Uporaba projektila Kinžal u ruskoj agresiji na Ukrajinu ubrzala je projekte razvoja oružja sličnih karakteristika u svim najvećim svjetskim silama

Hipersonični projektili, dakle oni koji lete brzinom većom od pet Macha, postali su top-tema u svjetskim medijima u ožujku 2022., kad je Rusija u Ukrajini uporabila projektil H-47M2 Kinžal. Povjesnica tog oružja navodi da se ideja prvi put javila 1930-ih u Njemačkoj, kroz Silbervogel, to jest projekt podorbitalnog bombardera s raketnim pogonom. U teoretskim razmatranjima znanstvenika i inženjera, bombarder bi se s pomoću raketnog pogona prvo kretao tračnicama dugim oko tri kilometra te dostizao brzinu od oko 1930 km/h. Potom bi se popeo na visinu od 145 km, a onda bi letio fantastičnom brzinom od 21 800 km/h kao hipersonični glajder. Prvo bi ispuštao bombe iznad Sjedinjenih Država, preletio ih i onda nastavio do Tihog oceana te bombardirao druge točke. Projekt nije došao dalje od teoretskih razmatranja. Ideju su 1957. oživili Amerikanci kroz projekt X-20 Dyna-Soar tvrtke Boeing, ali i on je potrajao samo nekoliko godina bez uspjeha, prije svega zbog visoke cijene (opširnije v. tekst Hipersonični projektili, HV br. 668). Sljedeći pokušaj zapravo je došao slučajno. Američke strateške snage pokrenule su 1970-ih projekt naprednog strateškog projektila koji bi se lansirao iz zraka. Nazvan je ASALM (Advanced Strategic Air-Launched Missile) i trebao je biti krstareći projektil vrlo velike brzine, dometa do 480 km i naoružan nuklearnom bojnom glavom snage 200 kilotona. Projektil je tijekom testiranja u listopadu 1979. dosegnuo brzinu od 5,5 Macha, čime je postao hipersoničan. Ta je brzina postignuta na visini od 12 tisuća metara. Usprkos tomu, projekt je obustavljen u svibnju 1980. jer je postao preskup. Prije svega, jer je zahtijevao uporabu jako puno rijetkih i stoga preskupih metala. Da je razvoj uspio, ASALM bi bio glavno oružje strateških bombardera B-1 Lancer. Ipak, ASALM nije bio u potpunosti neuspješan jer je na njegovoj osnovi tvrtka Martin Marietta razvila leteću metu AQM-127 Supersonic Low-Altitude Target (SLAT), koja je postizala najveću brzinu od 2,5 Macha. S tom brzinom SLAT je mogao simulirati napade sovjetskih protubrodskih vođenih projektila.

Novi početak

Početkom XXI. stoljeća Rusija i Kina obnovile su ili pokrenule programe razvoja hipersoničnih projektila vjerujući kako su našle nišu kojom će steći prednost nad najboljim sustavima protuzračne obrane (PZO). Najbolja odlika hipersoničnog projektila jest da zbog njegove velike brzine različiti PZO sustavi imaju jako skraćeno vrijeme djelovanja. Pritom treba uzeti u obzir da su hipersonični projektili, ma koliko brzi bili, i dalje sporiji od balističkih projektila, koji nakon utroška goriva slobodno lete balističkom stazom. Proturaketni sustavi koji obaraju balističke mogu stoga obarati i hipersonične projektile. Međutim, u tu formulu ulazi vrijeme reakcije. Balistički projektili tijekom leta odlaze jako visoko, što radarima omogućuje da ih rano otkriju i prate dovoljno dugo kako bi na njih naveli proturaketne projektile. Hipersonični projektili mogu letjeti nisko, što radarima na zemlji, zbog radarskog horizonta, smanjuje mogućnost pravodobnog otkrivanja. Leteći radari kao što je američki avion E-2D Advanced Hawkeye nemaju tih problema. Hipersonični projektili trebali bi imati još jednu veliku prednost: mogućnost manevriranja kako bi izbjegli proturaketne projektile. Ruski i kineski izvori jako vole to naglašavati. Međutim, ta je mogućnost ograničena. Pri brzinama većim od 5775 km/h (to je minimalna brzina hipersoničnog projektila) svaka, pa i najmanja promjena smjera ima velike posljedice. Ne samo za naprezanje projektila već i za njegovu preciznost. Hipersonični projektil koji leti brzinom od 5775 km/h u sekundi prijeđe 1604 metra. Pri toj brzini i vrlo mala zakretanja od stupanj ili dva u nekoliko sekundi rezultiraju velikim odstupanjem od putanje koja ga vodi prema cilju: više desetaka kilometara. Zbog toga projektil mora ponovno manevrirati kako bi se vratio u ispravnu putanju. Pri svakoj je sljedećoj promjeni smjera leta manevar vraćanja u ispravnu putanju to oštriji. Sa svakim dodatnim povećanjem brzine ta su odstupanja veća. Pritom treba imati na umu da manevri ni ne mogu biti veliki jer bi to dovelo do preopterećenja konstrukcije projektila. Svaki manevar stvara dodatni otpor, što dovodi ne samo do smanjenja brzine već i do povećanog zagrijavanja oplate projektila. Zbog svega toga i mnogočega drugog, razvoj hipersoničnih projektila nije nimalo jednostavan. Zapravo se sve ponajviše svodi na razvoj materijala koji će izdržati golema naprezanja te na osiguranje pouzdanosti scramjet motora.

Opasan, ali ne i nepobjediv

U skladu s navedenim, prvi hipersonični projektil koji je uporabljen u borbenim djelovanjima H-47M2 Kinžal tehnički gledano nije iskonski hipersonični projektil, nego balistički projektil 9K720 Iskander prilagođen lansiranju iz zraka. No to ne znači da je manje opasan. Dapače. Ruski izvori spominju da Kinžal postiže brzine između deset i 12 Macha. Kako se može lansirati s aviona MiG-31 i Tu-22M3, dolazak u zonu djelovanja mu je s jedne strane nepredvidiv, a s druge vrlo brz. Međutim, iako je ruska propaganda predstavljala projektil Kinžal kao nezaustavljiv, pokazalo se da je to daleko od istine. The Kyiv Independent objavio je 4. srpnja ove godine tekst u kojem navodi da od svibnja 2023., tj. otkad Ukrajina ima prvu bitnicu američkog PZO raketnog sustava MIM-104 Patriot, niti jedan Kinžal nije pogodio cilj u Kijevu. Tajna uspjeha krije se u uporabi najnaprednijeg Patriotova projektila PAC-3 Missile Segment Enhancement, ali i u činjenici da Kinžal leti kao i svaki drugi balistički projektil. Zbog toga radar sustava Patriot ima dovoljno vremena da ga otkrije, izračuna putanju i na njega lansira projektil PAC-3. Da to ipak nije tako jednostavno, govore navodi da ukrajinski PZO, unatoč tomu što je opremljen s nekoliko inačica sustava S-300, do dolaska Patriota nije bio sposoban obarati Kinžale. Ako se uzme u obzir da je H-47M2 Kinžal zapravo balistički projektil prilagođen lansiranju iz zraka, prvi je pravi hipersonični projektil ruske vojske 3M22 Cirkon. Prvi je put borbeno uporabljen 7. veljače 2024., naravno u Ukrajini. Dostupni podaci o tom projektilu vrlo su različiti. Većina se slaže da mu je duljina devet metara i promjer 60 centimetara te da ga pogoni motor scramjet, tj. nabojno-mlazni motor za rad u nadzvučnom području. Podaci o najvećoj brzini kreću se u rasponu od 7000 do 11 256 km/h. Podaci o dometu još se više razlikuju. Većina izvora navodi najveći domet od 1000 kilometara iako se on za projektil od samo devet metara čini puno prevelikim. Puno realnije zvuče tvrdnje da mu je domet od 200 do 500 kilometara na malim visinama te 740 km na velikim. Bojna glava može biti nuklearna snage 200 kilotona ili konvencionalna mase 300 do 400 kilograma. Trenutačno je jedini korisnik Cirkona ruska mornarica.

Pola opsega Zemlje

Ruske strateške snage od prosinca 2023. navodno imaju u naoružanju 11 hipersoničnih glajdera Avangard. Takav sustav nema vlastiti pogon, već se lansira na vrhu balističkog projektila, i onda postiže hipersoničnu brzinu zahvaljuju ći energiji raketnog motora balističkog projektila. Dakle, hipersonična brzina ostaje i kad se glajder odvoji od projektila i tako je sve dok ne udari u cilj. Zbog toga je nosač Avangarda interkontinentalni balistički projektil UR-100N (NATO-ove oznake SS-19 Stiletto). Za tu namjenu mogu se uporabiti i interkontinentalni balistički projektili R-36M2 i RS-28. Domet Cirkona također nije poznat, no zasigurno je veći od deset tisuća kilometara. Naime, hipersoničnim glajderima može se otkloniti jedan od najvećih problema interkontinentalnih balističkih projektila s povratnim modulima – ograničen domet. Ne zbog nemogućnosti izrade balističkih projektila koji bi letjeli 20 ili više tisuća kilometara, već zbog činjenice da je 20 tisuća kilometara pola opsega Zemlje. Zbog toga bi svaki balistički projektil s dometom većim od 20 tisuća kilometara promašio cilj, tj. završio bi u prostranstvima svemira. Međutim, hipersoničnim glajderima jedino treba da se nakon lansiranja i prolaska vrha balističke putanje izvan atmosfere vrate u nju. Nakon toga moguće im je usmjeravati let. S obzirom na to da lete brzinama većim od 20 Macha, imaju više nego dostatno kinetičke energije za let od nekoliko tisuća kilometara. Zbog toga bi bilo dovoljno uporabiti balistički projektil dometa oko 15 tisuća kilometara i dobiti ukupni domet veći od 20 tisuća. Nije najjednostavnije, ali nije ni nemoguće.
Za naoružavanje strateških bombardera Tu-160M2 te budućeg strateškog bombardera PAK DA Poslanik u razvoju je hipersonični projektil H-95. Prvi prototip prvi je put lansiran u studenom 2021. Domet H-95 trebao bi biti sedam tisuća kilometara. Od toga bi prvih pet tisuća trebao letjeti dozvučnom ili nadzvučnom brzinom, a zadnje dvije tisuće hipersoničnom. Najveća brzina trebala bi biti između deset i 15 Macha.

Kina među prvima

Prije no što su zapadne sile predvođene SAD-om također započele intenzivan razvoj hipersoničnih projektila, osim Rusije ozbiljno im se posvećivala jedino Kina, čiji je najpoznatiji takav projektil Dongfeng-17 (DF-17). DF-17 sastoji se od raketnog bustera, koji izvorno pripada balističkom projektilu malog dometa DF-16B. Na vrhu se nalazi hipersonični glajder DF-ZF. Zapadne obavještajne službe i stručni izvori ne slažu se gotovo ni oko čega vezanog uz to oružje, osim da mu je duljina (oko) 11 metara. Do toga se došlo na bazi procjene primjeraka koji su prikazani na mimohodu 1. listopada 2019. Zadnje procjene o najvećem dometu kreću se od samo 1600 pa sve do 2500 kilometara. Stoga ne čudi ni da su procjene brzine u rasponu od pet pa do deset Macha. DF-17 oružje je razvijeno u prvom redu za djelovanje protiv nepokretnih ciljeva, ali prema kineskim izvorima danas se ide i u smjeru pokretnih, primjerice nosača zrakoplova. Najveće pitanje jest kako Kinezi rješavaju navođenje projektila na pokretni cilj. Doduše, uništavanje udarne skupine nosača zrakoplova može se osigurati izvan konvencionalnih načina, tj. uporabom nuklearne bojne glave. Spori brodovi ne bi mogli izbjeći pogodak hipersoničnog projektila, a naoružan nuklearnom bojnom glavom DF-ZF ne bi ni morao postići izravan pogodak u nosač zrakoplova. I promašaj od nekoliko kilometara bio bi dostatan. Problem je hipersoničnih projektila što pri brzinama većim od pet Macha zbog trenja dolazi do zagrijavanja oplate na temperature od 1800 Celzijevih stupnjeva naviše. S povećanjem brzine temperatura zagrijavanja dodatno raste. Tako pri brzini od deset Macha temperatura naraste na 2200 stupnjeva. Istodobno se oko projektila stvara plazma nastala od ioniziranih plinova. Jedna je od odlika takve plazme da ne propušta elektromagnetske valove, uključujući svjetlo i radarske zrake. DF-17 tek je jedan od hipersoničnih projektila koji su u operativnoj uporabi ili u razvoju za kinesku vojsku. Jedan je od njih hipersonični protubrodski projektil YJ-21/CJ-21. Međutim, problem je u tome što su jednakom oznakom označena dva potpuno različita projektila. Jedan je namijenjen naoružavanju brodova, a drugi bombardera. CJ-21 viđen na potkrilnim nosačima bombardera H-6N jako je nalik na ruski Kinžal. YJ-21 koji je navodno lansiran s jednog od razarača/krstarica klase Type 055 sastoji se od raketnog bustera i (navodno) hipersoničnog projektila iako bi se po izgledu reklo da se radi o balističkom projektilu. Podaci o veličini, brzini i dometu još su u domeni nagađanja. Po medijima se mogu naći i tvrdnje da Kina razvija još dosta drugih hipersoničnih projektila. Tako se spominju KD-21 / 2PZD-21, Lingyun-1, MF-1 i Starry Sky 2. Veliko je pitanje koji su od nabrojenih stvarni projekti.

Američki povratak

Nakon što su na samom početku 1980-ih odustale od razvoja hipersoničnog oružja, Sjedinjene Američke Države ponovno su ga pokrenule početkom ovog stoljeća. Iako ne baš entuzijastično. Tijekom predsjedanja Georgea W. Busha pokrenut je program Prompt Global Strike (PGS), koji je naknadno preimenovan u Conventional Prompt Strike (CPS). Do promjene naziva došlo je kako bi se bolje opisao smisao programa. On je američkim oružanim snagama trebao osigurati mogućnost brzog protuudara oružjem s konvencionalnom bojnom glavom na svaki cilj, bez obzira na to gdje se nalazi. Takav udar najlakše je osigurati bombarderima. Međutim, Američko ratno zrakoplovstvo (USAF) nema ni približno dovoljan broj bombardera da bi u svakom trenutku osiguralo brzi odgovor na cijeloj Zemlji. Druga je mogućnost lansiranje projektila s balističkih podmornica. Ta je ideja odbačena u samom startu jer bi mogla izazvati odgovor Rusije odnosno Kine, koje bi mogle zaključiti kako je počeo američki nuklearni, a ne konvencionalni napad. Kao najperspektivniji koncept odabran je razvoj hipersoničnog oružja vrlo velikog dometa koje bi se moglo koristiti sa zemlje ili bombardera. Kako bi se to ostvarilo, američka Agencija za istraživanje naprednih obrambenih projekata (DARPA) pokrenula je unutar PGS-a zajedno s USAF-om projekt DARPA FALCON (Force Application and Launch from Continental United States). Imao je vrlo visoku razinu tajnosti i nije potpuno jasno je li 2011. godine ugašen ili je u nekom obliku još uvijek aktivan. U svakom slučaju, postao je odličan temelj za daljnji razvoj. Tako je u kolovozu 2011. eksperimentalna letjelica HTV-2 (Hypersonic Technology Vehicle 2) dostigla brzinu od čak 20 Macha i održavala je 200 sekundi. Nakon toga je zagrijavanje dovelo do otpadanja oplate zbog čega je let prekinut, a HTV-2 oboren u Tihi ocean. Puno veći potencijal da postane operativni hipersonični projektil ima Boeingova eksperimentalna letjelica X-51 Waverider. Uz sudjelovanje USAF-a u projektu, Waverider je prvi let obavio 26. svibnja 2010. Ukupno su obavljena četiri letna testiranja. Nakon što je 1. svibnja 2013. četvrti let ostvario sve zadane parametre, testiranje je (barem javno) obustavljeno. Postignuta je brzina od 5,1 Macha na visini od 21 km tijekom 210 sekundi (do potpune potrošnje goriva). Let je ukupno trajao 370 sekundi. Na tim osnovama Boeing je pokrenuo program Small Launch Vehicle (SLV), koji ne bi bio borbeni hipersonični projektil, već letjelica za smještaj malih satelita u nisku orbitu. Zasad je SLV na čekanju.

Najuspješnije testiranje

Nakon što je ruski Kinžal prvi put uporabljen, čini se da su i Amerikanci požurili. Stoga je 2023. godine u Američkoj kopnenoj vojsci predstavljen sustav LRHW (Long-Range Hypersonic Weapon), poznatiji kao Dark Eagle. Isporučitelj je Lockheed Martin, koji za projektil osigurava raketni buster. Tvrtka Dynetics isporučuje hipersonični glajder poznatiji kao CHGB
(Common Hypersonic Glide Body), koji je uključen u koncepte KoV-a kroz program LRHW, ali i mornarice kroz program CPS. Kopnena vojska i mornarica zadnje su uspješno i dosad najkompleksnije testno lansiranje projektila koji nosi CHGB provele 28. lipnja 2024. s poligona Pacific Missile Range Facility na Havajima. Projektil je letio end-to-end, dakle, od lansera do proklamiranog cilja i CHGB je sletio na poligon na Maršalovim otocima udaljenim oko 2000 milja (3220 km). Sustav LRHW Američke kopnene vojske namijenjen je lansiranju s kopnenih mobilnih lansera koji se mogu prevoziti transportnim avionima C-5 Galaxy i C-17 Globemaster III. Na svakom lanseru nalaze se dva projektila. Većina je podataka o LRHW-u tajna, no procjene govore da je brzina projektila 17 Macha. Međutim, s dometom od oko 2000 milja nije da baš može pokriti sve potencijalne ciljeve na Zemlji. Da bi se to promijenilo, jedna od opcija je da se u projekt još intenzivnije uključi mornarica te osposobi tri razarača klase Zumwalt koji ionako ne služe ni za što drugo osim za testiranje novih tehnologija. Vertikalni lanseri Mk 57 kojima su ti brodovi opremljeni dovoljno su veliki da u njih stane projektil koji ide u sustav LRHW, koji bi se morao prilagoditi za vertikalno lansiranje. Svaki bi Zumwalt mogao teoretski primiti 80 takvih projektila iako se ne očekuje da će sve dostupne ćelije biti popunjene samo tim projektilima. Kao još jedna opcija za mornaricu spominje se naoružavanje jurišnih podmornica na nuklearni pogon Virginia Block V. Ni USAF ne miruje, nego nastoji osigurati hipersonično oružje. S australskim zrakoplovstvom kao glavnim partnerom ima aktivan program HACM (Hypersonic Attack Cruise Missile). Za njega tvrtka Northrop Grumman razvija scramjet motor. Od listopada ove godine pa do ožujka 2027. planirano je 13 letova kojima će se testirati učinkovitost motora. Ako ti testovi budu uspješni, 2027. započet će program razvoja hipersoničnog krstarećeg projektila. Te bi godine trebala započeti izrada prvih predserijskih primjeraka. Prema tom planu, jasno je da USAF najviše zabrinjava razvoj motora te da smatra da ostale komponente već ili ima razvijene ili su u vrlo visokom stupnju razvoja.

Otkazani superprojektil

Kao pričuvna opcija, bude li razvoj HACM-a neuspješan, spominje se hipersonični projektil AGM-183 Air-launched Rapid Response Weapon (ARRW) tvrtke Lockheed Martin. Razvoj tog projektila započeo je 2018., kad je Lockheed Martin dobio ugovor vrijedan 480 milijuna dolara. U veljači 2020. administracija Donalda Trumpa objavila je povećanje financiranja razvoja hipersoničnih projektila za 23 posto. To je bilo dovoljno da USAF odluči financirati dovršetak razvoja AGM-183A te ga uvede u operativnu uporabu. Međutim, aktualna administracija odlučila je obustaviti razvoj u korist programa HACM.
Bivši predsjednik Donald Trump novinarima je 15. svibnja 2020. objavio da SAD ima “Super-Duper projektil”, koji može letjeti 17 puta brže od običnih. S obzirom na to da je razvoj AGM-183A tekao vrlo dobro (zadnje uspješno testiranje obavljeno je 19. ožujka ove godine s bombardera B-52), moglo bi se zaključiti da je razlog njegova gašenja potpuno politički. AGM-183A sastoji se od raketnog bustera i hipersoničnog glajdera. S masom od 3000 kg i duljinom od 6,7 metara mogao bi biti u naoružanju ne samo bombardera već i višenamjenskih borbenih aviona kao što su F-15E i F/A-18E/F. Doduše, Super Hornet naoružan projektilom AGM-183A ne bi se mogao vratiti na nosač zrakoplova jer bi imao preveliku sletnu masu. Stoga bi morao ili iskoristiti AGM-183A ili ga odbaciti. Kako je procijenjeno da jedan AGM-183A stoji 14,9 milijuna dolara, to ne bi bio prevelik trošak. S dometom od oko 1600 kilometara AGM-183A pružio bi američkoj mornarici, prije svega nosačima zrakoplova, znatno povećanje mogućnosti djelovanja u dubini protivničkog teritorija. Lockheed Martin razvija i hipersonični vođeni projektil Mako Multi-Mission Hypersonic Missile. Njegova će osnovna namjena biti uništavanje ratnih brodova iako Lockheed Martin tvrdi da će biti višenamjenski projektil. Namijenjen je naoružavanju višenamjenskih borbenih aviona, prije svega F-22 i F-35. Stoga su logične njegove skromne dimenzije kako bi stao u spremnike oružja unutar trupa. Duljina mu je 3,6 metara, a promjer 33 centimetra. Masa je oko 590 kilograma, od čega na bojnu glavu otpada 60 kg. Brzina leta trebala bi biti pet Macha uz domet od nekoliko stotina kilometara. Lockheed Martin zasad nije osigurao proračunska sredstva za financiranje razvoja projektila.

Indija

Suočena s činjenicom da je Kina jedno od vodećih imena u razvoju hipersoničnih projektila, Indija je pokrenula tri velika projekta. Prvi od njih je BrahMos II, drugi HGV-202F, a treći HSTDV. BrahMos II nastavak je indijsko-ruske suradnje na razvoju vođenih projektila vrlo velike brzine. Originalni BrahMos I višenamjenski je vođeni projektil, u osnovi ruski protubrodski projektil P-800 Oniks. Zbog toga je naziv BrahMos zapravo spoj imena rijeke Brahmaputre i grada Moskve. S obzirom na to da se radilo tek o prijenosu dokazanih tehnologija i tehničkih rješenja, razvoj BrahMosa bio je brz i lagan. U slučaju BrahMosa II primijenjen je jednak pristup. Uzeta je ruska tehnologija s hipersoničnog projektila 3M22 Cirkon te je ugrađena u BrahMos II. Zbog toga je BrahMos II vjerna kopija Cirkona. Neka izvješća govore da bi indijska vojska mogla unijeti neke prilagodbe u odnosu na Cirkon. Prije svega, povećanje dometa s izvornih 1000 na 1500 kilometara. To bi se postiglo smanjenjem brzine s devet na osam Macha. Koliko je poznato, transfer tehnologija i tehničkih rješenja (vjerojatno i najsloženijih dijelova projektila) u tijeku je tako da još nije izvedeno ni prvo testno lansiranje.

Indijska tvrtka HTNP Industries razvija hipersonični glajder HGV-202F kojim bi se naoružali balistički projektili Agni V i Agni VI. Indijske strateške snage dobile bi tako mogućnost napada na ciljeve na udaljenostima većim od 5500 kilometara. Iako neki indijski izvori tvrde da bi najveća brzina HGV-202F trebala biti čak 20 ili 21 Mach, realno je da bi letio brzinom od oko osam Macha.

Indijska agencija za istraživanje i razvoj vojnih tehnologija i naoružanja (Defence Research and Development Organisation – DRDO) ima projekt razvoja hipersoničnog demonstratora tehnologije (Hypersonic Technology Demonstrator Vehicle – HSTDV). Agencija se nadala da će biti vodeća u razvoju indijskog hipersoničnog oružja, međutim, ona ima (pre)bogatu tradiciju promašenih projekata. Spomenimo samo neke od najskupljih promašaja: višenamjenski borbeni avion Tejas i njegov motor Kaveri, tenk Arjun i njegov motor DATRAN te projektil zemlja-zrak Akash. Zbog toga je administracija predsjednika Narendre Modija odlučila da DRDO više neće imati monopol na razvoj naoružanja te da će se ti poslovi sve više prepuštati privatnim tvrtkama. Donesena je i odluka o početku privatizacije državnih tvrtki namjenske proizvodnje, no to zbog otpora radnika ide vrlo sporo.
Zbog toga je HSTCV tek demonstrator tehnologije te se ne očekuje da će DRDO dobiti dozvolu da na njegovim osnovama pokrene razvoj vlastitog hipersoničnog projektila.

Europa i ostali

Kao i u razvoju borbenih aviona pete (ili šeste) generacije, Europa i u razvoju hipersoničnog oružja jako kasni. Ujedinjena Kraljevina objavila je da će razviti hipersonični krstareći projektil do 2030. godine. Vijest je prvi put objavljena 28. travnja ove godine bez ikakvih konkretnih podataka. S obzirom na to da bi trošak programa trebao biti samo milijardu funti, izvjesno je da će Britanci zatražiti stranu pomoć, najvjerojatnije američku. Za potrebe francuskog zrakoplovstva razvija se hipersonični krstareći projektil Air-Sol Nucléaire de 4ème Génération (ASN4G), koji je namijenjen naoružavanju aviona Rafale. Projekt je pokrenut 1990-ih, ponajviše da bi se razvijala i testirala tehnička rješenja, materijali i tehnologije. Tek u prošlom desetljeću prerastao je u projekt razvoja hipersoničnog krstarećeg projektila. Za francuske strateške snage razvija se projekt hipersoničnog glajdera VMaX. Prvo je testiranje u najvećoj tajnosti obavljeno 26. lipnja 2023. Program je vrlo tajan te zasad u javnost nije dospjelo gotovo ništa podataka. Uz spomenute zemlje, programe razvoja hipersoničnog oružja ima Brazil (14-X), Iran (Fattah 1/2), Japan (hipersonični krstareći projektil i hipersonični glajder) i obje Koreje. Izvjesno je da još nekoliko zemalja sasvim sigurno ima tajne programe.

Tekst: Mario Galić