Rusko-japanski rat 1904./1905. bio je prvi veliki sukob u kojem su sudjelovali oklopljeni ratni brodovi pogonjeni isključivo parnim strojevima i naoružani topovima sa zatvaračima

Japan je još 1854. bio od svijeta odsječena i u tehnološkom pogledu zaostala zemlja. Samo pedeset godina kasnije, nakon intenzivnih kontakata sa zapadom i usvajanja svega dobrog što je mogao ponuditi, japanski vlastodršci zaključili su da im njihovi otoci nisu više dostatni te krenuli u osvajanja. Prve na redu bile su Koreja i Mandžurija. Međutim, na to je područje “pikirala” i carska Rusija. Da bi osigurao kopnena osvajanja, Japan je morao imati nadzor nad barem jednom velikom lukom. To je trebala i Rusija kako bi osigurala izlaz na Tihi ocean: razvoj Vladivostoka počeo je tek 1860., gradnjom prve vojarne i još je bio vrlo daleko od uporabljive luke. Oba su carstva znala da im je Port Arthur (današnji Lüshun u Kini) baš ono što im je nužno da bi ostvarile svoje ciljeve. Interes je pokazan još i ranije: Japan ga je zauzeo 1894. tijekom Japansko-kineskog rata. No, pod pritiskom velikih sila vratio ga je Kini, koja ga je 1898. predala Rusiji u 25-godišnji zakup. Rat je bio neizbježan. Japan je u nekoliko dobro pripremljenih i vođenih kopnenih operacija porazio znatno veće ruske snage, a u pomorskim je uspio pobijediti u svakoj bitki. Poniženje Rusije bilo je toliko da se našla na rubu opće revolucije. Bio je to prvi veliki rat u kojem su sudjelovali veliki oklopljeni brodovi pogonjeni isključivo parnim strojevima i naoružani topovima sa zatvaračima.

Japan je 6. veljače 1904. prekinuo diplomatske odnose s Rusijom i noću 8. veljače, bez objave rata, napao njezinu flotu u Port Arthuru. Ipak, Rusija u prvoj pomorskoj bitki i nije prošla tako loše. Ni jedna strana nije izgubila ni jedan brod, a ruske su žrtve bile tek nešto veće od japanskih (150 prema 132 mrtva). No ruska se flota povukla u luku i potpuno prepustila nadzor nad morem japanskoj, kojoj je to omogućilo iskrcaj na kopno sa 1. armijom kraj Seula te sa 2., 3. i 4. armijom u Mandžuriji.

Izgubljena čast

Rusija je možda spasila Dalekoistočnu flotu, no počela je gubiti rat. Jedini način da preokrene odnos snaga bio je da ponovno zagospodari Japanskim morem te onemogući dopremu novih snaga i opskrbu iz Japana. Prvi potez bilo je slanje flote iz okruženog Port Arthura u Vladivostok. A to je značilo pokušaj probijanja japanske pomorske blokade, taj put bez uzmaka u sigurnost luke. Ruska flota isplovila je 10. kolovoza 1904. iz Port Arthura i sukobila se s japanskom. Rusku flotu činilo je šest bojnih brodova, dvije krstarice i četiri razarača, a japansku četiri bojna broda, dvije teške i osam lakih krstarica, 18 razarača i 30 torpednih čamaca. Iako je ruska flota umalo uspjela probiti blokadu bez borbe, razlika u vršnim brzinama bila je za pet čvorova u korist japanske, koja ju je dostigla. Moderniji japanski brodovi izgrađeni u europskim brodogradilištima bolje su podnosili ruske pogotke te su se ruski brodovi pod okriljem noći vratili u Port Arthur, dok su jedan bojni brod, dvije krstarice i četiri razarača utočište našli u kineskim lukama gdje su internirani. Nakon što se Port Arthur predao 2. siječnja 1905. i ti su brodovi pali u japanske ruke.

Kako bi vratila nadzor nad morem, ali i izgubljenu čast, Rusija je prema Mandžuriji poslala Baltičku flotu. Ubrzo će se pokazati da to nije bila najbolja odluka. Baltička flota preimenovana je u listopadu 1904. u Drugu pacifičku (tihooceansku) eskadru te su brodovi poslani na put dug 18 000 nautičkih milja (oko 30 000 kilometara) oko Afrike pa preko Indijskog oceana. Četrdeset dva ratna broda isplovila su 15. i 16. listopada 1904. godine. Na tom putu, koji je bio sve samo ne lak, ruski su brodovi čak uspjeli gađati (i pogoditi) jedni druge. Eskadra je do Japana doplovila krajem svibnja 1905., a posade i brodovi bili su u iznimno lošem stanju. Bitka kod otoka Tsushime smještenog između Korejskog poluotoka i japanskog otoka Kyushua počela je 27. svibnja, a i dandanas je najveći ruski poraz u pomorskoj bitki. U dva dana borbe, na papiru slabija japanska borbena skupina uspjela je potopiti 17 ruskih brodova i zarobiti pet. Pritom je Japan izgubio samo tri torpedna čamca. Omjer u žrtvama bio je još gori. Japan je imao tek 117 mrtvih, dok je ruska mornarica ostala bez 4380 mornara, a 5917 palo je u japansko zarobljeništvo.

Rusija je, uz posredovanje SAD-a, zaključila u Portsmouthu u Virginiji 5. studenog 1905. mir s Japanom, prepustivši mu južni dio Sahalina i Lüshun, dok su Koreja i Južna Mandžurija ušle u japansko interesno područje. Japan je dobio i više nego što se nadao, a ruski car i plemstvo morali su se boriti protiv prve od mnogih revolucija koje će pogoditi zemlju početkom XX. stoljeća.

Bolja obuka i ciljničke naprave

Zapovjedni brod japanske flote u Bitki kod Tsushime bio je predrednot HIJMS Mikasa (HIJMS znači His Imperial Japanese Majesty’s Ship). Izgrađen u britanskom brodogradilištu Vickers, japanskoj carskoj ratnoj mornarici predan je 1902. godine. Tijekom bitke pogođen je s više od 40 granata (10 puta granatama 305 mm i 22 puta granatama 152 mm), no nastavio je borbeno djelovati. Glavno naoružanje bila su mu četiri topa Elswick Ordnance Company 12-inch, po dva u pramčanoj i krmenoj kupoli. Ti su topovi imali cijevi duljine 40 kalibara i u vrijeme bitke smatrani su najmodernijim i najboljim na svijetu.

Elswick Ordnance Company bila je sestrinska tvrtka znatno poznatije Armstrong Whitworth, a osnovana je kako bi prodavala oružje stranim kupcima. Zbog toga su na Mikasu zapravo ugrađeni topovi Armstrong Whitworth 12-inch (oznaka japanske ratne mornarice bila je Type 41). Kalibra 305 mm, imali su duljinu cijevi 40 kalibara (12,32 m). Masa topa bila je 50 tona. Ispaljivali su granate mase 390 kg na udaljenost od 14 000 m. Zanimljivo je da je japanska mornarica dobila inačicu topa koji je imao najveću početnu brzinu granate na ustima cijevi 732 m/s, dok je britanska mornarica imala inačice s početnom brzinom na ustima cijevi od 756 m/s, a kasnije i 796 m/s. No nitko nije mogao biti siguran da se u budućnosti neće sukobiti britanski i japanski ratni brodovi pa bi svaka prednost bila dobrodošla.

Glavno oružje najsuvremenijeg ruskog predrednota Knjaz Suvorov klase Borodino bilo je slično Mikasinu: četiri 12-inčna (305 mm) topa duljine cijevi 40 kalibara proizvedena u zavodu Obuhov, također postavljena po dva u pramčanoj i krmenoj kupoli. Masa topa bila je 42 834 kg, a ispaljivao je granatu mase 331,7 kg. S početnom brzinom na ustima cijevi od 792 m/s najveći domet bio je 14 640 m. Jedina velika razlika između japanskog i ruskog topa bila je brzina paljbe. Japanske posade svoje su topove od 305 mm punile svakih 60 sekundi, dok su ruske za to trebale 90. No još je važnije bilo to što su japanske posade bile puno bolje obučene, a i brodovi su u odnosu na ruske imali bolje ciljničke naprave.

I manje je bitno

HIJMS Mikasa bio je naoružan i sa 14 topova QF (Quick-Firing) 6-inch (152 mm), po sedam na svakom boku. S cijevi duljine šest metara masa topa bila je 6,6 t. Najveći domet pri elevaciji cijevi od 28 stupnjeva i početnoj brzini granate na ustima cijevi od 700 m/s bio je 13 700 m. No, masa granate bila je samo 45 kilograma. S druge strane, brzina i gustoća paljbe činila ih je prilično ubojitim. Njihove granate nisu mogle probiti oklopljene palube i kupole bojnih brodova i krstarica, ali itekako su mogle naštetiti drugim dijelovima, primjerice zapovjednom mostu, ciljničkim napravama i jarbolima s antenama. Osim toga, bili su iznimno učinkoviti protiv slabije oklopljenih brodova kao što su razarači i torpedni čamci.

Najbrojnije oružje na Mikasi bili su topovi QF 12-pounder 12-cwt (japanske oznake Type 41 3-inch). Po deset ih je bilo razmješteno na svaki bok broda. Masa topa bila je samo 510 kg. S cijevi duljine tri metra japanski su topovi imali početnu brzinu granate na ustima cijevi od 680 m/s. To je bilo dostatno da se granata mase 5,87 kg ispali na udaljenost od 10 740 m (pri elevaciji cijevi od 40 stupnjeva). Najbolja značajka tih topova bila je brzina paljbe od 15 granata u minuti. Stoga su prije svega bili namijenjeni za borbu protiv razarača naoružanih torpednim uređajima i torpednih čamaca. S vremenom će na osnovi tog topa mnoge ratne mornarice razviti protuavionske topove kojima će naoružati ratne brodove tijekom Drugog svjetskog rata. Kalibar 76 mm i dalje je raširen u ratnim mornaricama, no danas su to višenamjenski topovi.

Brodovi kao simboli

Za obranu na malim udaljenostima HIJMS Mikasa bio je naoružan i sa šest topova QF 3-pounder Hotchkiss kalibra 47 mm te šest topova QF 2½ -pounder Hotchkiss jednakog kalibra. QF 3-pounder Hotchkiss imao je duljinu cijevi 44 kalibra (dva metra) iz koje je ispaljivana granata mase 1,53 kg. Najveći domet pri brzini granate na ustima cijevi od 710 m/s bio je četiri kilometra. QF 2½ -pounder Hotchkiss imao je duljinu cijevi 30 kalibara (1,4 m) i ispaljivao je granate mase 1,12 kg. Pri početnoj brzini granate na ustima cijevi od 432 m/s najveći mu je domet bio 2,3 km. U naknadnoj analizi iskustava iz Rusko-japanskog rata japanska mornarica zaključila je da su ti topovi bili potpuno neučinkoviti te je odlučeno skinuti ih sa svih ratnih brodova, to prije jer je svaki top zahtijevao poslugu od najmanje šest članova koji su mogli biti puno bolje iskorišteni na učinkovitijim topovima. Osim toga, prostor nužan za smještaj streljiva za te topove mogao je biti iskorišten za drugo streljivo. Iako su se topovi kalibra 47 mm zadržali u naoružanju vojski i ratnih mornarica sve do Drugog svjetskog rata, danas je taj kalibar “izumro”.

Iako ne spadaju u brodsko topništvo, Mikasa je, kao i svi tadašnji veliki ratni brodovi, bio naoružan i četirima torpednim uređajima (na svakom boku po dva) promjera 18 inča (45 cm). Iskustva iz pomorskih bitaka Rusko-japanskog rata pokazala su da torpedni uređaji na tako velikim brodovima imaju malo smisla te da su torpedni napadi puno opasniji ako ih izvode mali, brzi i okretni brodovi. Torpedi na bojnim brodovima i krstaricama trebali su zapravo biti oružje kojim će se s male udaljenosti uništiti neprijateljski brod koji bi inače teško oštećen ostao plutati. Isto tako, torpedi su mogli poslužiti kao oružje kojim ćete protivnika prisiliti na promjenu kursa i tako dobiti nešto vremena prije nego što vas njegovi topnici ponovno naciljaju. Sudbine Knjaza Suvorova i Mikase na neki način simboliziraju ishod rata. Unatoč hrabroj borbi posade do samog kraja, ruski je brod potopljen nakon više topovskih i torpednih pogodaka i svi na njemu su poginuli. Mikasa i dandanas stoji kao brod muzej u luci u Yokosuki kao jedini sačuvani predrednot na svijetu.

Mario Galić