PRENOSIMO: Marko Medo – novoposvećeni gospićko-senjski biskup

Kadetkinja Doris Dasović u prosincu je za časopis Kadetski list razgovarala s novoposvećenim gospićko-senjskim biskupom Markom Medom koji je značajan dio svojeg svećeničkog poslanja proveo kao vojni kapelan. Vjerujemo kako će mu upravo pastoralno iskustvo stečeno u Hrvatskoj vojsci pomoći u obnašanju njegove sadašnje biskupske službe.

Razgovor s biskupom Medom prenosimo u cijelosti

Razgovor s novim gospićko-senjskim biskupom otkriva njegov duhovni put, životne izazove i predanost službi. Kroz osobne priče i iskustva, biskup je podijelio s nama kako ga je vjera oblikovala od djetinjstva, preko Domovinskog rata, pa sve do misija i rada s vojnicima. Njegova skromnost, povezanost s ljudima i odlučnost da pomogne onima u potrebi oslikavaju njegov pristup novoj ulozi. U ovom članku doznajemo više o simbolici njegova biskupskog grba, utjecaju vjerničke obitelji, ali i emotivnim trenucima, koji su ostavili dubok trag na njegov život. Biskup je duboko povezan s iskustvima Domovinskog rata, koja su oblikovala njegovu percepciju života i vjere. Rodna kuća u Livnu, u selu Čelebić, bila je na prvoj crti obrane. ”Kuću su pogodile dvije granate, a cijelo vrijeme rata bila je izložena granatiranju”, prisjeća se. Posebno ističe događaj iz travnja 1992. godine, kad je organizirao evakuaciju starijih mještana autobusom, spašavajući ih od neprijateljskih napada. Njegova obiteljska kuća bila je središte aktivnosti hrvatskih snaga. ”Generali Ante Gotovina i Miljenko Filipović dolazili su u našu kuću, koja je služila kao zapovjedništvo”, navodi mons. Medo. Iako nije nosio oružje, često je provodio vrijeme na prvoj crti s braniteljima, pružajući im podršku.

Oče biskupe, zahvaljujemo vam na prilici za razgovor i čestitamo na imenovanju za novog gospićko-senjskog biskupa. Možete li nam ukratko približiti značenje svojeg biskupskog grba i gesla?

Zahvaljujem na čestitkama. Kadeti su posebno u mojem srcu posebno zadnje tri godine. Otkad sam vas upoznao, imam posebne osjećaje prema vama. Tako sam nastojao da i ovdje u Ordinarijatu dobijete mjesto koje zaslužujete, a to je da svaka naša planirana aktivnost uključi i vas, od Lurda pa nadalje. Svaki biskup izabire svoj grb kao jednu vrstu svojeg identiteta. U grbu je sadržano zapravo sve, njegov dosadašnji život, kraj iz kojeg dolazi, život biskupije i značajan dio ove povijesti kamo ide. U opisu grba sadržan je dio odakle dolazim, odakle sam podrijetlom, a to je Livno i Livanjsko polje. Zatim, imamo krbavski križ na području Gospićko-senjske biskupije. Unutar tog križa također je križ, koji je bio i u grbu blaženog Alojzija Stepinca. To je križ još iz sedmog stoljeća. Imamo tri rijeke, one su bogatstvo i u Gospićko-senjskoj biskupiji, a i u mojem Livnu. Unutar grba naslućuje se i grb grada Livna. To je ukratko opis grba. Točno tumačenje svih tih simbola, što oni znače i što predstavljaju u grbu, na stranicama je Biskupije. A što se tiče gesla, uzeo sam geslo Gospodine, ti znaš da te volim. To su riječi svetoga Petra. Nakon što je tri puta zatajio Isusa, On ga je tri puta pitao: ”Petre, voliš li me?“ Treći je put Petar odgovorio riječima: ”Gospodine, ti znaš da te volim”. Ali, to je odgovorio kroz suze. Uzeo sam riječi svetog Petra jer sam njemu nekako najsličniji. On je bio slab, zatajio je Isusa. U njemu prepoznajem ljudsku dimenziju, osobine koje su prisutne u meni. U Petru također prepoznajem istu svoju spremnost. On je taj koji je spreman, unatoč ljudskim slabostima, ići i prihvatiti Kristov križ. Znači, Petar je snažan simbol u mojem životu i zato sam uzeo upravo riječi koje su meni bile inspiracija u trenutku kad su me imenovali i proglasili biskupom. Unatoč svojim slabostima, unatoč tim ljudskim poteškoćama, ja ispovijedam da Gospodin zna da ga volim.

Koliko vam se život i djelovanje promijenilo u ova dva mjeseca otkad vas je papa Franjo imenovao novim gospićko-senjskim biskupom?

Već samim imenovanjem čovjek ne može ostati isti jer ta je služba uistinu uzvišena i samim tim prihvaćanjem mnogo se toga mijenja. Dosta se toga mijenja, odlazim iz Zagreba živjeti u Gospić, neću više biti generalni vikar, nego ću biti gospićko-senjski biskup – treći stupanj svećeništva. Dakle, imamo đakonat kao prvi stupanj, drugi stupanj je svećeništvo, a treće je biskupska služba, koju dobivam 14. prosinca u Gospiću. Kao da u meni nastaje novi identitet, tražim se. Osjećam jednu neizvjesnost prema kojoj idem i kao da nisam spreman za tu neizvjesnost. Zapravo, nitko nije spreman za ovako nešto, pa ni ja. Moj se život znatno promijenio u onom trenutku kad sam prihvatio biti biskup i sigurno će mi trebati vremena da se naviknem na ovu službu i živim u toj službi.

 Kada biste se vratili mnogo godina unatrag, što vas je oblikovalo i usmjerilo u životu, u vašem pozivu?

Izdvojio bih kako se u mojoj obitelji vjera uvijek živjela. Oblikovala me ta vjerska dimenzija od malih nogu, svakodnevna molitva krunice u obitelji, nedjeljna sveta misa, gdje smo kao cijela obitelj išli na misu. Tako sam do osmog razreda sâm intenzivno oživio svoju vjeru. Slika fratra bila je nešto posebno što je na mene kao dječaka utjecalo da krenem u ovaj poziv. Svidjela mi se slika fratra u habitu i želio sam biti fratar. Od osmog razreda, pa kroz srednju školu, nastajala je odluka da odem u sjemenište. I došao sam u Zagreb u sjemenište kod franjevaca trećoredaca na Ksaver. U srednju školu krenuo sam 1987. Nakon toga 1991. počeo je Domovinski rat. I baš te godine, najgore, bila mi je godina novicijata u Zadru. Kad sam završio godinu novicijata, a to je godina kušnji, kako je nazivaju, godina kad se ne ide u školu, nego se živi i uči biti redovnik, 1992. vratio sam se ponovno u Zagreb i upisao Teološki fakultet. To je trajalo šest godina. Zaređen sam za svećenika 1998. godine. Tako da ništa posebno ne bih izdvojio. To je bio život, intenzivan život u obitelji i svakodnevna molitva dok sam odrastao.

Volio sam službu vojnog kapelana

Koliko vam je bilo izazovno imenovanje 2011. godine za vojnog kapelana? Kako ste se pripremali i kojim vas je osjećajima to imenovanje ispunilo?

Za vojnog kapelana u Ministarstvu obrane i Glavnom stožeru imenovan sam ujesen, 1. listopada 2011. Nisam se pripremao za vojnog kapelana. Tada sam razmišljao čak o odlasku u misije, negdje daleko. Kako je došlo do ovoga da ja dođem u Vojni ordinarijat, stvarno dandanas ne mogu potpuno objasniti, osim da kažem kako me Bog vodio ovamo i doveo u Vojni ordinarijat. Ispočetka mi je to bilo pomalo čudno: dolazak svaki dan u 8 sati. Jer prije svega – ovo je posao. Onda sam u Ministarstvu obrane počeo organizirati svete mise i nakon određenog vremena meni se to jako svidjelo. Zavolio sam silno Hrvatsku vojsku i čekao sam svaki novi dan da dođem među njih, susrećem se s njima, služim svetu misu, družim se s njima. Pronašao sam se u tome i zavolio sam biti vojni kapelan, pogotovo u Ministarstvu obrane, a poslije i na Hrvatskom vojnom učilištu. To mi je bio vrhunac radosti i svega onoga što sam doživio u svim drugim službama koje sam obnašao ovdje.

Nama, budućim časnicima, misije su (Afganistan, Kosovo KFOR itd.) uvijek zanimljive. Kakva su vaša iskustva i sjećanja na te dane?

Prvi sam put išao u misiju nakon godinu i pol službe vojnog kapelana. Nikog nisam poznavao prije odlaska u misije, osim zapovjednika, kojeg sam upoznao nekoliko mjeseci prije.

Ispočetka mi je bilo neobično, već i na aerodromu. Razmišljao sam kako ja ne poznajem tu vojsku, a zadužen sam za njih! I to me zaokupljalo još na putu. Išli smo negdje na granicu s Rusijom u jednu američku bazu. Bili smo ondje tri do četiri dana, tada sam ih već počeo upoznavati. Oni su mene čudno gledali, ja sam gledao njih. Pa sam se počeo pitati: Zašto ja uopće idem? Nisam upoznat s tom misijom. Što ću ondje raditi? Znači, nakon godinu i pol službe u Ministarstvu išao sam u Afganistan. Ali nakon dolaska u Afganistan, iz dana u dan upoznavao sam sve više naših vojnika. Organizirao sam dušobrižništvo i mogu reći da je to bilo lijepo, intenzivno razdoblje jer sam zapravo izbliza vidio sve potrebe koje hrvatski vojnik ima i još više ga zavolio. I nastojao sam im biti to vrijeme od koristi. Dakle, svakodnevna sveta misa, molitva krunice, razgovori, ispovijedi. Tijekom tih šest i pol mjeseci mislim da sam rastao. Ne samo da sam ja dao Hrvatskoj vojsci, hrvatskom vojniku, nego su i oni meni davali kroz te razgovore i iskustvo. Rastao sam uz njih kao svećenik i kao čovjek. Jedno jako lijepo iskustvo. Neki poseban događaj ne bih izdvojio, osim kad sam vidio da do nekih ne mogu doći na religiozni i vjerski način. Tada sam upotrijebio svoj talent za šišanje: ponudio sam šišanje svima onima koji se žele šišati. Šišao sam u svoje slobodno vrijeme i tako sam ostvarivao komunikaciju s onima koji nisu dolazili u kapelicu na misu. Tako sam ih lagano privukao. Šišanje je koštalo tri Očenaša.

Više od 12 godina najuže ste povezani uz nas, mlade pripadnike i cijelu Hrvatsku vojsku općenito. Koliko je to na vas utjecalo?

U svakom susretu s drugom osobom uvijek učim. Dakle, iz svake situacije ja učim. I iz onih najgorih situacija. To je moje načelo, da svaki dan nešto moram novo naučiti u životu. I iz onih najgorih situacija i iz onih najboljih situacija. Svako je moje novo iskustvo upoznavanja nove osobe bilo učenje. Izgrađivale su me i poteškoće koje su drugi proživljavali. U kontingentu smo također imali zajedničkih poteškoća i kriza. I onda, upravo u tim situacijama, nisam dopustio da ono loše u životu izvuče najgore iz mene. Baš suprotno, potrudio sam se baš tada dati najbolje od sebe. Uzmite, recimo, limun: kad ga pritisneš, iz limuna će izići sok. A kad pritisneš osobu, čovjeka, što će iz njega izaći? Iz neke će osobe izići najveći bijes, iz neke druge ljubav i dobrota. Evo, upravo sam iz takvih situacija učio. Nastojao sam u tim teškim trenucima sebe vježbati, kontrolirati da iz mene iziđe dobrota ili da mene te poteškoće profiliraju i izgrađuju kao osobu.

Bilo je i teških, ali i lijepih trenutaka

 Koje biste susrete izdvojili? Možete li nam ispričati o kojem susretu u nekoj od postrojba ili nekoj lokaciji, susretu koji vam je bio upečatljiv?

Situacija koju bih izdvojio, koja je posebno ostavila pečat na mene, mislim da je bilo 2017., bio je povratak, odnosno doček mrtvog vojnika iz Litve. Naš pripadnik umro je u Litvi i trebalo je dočekati njega i njegovu obitelj na Plesu. Imao je djecu, suprugu i roditelje. Trebao sam doći do litavskog zrakoplova, trebalo je iznijeti mrtvo tijelo našeg vojnika, donijeti ga do pogrebnog vozila i biti s tom obitelji. To me posebno dirnulo. To su trenuci koji ostaju trajno prisutni. Teški su bili i trenuci kad su poginuli naši piloti. Oni su duboko u meni ostavili trag. Tada sam nastojao biti blizu Hrvatskoj vojsci, suosjećati s njima i njihovim obiteljima. Ili situacija kad je naša pripadnica ozlijedila ruku u Afganistanu i kad se morala vratiti u Hrvatsku. To me kao osobu, kao svećenika, dušobrižnika dirnulo, a trebao sam doći pred sve naše pripadnike, služiti svetu misu i biti dostupan svima. Bilo je i lijepih trenutaka. Najljepši su mi trenuci bili s vama, kadetima na HVU-u, posebno zornice. To bih izdvojio kao najljepše: jutarnje svete mise u punoj kapelici. Ponekad ste bili pospani, ali rado ste dolazili. Dakle, to me ispunjavalo, to me kao osobu i kao svećenika držalo. Tu sam učio od vas i tu ste vi meni više davali nego ja vama.

Treći ste biskup gospićko-senjski. Poznati ste kao nadasve srdačna, pristupačna i skromna osoba. Kako se nosite s velikim publicitetom, koji je sada neizbježan?

Zapravo, ništa se u meni nije promijenilo, osim što tražim svoj identitet i drugi ljudi me sad malo drukčije gledaju. Nedavno, kad sam bio u Gospiću i došao do gradonačelnika, on je pripremio cijeli jedan zbor male djece, koja su mi otpjevala dvije pjesme. Zapravo, bio sam iznenađen. Ljudi stvarno drže do biskupa i to mi je još više stvorilo strah. I kad sam došao, još sam se zapravo više povukao u sebe. Ljudi puno traže od mene. To sam rekao prije tri-četiri dana u Gospiću svećenicima. Osjetio sam kako ljudi traže da mi budemo sveti. Ja to nisam, a trebao bih biti. Zapravo, vrijedim onoliko koliko vrijedim pred Bogom. Onda vidim da puno ne vrijedim; ljudi mi daju neku slavu i čast, a ja osjećam da to nije tako. Ali ja osjećam da ne pripada meni slava i čast, nego pripada Isusu Kristu, koji me izabrao i koji me sada šalje na ovaj put. I ne smijem umisliti da je to čast meni, nego Bogu. Ljudi iskazuju Bogu čast i slavu i daju Njemu publicitet. Osjećam da sve ono što ljudi sad iskazuju, zapravo iskazuju samom Bogu. Ne smijem umisliti da iskazuju meni. Ako bih se umislio, onda sam stvarno promašio, je li tako?

S obzirom na to da ovaj razgovor vodimo neposredno uoči vašeg biskupskog ređenja u gospićkoj katedrali Navještenja BDM, možete li nam reći što donosite svojoj Crkvi u Biskupiji, s čime dolazite?

Dolazim u Gospićko-senjsku biskupiju sa svime onime što ja jesam i nastojat ću ovo što jesam i biti: ne mijenjati se, biti i skroman i ponizan i nastojati biti blizak svima. Od onih malih ljudi pa do onih, nazovimo ih velikih ljudi. Nastojat ću otići do svih krajeva Biskupije do svih mjesta vidjeti kako ljudi žive. Ako vidim da su ljudi u potrebi, bili pravoslavci ili katolici, nastojat ću koliko bude u mojoj mogućnosti, pružiti pomoć. Ako ne budem mogao ja, tražit ću od vlasti da pomognu. Nije od Boga da je danas netko gladan, žedan, bez struje, bez vode, a mislim da i toga ima. Tijekom godine obići ću cijelu Biskupiju, spustiti se do maloga čovjeka i nastojati biti s ljudima, čuti njih, njima biti od pomoći. To je ono što obećavam. I obećavam također da ću moliti za taj narod, molit ću za nova duhovna zvanja, za nove svećenike i trudit ću se biti dobar. Biti dobar pastir koliko je moguće, biti uz ljude i za ljude. To vam obećavam.

I na kraju, voljeli bismo kada biste nama kadetima poslali poruku, koju uvijek od vas rado primamo.

Mislim da ste vi kadeti, to sam već rekao ministrima prije i sadašnjem ministru, najbolje što Hrvatska ima. Vi nosite odoru pobjedničke Hrvatske vojske, nosite odoru naših poginulih branitelja, branitelja koji su bili ranjeni, branitelja koji su ostali invalidi i nosite je dostojanstveno. Nastojte iskoristiti ovo vrijeme svojeg školovanja ulažući u sebe i budite izvrsni u svemu. Jer Hrvatska vas treba, treba časne ljude, a mislim da vi to jeste, koliko vas poznajem i koliko sam vas uspio upoznati i vidjeti. Danas-sutra bit ćete časnici, nositelji ovog sustava, a ljudi imaju povjerenje u Hrvatsku vojsku. Danas želim reći i onima koji vjeruju i koji su pripadnici katoličke vjere i koji nisu, vama koji ste pripadnici katoličke vjere i koji vjerujete u Boga – stavite Boga u svoj život i Bog će osmisliti vaš život. Postoje i postojat će poteškoće, trenuci krize, to sam često govorio, ali tada dođite i obratite se Isusu Kristu, koji ima odgovor na sva vaša pitanja. Ja ponekad nemam odgovore, drugi ih možda nemaju, ali Isus Krist ima odgovore na naša životna pitanja i naše životne krize. To vam poručujem: ugradite Boga u svoj vojnički život, budite profesionalni u svemu, ali također ljudi s vjerom, ljudi koji će biti hrabri u svakom trenutku, spremni za sve izazove.

RAZGOVARALA: Doris Dasović;  Fotoarhiva: HVGI, MORH