Hrvatska vojska

Ministarstvo hrvatskih branitelja treću godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 208 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike za 2021. godinu. Pohvaljena je priča Hrvatska vojska, koju je napisala Marina Iskra

Moj barba zove se Borislav. On ima četrdeset i osam godina visok je i mršav, nema puno bora na licu. Ima plave oči i napola sijedu kosu.

On je brat moje mame. Voli maškare, društvo, pjevanje itd.

Išao je u vojsku 1993. godine u Pulu, na Muzilu. Proveo je dva mjeseca obuke. Imali su svoj vojni odjel – prva satnija, treća bojna.

I morali su čistiti čizme – ni fleke nije smjelo biti.

Bilo mu je spočetka malo loše jer su mu falili roditelji, i nije smio ići kući za vikend. Poslije se priviknuo pospremiti sobu, napravit krevet – sve kako zapovjednik kaže. U jutarnjim satima bilo je buđenje u 6h. Tada se trebalo pripremiti za smotru jer u 8h se podizala hrvatska zastava uz himnu. Poslije toga imali su tjelovježbu. Trajala im je sat ili sat i pol. Dobili su na početku vojnu opremu: potrebni ranac, u kojem se nalazilo pribor za jelo kad se ide na taborovanje, prva pomoć u slučaju ozljede, šatorsko krilo koje služi za napraviti kabanicu da se zaštite od kiše, i nosila.

Posebno su zaduženi da dobiju gas masku za plinske otrove. Imao je vježbu “napad u šatoru”, kad su bacali suzavac da se zna vojnik obraniti od neprijatelja. Učio je kako treba pozdravljati zapovjednike: ruku na čelo mirno stati i pozdravit ga dok zapovjednik ne prođe. U večernjim satima, u deset sati, bila je prozivka na hodniku je li je sva vojska u vojarni. Ako nije bilo nekoga vojnika na smotri, zapovjednik bi dao uzbunu. To znači da u jednu minutu treba biti na položaju gdje se podiže hrvatska zastava. Tako da nije nikad ni jednom vojniku palo napamet da se ne pojavi do deset sati navečer u vojarni na spavanje.

Drago mu je što je u vojsci svašta naučio npr. šivanje oznaka za hrvatsku zastavu, obuku za strojeve.

Svakog dana rano su ustajali na vježbe sa punom ratnom opremom i čak gas maskama na glavi. Poslije su imali pauzu za ručak do 13h, i poslije toga bilježnicu u ruke!

Učili su vrste metaka “puškotrag” na “puškomrak” bombe i kako se ugrađuje na redenike. Sve je super prošlo i zato su nagrađeni sa 5 dana ranije “skidanja” vojnog roka.

Poslije toga otišao je u Rijeku, i prvo je bio jako veseo, ali nije dugo trajalo jer je bila uzbuna u četiri ujutro. Išli su za Gospić gdje je ratno područje. Nije bilo svejedno jer se pucalo oko glave i bilo je zamračenja. Sirene su odzvanjale prvi stupanj opasnosti – zato je trebalo 4 mjeseca Pule da vojnik bude pripravan za boj!

U Gospiću je bio na tenku 48 gdje je punio topa.

Spavali su malo, u šatorima u dubokoj šumi. Bilo je snijega do 8 cm.

Barba je bio u bolnici, Gospićkoj bolnici, jer su prikupljali poginule vojnike i slali na područje gdje pripadaju te osobe.

Najljepše mu je bilo kad su išli u grad i kad nije bilo uzbune i mogli su se javljati kući.

Najružnije mu je bilo kad su digli uzbunu i išli za pješadijom, i vojna policija je prikupljala i poginule i ranjene. To su bili starije i mlade osobe.

Moj barba je bio najbolji u vojski!

Marina Iskra, učenica 1. razreda Centra za odgoj i obrazovanje Rijeka