Iako je od kraja hladnoga rata prošlo više od 15 godina na svjetskom tržištu lovačkih aviona i dalje dominiraju dvije države – Rusija i Sjedinjene Američke Države

U prvom dijelu teksta opisali smo (zapadno)europsku i dio azijske ponude. Iako te države ukupno nude čak pet najsuvremenijih lovačkih aviona, od najmanjih jednomotoraca do najvećih dvomotoraca, njihov udio u svjetskom tržištu još uvijek je vrlo mali. Naime, tržištem još uvijek dominiraju Rusija i SAD-e, i to s proizvodima koji su nastali još u zadnjim desetljećima prošlog stoljeća. Takvo stanje potvrđuje da je kupcima pri odabiru novog lovačkog aviona podjednako stalo i do kvalitete, ali i političkih posljedica (pozitivnim i negativnim) te kupnje.

Rusija
Nakon raspada Sovjetskog Saveza ruska zrakoplovna industrija došla je u veliku krizu, toliku da su neki najavljivali kako je za deset godina više neće ni biti. Kroničan nedostatak proračunskih sredstava za vojsku onemogućio je da rusko ratno zrakoplovstvo kupi nove lovce. Zbog toga su ruske zrakoplovne tvrtke spas morale potražiti u izvozu, gdje su se morale boriti s novom ekspanzijom američkih pokušaja da, nakon nestanka SSSR-a, “osvoje” nova tržišta. Nažalost zapadnih konkurenata, a na njihovu sreću u tome su uvelike uspjele.

Danas je u uporabi oko 1600 MiG-ova 29 u 29 država, iako je većina tih aviona prodana još za Sovjetskog Saveza. Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća RAC-MiG je bio doslovno na rubu propasti jer je prodaja njihovog glavnog proizvoda naglo opala. Veliki je problem bila činjenica da je MiG-29 projektiran kao “čistokrvni” lovac s jako ograničenim mogućnostima djelovanja protiv ciljeva na zemlji. Osim toga na tržištu su se našle rabljene “dvadesetdevetke” iz Bjelorusije i Ukrajine koje su imale znatno nižu cijenu od novih aviona. Da stvar bude još gora i rusko ratno zrakoplovstvo odlučilo je da više neće kupovati MiG-ove 29 te da će glavni avion postati Su-27 i njegove izvedenice.

RAC-MiG spas je pronašao u malezijskoj narudžbi 16 novih MiG-ova 29N/UB. Bio je to prvi proboj nekog ruskog proizvođača borbenih aviona na područje kojim su do tada dominirali zapadni konkurenti. Najveća novost bila je ugradnja sustava za dopunu goriva u letu na lijevi dio nosa ispod pilotske kabine. Na taj je način otklonjen nedostatak nedovoljnog borbenog radijusa djelovanja.

Prodaja MiG-ova Maleziji omogućila je daljnji razvoj novih inačica znatno većih borbenih mogućnosti djelovanja. Sa svojih 22 tone i maksimalne brzine 2,26 Macha MiG-SMT je donio modernizirani kokpit i napredniju avioniku (uključujući radar Phazotron Zhuk-ME) te mogućnost uporabe vođenih projektila zrak-zemlja. Na taj je način otklonjen i najveći prigovor potencijalnih kupaca koji su htjeli kupiti višenamjenski borbeni avion a ne čisti lovac. MiG-29SMT nudi mogućnost pretvaranja “dvadesetdevetki” u višenamjenske borbene avione za relativno malo novaca. Zbog toga je rusko ratno zrakoplovstvo od tvrtke RAC-MiG naručilo 200 modernizacijskih kompleta kako bi dijelu njihovih MiG-ova 29 produžilo operativni vijek. Uz to RAC-MiG je od stranih naručitelja dobio narudžbu za još dodatnih 600 kompleta, uključujući većinu bivših republika Sovjetskog Saveza i Srbiju. Jemen je kupio 20 MiG-a 29SMT, a trenutačno zadnji kupac je Alžir, koji je naručio 34 SMT-a (uključujući šest dvosjeda) uz opciju naknadne kupnje još 20 komada. Očekuje se da će uskoro i Libija službeno potvrditi kupnju dvanaest aviona. Za probirljivije kupce RAC-MiG je razvio modernizacijski komplet MiG-29SD. SD je namijenjen europskim korisnicima “dvadesetdevetki” te sadrži proizvode tvrtki BAE Systems i Rockwell Collins kako bi modernizirani avion bio u skladu s NATO standardima.

Još jedan izvozni uspjeh RAC-MiG ostvario je prodajom 16 (od ukupno planiranih 46) MiG-ova 29K/KUB indijskoj ratnoj mornarici. MiG-29K/KUB namijenjen je uporabi na nosačima zrakoplova. Ima masu od 24,5 tona i krila povećane površine. Za pogon rabi dva motora Klimov RD-33 Series 3MK potiska 88,3 kN.

Onim najzahtjevnijim kupcima RAC-MiG nudi MiG-29M/M2. MiG-29M ima masu 22,4 tone, dok je ona kod MiG-a 29M2 povećana na 23,7 t. Šesti prototip MiG-a 29M pretvoren je u MiG-29M OVT opremljen mlaznicama vektoriziranog potiska. Osim testiranja ovog naprednog, ali istodobno i složenog sustava za povećanje pokretljivosti aviona u zračnoj borbi, MiG-29M OVT zadnjih mjeseci obilazi zrakoplovne izložbe gdje je uvijek u središtu pozornosti. Na njegovoj osnovi nastao je i najnoviji MiG-35 koji je glavni adut ruske zrakoplovne tvrtke za indijski natječaj za novog lovca srednje veličine (Medium Multi-Role Combat Aircraft – M-MRCA). Natječaj je itekako važan jer će pobjednički avion svome proizvođaču donijeti indijsku narudžbu za 126 primjeraka vrijednu oko devet milijardi američkih dolara. Prema zahtjevu za ponude s početka 2005. od proizvođača se očekuje da najprije isporuči 18 aviona, dok za preostalih 108 mora osigurati tehničku pomoć za njihovu licencnu proizvodnju u tvrtki Hindustan Aeronautics Limited (HAL). Isporuke prvih aviona moraju početi najmanje tri i najviše pet godina nakon potpisivanja ugovora. Zahtjev specificira i ograničenje u masi M-MRCA na samo 24 tone.

U odnosu na originalni MiG-29, MiG-35 ima povećane unutarnje spremnike za gorivo, Aesa inačicu radar Zhuk (Zhuk-A), napredni optoelektronički sustav motrenja, smanjeni radarski odraz, povećano vrijeme trajanja trupa i motora, te (nepotvrđenu) mogućnost nošenja krstarećeg projektila Novator 3M-14AE mase 1770 kilograma. Po želji kupca mogu se ugraditi i mlaznice motora s vektorizacijom potiska.

U ponudi tvrtke RAC-MiG nalazi se i “superlovac” MiG-31 iako je posljednji napravljen još 1994. godine. Nastao na osnovama slavnog MiG-a 25, MiG-31 je projektiran za krstarenja brzinom od čak 2,34 Macha i obaranje ciljeva koji lete na svim visinama, od krstarećih projektila koji lete nekoliko metara iznad zemlje pa do nadzvučnih bombardera na velikim visinama. Rusko ratno zrakoplovstvo jedan je dio još uvijek operativnih MiG-ova 31 moderniziralo na standard -31BM. Modernizacija je donijela ugradnju Aesa radara NIIP Zaslon-M i mogućnost uporabe vođenih projektila zrak-zrak Vymplet R-37 dometa većeg od 300 kilometara. Zasad se zna da je osam remontiranih i moderniziranih MiG-ova 31 isporučeno Siriji, a koje je navodno platio Iran.

Do raspada Sovjetskog Saveza najveći izvoznik lovačkih aviona bio je MiG, da bi se tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća na prvom mjestu učvrstio Suhoj. U tom je razdoblju Suhoj uspio prodati više od 350 lovačkih aviona Su-27 i njihovih izvedenica. Jedna od tih izvedenica je i Su-30MK koji se proizvodi u Irkutu. Iako mu je masa 34,5 tone Su-30MK ima izvrsnu pokretljivost u bliskoj zračnoj borbi, prije svega zahvaljujući motorima Lyulka Saturn AL-31FP potiska 123 kN i sustavu za vektorizaciju potiska. Zapravo je Su-30MK prvi lovac koji je ušao u serijsku proizvodnju opremljen ovim sustavom. Prvi kupac postalo je indijsko ratno zrakoplovstvo koje je naručilo 18 komada (naknadno su preuređeni u standard inačice Su-30MKI). Indijsko ratno zrakoplovstvo kupilo je i 32 Su-30MKI te licencu za proizvodnju dodatnih 140 u tvrtki Hindustan Aeronautics. Su-30MKI koje će proizvesti u Indiji dobit će mogućnost nošenja nadzvučnog krstarećeg/protubrodskog projektila Brahmos (službenog) dometa 290 kilometara.

Najvećim kupcem Suhojevih lovaca postala je Kina gdje oni čine osnovu ratnog zrakoplovstva i zrakoplovne komponente ratne mornarice. Kinesko ratno zrakoplovstvo prvo je dobilo 36 Su-27SK i 40 Su-27UBK proizvedenih u Irkutu, da bi potom Suhoj prodao licencu za proizvodnju 200 Su-27SK/SKM koji su dobili lokalnu oznaku J-11 i proizvode se u pogonima u Shenyangu. Osim toga iz pogona u Komsomolsku za kinesku ratnu mornaricu isporučeno je 76 Su-30MKK i 28 Su-30MK2. Osim toga Suhoj je intenzivno uključen u razvoj kineskog lovca pete generacije.

Rusko ratno zrakoplovstvo trenutačno ima operativno više od 350 Su-27 koji su isporučeni najkasnije tijekom 1992. Zbog toga postoje planovi za modernizaciju najmanje 200 aviona na standard Su-27SM (mase 30,45 tona) višenamjenskog borbenog aviona. Tvrtka Knaapo iz Komsomolska isporučila je prvi Su-27SM još krajem 2006. U sastavu ruske ratne mornarice nalazi se i 24 palubna lovca Su-27K/Su-33 namijenjenih uporabi s nosača zrakoplova Admiral Kuznjecov. Kina je za potrebe testiranja kupila dva Su-33 uz opciju kupnje još najmanje dvanaest. Suhoj razvija i kombinaciju Su-27KUB (avion za preobuku posada) i Su-34.

U međuvremenu Suhoj je našao i nove kupce za Su-27. Tako je meksička ratna mornarica naručila osam, dok je indonezijsko ratno zrakoplovstvo nedavno dobilo dva Su-27SK i dva višenamjenska Su-30MK. Indonezijsko ministarstvo obrane najavilo je mogućnost kupnje po 24 Su-27SK i Su-30MK kako bi svakim tipom aviona mogli opremiti po dvije eskadrile. Alžir je nedavno potvrdio kupnju 28 Su-30MKA te najavio kupnju još dvanaest Su-30MK2, a Malezija 18 Su-30MKM. Veliki potencijalni kupac je i naftom bogata Venecuela koja je već kupila 28 Su-30MK2. Kako bi donekle parirao Kini Vijetnam je kupio četiri Su-30MK2 uz opciju kupnje još osam.
Iako je svaki izvozni posao uspjeh ipak, neke od tih prodaja i nisu baš tako unosne jer se Suhoji često prodaju “roba za robu”. Padom cijene zamjenske robe pada i profit Suhoja. Tako je Indonezija svojih osam Su-30MK platila robom (najviše palminim uljem), a Tajland traži sličnu pogodbu za šest aviona istog tipa. S druge strane nešto Suhoj je nešto bolje prošao u Maleziji gdje će morati otvoriti centar za održavanje ruskih aviona u toj regiji. U svakom slučaju ovi su izvozni poslovi omogućili Suhoju ne samo preživljavanje, već i daljnji razvoj novih proizvoda. Jedan od njih je jurišnik Su-34 s modificiranom kabinom u kojoj pilot i operater sustava sjede jedan pored drugog. Rusko ratno zrakoplovstvo naručilo je prvu seriju od 24 Su-34 kojima namjerava zamijeniti jurišnike Su-24. Prva dva serijska Su-34 isporučena su u prosincu 2006., a rusko zrakoplovstvo namjerava do 2010. u operativnoj uporabi imati 18, a do 1025. 57 tih aviona.

Na osnovama Su-27/30 razvijen je T-10BM (Bolšaja Modernizacija – velika modernizacija) koji je prvi put prikazan kao prototip na izložbi Maks 2007. T-10BM ima smanjen radarski odraz te će dobiti nove motore Salyut AL-31F-M2/3 ili Saturn AL-41F potiska oko 145 kN. Nakon što završe sva testiranja rusko ratno zrakoplovstvo će odlučiti koje će od ponuđenih sustava uporabiti u novoj mogućnosti modernizacije Su-27SM2, a kako bi prebrodili vrijeme do dolaska novog ruskog lovca pete generacije Pak-FA (Suhoj T-50). Osim toga T-10BM će poslužiti i za razvoj izvoznog Su-35 namijenjenog Kini i drugim kupcima. Su-35 će dobiti novi radar koji će mu omogućiti uporabu novih projektila zrak-zrak velikog dometa i protubrodskih vođenih projektila.

Let prvog prototipa Pak-FA planiran je za ovu godinu, dok bi predprodukcijski avion opremljen motorima snage oko 155 kN prvi put trebao poletjeti 2012. Ulazak u operativnu uporabu planiran je za 2015.

Sjedinjene Američke Države
Najveći američki izvozni zrakoplovni uspjeh s kraja XX. stoljeća je F-16 tvrtke Lockheed Martin, koji je do danas proizveden u više od 4300 komada te prodan u 24 države. Najnovija inačica je F-16E/F Block 60 za Ujedinjene Arapske Emirate mase 22,7 tona. Zbog tako velike mase morao se ugraditi motor General Electric F110-GE-132 potiska 143 kN. Isti se motor rabi i na izraelskim F-16I, te na grčkim i čileanskim F-16C/D Block 50-Plus. Novije isporuke uključuju dvanaest Advanced Block 50 za Onam, 48 Block 52-Plus Poljskoj i 30 Grčkoj. Zahvaljujući nedavnoj pakistanskoj narudžbi 36 F-16C/D proizvodna traka u Fort Worthu će raditi sve do 2009. Trideset turskih Advanced Block 50 održat će proizvodnu traku u Tusasu aktivnom sve do 2012. Kako bi prebrodili razdoblje do početka isporuke F-35 stranim kupcima, ali i za one manje zahtjevne, Lockheed Martin razmatra mogućnost razvoja F-16NG na kojem će rabiti dio tehnologija razvijenih za F-22 i F-35. Osim toga kupci će moći dobiti i veće krilo razvijeno za japanski lovac Mitsubishi F-2.

Do brojnijeg ulaska F-22 u operativnu uporabu okosnicu američkih lovačkih snaga činit će F-15E mase 36,7 tona i maksimalne brzine 2,5 Macha. Američko ratno zrakoplovstvo ima 217 F-15E i 178 F-15C, Saudijska Arabija 70 F-15S (“osiromašena” inačica F-15E) te Izrael 25 F-15I. Južna Koreja je naručila 40 F-15K uz opciju dodatnih 20. Singapur je naručio 12 F-15SG uz opciju dodatnih osam. Kao i F-15K i F-15SG ima motore F110-GE-129 potiska 131 kN.

Zbog konstantnog porasta cijene F-22 i F-35 Boeing je američkom ratnom zrakoplovstvu predložio razvoj inačice F-15E+ Super Eagle s Aesa radarom koja bi se rabila kao teški lovac-bombarder. Dozvola za početak njegovog službenog razvoja očekuje se iduće godine, pa bi prve isporuke mogle biti 2012. kao kompenzacija za daljnja (očekivana i neočekivana) kašnjenja u razvoju F-35.

Treći lovac koji američke tvrtke nude potencijalnim kupcima je Boeingov F/A-18E/F Super Hornet originalno namijenjen uporabi s nosača zrakoplova. Avion mase 30,2 tone pokreću dva motora General Electric F414 potiska 98 kN. Super Hornet je, zajedno s avionom za elektronička djelovanja EA-18G Growler, trenutačno u serijskoj proizvodnji za američku ratnu mornaricu. Dosad je isporučeno više od 300 F/A-18E/F. Prvi avioni iz Block II serije, opremljeni Aesa radarom Northrop Grumman APG-79 ući će u operativnu uporabu tijekom ove godine. Boeing je američkoj ratnoj mornarici ponudio isporuku 170 Super Horneta od 2010. do 2013. po pojedinačnoj cijeni od 49,9 milijuna dolara. Po sadašnjim planovima američka mornarica treba 460 -18E/F i 90 Growlera. U svibnju 2007. Australija je naručila 25 Super Horneta.

Kao zamjena za F-16, F-18, pa čak i za F-15, Lockheed Martin razvija F-35 Lighting II, uz podršku još osam država. F-35 će imati masu od 26 tona i bit će prvi dostupan stealth lovac, ako se zna da je cijena F-22 s rezervnim dijelovima oko 200 milijuna dolara. Po sadašnjim planovima kupci bi najjeftiniju inačicu F-35A mogli dobiti za “samo” 47 milijuna dolara, pod uvjetom da ne bude većih odgoda u razvoju i da, naravno, Lighting uopće uđe u serijsku proizvodnju. Za pogon će rabiti jedan Pratt & Whitney F135 potiska 180 kN. Međutim neki proračuni (preciznije General Accountign Office) prikazuju da bi cijena 2458 aviona mogla biti čak 178,8 milijardi dolara, što znači da bi sada F-35 koštao oko 72,7 milijuna dolara, a da bi cijena do početka serijske proizvodnje mogla porasti na čak 91 milijun dolara po avionu. Naravno, ako američko ministarstvo obrane ili bilo koji kupac smanji broj narudžbi cijena će dodatno rasti. Zasad su planovi da će američko ministarstvo obrane kupiti 2443, britansko 138, talijansko 131, tursko i australsko po 100, nizozemsko 85, kanadsko 80, te po 38 dansko i norveško. To je ukupno 3173 aviona. Međutim, neke su države najavile odustajanje od F-35 i kupnju Gripena ili Typhoona, dok su pak Izrael, Japan i Južna Koreja izrazile namjeru kupiti ga.
Prvi F-35A (AA-1) američkog ratnog zrakoplovstva prvi put je poletio u prosincu 2006. Sredinom ove godine trebao bi prvi put poletjeti i F-35B VSTOL američkih marinaca, dok bi se F-35C američke ratne mornarice trebao prvi put naći u zraku sredinom 2009. Američki marinci očekuju da će prvu operativnu eskadrilu opremljenu s F-35B imati već 2012., dok zrakoplovstvo i mornarica ulazak svojih F-35 u operativnu uporabu planiraju za 2013.

Tvrtka Lockheed Martin proizvodi i trenutačno najmoderniji lovački avion na svijetu F-22A Raptor. Iako ima masu od čak 36,6 tona, zahvaljujući dva motora Pratt & Whitney F135 potiska 155 kN, Raptor ima iznimnu pokretljivost u zračnoj borbi (zahvaljujući vektorizaciji potiska motora) i mogućnost nadzvučnog krstarenja bez uporabe sustava za naknadno izgaranje. Stealth odlike čine ga manje uočljivim u borbi, a elektronički sustavi mu omogućavaju uporabu podataka prikupljenih s drugih platformi bez uključivanja vlastitog radara.

Lockheed Martin trenutačno proizvodi 23 Raptora iz Lot Six serije, a američko ratno zrakoplovstvo je dosad naručilo ukupno 131 avion od planiranih 183, uključujući devet prototipova i osam predserijska. Dosad je isporučeno više od 100 Raptora, pa Lockheed Martin očekuje nove narudžbe kako bi održao serijsku proizvodnju. U dugoročnim planovima američko ratno zrakoplovstvo namjerava kupiti 381 Raptora iako će njihova nabava, zbog velike cijene, ići u malim serijama. Tako će 20 F-22A naručenih iz proračunskih sredstava za proračunsku godinu 2008. stajati 3861 milijardu dolara, što znači da je pojedinačna cijena po avionu i osnovnim rezervnim dijelovima oko 193 milijuna dolara. Zbog tako visoke cijene, ali i zbog političko-sigurnosnih ograničenja, ne čudi da Raptor još uvijek nije prodan stranom kupcu. U jednom trenutku Japan se činio najizgledniji, ali je on zapravo tražio prijenos tehnologije za njihov projekt razvoja sličnog lovca. Kao drugi potencijalni kupac spominjala se Australija, ali se ona ipak odlučila za jeftiniji F-35. Izrael bi rado kupio 24 Raptora kad bi im ih Amerikanci poklonili, ali od toga zasad neće biti ništa. Na kraju je u prosincu 2006. američko ministarstvo obrane službeno objavilo da F-22 do daljnjeg nije na ponudi stranim kupcima.

Ostatak svijeta
Osim Raptora svi ostali lovci koje smo dosad naveli nude se stranim kupcima. Međutim, u Aziji postoje dvije države koje razvijaju lovce samo za svoju uporabu. Jedna je Japan čija je tvrtka Mitsubishi proizvela 94 lovca F-2, koji su zapravo povećani F-16. Kao i u slučaju ostalog japanskog oružja ni F-2 nije na ponudi stranim kupcima, ali je Mitsubishi ipak uspio dobiti posao izrade dijelova krila za Boeingov komercijalni avion 787.

Druga država je Tajvan čija je tvrtka Aerospace Industrial Development razvila Indigenous Defence Fighter. IDF je prvi put poletio 1989. Za potrebe tamošnjeg ratnog zrakoplovstva napravljeno je 130 aviona. Nedavno je došla najava da bi Aerospace Industrial Development mogao ove godine obnoviti proizvodnju moderniziranog IDF-a. On nije na ponudi stranim kupcima, a i da je imao bi slabe izglede jer je riječ o ne baš uspjeloj kombinaciji F-16 i F-18.

Nakon uspješnog završetka razvoja školsko-borbenog aviona A-50 južnokorejska tvrtka Korea Aerospace Industries (KAI) razmatra mogućnost pokretanja znatno složenijeg projekta stealth lovca pete generacije KFX. Južnokorejsko ratno zrakoplovstvo treba 120 KFX-ova, a avion bi trebao ući u operativnu uporabu 2017. Zbog planirane obilne uporabe američke tehnologije teško je zamislivo da će se KFX naći na svjetskom tržištu.

Dražen MILIĆ