Hrvatski dragovoljci i branitelji iz Domovinskog rata Werner Ilić, Zorislav Ćavar i Martin Cruickshank upustili su se u neobične avanture u kojima su do krajnjih granica testirali svoju izdržljivost i snagu volje, preveslavši Atlantik te sudjelujući na legendarnom Maratonu pijeska (Marathon des Sables). Pogled na hrvatsku zastavu koju su nosili i kojom su željeli dodatno promovirati našu zemlju nerijetko im je do ostvarenja cilja davao dodatnu snagu. Svoja iskustva s oba događaja podijelio je za čitatelje našeg časopisa Martin Cruickshank

Avanturistički duh naslijedio sam od oca, koji je služio u Britanskoj vojsci, uživao putovati i koji nas je često kao djecu vodio u Saharu na obiteljski odmor. Nakon što sam krenuo očevim stopama i služio u Britanskoj vojsci, izišao sam iz tog okvira te se 1991. godine prijavio u Hrvatsku vojsku kao dragovoljac. Nakon toga radio sam u Iraku, Afganistanu, u Africi i na Indijskom oceanu. Uvijek sam uživao kad bih se našao u neobičnim zemljama i među drugačijim ljudima, od kojih svaki nosi svoje priče o avanturama i uzbuđenjima. Svijet je očaravajuće mjesto i, kako godine odmiču, postajem sve svjesniji činjenice da se samo jednom živi. No, ako to proživiš dobro, tad je i jednom dovoljno! Važno je sanjati, sanjati velike snove, a zatim ih slijediti – i nadam se da sam svojoj djeci primjerom pokazao da je sve moguće ako si odlučan ustrajati u onome što si naumio.

Prvi Hrvati koji su preveslali Atlantik

Moj san da preveslam Atlantik počeo je kad sam pročitao knjigu o veslanju na oceanu. Mašta mi je bila zaokupljena samom odvažnošću potrebnom za takav pothvat te sam gotovo istog trena počeo planirati. Prvi i drugi pokušaj završili su neuspjehom zbog teških vremenskih uvjeta i kvarova na opremi, no snovi teško umiru pa sam čvrsto odlučio uspjeti. Nagovorio sam Wernera (svojeg nekadašnjeg zapovjednika u Šepurinama) da mi se pridruži te smo se, uz potporu ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, krajem siječnja 2022. otisnuli s otoka Gran Canarije. Preživjeli smo vrlo snažno olujno nevrijeme, koje nas je u jednom trenu bacalo prema Zelenortskim otocima i punih devet dana sprečavalo da uopće veslamo. Doživjeli smo neugodan susret s velikim čamcem punim afričkih migranata i pobojali smo se da nam žele oteti brodicu, a 35. smo se dana prevrnuli, kad se na nas s boka sručio val veličine zida i okrenuo nas. No, ustrajali smo i, nakon 83 dana na otvorenom moru, konačno pristali na otok Barbados te tako postali prvi Hrvati koji su preveslali Atlantik. Werner je bio izvrstan suputnik, a svojim humorom i entuzijazmom održavao nam je moral na visini. Dok nije veslao, bavio se opremom i kuhanjem. Ispostavilo se da je odlično znao održavati desalinizator u funkciji, što nam je bilo iznimno važno. Desalinizator je crpka koja pročišćava morsku vodu u pitku s pomoću reverzibilne osmoze. Na otvorenom moru slana voda i uvjeti stalne vlage vrlo brzo su izazivali koroziju pa je sve, uključujući i naša vlastita tijela, zahtijevalo neprekidno održavanje.

Naša brodica na vesla bila je specijalno osmišljena za oceansku plovidbu. Radi se o klasičnom dizajnu, a ima dva svojstva nužna za preživljavanje na otvorenom moru: trup izrađen od 14 vodonepropusnih odjeljaka koji sprečavaju potonuće čak i ako se sam trup ošteti; te dva zračna džepa, jedan na krmi i jedan na pramcu, koji omogućuju da se brodica vrati u ispravan položaj čak i nakon prevrtanja. Trup je bio usto ojačan kevlarom kako bi ga se zaštitilo od sve učestalijih napada riba sabljarki. Sva elektronika, uključujući desalinizator, svjetla za navigaciju, radarski prijenosnik i VHF radio, napajala se solarno. Duljine tek 7,1 metar, brodica je bila vrlo kompaktan životni prostor za dvojicu muškaraca, i to puna tri mjeseca!

Nad nama se vijorio hrvatski barjak

Unatoč stalnom olujnom vremenu, niti jednom nismo razmišljali o tome da odustanemo i zatražimo pomoć. Imali smo dovoljno hrane za 90 dana, imali smo vode, a – najvažnije od svega – nad nama se vijorio hrvatski barjak. Bilo je to oslobađajuće okruženje: slobodno od svih elektroničkih briga i mamaca koji odvlače pažnju, a s kojima se susrećemo u XXI. stoljeću. Bili smo jedno s prirodom i uživali u samoći. Sama snaga oceana, kad divovski valovi nailaze uz gromku tutnjavu i svuda oko nas obrušavaju se u kiptećoj pjeni, može biti zastrašujuća i izaziva poniznost, te nas podsjeća na to koliko smo mali i neznatni. Međutim, istodobno, plovidba beskrajem oceana dok je miran i dok te samo nezaustavljivo nosi naprijed iskustvo je koje čovjeka zauvijek mijenja. Nažalost, često nas je i podsjećao koliko nama ljudima nedostaje poštovanja prema okolišu. Svakog smo dana prolazili kraj nakupina plastičnog otpada pa vjerojatno nije ni bila slučajnost da smo na Barbados pristali 22. travnja, na Dan planeta Zemlje.

Od mojeg se povratka s Atlantika nekoliko članova moje obitelji u Velikoj Britaniji odlučilo uhvatiti u koštac s Maratonom pijeska – Marathon des Sables (MDS). Taj legendarni ultramaraton od natjecatelja zahtijeva da prijeđu 252 kilometra kroz Saharu noseći u ruksaku sve što im je potrebno za sedam dana. Osigurana je jedino voda na određenim udaljenostima. Trka je podijeljena na šest dionica, od kojih svaka ima određeno trajanje. Na začelju su dvije deve. Ako te deve preteknu, diskvalificiran si. Sama pomisao da ćeš ugledati deve kako se približavaju uvijek je dobar poticaj da se nastaviš kretati.

Moj brat, sestra i dva nećaka svojski su nastojali završiti utrku, no iz različitih razloga to im nije uspjelo. Počeo sam se zanimati za tu utrku, pročitao sam neke knjige, a u vezi sa sudjelovanjem raspravljao sam sa svojim starim prijateljem iz 5. gardijske brigade, Zorislavom – među prijateljima znanim kao Ribica. Ribica je iskusan dugoprugaš, koji je već prehodao cijeli Camino de Santiago, kao i put od Zagreba do Vatikana. MDS je bio moj san, no trebao sam njegovo iskustvo da mi pomogne stići do cilja. Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved ponovno nam je pristao pružiti financijsku potporu. Sva potrebna oprema mora biti ultralagana i stoga je skupa – no, u ovakvoj situaciji, težina najviše košta. Dok smo polako istraživali i kupovali opremu, započeli smo dugoprugaški trening na nasipu kanala Odra i na Sljemenu, s vrlo teškim ruksacima.

Avionom smo 11. travnja letjeli za Ouarzazate u Maroku i onda se još šest sati vozili autobusom u pustinju. Idućeg je dana pregledan sadržaj ruksaka svih sudionika. Naši su imali 8,5 kg, što je bilo razumno kad uzmemo u obzir da smo spremili hrane za cijeli tjedan, pribor za kuhanje, malo kuhalo i gorivo za pripremu hrane, vreću za spavanje, toplu odjeću za noć, paket prve pomoći, spasilačku opremu, rezervne čarape, toaletni papir – sve što čovjeku treba za sedam dana!

Temperature su se kretale od preko 40 ˚C danju do svježih 10 ˚C noću, no najgori od svega bio je stalni vjetar, koji je neizbježno upuhivao pijesak u sve, što je na koncu prouzročilo krvarenja nosa. Krajolik je bio spektakularan, no nigdje se nisi mogao skloniti od pustinjskog sunca pa smo se nastojali stalno kretati naprijed. Upravo je zloglasna Duga dionica ona koja te natjera da ili uspiješ ili poklekneš. Duga dionica počinje trećeg dana i pokriva 85 kilometara. Iako su elitni trkači dovršili tu fazu u tek nešto više od sedam sati, Ribici i meni trebao je cijeli dan i cijela noć. Ne bih uspio završiti Dugu dionicu da nije bilo Ribice da me ohrabruje i, osobito kroz noć, da me vodi, navigirajući nas kroz pijesak i stijene dok je nad našim glavama bliještao baldahin satkan od zvijezda.

Upravo smo zahvaljujući Ribici i njegovoj samodisciplini kontinuirano napredovali, od jedne kontrolne točke do druge, preko planina i beskrajnih pješčanih dina, ustrajući u toj monotoniji, vrućini i neizbježnim žuljevima, sve dok nismo za sedam dana zajedno prošli cilj. Nadam se da sam uspio Ribici pružiti jednaku razinu moralne podrške koju je on dao meni.

Legendarni MDS na glasu je kao jedna od najžešćih pješačkih utrka na svijetu, a ako bih ikad imao priliku birati između tri mjeseca na Atlantiku ili jednog tjedna u Sahari, uvijek bih odabrao ocean! Na oceanu, ako zastaneš da si pripremiš šalicu čaja, uvijek ima nešto vjetra i morske struje da te polako guraju prema odredištu. U pustinji, ako prestaneš dizati nogu za nogom, korak po korak, tad ćeš se potpuno zaustaviti. Jedino ti, i samo ti, možeš prijeći tu ciljnu crtu. Bez apsolutne odlučnosti da uspiješ, odustat ćeš negdje putem. Ribica je imao tu nesebičnu odlučnost i ustrajnost, na čemu sam mu zahvalan.

Unatoč brutalnoj naravi ove utrke, ona je otvorena svakomu tko za nju ima volje. Ne postoje ograničenja za sudionike, osim što prije utrke moraju proći EKG pretragu. Sudjelovala su trojica muškaraca od 75 godina. Nisu postavili nikakav brzinski rekord, no imali su volju i mentalnu izdržljivost da idu do kraja. Žene su činile 27 posto prijavljenih, a sudjelovao je i Amerikanac koji nema ruku. Kako kad imaš samo jednu ruku vežeš tenisice? Da ne govorimo o kuhanju navečer nad malim kuhalom, brizi o žuljevima, ili o jednostavnim stvarima kao što je pakiranje ruksaka? To je nevjerojatna ustrajnost, nevjerojatna izdržljivost – i ja, uz dubok naklon, odajem priznanje svakomu tko je stigao do cilja.

Jedna je od zanimljivosti da sam istu majicu nosio na Atlantiku i u Sahari, i bilo je nevjerojatno kad su mi tamo negdje usred pustinje pritrčala djeca vičući na francuskom “Croatie, Croatie!” (“Hrvatska, Hrvatska!”) Te crveno-bijele kvadratiće prepoznaju ljudi diljem svijeta. Volim nositi hrvatsku šahovnicu kad god je moguće, u znak zahvalnosti zemlji koju danas imam čast zvati domom. Ponosan sam što sam pomogao borbi Hrvatske za slobodu, ponosan sam što sam služio u Hrvatskoj vojsci uz iznimne ljude kao što su Werner i Ribica, i ponosan sam što živim ovdje sa svojom obitelji. Također nam je važno: i meni, i Werneru, i Ribici, da pokažemo branitelje u pozitivnom svjetlu. Svi su branitelji u većoj ili manjoj mjeri bili pogođeni ratom, no nadam se da naši napori dokazuju da mi i dalje možemo živjeti, i to uz postignuća. Najbitnije mi je da dajem dobar primjer djeci jer na njima ostaje budućnost Hrvatske. U svakoj prilici govorim im da sanjaju te da zatim idu u svijet i ostvaruju svoje snove. Na koncu, neuspjeh je privilegija onih koji se usude pokušati.

A što je sljedeće? Postoji nekoliko opcija, no financijska su ograničenja uvijek najveća briga. Volio bih zamijeniti samoću Atlantika i vrućinu Sahare samoćom i vječnim ledom Antarktike te se pridružiti ekspediciji Posljednji stupanj – Last Degree expedition, koja uključuje skijanje kroz područje posljednjeg stupnja geografske širine do Južnog pola, dok za sobom vučeš teške saonice. Ili bih možda mogao nagovoriti Ribicu da sa mnom prođe od Arktičkog oceana do Jadrana na biciklu, preko jedanaest europskih zemalja između sjeverne Finske i Hrvatske. Popeti se na planinu Kilimandžaro, najvišu u Africi, bio bi također primjeren izazov. Jednako tako, mogao bi to biti i Svjetski maratonski izazov – World Marathon Challenge, u kojem je potrebno istrčati sedam maratona, na sedam kontinenata, u sedam dana. Srećom, popisu izazova, velikih i malih, nema kraja. Na nama je samo da odaberemo, planiramo i pripremimo se pa dođemo do starta – a tad učinimo najbolje što možemo da uspijemo. Često je već i sam proces da se stigne do startne linije postignuće svoje vrste!

---

Roditelji Wernera Ilića Hrvatsku su napustili početkom 1960-ih. Život ih je odveo u Njemačku, gdje su se upoznali, a tamo se rodio i Werner (1967.). Ubrzo nakon Wernerova rođenja obitelj se trajno nastanila u Sjedinjenim Američkim Državama. Werner je djetinjstvo proveo u Chicagu, gdje se školovao na Katoličkom sveučilištu, a stekao je i vojnu naobrazbu. Kako je imao temeljno vojno znanje časnika u SAD-u, početkom Domovinskog rata rekao je: “Sve za Hrvatsku, Hrvatska iznad svega.” U Hrvatsku dolazi 1991. godine, vođen domoljubljem i željom da osobno pridonese borbi za njezinu samostalnost, te pristupa Zboru narodne garde. Prvi teren bila mu je Novska i Nova Gradiška, gdje upoznaje generala Antu Gotovinu s kojim provodi gotovo cijeli rat. Uskoro je postavljen za zapovjednika 3. bojne 4. gardijske brigade, legendarnih Pauka. Od kolovoza 1991. borio se na gotovo svim bojištima u Republici Hrvatskoj. U travnju 1994. postaje zapovjednik najelitnijeg centra za obuku, onog u Šepurinama. Ima čin brigadira Hrvatske vojske. Za doprinos u Domovinskom ratu dodijeljena su mu najviša državna odlikovanja. Nakon pobjede u Domovinskom ratu nije dvojio da je Hrvatska zemlja u kojoj će živjeti. No, život je imao drugačije planove. S promjenom vlasti, brojni su časnici Hrvatske vojske umirovljeni, među njima i brigadir Werner Ilić. Od 2004. godine radio je za američku vladu na poslovima osiguranja u najopasnijim zemljama svijeta: Afganistanu, Siriji, Iraku i Jemenu. Trenutačno se brine o bolesnoj majci i sestri.

Zorislav Ćavar rođen je 1973. godine. Do rata je živio u Iloku. Dragovoljac je Domovinskog rata, oženjen, otac triju kćeri. Nakon završene srednje škole odlazi u JNA, iz koje bježi 1991. u Ilok i priključuje se ZNG-u. U gradu ostaje do njegova pada, nakon čega se priključuje 204. vukovarskoj brigadi i ostaje na slavonskom bojištu. Postrojba kasnije mijenja ime u 5. gardijska brigada Sokolovi, i s njom Zorislav odlazi na bojišnice u Hrvatskoj i BiH. Bio je polaznik prvog naraštaja Dočasničke škole, koju uspješno završava. Po zapovijedi je prebačen u nastavno središte za obuku ročnog sastava HV-a u vojarni “Borongaj”. Nakon operacije Oluja odlazi iz HV-a.

Martin Cruickshank tijekom službe u Britanskoj vojsci dva je puta biciklom prešao Saharu. Nakon što se 1991. kao strani dragovoljac priključio ZNG-u, borio se u Vinkovcima, a potom se priključio 204. brigadi, gdje upoznaje Zorislava. Kao pripadnik 5. gardijske brigade borio se na svim bojištima, a zatim pod Wernerovim zapovjedništvom služio u Šepurinama. Nakon što je 1999. otišao iz Hrvatske vojske, Martin je svoj put nastavio nizom osobnih izazova: postavio je svjetski rekord za padobranstvo na velikim visinama, zatim je s Wernerom preveslao Atlantski ocean, te nedavno sa Zorislavom uspješno završio legendarni Maraton pijeska (Marathon des Sables). U mirovini je, a sa suprugom Hrvaticom i dvoje djece živi u okolici Zagreba.

---

Martin Cruickshank

Foto:  osobna arhiva