Zahvaljujući neprestanim modernizacijama britanski bi Harrieri trebali ostati u operativnoj uporabi sve do 2018.

Britanski Harrieri, preciznije inačica GR.7A, djeluju u Afganistanu (u pokrajini Kandahar) još od rujna 2004. Od siječnja 2007. na istom prostoru s avionima inačice GR.7A djeluju i Harrieri inačice GR.9A. Harrieri GR.9A poslani su u Afganistan kako bi djelovali u operaciji Herrick, ali su ondje ostali i nakon njezina svršetka. Zanimljivo je da se rotacija aviona ne obavlja po unaprijed pripremljenim planovima već tek kad pojedinačni avion dosegne predviđeni broj sati leta, nakon čega se šalje u Veliku Britaniju na servisiranje ili remont. Tijekom borbenog djelovanja Harrieri najčešće lete u parovima, naoružani različitim oružjem. Obično jedan avion nosi dva lansera raketa CRV-7 i dvije klasične bombe mase 500 kg (jedna s kontaktnim, a druga s vremenskim upaljačem) te još dva dopunska spremnika za gorivo zapremine 945 litara. Važan je dio opreme i ciljnički podvjesnik Sniper. Drugi avion najčešće nosi dvije laserski navođene bombe Enhaced Paveway II+, dopunske spremnike za gorivo i podvjesnik Sniper. Zbog znatno većih mogućnosti djelovanja očekuje se da će vođene bombe Paveway IV vrlo brzo “istisnuti” Enhaced Paveway II+. Često su avioni opremljeni i izvidničkim podvjesnicima DJRP (Digital Joint Reconnaissance Pod) i Terma MCP. Iako je sastavni dio naoružanja, laserski navođeni projektil zrak-zrak Maverick rabi se samo u posebnim prilikama.

Počeci
Potkraj sedamdesetih godina XX. stoljeća britansko ministarstvo obrane objavilo je Air Staff Requirement (ASR) 409, što je sadržavalo specifikacije za razvoj “hladnoratovskog” jurišnika/izviđača koji bi djelovao s istaknutih uzletišta u nekadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. ASR 409 doveo je do razvoja Harriera II, koji je britansko ratno zrakoplovstvo (RAF) službeno označilo kao Harrier GR.5. Kao što se može zaključiti iz oznake, Harrier II je nastavak razvoja jurišnika s kratkom stazom polijetanja i okomitim slijetanjem (STOVL ? Short Take-Off, Vertical Landing) Harrier. Razvoj Harriera započela je tvrtka Hawker još 1957. godine, a prvi je prototip (P.1127) prvi put poletio 19. studenog 1960. Na tim je osnovama nastao Harrier GR.1, a potom i mornarički palubni lovac-bombarder Sea Harrier. Za potrebe američkog marinskog korpusa McDonnell Douglas je razvio inačicu AV-8A Harrier.

Mnogo godina kasnije, preciznije početkom 2009., počeci razvoja Harriera i Hladni rat već su daleke uspomene. Umjesto uništavanja nepreglednih valova sovjetskih tenkova koji bi napredovali prema zapadnoeuropskim metropolama, Harrieri II (GR.9 i GR.9A) našli su se u potpuno drukčijem okruženju, u borbi protiv nekonvencionalnog neprijatelja. Britanski Harrieri uglavnom djeluju po ciljevima u afganistanskoj pokrajini Helmand, a u sastavu su Joint Force Harrier (JFH) snaga koje ujedinjuju Harriere ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice.

Iako je prvi Harrier II isporučen RAF-u još 1983., a u operativnu su uporabu uvedeni u srpnju 1987., sadašnji planovi predviđaju da će u operativnoj uporabi ostati najmanje do 2018. godine, kad bi ih trebali zamijeniti STOVL višenamjenski borbeni avioni F-35 Lightning II. Najveći problem tako dugačke operativne uporabe Harriera II što je već ozbiljno ušao u “pozne godine” te da polako zaostaje za tehnološkim razvojem. Jedino moguće rješenje jest kontinuirane modernizacije kako bi mu se omogućila uporaba najsuvremenijih oružja, ali i djelovanje u okruženju digitalizirane bojišnice. Međutim, iako se u prvi tren ne čini da su to velika ulaganja, RAF je u zadnjih deset godina u modernizacije Harriera II uložio čak milijardu funti. Modernizacije su obuhvatile poboljšanja na konstrukciji aviona, na motoru i oružanim sustavima. Od toga je više od 40 milijuna funti utrošeno na hitne operacijske zahtjeve (UOR- urgent operational requirements). Iako su Harrieri djelovali i u Iraku, najveći dio tih sredstava utrošen je za njihovo prilagođavanje uvjetima djelovanja u Afganistanu.

Istodobno s modernizacijom aviona tekla je i intenzivna modernizacija infrastrukture za potporu, koja se također morala prilagoditi novim uvjetima djelovanja. Ovaj se proces djelomično odnosio na prilagodbu novim oružanim sustavima, a djelomično na poboljšanje mogućnosti održavanja aviona. Činjenica je da su britanski Harrieri već gotovo pet godina u intenzivnoj borbenoj uporabi, počevši od Bosne i Hercegovine, preko Iraka do Afganistana. Jedan od rezultata jest poboljšanje suradnje između RAF-a i korporacije BAE Systems, što je rezultiralo da se u RAF-ovoj bazi Cottesmore ujedine linije za održavanje i modernizaciju.

Još je značajnija bila odluka da se od travnja 2000. Harrieri II britanskog ratnog zrakoplovstva i Sea Harrieri FA2 britanske ratne mornarice združe u Joint Harrier Force – združene snage Harriera. Ova je odluka prvi put spomenuta u Strategic Defence Review iz 1998. godine. Idući veliki korak napravljen je 27. veljače 2002., kad je britansko ministarstvo obrane definitivno odlučilo da iz operativne uporabe povuče sve Sea Harriere FA.2, te da i mornaričko zrakoplovstvo opremi isključivo Harrierima GR.7, koje će naknadno modernizirati na standard GR.9. Iako se to danas ne čini tako, ali odluka o povlačenju Sea Harriera iz operativne uporabe izazvala je brojne polemike jer je praktično značila ukidanje mogućnosti zračne borbe i orijentaciju na uništavanje isključivo ciljeva na zemlji. Kao glavni razlog za ovu odluku isticala se činjenica da su Sea Harrier i Harrier II dijelili manje od 20 posto zajedničkih dijelova te da je njihovo zajedničko održavanje bilo prekomplicirano i preskupo. Osim toga prilagodba Sea Harriera za jurišne zadaće zahtijevala je podosta novca. Tako su trebali dobiti Link 16, novi sustav za identifikaciju Successor Identification Friend or Foe (SIFF), nove sustave za samoobranu, ali i nove, snažnije motore Rolls-Royce Pegasus, koji bi im omogućili okomito slijetanje s većom masom pri visokim temperaturama zraka. Umjesto nastavka operativne uporabe Sea Harriera odlučeno je da se dio Harriera GR.7 modernizira na standard GR.9. Cottesmoreu, a sve četiri eskadrile osiguravaju avione za preostala dva britanska laka nosača zrakoplova klase Invincible. I ta dva preostala laka nosača zrakoplova, ako ne bude daljnjih odlaganja s gradnjom, 2012. i 2015. zamijenit će s dva Future Aircraft Carriers (CVF). U istom razdoblju britanske postrojbe opremljene Harrierima bit će zamijenjene znatno modernijim višenamjenskim borbenim avionom F-35B, koji će omogućiti dvostruko povećanje borbenih mogućnosti, djelomično i stoga što F-35 ima odlike niske radarske zamjetljivosti.

Značajna poboljšanja
Ni zahtjevi za modernizaciju Harriera GR.7 nisu bili mali. Prvi i najvažniji zahtjev bio je ugradnja nove avionike kako bi se omogućila uporaba novih preciznih oružja zrak-zemlja (na kraju će taj zahtjev dovesti do razvoja nove inačice GR.9). Kao i kod Sea Harriera, i Harrieri GR.7 trebali su dobiti nove motore. Nekih 30 britanskih Harriera GR.7 naknadno je opremljeno snažnijim motorima Pegasus 11-61 (britansko ratno zrakoplovstvo označilo ga je kao Mk 107), te su označeni kao GR.7A. Jači im je motor omogućavao maksimalnu masu pri uzlijetanju od 15 420 kg.

Sve se to događalo prije 2002. godine. Naime, te su godine studije pokazale da istodobna modernizacija Sea Harriera i Harriera GR.7 zahtijeva znatno više novca nego što ga je bilo u “blagajni”. Zbog toga je odlučeno da se odustane od daljnje operativne uporabe Sea Harriera, te da se sva sredstva usmjere u razvoj inačice GR.9.

BAE Systems je u rujnu 2009. dovršio modernizaciju 60 Harriera GR.7 na standard GR.9. Istodobno je 10 dvosjeda T-10 dobilo gotovo identična poboljšanja tako da su podignuta na standard T-12. Standard GR.9 donio je kombinaciju sposobnosti koje su ostvarene na GR.7A uz ostvarenje mogućnosti uporabe “pametnih” oružja nove generacije. Prilagodba novim oružjima ostvarivat će se postupno, “poboljšanjem mogućnosti” označenih slovima od A do E. Na taj će se način progresivno poboljšavati mogućnosti hardvera i softvera ovisno u uvođenju novih oružja u operativnu uporabu. Međutim, to ne znači da će se poboljšanja odvijati pravolinijski, od A do E. Naime, ona će ponajviše ovisiti o zahtjevima borbene uporabe i potrebama za uporabom oružja najprimjerenijih novim okruženjima.
BAE Systems je još u travnju 2002. dobio ugovor vrijedan 30 milijuna funti za program razvoja modernizacijskog paketa standarda GR.9. Program se sastojao do dvije glavne komponente. Prva je bila već ranije spomenuta zamjena motora. Druga je bila implementacija Harrier Modification Programmea 3 (HMP3). Već u prosincu iste godine BAE Systems je dobio novi ugovor, vrijedan 120 milijuna funti, za početak modernizacijskog procesa aviona GR.7 u inačicu GR.9. HMP3 je obuhvatio ugradnju Northrop Grummanova LN-100G lasersko-žiroskopskog inercijskoga navigacijskog sustava s potporom GPS-a, novo borbeno računalo otvorene arhitekture tvrtke General Dynamics (UK) koje rabi Higher Order Language (Ada 95) softver te jedinstveni program za sve borbene zadaće. Ugrađen je i novi sustav za prikupljanje podataka s pripadajućom podatkovnom sabirnicom MIL-STD-1760, te sustav za upozoravanje na mogućnost udara u zemlju. Komunikacijska oprema pojačana je Rockwell Collins Talon U/VHF zaštićenim radiostanicama.

Svako povećanje mogućnosti djelovanja donosi Harrierima GR.9 novu ili moderniziranu avioniku, nove senzore i/ili mogućnost nošenja novog oružja. Ugovor za implementaciju Capability A (često se označava i kao GR.9A) BAE Systems je dobio u ožujku 2005., da bi već početkom 2006. započela implementacija i Capability B1 paketa. Prvi avion s Capability B2+ uveden je u operativnu uporabu 27. rujna 2006. B2+ je donio znatno poboljšan navigacijski sustav, GPWS, poboljšane komunikacijske mogućnosti, novi GPWS sustav, optimiziranu mogućnost uporabe vođenih projektila zrak-zemlja AGM-65E Maverick (s laserski navođenjem) te mogućnost nošenja novih oružja i uporabe novih senzora. Još važnije, B2+ je omogućio da GR.9 Harrieri rabe najnaprednija oružja, koja prije lansiranja moraju dobiti točne podatke o položaju rabeći GPS sustav.

Capabillity C, za čiji je razvoj BAE Systems početkom 2004. dobio 100 milijuna funti, omogućava uporabu precizno navođenih bombi Paveway IV, SIFF i RAIDS (Rangeless Airborne Instrumentation Debriefing System). Američka tvrtka Raytheon Systems pokrenula je razvoj Paveway IV na zahtjev britanskog ministarstva obrane. Zahtjev za njegovim razvojem temeljio se na iskustvima stečenim 1999. na Kosovu, kad su britanski borbeni avioni često bili u nemogućnosti uništavati srpske ciljeve zbog lošeg vremena i nedovoljno preciznih vođenih projektila zrak-zemlja. Ovaj novi sustav ujedinjava novu Lockheed Martinovu bojnu glavu mase 227 kg, koju je razvila tvrtka SEI, Thalesov višenamjenski upaljač Aurora namijenjen uništavanju “tvrdih” ciljeva i GPS-ov sustav navođenja opremljen sustavima za onemogućavanje ometanja. Dodatna opcija nudi Lockheed Martinov LongShot set krila za povećanje dometa. Važnost Pavewaya IV za britansko ratno zrakoplovstvo prije svega je u njegovoj veličini, ili bolje rečeno nedostatku veličine. Naime, zahvaljujući uporabi bombe Mk 82 povećane probojnosti, ali smanjene razorne moći, britansko ratno zrakoplovstvo je prvi put dobilo precizni vođeni projektil zrak-zemlja s bojnom glavom mase 227 kg. Do sada je britansko ratno zrakoplovstvo na raspolaganju imalo samo vođene projektile zrak-zemlja mase od 450 kg naviše, koji su redovito bili presnažni za uporabu u urbanom okruženju. Kako bi na neki način popunili prazninu kao kratkoročno rješenje, odabrana je uporaba vježbovnih betonskih bombi bez eksplozivnog punjenja. Rad na Pavewayu IV započeo je 2003., ali je razvoj, zbog velikih problema, tekao sporo. Najveći problem bio je razvoj novog “pametnog” upaljača Thales Aurora, koji na testiranjima obavljenim 2007. godine nikako nije uspijevao odraditi zadaće. Upravo je Aurora uzrokovala kašnjenje od 12 mjeseci, potrebnih za otklanjanje uočenih nedostataka, nova testiranja i verifikaciju novog oružja. Nova su testiranja s poboljšanim upaljačem dovršena u srpnju 2008., te je u kolovozu iste godine Raytheon objavio da je Paveway IV spreman za operativnu uporabu. Aurora upaljač je ključan podsustav na britanskim Paveway IV bombama jer donosi mogućnost programiranja njegova aktiviranja, odnosno može se odabrati jedan od tri moda aktiviranja, koje može odabrati sam pilot u avionu, a to ovisi o njegovoj prosudbi i situaciji na bojišnici. Prvi mod je blizinsko aktiviranje bombe, što je prikladno pri napadu na tzv. meke ciljeve, odnosno pri aktiviranju iznad površine udara dodatno se širi radijus neutraliziranja protivnikova pješaštva. Drugi mod aktiviranja upaljača jest “klasični”, koji aktivira bombu pri samom njezinu udaru u cilj. Treći mod aktivira Paveway IV s malim kašnjenjem, što je prikladno za napade na čvrsto utvrđene ciljeve ili podzemne objekte. Uz to, pilot u avionu može programirati i smjer prilaza bombe prema cilju, te kut pod kojim će bomba udariti u cilj. Time se želi postići veća preciznost uporabe bombe uz istodobno smanjenje neželjenih kolateralnih šteta i žrtava. Dozvola za operativnu uporabu GR.9C dana je sredinom 2007.

Potvrda izvedivosti projekta za Capability D očekuje se sredinom ove godine. On će donijeti mogućnosti uporabe protuoklopnih vođenih projektila Brimstone, potpuno digitalno upravljanje za Digital Joint Reconnaissance Pod, te poboljšanje sučelja pilot-avion. MBDA Brimstone je još jedan vođeni projektil koji je nastao radi hitnog zadovoljenja potreba za novim oružjima za blisku zračnu potporu. Brimstone je u razvoju od studenog 1996. Često se opisuje kao preinačena inačica projektila Hellfire, ali je u osnovi to potpuno novi projektil. Za razliku od Hellfirea, Brimstone ima masivnije i čvršće tijelo, milimetarski radar koji omogućava način djelovanja “ispali i zaboravi”, te novu dvodijelnu bojnu glavu namijenjenu uništavanju oklopnih vozila. Tvrtka Boeing (koja s Lockheed Martinom proizvodi Hellfire) osigurava neke podsustave projektila, a tvrtka MBDA zadužena je za proizvodnju radara i sastavljanje i završnu provjeru projektila.

Iako svoje podrijetlo vuče iz zahtjeva Hladnog rata za protuoklopnim projektilom, Brimstone je isto tako pogodan za uporabu u novim, znatno izmijenjenim uvjetima ratovanja, barem po tvrdnjama MBDA-e. Izvorni Brimstone projektil razvijen je da bi uništavao valove sovjetskih tenkova i drugih oklopnih vozila, ali se pokazao neadekvatnim za uporabu u suvremenim sukobima, pa čak i kad je trebao uništavati oklopna ili neoklopna vozila. Naime, njegov milimetarski radar nema dovoljnu mogućnost razlučivanja ciljeva da bi u modu “ispali i zaboravi” mogao samostalno razlikovati vojna i civilna vozila. Praksa je pokazala i da se ne može vezati za točno određeni cilj već da u gustom (gradskom) prometu može pogoditi doslovno bilo koje vozilo. Kako bi se mogli iskoristiti barem dio proizvedenih projektila, britansko ministarstvo obrane je pokrenulo program modifikacije, koji se zapravo ograničio na zamjenu radarskoga novim poluaktivnim laserskim sustavom vođenja. Prvi sličan prijedlog razvoja Brimstone projektila s laserskim sustavom navođenja (nazvan Brimstone II) predložio je Boeing još 2006., ali je prijedlog odbačen zbog nedostatka zanimanja američke vojske. Sada je isti koncept prihvatilo britansko ratno zrakoplovstvo. Novi je projektil već integriran u borbeni sustav jurišnika Tornado GR.4, koji su već određeni za raspoređivanje u Afganistan, gdje će krajem 2009. zamijeniti Harriere. Brimstone je dugačak 1,8 metara i ima promjer tijela 17,8 centimetra. Masa mu je u trenutku lansiranja relativno malih 48,5 kilograma. Pokreće ga snažan raketni motor na kruto gorivo. Nakon lansiranja, raketni motor ubrzava projektil na nadzvučnu brzinu. Motor radi vrlo kratko uz minimum dima kako bi se i na taj način minimalizirala mogućnost otkrivanja položaja s kojega je lansiran. Maksimalni mu je domet 32 kilometra.

Međutim, u međuvremenu je britansko ratno zrakoplovstvo odlučilo ubrzati cijeli proces te sve dosadašnje i buduće mogućnosti spojiti u potpuno novi Capability E(A), čija se dozvola za početak ugradnje u operativne avione očekuje do kraja ove godine. Najveća prednost uvođenja Capability E(A) bit će uvođenje jedinstvenog softvera za sve GR.9. Do planiranog uvođenja u operativnu uporabu 2011. dovršit će se i razvoj TIEC (Tactical Information Exchange Capability) sustava, koji će omogućiti razmjenu podataka u realnom vremenu. S vremenom će se TIEC nadopuniti JTIDS (Joint Tactical Information Distribution System) sustavom, koji će preko Linka 16 i Improved Data Modema omogućiti razmjenu podataka ne samo s drugim avionima već i sa snagama na zemlji i moru. Poboljšanjem komunikacije sa snagama na zemlji piloti će imati preciznije podatke o ciljevima te će se znatno smanjiti mogućnosti napada na savezničke snage. Smanjit će se i opterećenje pilota jer će se skratiti vrijeme potrebno za pripremu djelovanja. Capability E(B) donijet će poboljšanje u komunikacijskim mogućnostima, prije svega u sigurnosti veza. Po prvi će se put uporabiti i digitalni sustav za spremanje videopodataka. BAE Systems je početkom 2008. dobio ugovor vrijedan 84 milijuna funti za početak razvoja Capability E paketa modernizacije.

Odvojeno od Capability programa tekao je i program poboljšanja motora. Tako je krajem 1999. Rolls-Royce dobio ugovor vrijedan 120 milijuna funti za proizvodnju 40 jačih i pouzdanijih motora Pegasus Mk 107 namijenjenih ugradnji u 30 Harriera GR.7, koji su potom podignuti na GR.7A standard. Dio GR.9 aviona opremljen je nakon toga istim motorom te su označeni kao GR.9A. U usporedbi s motorom Mk 105, potiska 105,8 kN, Mk 107 donosi povećanje potiska za 13,33 kN. Povećanje potiska ostvaruje se i pri temperaturi zraka većoj od 300 C. Iako je povećanje potiska prvotno bilo namijenjeno potrebama djelovanja s nosača zrakoplova, pokazalo se velo korisnim tijekom djelovanja u Afganistanu, gdje su uzletišta na velikim nadmorskim visinama, a ljetne temperature po danu daleko premašuju 300 C. Iako se Pegasus Mk 107 pokazao odličnim rješenjem, zbog ograničenih sredstava samo je 40 posto operativnih Harriera opremljeno novim motorom. Unatoč tome ti su avioni obavili oko 60 posto svih sati leta.

Igor KAUCKI