Ekonomska kriza koja je u ljeto 2007. počela tinjati u američkom financijskom sektoru proširila se 2008. na cijeli financijski sektor, a proteklih mjeseci preselila u realnu ekonomiju. Prema nekim ekonomistima, ova će kriza po svojim razmjerima biti blizu velikom slomu iz 1929. godine, no ono što je razlikuje od prijašnjih jest to da nije potekla iz realnog gospodarstva već iz financijskog sektora

Nakon nekoliko godina nezabilježenog rasta svjetskog financijskog sektora, u ljeto 2007. u američkim hipotekarnim bankama počela je tinjati kriza, koja se u jesen 2008. proširila na cijeli financijski sektor, a proteklih mjeseci preselila u realne ekonomije diljem svijeta. Za većinu zemalja svijeta u 2009. godini predviđa se negativna stopa BDP-a, rast nezaposlenosti i pad cijena nekretnina. Neki od najvećih divova svjetskih financija, koji su još do jučer držani neuništivim stupovima globalnog kapitalizma bankrotirali su, burzovni indeksi diljem svijeta u drastičnom su padu, a pad narudžbi srušio je profite kompanija i stvorio masu nezaposlenih, koji će u konačnici ponijeti najveći teret krize. Samo je u Sjedinjenim Državama od početka krize otpušteno 5,1 milijuna radnika, što je najveći broj otkaza u nekoj poratnoj krizi. Sada se sa sigurnošću može konstatirati da je svjetsko gospodarstvo potonulo u stanje koje ekonomisti nazivaju “globalnom recesijom”. Osim posljedica po globalno gospodarstvo, kriza bi mogla dovesti u pitanje i političku stabilnost niza država u svijetu i izazvati ozbiljne socijalne potrese.

Globalno gospodarstvo
Po mišljenju nekih ekonomista, ova gospodarska kriza svojim konačnim posljedicama neće biti daleko od velikog burzovnog sloma iz 1929. No ono što već sada razlikuje ovu krizu od prijašnjih jest to da nije krenula iz tvorničkih pogona i skladišta s neprodanom robom, kao što je to bio slučaj u velikim krizama koje su u periodičkim razmacima proteklih desetljeća tutnjale svijetom, već je potekla iz financijskog sektora. Kriza je najprije zahvatila segment američkoga financijskog sustava – kreditiranje nekretnina – te se postupno proširila na cjelokupan bankarski sustav, osiguranje, investicijske fondove i burze.

Govoreći o uzrocima krize nezaobilazno se treba osvrnuti na okolnosti nastanka suvremenog globalnog financijskog sustava. Njegove konture su iscrtane u Breton Woodsu u američkoj državi New Hampshire još 1944. godine. Okvir za razvoj globalnog gospodarstva je bio američki dolar koji je u Breton Woodsu uzet za valutu na koju su fiksirane druge glavne valute, dok je on sam vezan uza zlato po paritetu 35 dolara za uncu. U Breton Woodsu su uspostavljene i međunarodne financijske institucije Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, preko kojih su posljednjih godina postulati neoliberalnog kapitalizma uvođeni u zemlje istočne Europe i Trećeg svijeta. Tako konstruiran mehanizam veze dolara i zlata je funkcionirao do ukidanja konvertibilnosti dolara u kolovozu 1973. godine i raskida veze sa zlatnim standardom. Iza njega je uslijedio naftni udar i recikliranje petrodolara u američkom financijskom sustavu. Istovremeno je suspenzijom konvertibilnosti dolara te njegovim statusom rezervne svjetske valute, Washington dobio mogućnost da emisijom novca financira dio vlastitih javnih rashoda.

Deficit proračuna koji je preuzela administracija novog američkog predsjednika Baracka Obame u Bijeloj kući je dosegao iznos od više od 400 milijardi dolara, dok se za fiskalnu 2009. godinu procjenjuje deficit od 1800 milijardi dolara, rashode je već povećalo 300 milijardi dolara za sanaciju financijskog sektora.

Međutim, danas se sve češće čuju zahtjevi za uvođenjem nove obračunske jedinice koja bi zamijenila dolar s pozicije rezervne svjetske valute, posebice iz Kine koja je veliki kreditor SAD-a. Zahtjevima se pridružila i Rusija koja je još 2007. godine svoje energente prestala prodavati za dolare. Na nedavno dovršenom sastanku G-20 u Londonu ruski ekonomist Hazin je istakao da SAD izvlače ogromnu korist zbog posebnog statusa svoje valute. Hazin je precizirao da se u SAD godišnje, samo po osnovi emisione dobiti, slije fantastičnih tisuću i pet stotina milijardi dolara. Taj iznos čini desetak posto vrijednosti američkog bruto društvenog proizvoda te dva i pol puta nadmašuje i godišnje izdatke SAD za obranu, te je prema Hazinu glavni razlog zbog kojeg se Sjedinjene Države ne žele odreći tog statusa svoje valute. Unatoč tome, više ekonomista smatra da bi pozicija dolara kao rezervne valute u svijetu slijedećih godina mogla oslabiti. Jedna od alternativa bi bilo proširenje upotrebe tzv. posebnih prava vučenja MMF-a koji bi se mogli koristiti kao pričuvna valuta umjesto dolara.

Neoliberalizam
O dubini aktualne krize svjedoči činjenica da su neki uzroke krize počeli tražiti u temeljima kapitalizma, te se čak počelo iz prašine ponovo izvlačiti Marxa. Iako je iznimno smjelo ustvrditi da je tržišno gospodarstvo preživljen model, ova kriza je neumitno dovela u pitanje postojeći, neoliberalni koncept kapitalizma i ideju samoregulirajućeg mehanizma tržišta u kojem država ostaje po strani a cijelo je društvo podređeno interesu kapitala.

Neoliberalizam je kao pravac u ekonomskoj teoriji i praksi nastao sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća oko poslovnih krugova i ekonomista sveučilišta u Chicagu, predvođenih profesorom Miltonom Friedmanom. Friedman je kao rješenje za izlazak iz recesije sedamdesetih godina izazvane golemim rastom cijena nafte, predlagao povratak deregulaciji, privatizaciji i liberalizaciji gospodarstva. Ova ekonomska doktrina je svoju primjenu našla već 1979. u Velikoj Britaniji pobjedom konzervativaca Margaret Thatcher, odnosno u SAD 1980. godine nakon pobjede na predsjedničkim izborima republikanca Ronalda Reagana. U obje zemlje je uskrsnula “laissez faire” ekonomska politika, težište poreznog opterećenja je prebačeno sa krupnog kapitala na građane, smanjeni su socijalni troškovi a istovremeno multinacionalne kompanije i financijske institucije postaju glavni akteri gospodarstva.

Hrvoje BARBERIĆ