Vladavina jednog od najpoznatijih hrvatsko-ugarskih kraljeva tijekom srednje trećine XIII. stoljeća obilježena je jačanjem uloge monarha, reformama državne uprave, kulturnim utjecajima među dijelovima kraljevstva te proširenjem sustava slobodnih kraljevskih gradova

Vladavina hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. Arpadovića (oko 1176. – 1235.), bila je iznimno turbulentna, obilježena sukobima s bratom Emerikom (1174. – 1204.) i plemstvom te križarskim pohodom zbog kojeg je zemlju doveo u tešku financijsku situaciju, prouzročivši tako potpuno bezvlašće. Njegov je sin Bela IV. (1206. – 1270.), naslijedio kraljevstvo 1235. godine, no ono je bilo u lošem stanju. Zbog toga je primarni cilj novog vladara bilo rješavanje unutarnjih problema i ponovna uspostava kredibiliteta vladavine kralja. Prvo je oduzeo zemlju svim posjednicima koji su do nje došli nezakonito, a zatim je natjerao biskupe da mu se pokore. Pojedinim je feudalcima davao zemlju i time im nametnuo obvezu obrane kraljevstva. Uveo je red i na dvoru pa se tako pred njim moralo isključivo stajati, a izdao je i zapovijed da se kralju nitko ne može usmeno obratiti. Ako je tko želio kralju postaviti pitanje, morao je to učiniti preko kancelara, od kojeg se u kraljevo ime dobivao i odgovor. Taj je propis imao posebnu težinu zato što je većina plemstva bila nepismena. Tim je izravno bila pogažena jedna od odredbi Zlatne bule njegova oca Andrije II. iz 1222., koja je uvelike išla na ruku velikašima.

Smrt velikog kana

Beline pokušaje jačanja kraljevske vlasti omela je nagla provala Mongola. Njihov je pohod prema Europi u ime kana Ogotaja (1186. –1241.), kao zapovjednik vojske predvodio Batu-kan (oko 1205. – 1255.). Njegove su se snage, prethodno pregazivši istočnu Europu, oko 1240. našle na ugarskoj granici. Prema jednoj teoriji, Mongoli su navodno bili u potrazi za odbjeglim nomadskim narodom Kumana (Kipčaka), koji im je nekad bio podčinjen. Arpadovići su Kumane još prije bili pustili u Panonsku nizinu uz uvjet da se pokrste. Tražeći povod za rat, Mongoli su od Bele IV., koji si je dodao i naslov kralja Kumana, zahtijevali da im prepusti sudbinu tog naroda. Zahtjev je odbijen i Batu-kan je s gotovo 150 tisuća ljudi provalio u Ugarsku. Odlučujuća bitka mongolske i ugarsko-hrvatske vojske zbila se 11. travnja 1241. na rijeci Šaju na sjeveroistoku današnje Mađarske, a završila je apsolutnom pobjedom Mongola. Nakon tog poraza počelo je pustošenje većine naseljenih mjesta u Mađarskoj, a sam Bela IV. pred hordama je bježao na jug, u Hrvatsku. Najprije se sklonio u Gradec, pa na Krk, a zatim u Trogir. Splićani ga nisu željeli primiti zbog odluke da selo Ostrog dodijeli njihovu tadašnjem suparniku Trogiru. Budući da Mongoli nisu posjedovali odgovarajuću tehniku, njihova je opsada Trogira bila neuspješna. Upravo za vrijeme opsade osvajačima dolaze vijesti o smrti velikog kana Ogotaja. Kako je Batu-kan bio izgledan kandidat za nasljednika, njegova se vojska povlači, razarajući pritom gradove u Hrvatskoj i Bosni. Kraljevstvo je tako spašeno, ali je Belu tek tad čekala teška zadaća obnove porušene zemlje.

Dizanje iz pepela

Bela IV. istaknuo se upravo prilikom obnove gradova kojima je vladao. Uveo je praksu dodjele statusa slobodnih kraljevskih gradova, među kojima se našao i Gradec, kojem je 1242. to pravo potvrdio Zlatnom bulom. Zahvaljujući toj odredbi, grad je dobio jedan vid samouprave, mogućnost biranja vlastitog suca i gradskog poglavara, kao i pravo samostalnog uređivanja trgovine i sajmova. Osim toga, grad je bio oslobođen davanja unutar Kraljevstva, a intenzivno se počelo raditi na njegovim obrambenim utvrdama. Sličnu povlasticu uskoro su, uz naknadu štete, počeli koristiti i ostali poharani gradovi u Hrvatskoj. Bela IV. odlučio je usto opustjela mjesta naseliti strancima, posebno Mađarima i Nijemcima. S druge strane, na porušenim feudalnim posjedima osjećao se nakon mongolskog haranja nedostatak radne snage, zbog čega feudalci sve više izrabljuju kmetove i povećavaju im davanja. Brojni kmetovi bježe stoga u gradove i s vremenom formiraju nove društvene slojeve obrtnika, stočara i poljodjelaca. Gradovi tako sve više dobivaju sve strukture gospodarskog života, s užim središtem i periferijom. U zamjenu za sve te povlastice, Bela IV. obvezao je gradove da u slučaju prijetnje Kraljevstvu moraju davati i organizirati vojsku za obranu.

Dva kralja i herceg

Ipak, ni ostatak vladavine Bele IV. nije prošao mirno. Primjerice, obilježili su ga ratovi s Babenbergovcima oko prava na pojedine županije koje mu je vojvoda Fridrik II. (1211. –1246.), preoteo za vrijeme mongolske provale, zatim sukob s Venecijom oko Zadra, koji im je na koncu morao prepustiti. Nesuglasice s češkim kraljem Otakarom II. (1230. – 1278.), oko austrijskog nasljeđa riješene su posredovanjem Svete Stolice. Zadnjih se godina vladavine Bela IV. sukobio i sa sinom Stjepanom (oko 1239. – 1272.), zbog čega će zemljom sve do njegove smrti vladati dva kralja, postojati dva kraljevska dvora i dvije središnje vlasti. Stjepan je uz pomoć ugarskog plemstva dobio potporu za neograničena kraljevska prava. Ipak, većina hrvatskog plemstva ostala je na strani Bele IV., koji im je uzvratio za vjernost darivanjem posjeda. Potkraj vladavine Bela IV. uveo je u Hrvatskoj određene promjene pa je tako zemljom vladao herceg kraljevskog roda. Njemu su bila podređena dva bana – slavonski i hrvatsko-dalmatinski. Tako je Hrvatskom od 1261. do 1267. vladao herceg Bela (oko 1250. – 1269.), najmlađi i najdraži sin Bele IV. Kao suvladara imao je majku Mariju (oko 1206. –1270.). Stolovali su na Gradecu, kao glavnom središtu, a njihov je drugi važni dvor bio u Kninu. Budući da je herceg Bela umro 1269., jedini pravi nasljednik ostaje sin Stjepan, koji će pod imenom Stjepan V. u potpunosti preuzeti vlast nakon očeve smrti 1270. godine.

Josip BULJAN