Američka kopnena vojska za iduću godinu planira ustrojavanje bojne sa 18 primjeraka novog topničkog oružja M1299 koje bi intenzivno testirala. U ožujku 2019. jedan je prototip ostvario domet od 72 kilometra sa standardnom granatom, ali ambicije su puno veće

Američka samohodna haubica M109 postala je operativna daleke 1963. godine. Prošlo je više desetljeća, no zasad su svi pokušaji njezine zamjene novom bili neuspješni, pa i programi XM2001 Crusader te XM1203 NLOS-C (Non-Line-of-Sight Cannon). U međuvremenu je M109 konstantno modernizirana i nadograđivana. Od cijevi kalibra 155 mm i duljine 23 kalibra kod izvorne M109, došlo se do izvedenice M109A7 i cijevi duljine 39 kalibara. Najveći domet tako je povećan sa 23,5 na 30 km. Iako se čini kao znatno povećanje, zapravo je vrlo malo u usporedbi s najsuvremenijim samohodnim haubicama čiji je domet veći od 40 km.

Američko stagniranje u razvoju suvremene samohodne haubice zamalo je dovelo do potpunog prekida izvoza. M109 s tržišta su izgurali znatno bolji sustavi, prije svega njemačka Panzerhaubitze 2000 (PzH 2000), britanska AS90 i južnokorejska K9 Thunder. Sve je poznatiji i poljski sustav AHS Krab, koji je nastao kombinacijom podvozja K9 Thundera i kupole AS90. Najvažnija je odlika spomenutih neameričkih sustava uporaba haubice kalibra 155 mm i duljine cijevi 52 kalibra. Zbog toga najveći domet prelazi 40 kilometara. U slučaju PzH 2000 uz uporabu granate M2005 V-LAP (Velocity Enhanced Artillery Projectile) tvrtke Rheinmetall Denel Munitions (RDM), službeno najveći domet iznosi 54 kilometra. Međutim, u studenom 2019. tijekom testiranja tog projektila iz PzH 2000 L52-23l (23l oznaka je za zapremninu barutne komore) postignut je domet od 66 943 metra. Tijekom tog testiranja jednak projektil ispaljen iz haubice duljine cijevi 39 kalibara doletio je do također impresivnih 53 917 metara.

Očiti nedostaci

Ni Američka kopnena vojska (US Army) nije oduševljena što joj je najbolji topnički sustav u osnovi star više od pedeset godina. Nakon gašenja programa XM1203 NLOS-C suočila se s činjenicom da će se i dalje morati oslanjati na zastarjelu samohodnu haubicu. Jedino dostupno kratkoročno rješenje problema bio je nastavak razvoja samohodne haubice M109. Tako je na osnovi M109A6 nastala inačica M109A6 PIM (Paladin Integrated Management), kasnije označena kao M109A7. U odnosu na prethodnicu, nova je haubica znatno poboljšana. Počevši od novog oklopnog tijela, redizajnirane kupole, novih gusjenica, novog motora i automatskog mjenjača te novog ovjesa. Kupola više nema hidraulični nego električni pogon. Sve su te promjene znatno povećale pokretljivost i pouzdanost. Velik broj dijelova preuzet je s borbenog vozila pješaštva Bradley, čime je pojednostavnjena logistička potpora.

Međutim, najvažniji dio svake samohodne haubice ipak nije poboljšan: na sustavu je zadržana haubica M284A2 duljine cijevi samo 39 kalibara. Doduše, borbena učinkovitost znatno je poboljšana uvođenjem u naoružanje vođenog projektila M982 Excalibur. Iako se ispaljuje iz haubice, mač kralja Artura vođeni je projektil koji se na cilj navodi kombinacijom inercijskog i satelitskog sustava navođenja. Zahvaljujući tomu, najveći domet mu je 40 kilometara, a vjerojatnost kružne pogreške (Circular Error Probable – CEP) na krajnjem dometu manja je od 20 metara. Doduše, kad se Excalibur ispali iz haubice od 155 mm i duljine cijevi 52 kalibra, krajnji mu domet naraste na 60 kilometara, a pritom ne gubi na preciznosti.

Iako su svi nedostaci M109A7 više nego očiti, Pentagon je odlučio kupiti 204 primjerka, više kao privremeno nego trajno rješenje. Glavni razlog zbog kojeg je nova haubica Paladin otpočetka smatrana privremenim rješenjem jest kraća cijev haubice M284 – tek 39 kalibara. Mala duljina cijevi znači i mali domet – tek 24 kilometra. Uporabom raketiziranih granata domet se povećava na 30 km, no uz istodobno smanjenje preciznosti paljbe. Povećanje dometa uz povećanje preciznosti ostvaruje se tek uporabom Excalibura. Trenutačno je samo zbog tog suvremenog i moćnog projektila M109A7 konkurentna drugim suvremenim haubicama.

Krajnje vrijeme za novitet

Suočen s perspektivom u kojoj će topničke postrojbe drugih, pa i globalno konkurentskih zemalja, uskoro početi dobivati samohodne haubice puno naprednije od M109A7, Pentagon je odlučio pokrenuti novi projekt. Program topničke artiljerije povećanog dometa (Extended Range Cannon Artillery – ERCA), prvi je put javno spomenut 2018. iako je pokrenut puno ranije. U početku je trebao biti tek demonstrator tehnologije za napredne topničke i raketne sustave. Topnički sustav trebao je imati domet od 70 uz opciju povećanja na 100 km, a raketni domet od najmanje 500 km. U početku je težište bilo na razvoju novih vođenih projektila, prvo unutar projekta precizne paljbe velikog dometa (Long Range Precision Fires – LRPF), potom projektila za precizni udar (Precision Strike Missile – PrSM), da bi se kasnije usmjerilo i na razvoj nove samohodne haubice.

Težnja za brzim rješenjem problema nedostatnog dometa haubice M109A7 tražila je razvoj nove vrste streljiva, među ostalim i granate s protočno-mlaznim (ramjet) motorom. S tom bi se granatom domet povećao na najmanje 65 kilometara. Međutim, da bi se zadržala preciznost paljbe, granata je morala dobiti neki sustav za usmjeravanje leta te bi zapravo postala vođeni projektil. A to bi značilo povećanje cijene.

Drugi smjer bio je razvoj nove haubice koja će po borbenim značajkama biti puno naprednija od M109A7. Ugovor ERCA Increment 1, vrijedan 45 milijuna dolara, za izradu jednog prototipa 2019. godine dobio je BAE Systems. Kako bi se vrijeme razvoja što više skratilo, ali i smanjili rizici tijekom razvoja, odlučeno je da se kao osnova uzme M109A7 te da se u novu kupolu stavi nova haubica. Tako sastavljen sustav označen je kao XM1299.

BAE Systems sigurno je počeo rad na novoj haubici znatno prije nego što je dobio spomenuti ugovor jer je prvi prototip bio spreman za početak testiranja već početkom iduće godine. Tako su u ožujku 2020. izvršena prva probna ispaljivanja na poligonu Yuma Proving Ground te je postignut najveći domet od 65 kilometara s preciznošću paljbe metar od cilja. Tajna tako brze isporuke prvog prototipa (BAE Systems označio ga je kao XM1299 Prototype Zero), u tome je da je tvrtka u trenutku potpisivanja ugovora već imala dovršena tri demonstratora tehnologije Howitzer Test Bench (oznake HTB-VIII/IX/X). Trebalo ih je samo neznatno prilagoditi zahtjevima Američke vojske. S obzirom na to da je HTB-VIII već bio tvornički testiran, uslijedila je vrlo brza isporuka. Potom su u testiranjima uporabljena i druga dva vozila.

Testiranja su prošla izvrsno. Stoga je BAE Systems u srpnju 2019. od Pentagona dobio ugovor za isporuku još 18 prototipova. Čak su i objavljeni planovi o početku serijske proizvodnje 2022. te uvođenju u operativnu uporabu 2023. godine. Zajedno s ugovorom, oznaka sustava promijenjena je iz XM1299 u M1299. Dosad je bilo uobičajeno maknuti slovo X iz naziva tek nakon što razvoj oružnog sustava bude dovršen te spreman za operativnu uporabu. Stoga ne iznenađuje da neki američki izvori tvrde da naručenih 18 primjeraka M1299 zapravo nisu prototipovi, već predserijski primjerci koji se od serijskih razlikuju samo po tome što neće dobiti automatski punjač, koji je još u razvoju.

Tajna dugog dometa

M1299 tek je nastavak razvoja samohodne haubice M109 s jednakim tijelom i tek nešto modificiranom kupolom. Zašto je onda potpuno nova haubica? Isključivo zato što više nije ugrađena odavno zastarjela haubica M284, već potpuno nova XM907. Dakle, XM907 razvijena je unutar dijela projekta ERCA kojim se tražila zamjena za laku haubicu M777 i samohodnu M109, ali i razvoj nove generacije topničkog streljiva s povećanim dometom. Unutar ERCA-e nastala je haubica M777ER s cijevi duljine 52 kalibra i potpuno nova haubica XM907.

Potonju je razvila institucija koja djeluje u sastavu Američke kopnene vojske: Benét Laboratories. Zasad je jedina poznata u svijetu s cijevi duljine 58 kalibara. Kako bi se osiguralo potpuno iskorištavanje sposobnosti nove haubice, razvijeno je i novo barutno punjenje XM654 s kojim je na poligonu Yuma Proving Ground u ožujku 2019. ostvaren domet od 72 kilometra sa standardnom granatom.

S obzirom na znatno poboljšane borbene mogućnosti M777ER i XM907, unutar projekta ERCA razvijaju se i nove topničke granate XM1113 HERA (High Explosive Rocket Assist Projectile) i XM1128 HE (High Explosive Projectile). Granati XM1113 HERA za povećanje dometa služi raketni motor, a prvotno je bila namijenjena uporabi na haubicama duljine cijevi 39 kalibara kako bi im se najveći domet povećao sa 30 na 40 kilometara. No domet joj je prilikom ispaljenja iz haubice XM907 znatno veći. Tijekom probnih ispaljenja provedenih od 2. listopada 2021. godine, XM1113ER (nova oznaka XM1210) ispaljena iz jednog od demonstratora tehnologije HTB postigla je domet veći od 70 kilometara. No, on je doveo do problema s preciznošću. Taj se problem može riješiti postavljanjem dodatnog paketa Orbital M1156 Precision Guidance Kit (PGK) kojim se granata pretvara u vođeni projektil. Problem je u tome što je paket namijenjen za granate koje se ispaljuju iz haubica duljine cijevi 39 kalibara te ima ograničene mogućnosti za domete veće od 40 km. Preciznost je nešto bolja s inačicom M1156E3/A2, ali još uvijek nedovoljna. Taj će se problem riješiti završetkom razvoja i uvođenjem u operativnu uporabu najnovijeg dodatnog paketa XM1171/XM1172 Long Range Precision Guidance Kit (LR-PGK). On je namijenjen i za uporabu na novoj granati XM1128 HE. I ta granata ima povećan domet zahvaljujući uporabi plinogeneratora. Pri ispaljenju iz haubice duljine cijevi 39 kalibara postiže domet od 30 kilometara. Još uvijek nisu objavljeni podaci o dometu koji je granata XM1128 HE ostvarila iz M1299 ili nekog drugog prototipa u okviru programa ERCA.

Što se tiče projektila Excalibur, u ožujku 2020. objavljeno je da je prilikom ispaljivanja iz M1299 ostvario domet od samo 65,3 iako su najave bile da će prelaziti 70 kilometara. Do smanjenja krajnjeg dometa došlo je zbog potrebe za ispaljivanjem Excalibura pri nešto manjim početnim brzinama te se stoga ne može koristiti barutno punjenje XM654 SuperCharge već nešto slabije XM655 SuperCharge.

Više od sto kilometara

Američka vojska namjerava novim granatama još više povećati domet M1299. Jedna od njih mogla bi proizići iz programa XM1155 ERAP (Extended-Range Artillery Projectile), tj. projektila koji bi trebao imati domet od 100 pa sve do 120 kilometara (sic!). Da bi se to postiglo, imat će raketni motor, ali i velika rasklopiva krila pa će više nalikovati malom krstarećem projektilu. Barem se tako vjerovalo sve dok tvrtka Raytheon nije objavila da je dobila ugovor za razvoj projektila s protočno-mlaznim motorom. Kao osnova uzet je sustav za navođenje projektila Excalibur koji je prilagođen većim brzinama leta. Projektil ima dva seta rasklopivih krila. Na nosu su četiri krilca za upravljanje, a na kraju tri za stabilizaciju leta.

Vrlo sličan projektil zajednički razvijaju američki Boeing i norveški Nammo. Potonja tvrtka razvila je projektil 155MM HE-ExR koji je prvotno bio namijenjen za haubice duljine cijevi 52 kalibra. No Boeing tvrdi da se zajednički Ramjet 155 Extended Range Artillery Projectile može ispaljivati i iz haubica duljine cijevi 58 kalibara. U promidžbenom filmu na stranicama tvrtke Nammo tvrdi se da će taj projektil imati domet od 150 kilometara pri ispaljivanju iz haubica duljine cijevi 52 kalibra. Dvije tvrtke objavile su da su krajem srpnja 2022. ispalile Ramjet 155 iz neimenovanog “topa“ i da se protočno-mlazni motor uspješno aktivirao, no nisu dale informacije o postignutom dometu projektila.

Velika prednost haubice ERCA (ili M1299) u odnosu na sve dosadašnje haubice M109 bit će ugradnja automatskog punjača, koji bi trebao omogućiti brzinu paljbe od deset granata u minuti. Prvotno je razvijan punjač sa 31 granatom, no nakon što se pokazao prevelikim za postojeću kupolu (punjač će se nalaziti u stražnjem dijelu kupole), odlučeno je kapacitet smanjiti na 23 granate. Zbog toga dovršetak razvoja kasni te je rok pomaknut na 2024. godinu. To je pak prouzročilo da će prve serijske haubice M1299 biti isporučene s poluautomatskim punjačem preuzetim s M109A7. On omogućava brzinu paljbe od tri granate u minuti.

Ugradnja automatskog punjača u skoroj budućnosti potencijalno otvara neke potpuno nove mogućnosti. Prva je razvoj nove besposadne kupole. Zapravo će se već i kupola razvijena unutar projekta M1299 u određenom smislu moći koristiti kao besposadna. Naime, kad se ugrade punjači, posada neće morati biti u vozilu nakon što se zauzmu parametri gađanja. Daljnja je mogućnost razvoj potpuno nove izvedenice M1299 kod koje bi se posada (zapovjednik, ciljač i vozač) nalazila u tijelu vozila, a kupola bi bila besposadna. To bi omogućilo smanjenje dimenzija i mase kupole, pa tako i cijelog vozila.

Odbijanje pancerhaubice

Početkom tisućljeća nitko u Pentagonu ni u Američkoj kopnenoj vojsci nije vjerovao da će 2022. godine M109 još biti u operativnoj uporabi. Rezultat je to dvaju propalih programa razvoja zamjene. Kad se razvoj sustava XM2001 Crusader (izvorno nazvan Advanced Field Artillery System) otegnuo na deset godina, a troškovi razvoja izmakli kontroli, program je 2002. obustavljen. Kao zamjena predložen je otkup licencije za proizvodnju njemačke samohodne haubice PzH 2000. Međutim, Pentagon je zaključio da je PzH 2000 preteška i preskupa za Američku vojsku.

Umjesto Crusadera pokrenut je program XM1203 Non-Line-of-Sight Cannon (NLOS-C). To je zapravo bio nastavak razvoja Crusadera (od njega su preuzete najvažnije komponente), ali s ciljem maksimalnog smanjenja troškova razvoja. Sredstva za razvoj osigurana su u sklopu znatno većeg programa Future Combat Systems Manned Ground Vehicles, unutar kojeg su se trebale razviti zamjene i za tenk M1 Abrams (XM1202 Mounted Combat System), i za borbeno vozilo pješaštva Bradley M2 i M3 (XM1206 Infantry Carrier Vehicle i XM1201 Reconnaissance and Surveillance Vehicle). Iako prvotno pokrenut kako bi se smanjili troškovi, preambiciozno postavljen program probio je sve zadane okvire te je ugašen 2009. godine.

Američka vojska u međuvremenu se više orijentirala na razvoj višecijevnih lansera raketa M270 MLRS i M142 HIMARS. Uz znatno manja ulaganja u razvoj novih raketa i vođenih projektila za te sustave, postizani su jednaki ili bolji rezultati od ulaganja u razvoj M109. Tako su M109A6 i A7 ostale s haubicama duljine cijevi 39 kalibara, a MLRS i HIMARS dobili su vođene projektile sve većeg dometa. Tako Guided MLRS ima domet od 70 kilometara. Zahvaljujući kombinaciji inercijskog i GPS navođenja ostvarena je visoka preciznost na krajnjem dometu. Na osnovi tog projektila razvijen je i Extended-Range Guided MLRS kojem je domet povećan na 150 km uz zadržavanje razine preciznosti. Iz MLRS-a i HIMARS-a mogu se lansirati i projektili MGM-140 Army Tactical Missile System (ATACMS) dometa 300 kilometara te Precision Strike Missile (PrSM) dometa 499 km. Osim toga, masa HIMARS-a iznosi 16,25 tona pa ga je znatno lakše transportirati nego M109, mase 27,5 tona.

Nakon svih ugašenih programa zamjene te odabira višecijev-nih lansera kao jeftinije opcije, razvoj nove samohodne haubice morao je zadovoljiti dva temeljna uvjeta – imati bolja borbena svojstva od najnovijih stranih samohodnih haubica, ponajprije ruskih i kineskih, te zadržati nabavnu cijenu na razini one M109. Drugi je zahtjev uvjetovao da razvoj M1299 bude brz i bez ikakvih problema. Stoga se tvrtka BAE Systems odlučila za najjednostavniji pristup – modernizaciju M109. To je ostvareno time što je na postojeće tijelo M109 postavljena nova kupola prilagođena haubici XM907 i automatskom punjaču.

Usprkos ugradnji haubice znatno dulje cijevi i automatskog punjača, BAE Systems tvrdi da masa M1299 ne bi trebala biti puno veća od mase M109A7. Kako je borbena masa M109A7 nešto veća od 38 tona, borbena masa M1299 ne bi trebala prelaziti 40 tona. To je gotovo 16 tona manje od PzH 2000 ili osam tona manje od AHS Kraba, s tim da su obje naoružane haubicama 155 mm duljine 52 kalibra.

Cijev haubice od 58 kalibara (9,1 metar) uvjetuje da je ukupna duljina prototipnog M1299 čak 11 metara (duljina tijela je 6,8 m). Širina vozila je 3,9, a visina 3,7 metara. Zbog veličine i mase, jedina su dva transportna aviona Američkog ratnog zrakoplovstva (USAF) koja će je moći prevoziti C-5 Galaxy i C-17 Globemaster III. Prvih 18 primjeraka imat će četveročlanu posadu (zapovjednik, ciljač, punitelj i vozač). Nakon ugradnje automatskog punjača broj članova posade bit će smanjen na tri. Zbog lakšeg pružanja logističke potpore zamijenjen je motor. Umjesto motora Detroit Diesel 8V71T snage 450 KS s M109, ugrađen je motor Cummins snage 600 KS, koji se rabi i na Bradleyjima.

Ubrzavanje proizvodnje?

Rat u Ukrajini znatno će ubrzati uvođenje nove američke samohodne haubice u operativnu uporabu usprkos činjenici da njezin razvoj još nije dovršen. To se prije svega odnosi na automatski punjač, čiji razvoj neće biti gotov do 2025. godine. Američka kopnena vojska planira za 2023. godinu ustrojavanje bojne sa 18 prototipnih primjeraka M1299 koje bi intenzivno testirala. Istodobno bi BAE Systems pokrenuo serijsku proizvodnju s isporukom prvih primjeraka početkom 2024. godine. Zasad nije poznato koliko će M1299 biti isporučeno bez automatskog punjača iako je sigurno da će sve u nekom kratkom roku naknadno biti njim opremljene. Nije poznata ni cijena. BAE Systems dobio je 2019. godine ugovor za izradu prvog prototipa vrijedan 45 milijuna dolara. Iako je u pravilu izrada prototipa uvijek znatno skuplja od serijske proizvodnje, u slučaju M1299 opremljenih automatskim punjačem to bi mogla biti i proizvodna cijena. Ili tek nešto niža.

---

Samohodnom haubicom protiv krstarećih projektila?

Američko ratno zrakoplovstvo (USAF) razvija nadzorno-zapovjedni sustav ABMS (Advanced Battle Management System) koji bi trebao dovesti do razvoja zapovjednog sustava JADC2 (Joint All-Domain Command and Control). Potonji bi omogućio objedinjeno djelovanje kopnenih, zračnih i pomorskih snaga s pomoću obrade i prijenosa podataka s najrazličitijih platformi, počevši od minijaturnih izvidničkih letjelica pa sve do satelita. Kad bude dovršen, sustav JADC2 omogućit će zapovjednicima optimalnu uporabu svih dostupnih snaga. Istodobno će prouzročiti maksimalne gubitke na protivničkoj strani, dok će uporaba vlastitih snaga, kao i gubici u ljudstvu i tehnici te troškovi operacije biti minimalni.

Zasad je cilj razvoja sustava ABMS dokazati uporabljivost dostupnih tehnologija. Testiranja na kojima se simuliraju borbena djelovanja jedini su način za potvrdu uporabljivosti. Jedno takvo testiranje provedeno je od 31. kolovoza do 3. rujna 2020. u zrakoplovnoj bazi Nellis smještenoj blizu Las Vegasa, kao i na poligonu White Sands Missile Range u Novom Meksiku. Zadatak testiranja bio je dokazati da ABMS može osigurati navođenje različitih sustava na cilj koji simulira let krstarećeg projektila. Na testiranju je korišten višenamjenski borbeni avion F-16V Viper, borbena besposadna letjelica MQ-9 Reaper, ali i samohodne haubice / topovi.

Uporaba Vipera na testiranju i nije neko iznenađenje. Možda je malo iznenađenje uporaba borbene bespilotne letjelice Reaper, ponajviše zbog ograničene krstareće brzine od 313 km/h (najveća brzina nije puno veća, tek 482 km/h). No Reaper je bio naoružan najsuvremenijim vođenim projektilima zrak-zrak AIM-9X Sidewinder Block II. Na kraju, sudjelovanje klasičnog topništva na testu djelovanja protiv krstarećeg projektila ipak je neočekivano.

Američki su mediji testiranje popratili prije svega zato što je na njemu sudjelovala jedna samohodna haubica M109A6. Američka vojska stavila je naglasak upravo na to jer su haubice
M109A6/A7 u operativnoj uporabi, a najvažniji je cilj Američkog ratnog zrakoplovstva uvjeriti Kongres u izvedivost ABMS-a i potom JADC2 programa kako bi dobili dodatna sredstva za nastavak razvoja. Uz M109, na testiranju je sudjelovala i XM1299 te neki drugi topnički sustavi. S cijevi duljine 39 kalibara haubica M109 ne može osigurati veliku početnu brzinu HVP-a (Hypervelocity Projectile), što ograničava učinkoviti domet. Međutim, uporaba XM1299 dokazala je da 58 kalibara duga cijev pruža više nego dobre mogućnosti uporabe HVP-a.

Za simulaciju napada krstarećeg projektila služile su leteće mete BQM-167 Skeeter, leteći na maloj visini velikom podzvučnom brzinom. Prikupljajući podatke s više senzora i obrađujući ih u realnom vremenu, ABMS je izračunavao parametre gađanja haubica potrebne za djelovanje HVP-a. Prema tvrdnjama Američke vojske, svi su ispaljeni HVP-i pogodili ciljeve.

Hypervelocity Projectile prvotno je razvijan za projekt elektromagnetskog topa (Rail Gun) Američke ratne mornarice. Kad se od njega odustalo, HVP je prilagođen za uporabu iz topova i haubica. Američka ratna mornarica prilagodila ga je za topove
Mk 45 kalibra 127 mm i duljine cijevi 54 kalibra. Namijenila ga je za uporabu protiv ciljeva na morskoj površini i na obali te za obaranje protubrodskih vođenih projektila. Ako je ispaljen iz topa Mk 45 Mod 4, učinkoviti domet HVP-a iznosi 76 kilometara. Drugi top za koji je Američka ratna mornarica bila namijenila HVP je Mk 51 AGS (Advanced Gun System) kalibra 155 mm. Namjena HVP-a na AGS topovima identična je kao i za Mk 45, s jedinom razlikom što je domet 74 kilometra. Najveća je razlika u tome što Američka ratna mornarica trenutačno u uporabi ima 113 topova Mk 45 te samo šest topova Mk 51, koji su namijenjeni isključivo za tri razarača klase Zumwalt. S obzirom na to da su oružje bez budućnosti, prema trenutačnim najavama bit će uklonjeni s brodova u operativnoj uporabi.

Američka vojska uskoro će biti znatno veći korisnik HVP-a. HVP je prilagođen za ispaljivanje iz haubica kalibra 155 mm, a to znači 800 oružja Američke kopnene vojske i još 300 mornaričkog pješaštva. I jedni i drugi u uporabi imaju haubice duljine cijevi samo 39 kalibara, a učinkoviti domet HVP projektila ograničenih je 31,5 kilometara. No to će se uvelike promijeniti dolaskom M1299 s haubicom duljine cijevi 58 kalibara, što će omogućiti dvostruko veći učinkoviti domet.

Kako haubica može HVP-om pogoditi mali i vrlo brzi cilj u zraku? Odgovor se krije u vrlo velikoj brzini leta HVP-a od čak 2000 metara u sekundi (7200 km/h). S pomoću sustava za otkrivanje cilja i praćenje njegova leta, kao i računala, izračunava se vjerojatna putanja te se parametri za otvaranje paljbe haubice postavljaju na unaprijed određenu poziciju cilja. S pomoću računala dobije se vrijeme leta HVP-a. Kad se cilj približi unaprijed određenoj poziciji obaranja, računala izvršavaju opaljenje haubice. Zbog vrlo velike brzine leta vrijeme od ispaljenja do pogotka iznimno je kratko. Parametri se mogu promijeniti ako cilj promijeni brzinu ili smjer kretanja, ali zbog kratkoće vremena leta HVP-a to je malo vjerojatno. HVP nema eksplozivnu bojnu glavu, već na cilj djeluje kinetičkom energijom. Druga iznimno važna namjena kombinacije haubica / HVP projektil bit će obaranje borbenih besposadnih letjelica. One su znatno sporiji ciljevi i lete na većim visinama od krstarećih projektila, no teže ih je otkriti i pratiti. Zbog toga je to više pitanje senzora za otkrivanje nego mogućnosti djelovanja HVP-a.

---

TEKST  Mario Galić