Ministar Krstičević uputio je čestitke povodom prve obljetnice uspješno provedene misije ojačane prednje prisutnosti u…
Hrvatske vojnikinje u NATO-ovoj aktivnosti eFP u Poljskoj
U prošlim brojevima Hrvatskog vojnika pisali smo o pripadnicima Hrvatske vojske u NATO-ovoj aktivnosti ojačane prednje prisutnosti u Poljskoj, a u ovom broju, u povodu međunarodnog Dana žena donosimo priču o trima ženama – hrvatskim vojnikinjama u NATO-ovoj aktivnosti eFP u Poljskoj…
Od početka sudjelovanja Hrvatske vojske u nekoj od međunarodnih operacija žene – hrvatske vojnikinje redovito su upućivane na dužnosti u međunarodnom okruženju. Tako su trenutačno i četiri pripadnice u sastavu 3. HRVCON-a eFPBG-USA, jedna časnica i tri vojnikinje. Biljana Stefanović, Nikolina Filjević i Ivana Lipovac već na počecima vojne karijere donijele su odluku o odlasku u međunarodnu NATO-ovu aktivnost u Poljsku. Na prvi pogled moglo bi se reći, tri mlade žene, tri slične priče, sve su se nakon završene srednje škole prijavile u vojsku i evo ih sad ovdje u Poljskoj. Ali svaka ima svoju životnu priču, različite okolnosti dovele su ih u vojni sustav. Zadovoljstvo s poslom koji obavljaju i uvjerenost u bolje sutra ono je što im je svima zajedničko. Njihova mladost, njihovi široki pogledi na svijet ogledalo su žene XXI. stoljeća. One su predstavnice mlađe generacije koje svojim životom i radom pomiču granice i mijenjaju ustaljene uloge u društvu te svojim osobnim primjerom pokazuju da smo na pragu istinske jednakosti.
Biljana je, kaže, oduvijek htjela biti vojnik i to je uvijek bilo u njezinoj podsvijesti. Nakon srednje škole upisala je fakultet – strojarstvo, uz koji je morala raditi kako bi osigurala uvjete za život. Nakon nekoliko godina iscrpljujućeg balansiranja između egzistencije i akademskih obveza, davna životna želja otvorila joj je oči i prijavila se za dragovoljno služenje vojnog roka. Od početka vojničke karijere Biljana je u topništvu za koji misli da je najkompleksniji. ”Nisam mogla bolje izabrati. Volim posao računatelja. Tjera me na razmišljanje i zaključivanje. Puno je tu parametara koji se precizno moraju posložiti da bi se ispunio cilj.“ Uz potporu obitelji na odlazak u Poljsku nije se teško odlučila. ”Svejedno im je što ću biti dok god sam zadovoljna i radim što volim, jedino što se baka samo moli da rata ne bude,“ uz smijeh govori Biljana. Ističe kako u vojsci nikad nije osjetila podjelu na muško – ženske uloge jer ”svi smo odrasli, jednaki smo, potpisali smo da želimo raditi to što radimo i za to dobivamo plaću.” Neko vrijeme bila je jedina žena u bitnici te niti tada nije bila u situaciji da ju se posebno proziva zato što je žena jer kaže: ”Radim svoj posao kako se od mene traži, a na motoričkim provjerama postižem i više od traženog.” O budućnosti kaže: ”I dalje se vidim u vojsci, želja mi je otići na IRV, dobiti čin, a onda su sve mogućnosti otvorene.“
Nikolinina životno-vojna priča i poticaj za prijavu u vojsku nešto je drugačija. Tata, sudionik Domovinskog rata, bio je taj koji je odigrao ključnu ulogu u njezinu formiranju kao samosvjesne odrasle žene, te kako sama za sebe kaže, velikog domoljuba. Želja, da bude dio onog u čijem je stvaranju sudjelovao i njezin otac te da i sama pridonese sigurnosti svoje domovine, dovela ju je ovdje gdje je danas, na mjesto ciljača na samohodnom višecijevnom lanseru raketa 122 mm Vulkan M92. Prvo postavljenje u Topničko-raketnoj bojni bilo joj je mjesto poslužitelja. ”Nadređeni su procijenili da mogu biti ciljač, bez obzira na to što bi neki rekli da je to dosta nezgodno za ženu jer treba moći gurati raketu koja ima 66 kilograma, ali to uopće nije problem, mislim da sam se snašla jer znam da mogu i to pokazujem svaki dan. Zadovoljna sam, ali znam da još uvijek mogu puno toga naučiti. Čini mi se da se žene i danas moraju trostruko više truditi i dokazivati da su sposobne za sve zadaće.“ Nikolina se uspješno izborila za svoj položaj u desetini s još četvoricom kolega s kojima se izvrsno slaže jer su pravi mali obiteljski tim za koji kaže da nije mogla dobiti bolju desetinu. Čim je dobila priliku odlučila je otići u Poljsku te ističe: ”Nije mi problem što traje tako dugo, posložila sam si sve u glavi i zadovoljna sam sa svime do sada. Jedino što mi nedostaje jest mogućnost rekreacije.“ Jer Nikolina je vrlo aktivna žena, kojoj je otac od malih nogu čestim boravcima u prirodi i sportskim aktivnostima poticao avanturistički duh. Danas najčešće trči. Sudjelovala je na tri vojna krosa na kojima je postigla odlične rezultate kojima uvijek i u svemu teži. ”Nisam od onih kojima je bitno samo sudjelovati, ako se već natječem, želim imati dobar rezultat.“ O planovima za budućnost intenzivno razmišlja, a u njima se isprepleću želje za razvojem profesionalne vojne karijere i za osnivanje obitelji, i odlučna je u tome i uspjeti.
Ivana, za razliku od Biljane i Nikoline, do kraja srednje škole uopće nije razmišljala o vojsci. Znala je samo da želi neki dinamičan posao. Jednog dana u školu im je došao tim za promidžbu Oružanih snaga i Ministarstva obrane te prezentirao oblike školovanja i pristupanja vojsci. Nakon kratkog razmišljanja, roditeljima je rekla da želi probati ući u vojsku na što je mami u tom trenutku ispala žlica iz ruke od šoka, dok je tata rekao: ”Probaj, pa ako se vidiš u tom ostani.” Ivanin prvi odabir bio je studij Vojnog vođenja i upravljanja na Hrvatskom vojnom učilištu, do kojeg ju je dijelilo svega 20 sekundi na provjeri trčanja. Bez obzira na to nije odustala, trenirala je još više kako bi prije svega sebi dokazala da može. Uspješno je odslužila dragovoljni vojni rok, odradila specijalističku obuku, probni rok u postrojbi, da bi danas bila u sastavu 3. HRVCON-a u Poljskoj kao još jedna žena ciljač na Vulkanu. Iako je posao dosta fizički naporan Ivana kaže: ”Trudim se da se ne vidi neka razlika zato što sam žena. Ono što je u mom opisu posla nastojim u potpunosti samostalno obavljati. Dajem više od 100 posto sebe kako bi napravila ono što se od mene očekuje, a kad to uspijem, osjećaj je odličan. Kolege u desetini su super, dvije godine smo već skupa u istom sastavu, prijatelji smo. Uvijek smo tu jedni za druge i nikad nisam imala osjećaj da me se tretira na drugi način zato što sam žena,“ govori Ivana te sa zadovoljstvom primjećuje kako su žene danas puno odvažnije nego prije ”sve ih više dolazi u vojsku, nadam se da će nas ubuduće biti još i više. “Na pitanje što dalje nakon povratka iz Poljske Ivana odgovara: ”Kao i u svemu do sada vodim se srcem, puno je planova. U svakom slučaju želim ostati u vojsci. Htjela bih upisati fakultet i nastaviti školovanje te svoju profesionalnu karijeru dovesti na višu razinu.“
Tekst i foto: Mirna Bajčetić Šijanski, ČOJI 3. HRVCON eFPBG-USA
Na sjeveroistoku Poljske, u bazi ”Bemowo Piskie” smještena je NATO-ova Borbena grupa – Poljska. Jedna od četiriju sastavnica Borbene grupe koja djeluje u sastavu poljske 15. mehanizirane brigade Gizycko jest i 3. hrvatski kontingent ojačane prednje prisutnosti (eFP – Enhanced Forward Presence). Zajedno s američkim, britanskim i rumunjskim pripadnicima svakodnevno provode obuku i uvježbavanja s ciljem povećanja interopreabilnosti među saveznicima. Borbena grupa Poljska broji oko 1200 vojnikinja i vojnika. Većinu čine pripadnici oružanih snaga SAD-a koja je ujedno i vodeća nacija BGP-a. Hrvatska sastavnica 3. HRVCON eFPBG-USA u Borbenoj grupi poznata po nazivu Hedgehog Battery ima 76 pripadnika i četiri pripadnice.