RAZGOVOR Goran BASARAC, predsjednik Uprave Agencije Alan i predsjednik Hrvatskog klastera konkurentnosti obrambene industrije

“Hrvatska se još 2016. odlučila za istraživanje u području sigurnosti i dvojne namjene. Tada se na razini EU-a uopće nije niti gledao smjer imalo vezan za obranu i sigurnost. Danas, u 2024., najpopularnije riječi na razini EU-a jesu sigurnost, obrana, zalihe, obrambena industrija, dual-use i slično“

Goran Basarac već je godinama vrlo zapažen akter u sektoru hrvatske obrambene industrije, kao predstavnik vladinih institucija i predstavnik privatnog sektora. Kao djelatnik Ministarstva gospodarstva te Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU prokrčio je put mnogim projektima od kojih je obrambena industrija imala velike koristi. Potom je u tvrtki Šestan-Busch bio zadužen za strateško planiranje i implementaciju projekata i zasigurno pridonio učvršćenju svjetske reputacije koju ima hrvatski proizvođač zaštitnih kaciga. Istodobno je preuzeo predsjedavanje Hrvatskim klasterom konkurentnosti obrambene industrije i posebno se posvetio europskim projektima te zajedničkim interesima tog sektora. Od kolovoza 2023. na čelu je Agencije Alan, državne institucije nadležne za razvoj, trgovinu, predstavljanje i promicanje hrvatske obrambene industrije, posebice na inozemnim tržištima. Nalazimo se u razdoblju koje je prekretnica ne samo za hrvatsku, nego i za svjetsku obrambenu industriju i oko toga se danas postavljaju mnoga pitanja. Ako tražite odgovore, Goran Basarac sigurno je jedan od najboljih sugovornika u Hrvatskoj.

Vaš karijerni put omogućio vam je sagledati hrvatsku obrambenu industriju iz više kutova. Je li se ona, općenito gledano, dovoljno razvijala u proteklih dvadesetak godina?

Iskreno govoreći, vrlo je teško ulaziti u takve analize i donositi neke zaključke. Ja sam u tom segmentu industrije desetak godina i donekle mogu dati neki svoj osobni uvid, premda naglašavam da nažalost nemamo dovoljno detaljnih analiza na razini sektora. Moramo se i dogovoriti što bi točno podrazumijevalo je li se ili nije dovoljno razvila naša industrija? Ako gledamo neki dugogodišnji ciklus, na području Hrvatske razvile su se određene tvrtke koje imaju značajne industrijske kapacitete i značajni su igrači na svjetskom tržištu. Govorimo o HS Produktu, Šestan-Buschu i DOK-ING-u. Jesu li se ta društva razvila temeljem usmjerenih industrijskih politika? Mislim da nisu. Razvila su se s neviđenom upornošću, željom i probitačnošću svojih vlasnika i direktora. Razvili smo se, i zadržali smo kapacitete proizvodnje i u nekim drugim segmentima u kojima jednostavno moramo biti prisutni jer vojska i policija traže određene stvari iz tih segmenata, primarno govorim o proizvodnji osobne zaštitne opreme. Imamo prisutne i neke inovacije i nove proizvode koji će služiti sustavu obrane i sigurnosti (npr. taktički radio TAKRAD i termalna kamera AUDIO VIDEOTREND), i to valja istaknuti. Kao krajnji korisnici određenih materijalno-tehničkih sredstava i u okviru zakonskih mogućnosti, MORH i MUP maksimalno pokušavaju forsirati kupnju domaćih proizvoda na čemu je industrija zahvalna. Zadržali smo donekle i neke kapacitete iz ratnog razdoblja. Je li to moglo bolje i više? Pa, vidljivo je da je trebalo više i bolje na razini cijelog EU-a. Naime, cijelo jedno usmjerenje i odnos Europe zadnjih godina prema svojim igračima u segmentu obrambene industrije
bio je dosta maćehinski (zabrana korištenja EU-ovih fondova, različita ograničenja, regulatorni pritisci i sl). Mi smo zemlja s nedavnim ratom i možda smo trebali i prema EU-u prenijeti neka iskustva i važnost samodostatnosti kojoj smo težili tijekom obrambenog rata.

Kako je sjediti na dva stolca, koliko god oni imali sličnosti? Hoće li tu biti kakvih promjena?

Ne postoje dva stolca. Odmah bi to naglasio i odbacio. Ja trenutačno obnašam dužnost imenovanog predsjednika Uprave Agencije Alan, koja je tvrtka u vlasništvu RH zadužena za određene aktivnosti povezane s obrambenom industrijom RH. Tu je moj primarni fokus i, uostalom, za to sam plaćen. Klaster obrambene industrije udruga je svih subjekata obrambene industrije RH koji mogu dati potporu segmentu obrane i sigurnosti u RH. Tu sam jednoglasnom većinom od 70-ak članova izabran kao predsjednik tog neprofitnog udruženja kako bih predstavljao članstvo u određenim aktivnostima koje on ima. Ako ćemo otvoreno i ukratko,  trenutačno svojim određenim dužnostima i imenovanjima predstavljam kapacitete RH obrambene industrije, Agencija Alan ključna je tvrtka u njemu, dok je klaster krovno industrijsko udruženje hrvatske obrambene industrije. Trenutačno pokušavam iskoristiti djelovanje i poziciju klastera kao krovnog industrijskog udruženja u RH i Agencije ALAN tako da Agencija koristi njegovu bazu za jače promoviranje proizvoda i usluga RH obrambene industrije u okviru G2G sastanaka, predstavljanja i pozicioniranja na vanjskim tržištima. Smatram da Agencija Alan mora imati jasan uvid u svoju industrijsku bazu i da ju treba što jasnije promovirati, te isticati našu proizvodnju u svrhu i komercijalno obostranih interesa. Klaster trenutačno ima najveću bazu kapaciteta i smatram da moramo imati uvid u neka nova društva u dolasku koja, iako još nisu etablirana (npr. ORQA, Utilis, AIR RMLD i sl), mogu postati značajni i vrijedni kapaciteti u sustavu obrane i sigurnosti, ali i pridonijeti komercijalnom interesu Agencije. Boljim povezivanjem ta dva subjekta, mislim da Hrvatska konačno dobiva jednu novu snagu i, konačno, jedinstvenu i matičnu točku za obrambenu industriju.

Namjeravate li izraženije brendirati Agenciju Alan?

Da, već smo pokrenuli određene aktivnosti i počinjemo s nekim izmjenama. Uskoro mijenjamo vizualni identitet Agencije Alan te ćemo raditi i na novoj marketinškoj te komunikacijskoj strategiji. Nakon mojeg dolaska, oformili smo i odjel za EU-ove, NATO-ove programe i suradnju s domaćom industrijom. On radi na pronalasku opcija financiranja iz različitih programa na razini EU-a i NATO-ova programa. Posjetio sam odmah hrvatska predstavništva u NATO-u u Bruxellesu te sam i prezentirao budući smjer aktivnosti prema našim ključnim partnerima. Brendiranje Agencije Alan ide više u smjeru jasnijeg iskazivanja njezine svrhe u sustavu i prema tome što tvrtke mogu dobiti ako u određenim komercijalnim poslovima idu preko Agencije. Također, to se odnosi na vanjske partnere koji moraju upoznati što je Agencija i zašto je dobro surađivati s njom u cilju traženja partnera iz hrvatske industrije, ali zajedno s resornim državnim tijelima.

Kakvi su izvozni brojevi hrvatske obrambene industrije u proteklih nekoliko godina?

Nitko ne prati niti ne izrađuje analize sektora. Neke prosječne brojke u zadnjih deset godina vrte se oko 150 – 250 milijuna eura izvoza. I to samo ako sektor promatramo prema ishođenim izvoznim dozvolama. Recimo, jedan DOK-ING ne ulazi u te brojke. Ni većina tekstilne industrije. Ni tvrtke iz segmenta kibernetičke sigurnosti koje su se jako razvile i siguran sam da imaju određeni izvoz usluga iz portfelja kibernetičke sigurnosti: npr. SPAN, KING ICT, INFIGO, INSIG 2 i sl. To je nešto u čemu vidim da Agencija Alan ili klaster moraju odigrati ulogu i dati jasnije brojke oko stanja samog sektora.

Na jednom stručnom skupu rekli ste da su se neki smijali kad su čuli da RH želi pozicionirati sigurnost kao važno područje pametne specijalizacije, a vezano uz EU-ove fondove. Danas se više ne smiju?

U Hrvatskoj će vam oprostiti sve, samo uspjeh ne. Najveći otpori pozicioniranju područja sigurnosti u okvire strategije pametne specijalizacije dolazili su iz Hrvatske. Tada su svojevrsni stručnjaci govorili da se mi nećemo moći povezati u partnerstva na razini EU-a, da nemamo kapacitete u tom području te da nitko u EU-u nije stavio to područje u svoju strategiju pametne specijalizacije. Srećom, imali smo klaster koji je tad odradio svoju svrhu i dokazao te isforsirao da se nekako mora omogućiti da se, kroz odškrinuta vrata EU-ove regulative, za obrambenu industriju RH omogući financiranje iz EU-ovih fondova. Što se pak tiče EU-a, oni su bili suglasni s tim da se RH želi kladiti u području sigurnost u smislu ulaganja u istraživanje i razvoj. Nevjerojatno koliko smo u tom trenutku pogodili, a da se vrlo rijetko o tome išta piše. Pazite, Hrvatska se još 2016. odlučila za istraživanje u području sigurnosti i dvojne namjene. Tada se na razini EU-a uopće nije niti gledao smjer imalo vezan za obranu i sigurnost. Danas, u 2024., najpopularnije riječi na razini EU-a jesu sigurnost, obrana, zalihe, obrambena industrija, dual-use, i slično. Hrvatska industrija povukla je više od 70 milijuna eura iz Operativnog programa za konkurentnost i koheziju 2014. -2020. Žao mi je što taj potencijal nismo bolje iskoristili i pozicionirali RH kao dual-use područje. I tu dolazimo do one gore navedene problematike: Hrvatska dugo vremena nije imala matičnu kuću svoje obrambene industrije.

Kako biste u kratkim crtama opisali dvije stvari: Hrvatska i PESCO, Hrvatska i Europski obrambeni fond?

Što se tiče PESCO-a, sudjelujemo u određenim inicijativama, te je dobro da i MORH tu stječe iskustva u razmjeni s ostalim  članicama jer je i suradnja stvar koja se mora naučiti. Europski obrambeni fond? Smatram da tu još ne stojimo dovoljno dobro.
Kaskamo, iako imamo nekih suradnji u okviru EU-ova konzorcija. Mislim da članica EU-a koja je imala rat na svojem području i ima razvijene određene kapacitete obrambene industrije mora aktivnije sudjelovati i biti lider određenih konzorcija. Naše tvrtke to mogu. Ključna je potpora institucija. Ne kasnimo nigdje, i vjerujem da će i Agencija Alan biti adekvatan partner našim tvrtkama u pronalasku rješenja za prijavu konkretnih projekata s EU-ovim značajem s hrvatskim nositeljima.

Mogu li Hrvatska i hrvatske tvrtke još bolje iskoristiti fondove EU-a? Koji su najveći predstojeći projekti u kojima bi se to moglo ostvariti?

Uvijek može bolje. Trenutačno se stoji jer perspektiva EU – ključni natječaji iz hrvatskih operativnih programa još nisu pokrenuti ili su u pripremi (npr. Operativni program Konkurentnosti i Kohezija 2021. – 2027. i ITOP 2021. – 2027.). Europski obrambeni fond tek će započeti novi program za 2024. Mislim da moramo stvoriti zalihu projekata preko klastera ili Alana s kojom možemo vidjeti gdje se javiti. Neki su pokušaji napravljeni na razini klastera, ali to nije zaživjelo. Imamo aktivnu platformu za prijavu projektnih ideja, ali vjerujem da je tvrtkama ili komplicirano to sve ispuniti, ili jednostavno ne žele dijeliti svoje ideje. Ono što je dobro jest da na toj platformi mogu skinuti obrazac i dobiti uvid o tome što se sve traži za prijavu EU-ovih projekata. Taj proces nije jednostavan i traži razumijevanje procesa prijave fondova, osigurana dostatna financijska sredstva (ne dijeli se po 100 % sufinanciranja), povezivanje s partnerima, definiranje konzorcijskih ugovora, definiranje intelektualnih prava, planiranje… Mislim da rijetko koja naša tvrtka ima adekvatne projektne menadžere za tu vrstu projekata te im možda i nije najjasniji benefit takvih projekata. Kao i MORH koji je gore, tako i naša društva moraju naučiti surađivati u novom ekosustavu. Od projekata, mislim da je iznimno aktivan DOK-ING koji je prošao sve korake procesa korištenja raznih izvora za svoje projekte. Primjerice, vidim potencijal nadogradnje njihovih platformi Komodo i Hystrix, možda s oružnim stanicama. Šestan-Busch može napraviti minirevoluciju u području zaštitne opreme na razini EU-a. Nedavno sam se na FER-u zahvaljujući profesoru Nikoli Miškoviću upoznao s iznimnim kapacitetima iz područja robotike. Orqa može raditi na razvoju koncepta drone swarm i FPV-a (first person view) koji bi djelovali s različitim platformama i umjetnom inteligencijom. Ukratko, imamo kapaciteta, ali bojim se da nemamo kompletnu sliku – to je opet problem nedostatka jedinstvene matične kuće hrvatske obrambene industrije.

Jedan od zanimljivih projekata u kojima sudjeluje HKKOI je LEVIATAD. Bi li on, neposredno, u budućnosti mogao biti i dio podloge za brod HRM-a?

Zanimljivo pitanje. Mislim da bi projekt LEVIATAD definitivno mogao biti iskorišten kao podloga i baza dobavljača i različitih segmenata u kreiranju lanca vrijednosti novog broda ili kapaciteta. LEVIATAD koji provodi HKKOI doslovce skenira globalne lance vrijednosti i govori nam otkud dolazi koja oprema, oružni sustav ili alat na brodu. A onda se može utvrđivati komplementarnost s vlastitom bazom dobavljača, raditi posebne integracije s domaćom industrijom i slično. Primjer: Ako se ustanovi da su određeni komunikacijski sustavi komplementarni s partnerskom zemljom iz LEVIATAD-a u razvoju novog broda, lako se može identificirati oprema u okviru vlastite baze dobavljača koja podržava uspostavu ili integraciju tih komunikacijskih sustava. LEVIATAD teži uspostavi strateškog EU meta klastera na području NAVAL Defence i Hrvatska je jedna od osnivačica. Mislim i čini mi se da postupno i EU počinje shvaćati potencijal tog projekta. U planu je Faza 2, s priključivanjem ostalih zemalja.

Kakvi su međusobni odnosi tvrtki hrvatske obrambene industrije? Jesu li općenito skladni ili ima dosta konkurentskih, sukobljenih interesa?

Odnosi su komplementarni i usredotočeni na više ciljeve i aktivnosti. Zajednički nastup, komplementarnost u ponudi (recimo kacige Šestan-Busch s dodatnom opremom SPAR-TAC ili ostalih proizvođača), dijeljenje nekih agenata ili posrednika, sve su to neke aktualne aktivnosti. Idući su korak zajedničke prijave projekata i rad na kolaborativnim projektima. Mislim da će i tu doći do ideja i koncepata zajedničkih prijava na natječaje Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU i Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja. Konkurentski odnosi postoje većinom u proizvodnji odjeće i obuće gdje imamo nekoliko proizvođača koji nude istovjetni portfelj proizvoda. Međutim, koliko znam, i oni su udruženi u određene zajednice ponuditelja jer i sami razumiju da samostalno ne mogu pokriti cijelu potražnju. Ono što je vidljivo jest i da većina tvrtki prihvaća Agenciju Alan kao tvrtku koja može pomoći u prezentiranju i prodaji njihovih proizvoda putem modela G2G (government-to-government). Moramo samo proširiti vidike jer je obrambena industrija danas nešto sasvim drugo nego što je bila prije dvadesetak godina. Zato je važno imati bazu u klasteru jer nikad ne znate kakve tvrtke i proizvodi mogu biti učinkovito korišteni u obrani zemlje.

Hoće li se povećati udio stranih radnika i u obrambenom industrijskom sektoru?

U idućih tri do sedam godina, sigurno. Tu nema izbora. Na razini Hrvatske moramo se s tim nositi i to prihvatiti. Možda bi bilo dobro generirati određene politike kojima bismo privlačili malo kapacitiraniji i stručniji radni kadar –inženjere, mehaničare i sl. Na tome moramo raditi, nuditi i prezentirati pogodnosti za brzo dobivanje radnih dozvola i viza upravo za te deficitarne i tražene vrste zanimanja. Koliko znam, na početku ukrajinskog rata određene članice EU-a odmah su prigrlile radni kadar iz Ukrajine, i to odmah najstručnije inženjerske kadrove u području ICT industrije. Dobro se analiziralo i provjeravalo tko što zna.

Postoje li planovi za još tješnju suradnju MORH-a i obrambene industrije?

MORH i obrambena industrija godinama idu ruku uz ruku. Od samog početka Domovinskog rata. Mi smo kao sektor uvijek zahvalni MORH-u kao krajnjem kupcu i korisniku proizvoda hrvatske obrambene industrije. U budućnosti, možda možemo govoriti o određenoj nadogradnji tog dugogodišnjeg odnosa, najviše u području istraživanja i razvoja u kojem moramo ostvariti neke iskorake. Mislim da je klaster tu dobra premosnica jer MORH-u može dati uvid u industrijske kapacitete, dok MORH mora identificirati u kojim područjima želimo biti samodostatni ili barem imati vlastitu bazu dobavljača. Agencija Alan tu može značajno pridonijeti, u budućnosti imamo određene prijedloge prema našem vlasniku, Republici Hrvatskoj i MORH-u, za poboljšanje naših aktivnosti u potpori projektima istraživanja i razvoja. Suradnja već postoji i u pogledu korištenja mnogih programa dostupnih trenutačno na razini EU-a: EPF, EDIP, EDIRPA, ASAP, NATO DIANA, samo su neki od otvorenih programa. Tu MORH mora nastupati institucionalno, ali u suradnji sa svojom industrijom. I zato je tu klaster važan. Dat ću vam primjer: trenutačno se vodi velika rasprava na razini EU-a do koje granice ići u protekcionizmu u budućem korištenju programa EDF-a i budućeg EDIDPA-a (European Defence Industrial Development Programme). Neke zemlje forsiraju da se orijentiramo isključivo prema proizvodima iz EU-a. Sad je pitanje odgovara li to našoj industriji? Odakle stižu dobavni lanci za naše tvrtke? Zamislite pravilo u kojem morate imati 70 % dijelova i komponenti određenog stroja ili sustava koji su proizvedeni u EU-u, da biste uopće ostvarili neke poticaje. Moramo biti jako oprezni sa stavom na razini EU-a, jer iako smo mali, i naš se glas tu može i mora čuti. Moramo sagledati interese naše industrije i zato je klaster važna poveznica i organizacija koja razmišlja i daje prijedloge od interesa hrvatske obrambene industrije u ključnim tijelima na razini EU-a. Članovi smo ključnih EU-ovih organizacija poput: ENDR (European Network of Defence-related Regions), EU Cluster Collaboration Platform, NDIA EDA (mreža National Defence Industry Associations) te uskoro i ASD (Association of Space and Defence Industry). 

Hoće li nabava Rafalea, kao najveći modernizacijski projekt u povijesti OSRH, imati utjecaj na našu obrambenu industriju?

Hoće. Nedvosmisleno. Rafale je projekt generacije. Iako to trenutačno možda ne osjećamo, njegova nabava utjecat će pozitivno na trendove u Hrvatskoj. Dobivamo bazu i generaciju novih pilota, mladića i djevojaka koji će ići u određene škole s ciljem da ili upravljaju ili održavaju te avione. Omogućuje se ostvarenje sna generacijama mladih ljudi, da mogu postati vojni piloti, što smatram najelitnijim zanimanjem i pozivom. Određena znanja zasigurno će se prelijevati i u našu obrambenu industriju. Da skratim, Rafalei su pozitivna priča i mogu biti jako dobro iskorišteni. Određeni znanstveno-istraživački projekti i potencijali tu su također značajni. Pada mi napamet projekt o zamoru pilota i studije oko kognitivnih sposobnosti na kojima je godinama radio profesor Ćosić s FER-a, a znam da je i COMBIS nešto radio u toj vrsti istraživanja, u nekim svojim projektima prijavljenim na IRI programe Ministarstva gospodarstva.

Kako biste prokomentirali nabavu vozila Bradley i sudjelovanje tvrtke Đuro Đaković SV u projektu?

Ukratko, u HV dolazi nova sposobnost. OSRH je izrazio spremnost i želju za uklapanje te nove sposobnosti u svoj sustav. Đuro Đaković s tim projektom stječe novu sposobnost, održavanja i popravka te vrste vozila. Moguće je to pozicionirati i prema širem opsegu, odnosno da ĐĐSV postane regionalni centar za popravak te vrste vozila za cijeli EU. Puno je tih vozila u Ukrajini, neka su oštećena i možda je to prilika i za komercijalne poslove koje će, vjerujem, uprava tvrtke i forsirati, naravno ovisno o komercijalnoj isplativosti. Sa sposobnošću za popravak tih vozila možda stječemo i sposobnost održavati i reparirati neke nove zapadne sustave, npr. glavne borbene tenkove zapadne proizvodnje.

Tijekom Domovinskog rata imali smo vlastite besposadne letjelice. Danas je to apsolutni hit na tržištu, možemo li nekako revitalizirati taj segment razvoja i proizvodnje?

Drone tehnologija sve više postaje ključni igrač u tehnološkom smislu, ali i na tržištu rada, otvarajući nove perspektive i poslovne prilike. Dostupnost tvrtki i znanja u tom segmentu u zadnje je vrijeme značajan u svim zemljama. Prije šest godina dron je bio privilegija pojedinaca, dok danas on postaje nužnost u dosta vrsta djelatnosti; od poljoprivrede pa do korištenja u obrambene ili napadačke svrhe. Što se tiče Domovinskog rata i naših besposadnih letjelica, trebalo bi jasnije analizirati gdje je bila ta proizvodnja, jesmo li mi to sastavljali ili smo baš radili na tome, otkud su dolazile ključne komponente i slično. Dakle, što se tiče svih besposadnih sustava općenito, mislim da tu možemo imati određene kapacitete koji bi se trebali objediniti i staviti na raspolaganje sustavu OSRH. Nužno je definirati tehničko-taktičkog nositelja koji bi zadao određene parametre za izradu određenih sustava. Potom odrediti nositelja organizacije proizvodnje koji bi mogao okupiti kjučna znanja i sposobnosti, pa i aktere iz Domovinskog rata, koji bi onda radili na izradi funkcionalnog prototipa i konačnog proizvoda. Ključno je definirati na koji način OSRH vide utjecaj besposadnih sustava u sustav OSRH. Jesu li to posebne jedinice/odjeli unutar već postojećih ustrojstvenih cjelina, ili neka vrsta zasebne ustrojstvene cjeline? I mislim da je tu ključ. Hoćemo li početi samostalan razvoj besposadne letjelice srednje klase (tipa Baryaktar TB2) ili ćemo se fokusirati na razvoj malih kamikaza dronova? Hoćemo li početi razvijati besposadnu stanicu na DOK-ING platformi KOMODO koja može nositi oružane sustave? Koji su to sustavi? Kako postići komplementarnost i interoperabilnost dronova sa sustavima aviona Rafale ili nekih drugih oružanih sustava te sustava veze u našim OSRH? To je puno pitanja u segmentu obrane i sigurnosti, za koja treba dati smislen i analitičan odgovor prije nego počnemo neku revitalizaciju, a prije novu vrstu sposobnosti koju želimo imati u nekom obliku samodostatnosti.

Hoće li utemeljenje Sveučilišta obrane i sigurnosti imati pozitivan učinak na sektor?

Nedvosmisleno da. To je također jedan velik iskorak Vlade RH koji pozdravljamo. Moramo imati mjesto gdje se rade doktrine i projekcije budućih ratova. Mislim da je to fokus Sveučilišta za obranu i sigurnost. I to je ključno pitanje razvoja i obrambene industrije. Da eksperti daju mišljenje i studije u smislu: Kakav rat očekujemo u budućnosti? Koje su prijetnje ključne i imamo li odgovor za njih? Koje su doktrine ratovanja zastarjele, a što pokazuju novi konflikti? Imaju li tenkovi budućnost ili je fokus na besposadnim borbenim vozilima? To je nešto što industrija sama ne može isproducirati niti dati odgovor. Zato je ključ imati snažno Sveučilište za obranu i sigurnost i tu su Vlada RH i MORH odradili fenomenalan potez u postavljanju temelja za to važno područje.

Prošle jeseni sudjelovali ste na međunarodnom Forumu za obrambenu industriju EU-a u Ukrajini. Što biste mogli istaknuti kao najzanimljivije?

Europa nije bila spremna za rat. Godine neulaganja i opće nezainteresiranosti za jačanje obrane i sigurnosti zatekle su EU i gotovo sve članice na najgori mogući način. Potrošnja materijalno-tehničkih sredstava u ratu u Ukrajini je golema. Nedavno sam čuo podatak da je Rusija u dosadašnjem tijeku rata ispalila oko 12-15 milijuna komada različitih vrsta topničkog streljiva. Projektom ASAP Europa želi proizvesti milijun komada streljiva kalibra 155 mm. Pogledajte samo te nerazmjere. Ukrajina to pokušava prevladati poticanjem ulaganja u vlastitu proizvodnju i snaženjem domaće industrije. Na Forumu su najavljena određena ulaganja tvrtki u Ukrajinu, primjerice turskog Baykara i njemačkog Rheimetalla. Međutim, nekako mi se čini da je to sve premalo i na jako dugom štapu. Sve su to planovi koji su istaknuti u svrhu kupnje i ostvarivanja određenih komercijalnih interesa. Teško je 20 godina neulaganja poništiti s jednom godinom fokusa. Trenutačno Ukrajinu drži isključivo američka vojna pomoć. Bez tih sredstava, ona bi bila pregažena, uz sve srce koji hrabri ukrajinski borci pokazuju na fronti. EU se tu priključuje, ali vidljivo je da, čim je došlo do blokiranja američke vojne pomoći od tamošnje administracije, počinju problemi na bojištu i situacija se dovodi do faze kritičnosti. Na spomenutom forumu bilo mi je zanimljivo i čuti neke ideje. Dakle, tražilo bi se da se određena sredstva za obranu Ukrajine namire izvozom određenih roba i sredstava koja možda nisu toliko kompatibilna s trenutačnim arsenalom i oružjima koje koristi Ukrajinska vojska. To podrazumijeva i određeni poremećaj na tržištu.

Kako gledate u blisku budućnost europske i hrvatske obrambene industrije?

Pred nama je godina odluke za EU i svijet. Amerikanci idu na izbore i pitanje je koja će administracija pobijediti i kakav će odnos biti prema Ukrajini, ali i Europi. Dolazi i do promjena na razini EU-a. Treba li EU imenovati povjerenika za obranu s punim arsenalom zaduženja i odgovornosti za EU-ovu obranu u cjelini? Dolazi novi program EDIDP i EU strategija za EU-ovu obrambenu industriju. Kako napuniti skladišta i definirati odnos s NATO-om i SAD-om? Predviđam da će u iduće tri do pet godina rasti potražnja za materijalno-tehničkim sredstvima za obranu i sigurnost. Predviđam grupiranje ključnih industrijskih proizvođača u klastere koji će morati adekvatno odgovoriti na potrebe popune skladišta i kapaciteta koji su u ovom trenutku krajnje rastegnuti na razini EU-a. Za Hrvatsku, mislim da uz svu silu garancija i potpore partnera, moramo biti svjesni da na neke sigurnosne izazove moramo biti u stanju i samostalno odgovoriti. Barem u prvih šest mjeseci. A istodobno maksimalno moramo koristiti dostupne EU-ove i NATO-ove programe za jačanje vlastitih kapaciteta i industrije. Za to nam je nužno potrebna jedinstvena matična kuća obrambene industrije koja može i mora biti pozicionirana u Agenciji Alan, u suradnji s industrijskom bazom uobličenom kroz hrvatski klaster konkurentnosti obrambene industrije.

RAZGOVORAO; Domagoj Vlahović

FOTO; Tomislav Brandt