Na otvorenju XVI. Zimskih olimpijskih igara u Albertvilleu 8. veljače 1992. hrvatski su sportaši prvi put nastupili pod hrvatskom zastavom   

“A sad, dame i gospodo, siguran sam da nitko od vas neće ostati sjediti. Ustanimo i pozdravimo Hrvatsku, prvi put na Olimpijskim igrama!,” zaorilo se 8. veljače 1992. u Albertvilleu, na otvorenju XVI. Zimskih olimpijskih igara – a onda se prolomio gromoglasan aplauz. Prvi put u povijesti, praćeni kamerama i obasjani reflektorima, hrvatski su sportaši pred svjetskom olimpijskom zajednicom zavijorili hrvatsku zastavu.

A svega nekoliko sati vožnje od idiličnih francuskih Savojskih Alpa i Albertvillea, te je zime Hrvatska živjela u skloništima zamračenih gradova, gorjela je u ratu, opirala se i branila, palila svijeće Vukovaru koji je pao, oplakivala je i sahranjivala, trećina zemlje bila je pod okupacijom, bitke su se vodile i u rovovima i na poljima međunarodne diplomacije. Hrvatskoj su tad, možda više nego ikad, trebale velike pobjede.

Niti mjesec dana nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, hrvatska zastava podignuta u Albertvilleu i stotinama kamera pronesena širom svijeta bila je moćna poruka – ima nas!, vidi nas!, postojimo!, tu smo! – i bila je točno onakva pobjeda kakva je Hrvatskoj tad najviše trebala. Pobjeda za zauvijek.

Povijesnom događaju prethodila je dugotrajna, neizvjesna borba hrvatskih sportskih entuzijasta. Olimpijski je pokret u Hrvatskoj još 1894. počeo promicati dr. Franjo Bučar, no tek uspostavom samostalne Republike Hrvatske moglo se razmišljati o ulasku u međunarodnu olimpijsku zajednicu. Hrvatski olimpijski odbor utemeljen je 10. rujna 1991., a njegov prvi predsjednik bio je Antun Vrdoljak. U Lausannei je 17. siječnja 1992., pod vodstvom tadašnjeg predsjednika Juana Antonija Samarancha, donesena odluka o privremenom priznanju Hrvatskog olimpijskog odbora. Njom je Međunarodni olimpijski odbor omogućio Hrvatskom olimpijskom odboru da prvi put pod svojom zastavom sudjeluje na XVI. Zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu i na 25. Igrama u Barceloni, koje su se održavale iste godine. Konačno priznanje Hrvatskog olimpijskog odbora dogodilo se 24. rujna 1993., na 101. zasjedanju Međunarodnog olimpijskog odbora u Monaku.

Članovi Hrvatske olimpijske delegacije, svjedoci tog događaja, prisjećajući ga se posebno su naglašavali osjećaje – Albertville je ostao zapamćen po ponosu, po ushitu, po drhtavici i žmarcima, suzama radosnicama. “Nitko nije bio ponosniji od nas,” reći će tako na obilježavanju 25. obljetnice tog događaja Sanda Dubravčić-Šimunjak, dok se Tomislav Čizmešija, stjegonoša na otvaranju Olimpijskih igara u Albertvilleu, prisjeća golemog emocionalnog naboja koji ih je tad sve nosio. Antun Vrdoljak, tadašnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, podsjetio je: “Nakon međunarodnog priznanja Hrvatske posjetili smo Samarancha u Lausannei. Tad nismo bili članica UN-a i teško je bilo očekivati primanje u Međunarodni olimpijski odbor. Nismo imali ni adute za nastup na Zimskim olimpijskim igrama, ali smo naglasili kako nam je važna jedino hrvatska zastava. I uspjeli smo.”

---

Šefica Misije

Hrvatsku olimpijsku delegaciju predvodila je 8. veljače 1992. šefica Misije – proslavljena hrvatska umjetnička klizačica i olimpijka Sanda Dubravčić-Šimunjak. Članovi delegacije bili su umjetnički klizači Željka i Tomislav Čižmešija, alpski skijaš Vedran Pavlek, skijaški trkač Siniša Vukonić, treneri Ozren Müller, Mladen Mumelaš i Darko Štimac te liječnik Ivan Drinković.

---

Zastava u rukama Čižmešije

Zimske Olimpijske igre u Albertvilleu održavale su se od 8. do 23. veljače 1992., a hrvatsku zastavu, prvi put nošenu na međunarodnoj olimpijskoj ceremoniji otvaranja, u rukama je držao Tomislav Čizmešija. U Albertvilleu su nastupila 64 nacionalna olimpijska odbora, natjecanje je održano u 57 disciplina, a među 1801 natjecateljem bilo je i četvero hrvatskih sportaša: Vedran Pavlek, Siniša Vukonić te Tomislav i Željka Čižmešija.   

Lada Puljizević

Fotoarhiva: HOO