustava za samonavođenje, domet, prihvatljiva masa i dimenzije, zadovoljavajuća veličina i snaga bojne glave, ali i neke potpuno nove sposobnosti. Rane studije pokrenute su još 1972. godine u Mornaričkom središtu za oružja (Naval Weapons Center), a od 1974. program je nastavljen pod okriljem tvrtke Texas Instruments. Iduće su godine počela prva letna ispitivanja, koja će trajati sve do 1981. kako bi se otklonili svi nedostaci. Jedan od najvećih izazova bio je razvoj tragača i njegove sposobnosti razlikovanja emisije samog radara i emisija koje su se pojavljivale kao odraz nakon njihova odbijanja od zemlje. Nakon svladavanja takvih i sličnih problema, tijekom ispaljivanja i daljnjih testova dostignuta je zadovoljavajuća 75-postotna vjerojatnost pogotka cilja. Prvi projektil AGM-88A HARM s aktivnom bojnom glavom ispaljen je 5. listopada 1981. s mornaričkog palubnog jurišnog aviona A-7E Corsair II unutar Pacifičkog središta za testiranje projektila uz obalu Kalifornije. Iako je oblikom i izgledom podsjećao na Shrike, bio je od njega dulji više od metra (ukupna duljina 4,17 m), a imao je i veći promjer (25,4 cm). Raketni motor tvrtke Thiokol omogućio je veću brzinu od prethodnika, a time i nešto kraće vrijeme leta od trenutka lansiranja do cilja. Najveći napredak ostvaren je u sustavu samonavođenja, koji se sastojao od fiksne spiralne antene koja je pokrivala širi opseg frekvencija emitiranih od potencijalnih ciljeva. U glavi za samonavođenje nalazila se i memorijska jedinica s pohranjenim poznatim izvorima zračenja koju je proizvođač mogao ažurirati kad bi se pojavili novi radarski sustavi i njihovi načini rada. Iza dijela za navođenje nalazila se bojna glava mase 67 kilograma koja se sastojala od 25 tisuća čeličnih šrapnela, a aktivirao ju je laserski blizinski upaljač.

Oko libijskih gradova

HARM je imao tri osnovna režima rada pri kojima je mogao biti lansiran na cilj. Prvi i najčešće korišten je preventivni, pri kojem se ispaljuje prema poznatom cilju i njegovu položaju. AGM-88 ispaljuje se na cilj koji je unutar nekoliko stupnjeva od smjera leta, zahvaća ga tek nakon lansiranja, kad (emitirajući) cilj bude u dometu njegova senzora. Pri tom načinu može se iskoristiti i najveći mogući domet projektila. Drugi je način lansiranja napad na pogodne ciljeve ili izravan napad, kad zrakoplov nosač zahvaća cilj preko senzora projektila HARM prije trenutka lansiranja. U tom slučaju moguć je napad na ciljeve koji su u dometu i polju pretrage tragača za samonavođenje. Takav se način također ubraja u napadnu uporabu projektila i najčešći je način koji će koristiti zrakoplovi koji neće biti opremljeni naprednijim i sposobnijim senzorima za otkrivanje i prepoznavanje radarskog zračenja. Treći način uporabe ima samozaštitnu ulogu i uključuje primanje informacija od signalizatora radarskog zračenja kod zrakoplova i određivanje prioritetnih ciljeva koji su najveća prijetnja. U takvom slučaju projektil može biti ispaljen u bilo kojem smjeru u odnosu na smjer leta, pa čak i iza zrakoplova, ali zbog ekstremnog manevriranja imat će znatno smanjen domet.

Prvi zrakoplov koji je dostigao inicijalnu operativnu sposobnost s projektilom HARM bio je A-7 Corsair II tijekom 1983. Sljedeći je bio tad potpuno novi višenamjenski lovac F/A-18 Hornet. Operativna flotna eskadrila VA-83 Rampagers s avionima Corsair II postala je početkom 1985. prva koja je uspješno ispalila HARM, a u ožujku i travnju iduće godine tijekom američko-libijskih sukoba prvi ih je put lansirala i u borbenim uvjetima. U akcijama tijekom incidenta u zaljevu Sidra i operacije El Dorado Canyon avioni A-7 Corsair II i F/A-18 Hornet američke mornarice ispalili su pedesetak projektila HARM kako bi neutralizirali libijski PZO u okolici Tripolija, Banghazija i Sirta. Borbena premijera bila je uspješna te je znatno pridonijela neutralizaciji libijskih PZO sustava S-75 Dvina, S-125 Neva (NATO-ova oznaka SA-3 Goa), a pogotovo S-200 Vega (NATO-ova oznaka SA-5 Gammon), koji je zbog velikog dometa bio najveća prijetnja.

Oprezna mornarica

Još u vrijeme prve borbene uporabe HARM-a intenzivno se razvijao i poboljšavao projektil tako da su uskoro slijedile nove inačice i serije. Primjerice, u drugu ili Block II seriju projektila AGM-88A ugrađivan je novi tragač u glavi za samonavođenje koji je mogao biti reprogramiran s novim podacima o mogućim ciljevima. Kod nove inačice AGM-88B, koja se počela proizvoditi 1987. godine, novi je tragač ugrađivan u samoj proizvodnji rakete, a imao je novu računalnu memoriju EEPROM (Erasable Electronically Programmable Read-Only Memory), koja je omogućila nadogradnju programa “na terenu” tako da nije bilo potrebno vraćanje rakete proizvođaču. Dio projektila za samonavođenje oznake WGU-2B/B bio je kompatibilan s idućom softverskom nadogradnjom, koja je 1990. omogućila fleksibilniju uporabu uz sposobnost promjene cilja tijekom leta, kao i veću sposobnost u režimu rada kad je poznata lokacija radara te raspoznavanje nekih “modernijih” prijetnji. Nove sposobnosti projektila, a pogotovo mogućnost reprogramiranja “na terenu”, bile su veliki plus, no zahtijevale su punu aktivaciju projektila, što je nepoželjna značajka na američkim nosačima zrakoplova.

 

Američka ratna mornarica odlučila je zato zadržati starije inačice umjesto uvoditi nove, ali zato je sposobnost uporabe HARM-a dobivalo sve više njezinih aviona. Uz A-7 Corsair II i F/A-18 Hornet, 1987. godine postale su operativne i kod aviona za elektroničko ratovanje EA-6B Prowler. Sljedeći na redu bio je jurišnik A-6E Intruder, s kojeg je te godine izvršeno prvo uspješno lansiranje HARM-a tijekom programa SWIP (Systems Weapons Improvement Program). U sastavu USAF-a glavna je platforma za lansiranje HARM-a postao avion F-4G (Wild Weasel V), isključivo namijenjen za SEAD. Bio je to jedan od najboljih zrakoplova za borbu protiv protivničkih PZO radara, najviše zbog iznimno moćnog signalizatora za upozoravanje i određivanje lokacije tih radara. Njihov broj nikad nije bio velik, ali istodobno su sposobnost lansiranja HARM-a dobivali i tad novi višenamjenski borbeni avioni F-16. Tako su uvježbavani timovi F-4G i F-16, pri čemu bi prvi detektirao i locirao te navodio F-16 prema cilju na koji bi potom bio lansiran projektil HARM. HARM je tijekom Zaljevskog rata 1991. masovno korišten i uvelike zaslužan za neutralizaciju i ograničavanje učinaka iračkog PZO-a. Tijekom rata lansirano ih je više od 2000, od čega više od pola iz aviona USAF-a, a ostatak iz aviona mornarice i Marinskog korpusa.

Sljedeća inačica HARM-a bio je AGM-88C, operativan od 1993. godine. Kod njega je izvršeno više promjena, a najveća je bila nova i učinkovitija eksplozivna bojna glava WDU-37/B. Za razliku od prijašnjih, imala je gotovo dvostruko manje šrapnela (12 845), izrađenih od volframa, a ne od čelika, čime je njezina učinkovitost praktički dvostruko povećana. Promijenjen je i dio za samonavođenje projektila: za novi je raspisan natječaj u kojem je sudjelovao Loral Aeronautics i Texas Instruments. Potonja je tvrtka pobijedila i dobila ugovor za isporuku 2041 projektila AGM-88C-1, koji su naručeni kako bi se obnovile zalihe nakon Zaljevskog rata. Inačica tvrtke Loral imala je oznaku AGM-88C-2 i testirana je, ali nije proizvedena u većim količinama.

Novi tragač ugrađen unutar dijela za samonavođenje bio je znatno osjetljiviji i sa snažnijim procesorom za obradu signala, mogao se bolje nositi s radarima koji su mogli brzo mijenjati radnu frekvenciju te je imao nešto veći kapacitet memorije. Ugrađen je i novi softver Block IV koji je sadržavao novu bazu podataka o mogućim emitirajućim ciljevima. Poboljšana je i sposobnost gađanja pri izravnom načinu ili načinu napada na pogodne ciljeve (Targets of Opportunity). Razvoj tehnologije omogućio je sve raznovrsnije scenarije operativne uporabe projektila HARM. Tako je 1993. izvršeno prvo uspješno lansiranje na cilj koji se nalazio iza horizonta i za koji su podaci i lokacija u kabinu zrakoplova dostavljeni izravno iz satelita. Projektil je ispalio EA-6B Prowler iz eskadrile VAQ-209 Star Warriors.

Kombinacije s F-16

Kako se F-4G, USAF-ov glavni avion za SEAD i uporabu projektila HARM, povlačio iz uporabe, bilo je potrebno pronaći nasljednika. Za tu je ulogu izabrana nova inačica svestranog F-16. Prijašnje su inačice bile sposobne za uporabu HARM-a, ali za potpuno iskorištavanje sposobnosti tog oružja ovisile su o drugim zrakoplovima. F-16 Block 50D, ponekad poznat i pod oznakom F-16CJ, počeo je 1994. ulaziti u operativnu uporabu. Osim što je bio opremljen sučeljem ALIC (Aircraft Launcher Interface Computer), nužnim za lansiranje, mogao je imati i ciljnički sustav HTS (HARM Targeting System), koji je omogućavao potpunu i samostalnu sposobnost uporabe HARM-a. Ciljnički podvjesnik AN/ASQ-213 HTS tvrtke Raytheon ima osjetljivi prijamnik za otkrivanje, razvrstavanje, određivanje udaljenosti i prosljeđivanje informacija i parametara potrebnih za lansiranje.

 

Sve podatke šalje prema prikaznicima u kabini i samom projektilu. Iako se takvim rješenjem nisu potpuno mogle nadoknaditi sve sposobnosti moćne SEAD platforme F-4G, novi avion donio je fleksibilniju uporabu te manje troškove korištenja novijeg i manjeg jednosjednog zrakoplova. Projektili HARM i specijalizirani USAF-ovi F-16 uskoro su s drugim NATO-ovim zrakoplovima sudjelovali u trotjednoj kampanji iznad Bosne i Hercegovine. Plan “Dead Eye” s ciljem neutralizacije protuzračne, prije svega raketne obrane bosanskih Srba, velikim je dijelom proveden unutar operacije Namjerna sila (Deliberate Force), pokrenute 30. kolovoza 1995. godine. Usprkos strogim pravilima za vođenje borbe (Rules of Engagement – ROE), koja su bila na snazi za uporabu projektila HARM, tijekom operacije i nedugo nakon nje lansirano ih je šezdesetak. Nešto više od pola ispaljeno je preventivno za zaštitu napadačkih formacija, dok je ostatak bio ispaljen kao reakcija na aktivnost protivničkih radara koji bi “obojili” NATO-ove avione. Većinu projektila ispalile su letjelice F/A-18C i EA-6B američke mornarice, a ostatak F/16CJ, F/A-18D i EF-18A španjolskog zrakoplovstva. Sigurno je da je njihova uporaba pridonijela okončanju operacije bez gubitaka NATO-ovih zrakoplova, barem ne od djelovanja radarski vođenih PZO raketa.

Protiv Patriota

Nekoliko godina nakon toga slična se zračna operacija Saveznička sila (Allied Force), samo veća i dulja, odvijala iznad SR Jugoslavije kao reakcija na situaciju na Kosovu. U toj je kampanji jedan od istaknutijih SEAD aviona bila specijalizirana inačica Tornada ECR (Electronic Combat Recce). Taj avion bio je opremljen sustavom za lociranje odašiljača (Emitter Location System – ELS), koji je bio potpuno integriran s projektilom HARM te je poboljšavao njegove mogućnosti, a oba sustava bila su proizvod tvrtke Texas Instruments. Sustav je omogućavao samostalno otkrivanje i lociranje izvora radarskog zračenja i napad na takve ciljeve. U cijeloj operaciji ispaljena su 743 HARM-a, no samo mali broj njih uistinu je pogodio poželjne ciljeve. Razlog je u tome što je barem pola ispaljivanja bilo preventivno, kao zaštita prilikom ulaska napadačkih formacija u područje operacija. Česta uporaba HARM-a bila je i reakcija na taktiku jugoslavenskog PZO-a koji je provodio strogu kontrolu trajanja pretrage radarima i često mijenjao položaje bitnica i sustava.

Krajem devedesetih pokrenuta je nova softverska nadogradnja serije Block V, koja je donijela novu sposobnost navođenja rakete na izvore ometanja GPS signala (Home on Jam). Modernizaciju projektila AGM-88B/C počela je uvoditi i mornarica SAD-a jer su u međuvremenu riješeni problemi vezani uz sigurnost reprogramiranja na nosačima zrakoplova. Tijekom operacije Iračka sloboda (Iraqi Freedom) 2003. godine projektili HARM opet su često korišteni u misijama suzbijanja preostalih iračkih PZO sustava. Najčešće su lansirani s aviona F-16CJ, EA-6B Prowler i F/A-18 Hornet, ukupno više od 400, i to opet najčešće preventivno, blizu lokacija gdje je postojala velika sumnja da se nalaze irački PZO sustavi. Zanimljivo je da je tijekom te operacije jedan HARM ispaljen s aviona F-16 neutralizirao i radar “prijateljskog” PZO sustava Patriot. Problem je bio u tome što je bitnica “naciljala” avion pa je pilot u samoobrani lansirao projektil.

 Neuspjeli međunarodni razvoj

Novi planovi vezani uz poboljšanja trebali su biti uvedeni u novoj inačici HARM-a Block VI, koja je trebala dobiti i novu oznaku AGM-88D. Program HARM PNU (Precision Navigation Upgrade) pokrenut je u okviru međunarodne suradnje SAD-a, SR Njemačke i Italije, najznačajnijih korisnika tog sustava. Najveći korak naprijed bila je ugradnja novog sustava za navođenje. Uključivao je GPS s novim giroskopima, koji su zamijenili dotadašnje mehaničke. Znatno je povećana preciznost, a pri programiranju projektila područje njegova djelovanja moglo se geografski ograničiti. Time se željela smanjiti vjerojatnost kolateralnih žrtava i mogućnost da projektili završe izvan granica zemalja iznad kojih su se provodile borbene operacije, što se inače dogodilo više puta. Navođenje preko tragača radarskog zračenja ostao je primarni način navođenja, ali samo ako bi se cilj nalazio unutar programirane zone udara projektila (Missile Impact Zone). Zbog veće preciznosti projektila prestanak emitiranja zračenja postao bi puno rizičnija taktika operatera PZO-a. No, inačica nije dočekala narudžbe i rad na njoj je prekinut, ali razvoj HARM-a nastavljen je kroz projekt AARGM (Advanced Anti-Radiation Guided Missile) pod oznakom AGM-88E. Projektil je razvila tvrtka Orbital ATK na inicijativu ministarstava obrane SAD-a i Italije.

Promjene su uključile donekle modificiran dio za upravljanje te znatno moderniziranu sekciju za samonavođenje. U sklop za navođenje dodan je aktivni radarski tragač koji radi u milimetarskom frekvencijskom pojasu. Njegova je uloga osigurati navođenje projektila u završnoj fazi leta te omogućiti veliku vjerojatnost izravnog pogađanja radarskog cilja. Time se željela onemogućiti jedna od najčešće primjenjivanih obrambenih taktika radarskih operatera koji bi prestajali s radarskim emitiranjem ili, u manjoj mjeri, mijenjali svoju lokaciju ili aktivirali radarske mamce. Aktivni radarski tragač čak je i u tim slučajevima programiran da na temelju radarskog odraza pogađa stvarni cilj koji je i naciljan. AARGM je opremljen i sustavom za razmjenu podataka (Integrated Broadcast Service – IBS) s pomoću kojeg projektil šalje podatke o tipu cilja te tako operaterima povećava situacijsku svjesnost i pruža dodatni izvor informacija. Neposredno prije uništenja cilja projektili koriste IBS-ov podsustav WIA (Weapon Impact Assessment), koji daje podatke s pomoću kojih se može izvršiti procjena rezultata udara oružja.

Nešto sasvim novo

Budući da su dijelovi poput bojne glave, raketnog motora i krilaca ostali neizmijenjeni u odnosu na prijašnje inačice HARM-a, stariji primjerci mogli su se nadograditi i preraditi u AARGM, koji je u srpnju 2012. godine dosegnuo inicijalnu operativnu sposobnost, a dva mjeseca poslije punu serijsku proizvodnju. Krajem prošle godine tvrtka Northrop Grumman, koja je preuzela Orbital ATK, proslavila je isporuku tisućite rakete AARGM, čiji korisnici uključuju američku mornaricu i Marinski korpus te talijansko i australsko zrakoplovstvo. Za razliku od AARGM-a, čiju modernizaciju obavlja Northrop Grumman, tvrtka Raytheon razvija i testira vlastitu novu inačicu AGM-88F u sklopu programa HCSM (Harm Control Section Modification). Uz novi GPS/INS sustav za preciznije navođenje, projektil je dobio novo računalo koje povezuje podatke dobivene od sustava tragača i navigacije. Kao najnapredniju inačicu sustava HARM treba spomenuti razvoj rakete AARGM-ER ili AGM-88G koji se odvija pod okriljem Northrop Grummana.

Tijelo rakete doživjelo je promjene, većeg je promjera s potpuno redizajniranim sustavom krilaca i upravljačkih površina te je velik odmak od HARM-a, čiji dizajn potječe još iz pedesetih godina. Upravljački dio i sustav samonavođenja jednak je kao kod AARGM-a, dok je prostor za bojnu glavu modularnog tipa, a nova bojna glava koristi novu tehnologiju LEO (Lethality Enhanced Ordnance), koja pridonosi njezinoj učinkovitosti. Potpuno novi raketni motor trebao bi omogućiti brzinu veću od dva Macha i znatno veći domet. Iako se domet projektila službeno ne spominje, pretpostavlja se da bi mogao biti dvostruko veći od 110 km koji dostiže AARGM. Razvoj AGM-88G počeo je na inicijativu američke mornarice, a programu se 2018. pridružio i USAF. Zahvaljujući dimenzijama, AARGM-ER bit će moguće nositi u unutarnjim spremnicima oružja borbenog zrakoplova F-35A (ratno zrakoplovstvo) i F-35C (mornarica), no ta mogućnost neće postojati za F-35B (Marinski korpus). Krajem ožujka ove godine, na temelju ugovora između američke mornarice i tvrtke Northrop Grumman, dogovorena je polagana serijska proizvodnja, ali bez navođenja vrijednosti posla, broja primjeraka i datuma isporuke.

Mjerilo uspjeha

Prema zaključku USAF-ova Središta za elektroničko ratovanje (Air Force Electronic Warfare Center), SEAD operacije tijekom Vijetnamskog rata imale su u 95 posto slučajeva psihološki učinak. To znači da su operateri radarskih sustava sve češće bili skloni gašenju svojih radara, što bi ujedno onesposobilo aktivno navođenje radarski vođenih raketa. Veliku je ulogu u tome imala prijetnja u obliku proturadarskih projektila Shrike i Standard. Pri kraju ratnog sukoba broj radarski vođenih projektila potrebnih za obaranje jednog zrakoplova višestruko se povećao. Projektil HARM sa svojim je većim mogućnostima dodatno povećao učinkovitost borbe protiv protivničkog PZO-a. U ratnim sukobima i vojnim operacijama od 1986. do danas postao je jedan od najvažnijih čimbenika za gotovo nesmetano izvršavanje misija savezničkih zrakoplovstava kao što je izviđanje, udari ili bliska zračna potpora. Iako većina od četiri tisuće projektila HARM lansiranih u borbenim uvjetima nije pogodila svoj potencijalni ili ciljani cilj, učinak njihove uporabe kao i kod prethodnika u velikoj je mjeri psihološki.

U novim su uvjetima postrojbe PZO-a bile prisiljene misliti na sebe i svoje preživljavanje te nisu mogle zadovoljavajuće braniti strateške ciljeve pa su se oni često nalazili na udaru drugih formacija koje nisu bile namijenjene SEAD misijama. Štoviše, mjerilo uspjeha PZO-a često više nije bio broj oborenih zrakoplova, nego broj izbjegnutih projektila HARM i očuvanje tehnike kako bi bila spremna za sljedeći dan u kojem će vezati što važniji dio efektiva protivničkog zrakoplovstva. Kod razvoja projektila AARGM kao novije inačice sustava HARM ambicija više nije suzbijanje, nego što ranije uništenje protivničke PZO tehnike poznato i kao DEAD (Destruction of Enemy Air Defence). Novi senzori ugrađeni u raketu, kao i sposobnost gotovo trenutačne procjene učinka udara, omogućuju bolji uvid u rezultate bojnog djelovanja s manje nagađanja o gubicima protivničkog PZO-a.

Godine su pred njima

Važno je naglasiti da učinkovitost proturadarskog projektila HARM u velikoj mjeri ovisi o tehničkim sposobnostima zrakoplova s kojih se koristi. Samo F-4G (Wild Weasel V), EA-6B Prowler, Tornado ECR, EA-18G Growler i u manjoj mjeri F-16CJ (s HTS podvjesnikom) mogli su ili mogu samostalno i potpuno iskoristiti sposobnosti HARM-a. Ti su avioni od samog početka razvoja namijenjeni SEAD-u. HARM je od početka integriran s njihovim sustavima za upravljanje oružjem, a njihove sposobnosti prikupljanja podataka od praćenih radarskih sustava i njihovih emisija omogućuju prikupljanje svih potrebnih relevantnih podataka za lansiranje i uspješno ciljanje HARM-om. Takve su letjelice prilično skupe i stoga malobrojne, ali pružaju mogućnosti koje su u slučaju vojnog sukoba ključne za puno iskorištavanje zračnih snaga. Stoga nedavno (u ožujku i travnju), najavljena, ali ne i potvrđena njemačka nabava aviona EA-18G Growler (u paketu s višenamjenskim F/A-18E/F Super Hornetima) i nije preveliko iznenađenje. Njom bi bila iskazana namjera zadržavanja sposobnosti elektroničkog ratovanja i SEAD-a, što su dosad pružali avioni Tornado ECR, u operativnoj uporabi Luftwaffea od 1993. godine. Kako su sredinom devedesetih USAF-ovi SEAD avioni F-4G (Wild Weasel) izišli iz operativne uporabe, članice NATO-a SR Njemačka i Italija svojim su avionima Tornado ECR uvelike na sebe preuzele te sposobnosti u Europi. Tijekom operacije Saveznička sila 1999. godine avioni Tornado ECR lansirali su gotovo pola od ukupnog broja ispaljenih projektila HARM. Prilagodba i razvoj nove inačice nekog drugog aviona za tu ulogu, s iznimkom EA-18G Growlera, sigurno bi značili veći trošak. Oduzeli bi i puno više vremena jer na Growleru nije potrebno provoditi integraciju i testiranje projektila HARM i AARGM. Doduše, postojala bi mogućnost kombiniranja F-35A i projektila AARGM-ER, no Njemačka je prije nekog vremena otklonila mogućnost kupnje Lightninga pa se to čini teško mogućim raspletom.

Kad se uzme u obzir da je dosad proizvedeno oko 22 500 projektila HARM, kao i broj njihovih korisnika, životni vijek i razvoj tog sustava daleko je od svojeg kraja. To omogućuju i programi preinake starijih primjeraka te potencijalni programi modernizacije. Sustav HARM vjerojatno će još dugo ostati neugodna prijetnja potencijalnim protivničkim operaterima PZO-a i korisno oružje zrakoplovstvima koja imaju potrebne mogućnosti i volju za njihovu optimalnu uporabu.

Marin MARUŠIĆ