Dali su ono najvrednije – svoju mladost, svoje snove, svoje živote – za slobodu u kojoj danas živimo. Zato, kad prolazimo pored spomenika, kad čujemo priče o ratu, sjetimo se njih. Maloljetnih branitelja. Heroja koji su odrasli u jednoj jedinoj noći – onoj u kojoj su odlučili stati na crtu obrane Domovine

Bili su djeca. Trebali su se brinuti o školskim zadaćama, prvim ljubavima i bezbrižnim ljetima. Umjesto toga, obukli su prevelike uniforme, nataknuli kacige koje su im padale preko očiju i uzeli oružje u ruke koje je bilo teže od njihovih mladih tijela. Oni nisu trebali biti vojnici. A ipak, kad je Domovina zaplakala, odazvali su se. S lažnim dokumentima, skrivajući godine, lagali su da su stariji – ne zato što su htjeli biti heroji, nego zato što nisu mogli gledati kako njihova Hrvatska krvari. Oči im još nisu stigle vidjeti svu ljepotu života, a već su morale svjedočiti njegovoj najstrašnijoj tami.

U rovovima, među odraslima, postajali su muškarci prije vremena. Nisu znali što znači strah, ili su ga znali predobro, ali nisu dopustili da ih zaustavi. Spavali su na hladnoj zemlji, budili se uz zvuk granata, gledali prijatelje kako padaju, a opet, nisu odustajali. Borili su se jer su vjerovali, jer nisu znali drugačije. Neki se nikad nisu vratili kući. Njihove su majke ostale s neispunjenim zagrljajima, s odjećom koja više nikad neće biti obučena i sobama koje su zauvijek ostale netaknute. Oni koji su preživjeli, nosili su teret rata na svojim plećima – nevidljive rane, tišinu koja vrišti u noćima, sjećanja koja ne blijede. Danas ih rijetko tko spominje. A trebali bismo. Jer oni su bili djeca koja su dala ono najvrednije – svoju mladost, svoje snove, svoje živote – za slobodu u kojoj danas živimo. Zato, kad prolazimo pored spomenika, kad čujemo priče o ratu, sjetimo se njih. Maloljetnih branitelja. Heroja koji su odrasli u jednoj jedinoj noći – onoj u kojoj su odlučili stati na crtu obrane Domovine.

Dražen Jurmanović, predsjednik veteranske Udruge maloljetnih branitelja

Želeći dati svoj doprinos očuvanju sjećanja na te ponosne, ali bremenite dane, susreli smo se nekolicinom maloljetnih branitelja iz Domovinskog rata koji su pristali za naš časopis podijeliti svoje uspomene na te ratne dane. Neki od njih i dalje su pripadnici Hrvatske vojske, dok su se neki nakon rata više ili manje uspješno asimilirali u društvo i nastavili civilni život. Ipak, bez obzira na protok vremena, sjećanja su i dalje vrlo živa, a posljedice psihičkih ili fizičkih rana teško zacjeljuju…

Prema evidenciji 2750 osoba bilo je maloljetno u trenutku stupanja u obranu Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Nakon rata suočavaju se s nizom specifičnih problema, koji ukazuju na potrebu za sustavnim rješenjima kako bi im se osigurala zaslužena prava i potpora u društvu. Zbog toga smo razgovarali s predsjednikom veteranske Udruge maloljetnih branitelja Draženom Jurmanovićem koji je i sam bio maloljetni branitelj i koji nam je rekao nešto više o problematici s kojom se susreću.

“U našoj veteranskoj Udruzi maloljetnih branitelja imamo zacrtane ciljeve oko kojih smo se složili statutom i tih se ciljeva i držimo. Briga o suborcima, braniteljima koji do sada nisu riješili svoje statuse ili imaju poteškoća pri njihovu rješavanju naša je stalna zadaća. Najčešće poteškoće s kojima se susrećemo jest dokazivanja statusa zbog proteka vremena, danas već gotovo više od 30 godina. Imamo članova koji su bili ili u vojsci ili u policiji, nisu rješavali status jer se nisu ni uključili u obranu Domovine zbog njega, ali danas kad neki od njih odlaze u mirovinu ili im taj status treba iz nekih drugih razloga imaju problema“, ističe Jurmanović pa nastavlja: “Nismo se gurali da bismo bili na nekom položaju, nego smo jedino željeli braniti svoju Domovinu, a kad god su se tražili dragovoljci za neku akciju naše su ruke uvijek bile prve u zraku. U tom kontekstu našim članovima pružamo pravnu pomoć, postupak je nerijetko dugotrajan, ali na kraju ipak većinu toga uspijemo riješiti. Maloljetnih branitelja u Domovinskom ratu bilo je 2750, a po županijama prednjači Osječko-baranjska koja ih je imala 350, a odmah iza slijede Vukovar, Zadar, Dubrovnik, dakle ona područja koja su početkom Domovinskog rata ili bila u okruženju ili je neprijatelj djelovao unutar grada“, ističe Jurmanović.

Nastoje, kako kaže, ne stvarati teret državi, jer ga nisu stvarali ni devedesetih godina, pa ni sada ne traže neka velika financiranja. Često se okupljaju, a zahvaljujući modernim komunikacijskim sredstvima svi su međusobno dostupniji. Pričajući o svojim iskustvima u Domovinskom ratu Jurmanović nam govori kako je do početka rata živio sasvim uobičajenim životom, ali “u mojoj se obitelji uvijek znalo tko smo i što smo“ naglašava Jurmanović i nastavlja: “Otac je bio invalid, pred sam rat otišao je u mirovinu, bio je predsjednik Narodne zaštite i brinuo se za održavanje skloništa. Početkom sedmog mjeseca primili su me u intendantsku službu, sa zaduženjem podjele hrane, dok je moj brat bio oružar u satniji. Bio sam zadovoljan, ispunjen, ali s vremenom sam shvatio da nije to to. Htio sam i ja na frontu, htio sam pušku. Otac je početkom rujna tražio način da odemo iz Osijeka, ja sam to odbio. Sestra i mlađi brat otišli su u Poreč, ali ja sam ostao, nisam htio otići, nego sam stalno ‘visio’ u mjesnoj zajednici. No vrlo brzo shvatio sam da ljudi ginu, da meci ubijaju, da nema skrivanja i da nisi siguran. Prvi put sam ranjen 14. rujna 1991., a to nisam nikom govorio jer bi me sigurno potjerali iz vojske. Trpio sam strašne bolove, nisam mogao stajati niti sjediti. Bio je jedan doktor kod mene u zgradi koji je to tretirao, dao mi savjete. Metak se srećom nije zadržao u tijelu, udario je u kost, prošao je kroz novčanik i ispao je.“

Ističući i brojne druge opasne situacije u kojima se znao naći i koje je tijekom rata doživio, Jurmanović ističe kako je nastavio obrazovanje, no vrlo brzo shvatio je koliko je u odnosu na svoje vršnjake, koji nisu imali ratno iskustvo, zapravo odrastao i sazrio. Upravo to iskustvo koje je tijekom rata imao, pomaže mu danas na čelnoj poziciji Udruge kako bi bolje razumio probleme s kojima se ponekad susreću maloljetni branitelji i kako bi u skladu s mogućnostima pokušao pronaći najbolje rješenje. 

Prema ranijem Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, uvjet za stjecanje statusa dragovoljca iz Domovinskog rata za osobe koje nisu imale obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nisu regulirale obvezu služenja vojnog roka (u ovu kategoriju ulaze i maloljetne osobe) bio je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske najmanje 30 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992.

Novim Zakonom koji je stupio na snagu 14. prosinca 2017., za navedene kategorije dodana je mogućnost priznavanja statusa dragovoljca iz Domovinskog rata uz uvjet najmanje 100 dana borbenog sektora u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 31. prosinca 1995. Dakle, Zakonom iz 2017. godine učinjen je značajan pomak te iako nisu izričito spomenuti, maloljetni hrvatski branitelji iz Domovinskog rata prepoznati su u odredbi Zakona, a veći broj njih stekao je mogućnost ostvariti status dragovoljca iz Domovinskog rata, temeljem kojeg mogu ostvariti ostala prava.

Dragovoljci iz Domovinskog rata koji nemaju ostvaren status hrvatskog ratnog vojnog invalida, a koji su sudjelovali dvije do tri godine u borbenom sektoru, ostvaruju pravo na stambeno zbrinjavanje kupnjom stana ili kuće u državnom vlasništvu ili u vlasništvu jedinice lokalne samouprave u kojoj pet godina neprekidno prebivaju te dodjelom financijske potpore prilikom kupnje prve nekretnine na tržištu te za razliku u površini, u novčanom iznosu i opsegu koji je propisima predviđen za HRVI s 20 % oštećenja organizma. Dragovoljci iz Domovinskog rata, pripadnici borbenog sektora, koji nemaju ostvaren status HRVI-ja, a koji su sudjelovali tri godine i više u borbenom sektoru ostvaruju pravo na stambeno zbrinjavanje u novčanom iznosu i opsegu koji je propisan za HRVI s 30 % oštećenja organizma.

Za maloljetne branitelje u postupku je ostvarivanja statusa HRVI-ja predviđena mogućnost povećanja postotka oštećenja organizma  od 10 % do 30 % u odnosu na druge branitelje. Polazni faktor kod izračuna invalidske mirovine dragovoljca – HRVI-ja veći je od polaznog faktora HRVI-ja koji nema status dragovoljca. Isto tako, prilikom izračuna mirovine dragovoljcu na postotak povećanja osobnog boda predviđen za određeni broj dana dodaje se 10 %. Uz ispunjenje Zakonom propisanih uvjeta, hrvatski branitelji – dragovoljci iz Domovinskog rata odnosno članovi njihovih obitelji mogu ostvariti i druga Zakonom predviđena prava.

Ministar obrane Ivan Anušić: Godine rata bile su mi najteže, ali na njih ću uvijek biti ponosan

I potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić jedan je od maloljetnih branitelja. A baš ih je njegova Osječko-baranjska županija dala najviše u ratu. U obranu Hrvatske otišao je sa 17 godina, iz srednjoškolske klupe. Vihor rata zahvatio je i njegov Antunovac, upravo na istoku zemlje započela je velikosrpska agresija i najteži napadi. Ni škola ni roditelji ni mlade godine nisu ga mogli zaustaviti da se priključi obrani Hrvatske.

”U tim trenucima kad je počeo rat u Hrvatskoj za mene nije bilo ni najmanje dvojbe da moram otići u rat i da moram braniti moje selo, moj dom, moju obitelj. Škola je mogla pričekati bolja vremena”, prisjetio se ministar Anušić. Od trojice braće upravo je on bio najmlađi, pa ga je obitelj, posebno majka, pokušavala odgovoriti od odlaska u rat. Najstariji brat Tihomir već se 1990. pridružio MUP-u, u ratu je bio i, nažalost poginuo, srednji brat Ante, a tada 17-godišnji Ivan nije nipošto htio propustiti, kako danas kaže, te prijelomne i povijesne trenutke za Hrvatsku.

”Roditelji su, naravno, pokušali utjecati na mene da promijenim mišljenje, majka je bila posebno emotivna. Otac je razgovarao sa mnom na drugačiji način, pokušavao me uvjeriti da imam tek 17 godina, da moram nastaviti školu… ”Shvatili su da neću promijeniti odluku i da ću, ako mi zabrane da se obrani priključim u svojem Antunovcu, u svojoj Slavoniji, otići negdje dalje na ratište”, opisao je kako su otac i majka ipak prihvatili njegov odlazak u rat. Tako je započeo ministrov ratni put. Na njega je, reći će, iznimno ponosan i nikad nije zažalio što je tako mlad uzeo pušku i obukao odoru Hrvatske vojske. Mladost zamijenio neizvjesnošću. I dok mu je rat uzeo bezbrižno sazrijevanje, donio mu je životno iskustvo. Takvo iskustvo na poseban način izgradi čovjeka. Ministar otvoreno kaže da su mu godine provedene u ratu najteže u životu, ali svoj put nikada ne bi promijenio. U ratu je izgubio srednjeg brata Antu. Poginuo je 16. prosinca 1991. kod Paulin Dvora kao pripadnik 130. brigade. Rat mu je odnio i nekoliko školskih prijatelja, a desetak ih je postalo teškim invalidima.

Anušić je cijeli rat bio na terenu, počeo je u 106. Osječkoj brigadi, nakon pada Antunovca, u prosincu 1991., početkom 1992. pridružuje se postrojbi Vojne policije s kojom odlazi na južno ratište u Dubrovnik. Slijedi Maslenica, pa kao dragovoljac odlazi u Mostar, zatim u specijalnu postrojbu MUP-a Orao i nastavlja svoj ratni put na Velebitu. Sudjelovao je i u akciji Bljesak. Iskustvo rata zauvijek ga je oblikovalo. Oblikovala ga je i vojska u kojoj je nakon rata ostao raditi još šest godina. Disciplina, ustrajnost, upornost… Iz rata i Oružanih snaga izišao je bez ijednog čina, kao vojnik. Iskustvo rata; poznavanje vojničkog života i rada danas mu je posebno dragocjeno kada obnaša dužnost ministra obrane. Lakše prepoznaje i razumije potrebe vojnika. I uvijek će reći da biti vojnik nije posao nego poziv. Poziv koji se živi…

Pukovnik Željko Polčić, voditelj Službe za potporu Centra za sigurnost i suradnju RACVIAC

Odluka za sudjelovanje u obrani Domovine meni je tada bila prilično jednostavna. Nakon jednog lipanjskog jutra 1991. morao sam sa svojom obitelji napustiti dom u Tenju, prigradskom naselju Osijeka. Otac se u vrlo kratkom vremenu pridružio u organiziranu obranu mjesta, koja je poslije postala jedna od postrojbi 106. brigade HV-a. Sestra je već tada radila u KBC-u Osijek, a majka se pridružila 3. brigadi ZNG-a u Nemetinu, nakon samog pada Sarvaša. Iako su me roditelji poslali kod bake i djeda u D. Miholjac, nisam mirno mogao slušati i gledati vijesti o svakodnevnom granatiranju Osijeka i okolice. Kako sam inače bio odličan učenik, taj sam put zbog ratnih okolnosti, morao doći na popravni iz geografije i matematike u Ruđericu, koja se tada nalazila vrlo blizu prve crte istočne obrane grada Osijeka. Majka je bila raspoređena na mjesto snajperista i naravno da nisam mogao odoljeti da ju ne posjetim na terenu da vidim taj snajper iz prve ruke. Njezin zapovjednik dopustio mi je da provedem nekoliko dana s njima, išao sam na položaje i obavljao jednostavne logističke zadatke. Kad sam dobio maskirnu majicu, hlače i čizme, otišao sam do oca u Tenju u nadi da će me prihvatiti u svoju postrojbu. Kad me najurio, moja odluka da se pridružim obrani grada postala konačna.

Potpisan zeleni ugovor

Da uspijem pristupiti Hrvatskoj vojsci najviše su zaslužni zapovjednici satnije i voda moje majke i pokojni bojnik Milan Kramer, koji su majci predložili da ću biti sigurniji na prvoj crti nego u gradu ili kako sam ja mislio u HOS-u. Jedne noći pozvan sam u pratnji majke u ured zapovjednika gdje su mi dali da ispunim i potpišem tzv. zeleni ugovor, a majka je svojim potpisom jamčila punomoć. Tako da sam postao pripadnik 3.“A“ brigade ZNG-a,  od 25. listopada 1991.

Sjećanja na prve dane koji su ujedno i sjećanja na prva borbena iskustva isključivo su pozitivna. Sve ono loše sam potisnuo, a zadržao samo lijepa sjećanja. Čak i sjećanja na suborce i prijatelje koji više nisu s nama ostala su samo ona najljepša. Oni koji me poznaju iz tog vremena, složili bi se da u biti nikad nisam odrastao do kraja. Iako nisam baš u cvijetu mladosti, još uvijek sam zaigran, što najviše odgovara mojim klincima.

Moju odluku da kao maloljetan branim Domovinu nakon nekog vremena svi su, osim naravno roditelja, prihvatili s ponosom, kao što sam i ja na nju bio ponosan. Otac nije ni znao da sam u gardi, sve dok majka nije morala reći da se vraćam doma iz bolnice nakon ranjavanja. Nikad nije komentirao što je u tom trenutku osjećao. A majka? Možda sada, mogu samo naslutiti koliko je njoj bilo teško odlučiti i živjeti s tom odlukom da joj sin bude izložen stradavanju. Još uvijek se mogu sjetiti njezina izraza lica dok me promatrala s razrušenog krova kuće, dok su me vukli u šatorskom krilu do vozila saniteta toga dana kada sam ranjen. Isto tako sjećam se koliko je bila ponosna kad sam diplomirao. Ali nije joj lako niti sada, svako malo ju uznemirim svojim odlukama, poput odlaska u mirovne operacije i slično. U trenutku kad sam postao otac, shvatio sam kakav je to osjećaj. Nadam se da se nikad neću morati s time suočiti u svojem životu.

Većina suboraca bili su roditelji, neki od njih su također imali sinove u postrojbi. Nekim je slučajem naša bojna imala velik broj maloljetnih ili vrlo mladih pripadnika. Vjerujem da su i oni gledali isto kao i moja majka, na sve nas kao na svoju djecu. Mislim da je našim zapovjednicima bilo najteže imati u svojoj postrojbi nepredvidive klince, čijim će roditeljima možda morati donijeti tužnu obavijest. Moram priznati da me u početku nije bilo strah, sve do trenutka ranjavanja, nakon nekog vremena postao sam svjestan da sam imao sreće.

Kod nas je bila veća potreba za ljudstvom na samom početku Domovinskog rata, najviše zbog geopolitičke situacije u istočnoj Slavoniji i samog glavnog pravca protivničkih snaga. Nakon ustrojavanja OSRH odnosno HV-a, mislim da maloljetnicima nije bilo moguće regularno pristupiti u sastav OSRH, zbog primjene propisa. Odluku o budućoj profesiji donio sam vrlo rano, u skladu s nastavkom moje vojne karijere odlučio sam odgoditi nastavak školovanja. Treći razred srednje škole završio sam po posebnom skraćenom programu koji je osiguran za nas školarce koji nismo evakuirani sa školama na sigurna područja poput Istre, ili ostalih europskih zemalja. Kad mi je nakon procjene invalidnosti predložena mirovina, s 19 godina zamolio sam stručne službe da nađu rješenje kako još mogu biti koristan u društvu.

Krajem 1994. sudjelovao sam u programu prekvalifikacije HRVI-ja,  i upisao studij. Po završetku Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, vratio sam se u OSRH, nakon dužnosti pješaka i mornara raspoređen sam kao vojni veterinar. Tijekom cijelog školovanja bio sam okružen uglavnom iskrenim i dobrim ljudima, mislim da je to ključ uspješne asimilacije u društvo. Ponosan sam na svoje odluke i na moju obitelj koja je svoju dužnost prema Domovini časno ispunila.

Mato Lukić, župan osječko-baranjski

U ulici u kojoj sam proveo djetinjstvo bili smo ekipa od desetak dečki otprilike istih godina. Zajedno smo išli u školu, igrali nogomet i bavili se uobičajenim tinejdžerskim nepodopštinama. Kad je došlo vrije-me nemira i bilo vidljivo da Hrvatska ulazi u rat, nismo puno razmišljali nego smo se kao ekipa odlučili prijaviti u Zbor narodne garde. Baza naše buduće postrojbe bila je nedaleko od naše ulice, došli smo, prijavili se i zadužili opremu. Bilo nam je važno da smo zajedno i da damo svoj doprinos obrani naših domova. Nismo mogli ni zamisliti da ostanemo bez svojeg doma, svoje ulice i prostora za bezbrižan život.

Imali smo velike životne planove, otići studirati, putovati, upoznati život negdje dalje, ali nikad nismo dvojili da ćemo se vratiti u Slavoniju. Iz današnje perspektive, jasno mi je da nismo uopće imali ideju što nas čeka. U trenutku kad smo se svi zajedno došli prijaviti u vojsku, maloljetni smo bili jedan kolega i ja. Kako smo imali navršenih sedamnaest godina, a kako je hrvatske vojske u to vrijeme nedostajalo, nitko nije postavljao pitanje. Odljev stanovnika s područja Osijeka i okolnih naselja iz dana u dan bio je sve osjetniji, pa je vjerojatno i to bio razlog zašto nama koji smo odlučili ostati i stati u obranu Domovine nisu postavljali uvjete.

Iako smo itekako bili svjesni ozbiljnosti situacije kad govorimo o ratnim zbivanjima, nitko od nas nije bio svjestan što rat nosi. U početku nas je vodio mladenački adrenalin i želja za obranom svojih domova. S ponosom smo nosili uniformu, sjećam se trenutka kad sam je prvi put obukao, stavio beretku i uzeo oružje u ruku. Osjećao sam se puno važnije i odgovornije nego što se u tim godinama uistinu osjeća jedan tinejdžer. Moji prvi tereni bili su obrambeni položaji oko Osijeka, uspješno smo odolijevali napadima jugoslavenske armije i četnika. Svakim novim danom postajali smo svjesniji ozbiljnosti situacije, a najsnažnije me pogodilo ranjavanje brata u prosincu 1991. u Divošu. To i pogibija suboraca kojoj smo kasnije svjedočili bili su ključni trenuci kad sam shvatio da je rat jedna od najgorih stvari koje se čovjeku mogu dogoditi.

Umjesto igrališta ratište

Govorimo o, za mladog čovjeka, najljepšim godinama. Bilo je to vrijeme kad smo loptu i bezbrižnost trebali zamijeniti knjigom i fakultetom, a mi smo s igrališta otišli na ratište. Iako nismo prošli obuku tadašnje jugoslavenske vojske, suborci su nam u svega jednom danu objasnili kako rukovati oružjem. Prema nama su se ponašali kao prema potpuno ravnopravnima i isto su očekivali od nas. U situaciji u kojoj smo se tada nalazili nije bilo ni prostora ni vremena za privilegije, nikog se nije dodatno štitilo jer bi to bio teret za postrojbu. Kad smo obukli uniforme i krenuli na teren, svi smo bili jednaki i jednako smo štitili jedni druge. Nakon prestanka ratnih djelovanja trebalo je neko vrijeme da osvijestimo što smo izgubili i da nađemo način da to barem djelomično nadoknadimo.

Gledajući unazad, mogu reći da sam imao priliku nadoknaditi, ne bih rekao izgubljeno, nego zaustavljeno. Otac koji je već tada bio u Hrvatskoj vojsci protivio se mojoj odluci. Danas, kada sam i sam roditelj u potpunosti ga razumijem. Mama je nastojala na sve moguće načine spriječiti i brata i mene, iako je brat bio punoljetan, tek je godinu dana stariji od mene. Nisu nas njezine suze i molbe uspjele spriječiti u želji da obučemo uniformu Hrvatske vojske, zapravo nitko nije mogao utjecati na našu odluku. Sad znam što je proživljavala i kako joj je bilo gledati vijesti i čuti zvono telefona. Na sreću, nakon završetka rata 1995. sva trojica vratili smo se kući.+

Želja za slobodom jača od straha

U početku nismo ni bili svjesni straha koji rat sa sobom donosi. Opet se vraćam na tu mladost i ludost. Tek kasnije kad su slijedila ranjavanja i pogibije postali smo svjesni koliko u ratu vrijedi ljudski život. U tim prvim mjesecima strah je nadvladala želja za obranom Hrvatske, želja za svojom domovinom. Nakon prestanka ratnih djelovanja uslijedilo je jedno mirnije vrijeme sve do oslobodilačkih akcija Bljesak i Oluja. S ništa manjim žarom i željom za oslobođenjem okupiranih teritorija Hrvatske krenuli smo i u te akcije, ali puno svjesniji što nas čeka. Mogu reći da je u to vrijeme, osobito za vrijeme boravka na Velebitu strah bio veći nego na početku rata. No unatoč tome, mnogo veća bila je želja da Hrvatskoj vratimo što joj pripada. Prvi ratni tereni bili su na području naše županije, no do 1995. godine prošao sam gotovo sva ratišta u Hrvatskoj. Tek nakon Bljeska i Oluje završio je moj ratni put. Najveći dio Osječko-baranjske županije bio je napadnut na samom početku rata pa vjerujem da je i to utjecalo na brojnost maloljetnih branitelja. Oni koji su s obiteljima ostali u svojim domovima nisu puno dvojili, kao ni moji kolege i ja. Nismo gledali ima li netko 17, 18 ili 19 godina, bili smo ekipa i kao ekipa znali smo što nam je činiti.

Između dvije opcije otići ili ostati, birali smo drugu. Ostali smo i prijavili se u Zbor narodne garde. Kako sam, nešto ranije od vršnjaka, sa šest godina krenuo u školu, tako sam 1991. godine završio svoje srednjoškolsko obrazovanje. Maturirao sam u proljeće i odmah nakon toga prijavio se u Zbor narodne garde. Nakon 1995. godine ostao sam u Hrvatskoj vojsci no po dovršetku rata upisao sam Fakultet. Nakon završenog Kineziološkog fakulteta, odlučio sam otići iz vojske i život nastaviti u civilnom sektoru. Upisao sam studij Socijalnog rada nakon kojeg sam završio i poslijediplomski specijalistički studij iz psihosocijalnog pristupa u socijalnom radu. Tako da sam s vremenom uspio nadoknaditi i taj dio obrazovanja koji mi je na neko vrijeme zaustavio rat.

Po dovršetku rata na neki smo način etiketirali one koji su otišli. Smetalo nam je to u vrijeme dok smo bili u rovovima, a oni u nekim mirnijim dijelovima Hrvatske ili inozemstvu. Smatrali smo da su pobjegli od odgovornosti. Osobito se to osjetilo kad se rat počeo smirivati, a susjedi, poznanici i školski prijatelji počeli se vraćati u svoje domove. Smatrali smo ih slabima, jer su nastavili život negdje dalje i tek kad se situacija smirila ušetali su na područje gdje su im prijatelji izgubili živote. Kako sad gledam na to?

Reći ću samo da bih ponovno u istoj situaciji jednako postupio. Ne bih mogao okrenuti glavu od svoje zemlje. Ako mene pitate, danas, s ovim životnim iskustvom, usudim se reći da imamo najljepšu i najvredniju zemlju na svijetu. Stvorenu na stoljetnom snu, volji, želji i brojnim žrtvama koje nas svakog dana trebaju podsjećati na to da se za Hrvatsku vrijedi boriti. U ratu, i u miru. Pred nama je vrijeme i prilika da svojim radom i promišljenim odlukama budućim generacijama osiguramo kvalitetno i sigurno mjesto za život, jer Hrvatska to može ponuditi.

Pukovnik Stjepan Vidić, časnik za doktrinu I razvoj roda oklopništva u Zapovjedništvu za obuku i doktrinu “Fran Krsto Frankopan“

Obiteljske okolnosti, odgoj i tradicionalne katoličke i hrvatske vrijednosti koje su se u mojoj obitelji oduvijek njegovale zasigurno su utjecale da se uključim u obranu i branim svoj dom i domovinu. Moja obitelj i s očeve i s majčine strane dosta je stradala od četnika još u Drugom svjetskom ratu, kao i gotovo sve hrvatske obitelji općine Odžak u BiH. Isto tako, ni za vrijeme komunizma nismo bili pošteđeni tortura tog režima; moj otac i stričevi bili su politički zatvorenici komunističkog režima. Stric koji je posvojio mene i braću, kad su nam roditelji umrli, 1958. godine kao mladić od 20 godina osuđen je i odležao dvije i pol godine na Golom otoku kao politički zatvorenik. Zbog toga i sličnih razloga svi moji uzori, svi članovi moje uže i šire obitelji uvijek su govorili i mogu slobodno reći sanjali o stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske. Sam rat i velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku i BiH nije počela iznenada, naznake samog rata počele su tzv. balvan revolucijom, a događanja na Krvavi Uskrs na Plitvicama bila su jasna poruka što nam JNA i četnici spremaju. Već tada su kod nas počele i noćne seoske straže i pripreme za ono najgore što nam se u biti poslije i dogodilo.

Svi ti razlozi kao i okolnosti doveli su do toga da moja odluka da se priključim obrani i branim svoj dom i Domovinu bude čvrsta i nepokolebljiva odnosno prirodna stvar kao i kod, siguran sam, većine hrvatskih branitelja. Kad su kod nas počele noćne seoske straže i mi maloljetni smo se, mogu reći, na svoju inicijativu uključili u sve to, noću smo odradili svoju smjenu straže, a danju išli u školu. Kad su se ratne okolnosti počele intenzivirati i kada su moje selo i područje gdje sam rođen i živio izravno napali JNA i četnici, uopće ni trenutka nisam dvojio trebam li se uključiti u obranu. Nisam bio jedini u to doba maloljetan koji se dobrovoljno uključio u obranu, bio je tu još velik broj mojih školskih kolega i prijatelja, od kojih su neki bili i mlađi od mene i neki su nažalost i poginuli ili bili lakše ili teže ranjeni.

Zapovjednici nisu bili skloni tome da nas maloljetne uključe u obranu, međutim naša upornost i odluka bila je jača, a i oni su shvatili da nas je na taj način lakše držati pod nadzorom. Na samom su nas početku štitili, davali nam lakše zadaće gdje je mogućnost stradavanja bila manja: davali smo osiguranja zapovjedništava, nas nekoliko prijatelja radili smo u Zapovjedništvu u centru veze kao vezisti. Kasnije su se okolnosti i intenzitet rata mijenjali, mi smo postajali iskusniji i na taj način i stekli dozu sigurnosti u sebe, a i povjerenje starijih suboraca. Iako su to bila teška i zahtjevna vremena, iako smo propustili jedan dio one naše bezbrižne mladosti, iako sam bio i maloljetan tada, mislim da si nikad ne bih oprostio da nisam ostao braniti svoj dom i domovinu i postao aktivan sudionik tog, pa reći ću, povijesnog vremena.

Prva ratna iskustva

Većina je nas maloljetnih branitelja doslovno iz školskih klupa ušla u rov, u srijedu sam bio u školi, a već u četvrtak u zoru bio sam u rovu s puškom u ruci sa svojim najboljim prijateljem, a danas kumom. Već sljedeći dan na moje je selo i okolicu ispaljeno nekoliko desetaka topničkih projektila iz srpskih sela Kruškovo polje, Obudovac i Pelagićevo. U tom topničkom napadu jedna granata od 155 mm pala je doslovno ni pet metara iza našeg rova na makadamsku cestu i srećom nije eksplodirala, no tada sam shvatio da ono što smo gledali na filmu nije ni slično stvarnosti. Bilo je i poslije sličnih i teških situacija, a prvo doista teško borbeno iskustvo dogodilo se 7. srpnja 1992. kad su četnici u jednom intenzivnom i jakom napadu probili našu crtu obrane. Uspjeli su noću prijeći rijeku Bosnu koristeći veoma nizak vodostaj, riječni otok, uzak riječni tok i bujnu vegetaciju. Uz jaku minobacačku vatru i intenzivan pješački napad doslovno su nam ušli u rovove i prisilili nas na izvlačenje. U svom tom kaosu, intenzivnoj razmjeni vatre i gotovo borbi prsa u prsa u mojoj neposrednoj blizini poginula su dvojica mojih školskih kolega, dva prijatelja s kojima sam dijelio školsku klupu u osnovnoj i srednjoj školi. Zahvaljujući pribranosti, hrabrosti i odlučnosti našeg zapovjednika i nekoliko naših dečki koji su već imali iskustva jer su kao dragovoljci sudjelovali u sličnim borbama kao pripadnici Zbora narodne garde na ratištu u Hrvatskoj i njihovih ratnih prijatelja iz Hrvatske pod zapovijedanjem Mađara zvanog Hijena i njegova zamjenika zvanog Devetka, koji su došli kod nas kao dragovoljci, krenuli smo doslovno iz povlačenja u protunapad. Četnike je to malo iznenadilo, ali ipak su pružili velik i jak otpor, no uspjeli smo ih potisnuti na drugu stranu rijeke Bosne. U toj akciji pored dva moja školska prijatelja poginulo je još pet naših prijatelja suboraca iz susjednih sela, a nekoliko ih je lakše i teže ranjeno od kojih je jedan ostao 100 % HRVI.                                                                                                                    

Tada mi je ta surova stvarnost rata prvi put pokazala svoje pravo opako i zlo lice i tada sam prvi put vidio strah u očima svojih suboraca, ali isto tako uz taj strah i hrabrost i odlučnost da se obrani svoj dom. Upravo zbog toga nisam osjetio nedostatak onih uobičajenih mladenačkih ludovanja ili nisam puno razmišljao o tome, nego sam svu tu mladenačku energiju usmjerio na okolnosti događanja rata. Sama činjenica da branimo svoj dom, pridonosimo, aktivno sudjelujemo u nečem važnom, bitnom, nečem što te motivira i čini ponosnim, umanjivalo je osjećaj gubitka bezbrižnosti koju nosi vrijeme mladosti. Upoznao sam svoju djevojku, sada suprugu, šest mjeseci prije početka rata, ona i njezine starije sestre ostale su doma dok je općina Odžak bila slobodna. Svoje slobodne trenutke znao sam iskoristiti da odem kod nje u susjedno selo. U tom kaosu kad je područje općine Odžak padalo u ruke četnika one su se izvukle i otišle u izbjeglištvo u Mađarsku, poslije u Zagreb i gotovo tri mjeseca nisam znao gdje se nalaze. Danas, s odmakom, kad gledam bezbrižno razdoblje mladosti kod svoje kćeri i sina i drugih mladih, ponekad me vrate sjećanja na vrijeme kad sam bio njihovih godina, i ustvari sam sretan što imaju bezbrižnu mladost i sigurnost, koju smo im bar jednim malim dijelom mi omogućili svojom propuštenom mladosti. Taj neopisiv osjećaj doprinosa, ponosa, časti i svi oni teški trenuci koji su nas obilježili dio su naše izgubljene mladosti, no mogu samo reći VRIJEDILO JE, ponosan sam na svaku sekundu svoje izgubljene mladosti. 

Kao i kod drugih mojih prijatelja i školskih kolega ni moji članovi obitelji nisu baš bili sretni s tom mojom odlukom, bilo je tu raznoraznih nagovaranja, obećanja, ponuda, plašenja pa do seoskog vijećanja kako da nas sve zajedno prebace u Hrvatsku u neku školu. Međutim, mi smo bili ekipa od malih nogu i nismo se dali pokolebati nego smo bili sve odlučniji pogotovo kad nam je drugi dan rata poginuo prijatelj s kojim smo zajedno odrasli, tada smo svi mi iz ekipe stavili krunice oko vrata i crne trake oko nadlaktice i to je bilo to, OSTAJEMO. Smatram da sam bio dobro prihvaćen među starijima, kao i svi moji maloljetni prijatelji, to su bili naši susjedi i prijatelji iz sela, poznavali su nas od rođenja, brinuli su za nas, pomagali nam. Prijatelji koji su bili nekoliko godina stariji od nas obučavali su nas u rukovanju naoružanjem i drugim stvarima koje su naučili dok su služili vojsku i na neki način u početku su nas i čuvali. 

S vremenom naučite poštivati strah

Strah je uvijek postojao i javljao se u različitom obliku i različitim situacijama. Rat je kod nas počeo vrlo intenzivno i odmah s teškim granatiranjem i prvim žrtvama. Bez obzira na to što je svatko od nas i prije doživio neku vrstu straha, na samom početku rata strah je bio nekako zbunjujući, prisutan svugdje i kod svih, sve one bitne seoske svakodnevne aktivnosti i stvari odjednom su postale nebitne i nevažne. Bilo je starijih i iskusnijih suboraca koji su svojom pribranošću i smirenošću, dobrom reakcijom ulijevali povjerenje i prenosili to na druge. S vremenom sam naučio poštivati strah i držati ga pod kontrolom. Nisam prije baš nešto razmišljao o strahu, u ratu sam shvatio da svi jednako ne podnosimo stres, strah, neizvjesnost… niti nam tijelo jednako reagira na to, niti to ostavlja jednake posljedice na nas, i to treba poštivati. Strah je sastavni dio života, ako se ne suočavamo s njim može nas odvesti u krivi smjer i dovesti do gubitka samopouzdanja.

Kroz takva iskustva naučite cijeniti život, poštivati strah. To je ono što me pozitivno obilježilo, ponos, osjećaj doprinosa, činjenica da branimo svoj dom i Domovinu. Bilo je teških stvari koje su ostavile traga, stradavanja članova obitelji, stric koji je posvojio mene i braću kad su nam roditelji umrli teško je ranjen u jednom intenzivnom četničkom napadu, i umro je od posljedica tog ranjavanja, zatim teže ranjavanje bliskog rođaka, prva teža borbena iskustva i stradavanje prijatelja u akciji obrane svoga sela, 7. srpnja 1992. Nekoliko dana poslije toga nismo se više mogli obraniti, naše rodno mjesto, naš rodni kraj je okupiran i do kraja rata gotovo četiri godine nismo mogli otići svojoj kući, nisam mogao otići na grob svojih roditelja, svoje strine koja je zajedno sa stricem nas braću posvojila. To su teške praznine, ostavljaju dubok i neizbrisiv trag, ali i daju snagu, motiv, a i ponos kad danas znamo da sve to nije bilo uzalud.

Povratak u normalan život nije biojednostavan

Svima koji su se maloljetni uključili u obranu Domovine prekinuto je redovito školovanje i morali su, kako bi se reklo, preko noći odrasti. Svatko ima svoju priču i doživljavao je to na svoj način pa tako i daljnje školovanje i budući život. Jedan je dio ostao u vojsci do kraja rata kad su razvojačeni i nastavili su život poput svih ostalih građana. Neki nisu nikad nastavili školovanje i dijele sudbinu drugih branitelja na koje su okolnosti i posljedice rata ostavile težak trag pa je i prilagodba na civilni život bila teška. S druge strane, dio maloljetnih branitelja nastavio je školovanje i osobno usavršavanje pa su danas uspješni na poslovima kojima se bave, a ima ih na odgovornim funkcijama u državnim institucijama, HV-u, MUP-u RH i u drugim područjima.

Stariji je brat još prije rata bio u srednjoj školi, a poslije i studirao u Osijeku, tako su me ratne okolnosti dovele u Osijek, završio sam srednju školu. Motiviran riječima pokojnog strica Ja se neću vratiti doma bez dva inženjera, upisao sam i nakon rata i završio fakultet. Promjena okoline, posvećenost studiju i studentski život i moja sadašnja supruga, a tada djevojka, uvelike su mi pomogli da se ponovno i vrlo brzo asimiliram u društvo. Želja da služim Domovini nije me nikad napustila. Shvatio sam, iz perspektive studentskog civilnog života, da je vojni poziv ono što volim, čini me ponosnim i mogu pridonijeti domovini i u mirnodopsko vrijeme. Tako sam ponovno obukao odoru hrvatskog vojnika došao u HV u 3. gardijsku brigadu Kune na dužnost zapovjednika pješačkog voda. Obnašao sam različite zapovjedne i stožerne dužnosti od zapovjednika voda do zamjenika zapovjednika oklopno-mehanizirane bojne u Gardijskoj oklopno-mehaniziranoj brigadi, završio tri razine časničke izobrazbe na HVU. Kroz rad nastavio sam se i civilno školovati i 2021. završio sam poslijediplomski studij na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku. Mogu reći da sam s istim žarom i dalje ponosan na zastavicu RH na lijevom ramenu odore hrvatskog vojnika i u okviru svojih mjerodavnosti i danas služim Domovini na ponos cijele moje uže i šire obitelji. Siguran sam da bi moji pokojni roditelji i stric i strina da su danas živi bili ponosni što ja kao hrvatski vojnik, časnik Hrvatske vojske, služim domovini Hrvatskoj.

Tekst  Željko Stipanović; Foto:Tomislav Brandt, privatna arhiva