S obzirom na to da je proizvodnja ručnih bombi razmjerno jednostavna i jeftina, čak i tehnološki slabije razvijena industrija može brzo usvojiti tehniku njihove izrade i proizvesti ih u velikim količinama

Već tijekom napoleonskih ratova uočeno je da su najveći gubici pješaštva nastajali u povlačenju nakon neuspješnog napada. U tim okolnostima branitelj je dodatno koncentrirao paljbu na vojnike u povlačenju kako bi im nanio što je moguće veće gubitke i oslabio borbeni moral. Tako je preokretao taktičku inicijativu u vlastitu korist, ili barem omogućio sebi dovoljno vremena za dodatnu konstelaciju obrane. Taj problem napadača posebno je do izražaja došao tijekom Prvog svjetskog rata, kad su branitelji nakon neuspješnog napada gotovo neometano kosili njegove redove strojnicama. Kako bi se pješaštvu omogućilo uspješno izvlačenje nakon neuspjelog napada (ili probijenog sustava obrane), konstruirane su ručne dimne bombe koje su brzo izbacivale razmjerno veliku količinu dima i time prikrivale izvlačenje te smanjivale vidljivost protivniku. Punjenje prvih ručnih dimnih bombi izrađivano je od tzv. Bergerove smjese u raznim omjerima cinka u prahu, cinkova oksida i kloriranih ugljikovodika s raznim oksidatorima i flegmatizatorima. Nakon aktiviranja, stvarao se vrlo gusti oblak bijelog dima, a kasnije je utvrđeno kako se boja dima može mijenjati dodatkom različitih aditiva u punjenje, pa su ručne dimne bombe sve više korištene i u signalne svrhe. Takva je praksa ostala do danas, kad se dimne ručne bombe primarno koriste za obilježavanje položaja vlastitih snaga te pojedinih objekata privremene infrastrukture, npr. mjesta za slijetanje helikoptera i slično. Razmjerno brzo te su ručne bombe poprimile cilindričan izgled s upaljačem na jednom kraju cilindra, kako bi se odmah izgledom, dimenzijama i oznakama razlikovale od ubojnih ručnih bombi. Naravno, i to je u gotovo svim zemljama koje ih proizvode zadržano do danas. Nakon aktiviranja smjesa izgara u unutrašnjosti bombe stvarajući gusti dim koji obično izlazi kroz otvore na košuljici bombe nastale djelovanjem upaljača u trenutku aktiviranja.

Užasni otrovi

Vrlo slično dimnim ručnim bombama, započelo je korištenje i kemijskih ručnih bombi punjenih raznim vrstama bojnih otrova. One su također proizvedene tijekom Prvog svjetskog rata, a ostale su u naoružanju većine suvremenih oružanih snaga do današnjih dana. Naravno, ručno bacanje bombi ili granata s najjačim bojnim otrovima poput iperita bilo je preopasno za vlastite postrojbe, pa su bojni otrovi korišteni u kemijskim ručnim bombama svedeni uglavnom na blaže, onesposobljavajuće smjese kratkotrajnog djelovanja: suzavac, psihokemijske otrove i slično. Slične bombe danas imaju sve više policijsku primjenu pri gušenju nasilnih prosvjeda, masovnih prosvjeda ili masovnih sukobljavanja navijačkih grupacija.

Među specijalne bombe nastale tijekom Prvog svjetskog rata svakako je potrebno uvrstiti i zapaljive ručne bombe s punjenjem od bijelog fosfora ili termitne smjese. Za razliku od dimnih ili kemijskih ručnih bombi, zapaljive su u pravilu imale i slabije eksplozivno punjenje koje bi detonacijom omogućilo rasprskavanje zapaljive smjese na određenu udaljenost i na taj način njihovo zapaljivo djelovanje. Tijekom borbi u rovovima Prvog svjetskog rata fosforne su bombe imale zastrašujući učinak, jer su osim snažnog eksplozivnog efekta, jednakog efektu napadne (ofenzivne) bombe, izazivale i ozbiljne opekline koje su se vrlo teško liječile. Osim toga, fosfor tijekom izgaranja stvara vrlo otrovni fosforni oksid koji u rovovskim uvjetima primjene može djelovati i kao kratkotrajan bojni otrov. Srećom, razmjerno brzo veže se s vlagom iz zraka, stvarajući manje otrovnu fosfornu kiselinu u obliku gustog oblaka bijelog dima, zbog čega su ručne bombe s fosforom korištene i kao zadimljujuće sredstvo. Ručne bombe punjene termitnom smjesom razvijale su znatno veću temperaturu izgaranja uz manje otrovnih produkata, pa su načelno korištene za zapaljenje lako zapaljivih materijala i izazivanje požara.

Oklop je sve jači

Krajem Prvog svjetskog rata i pojavom tenkova pješaštvo se našlo pred novim, vrlo ozbiljnim protivnikom, za koje nije imalo razvijeno protusredstvo. Njemačke postrojbe počele su koristiti protutenkovsku pušku T-Gewehr, a slična je oružja poslije preuzela i većina ostalih europskih oružanih snaga. Razvoj tenkova između dvaju svjetskih ratova vrlo je brzo pokazao kako protutenkovske puške ne mogu biti perspektivno sredstvo za borbu s njima, pa je novi zamah u razvoju protuoklopnog naoružanja započeo korištenjem eksplozivnih punjenja s kumulativnim efektom. Iako je princip kumulativnog djelovanja otkrio američki kemičar Charles Munroe (1849. – 1938.) još 1890., praktično su ga ispitali Nijemci tek 1930. godine i počeli koristiti u topničkom streljivu. Prva ratna primjena projektila s kumulativnim punjenjem zabilježena je u Španjolskom građanskom ratu (1936. – 1939.) u protuoklopnoj borbi, a isto tako primijenjena su inženjerijska kumulativna punjenja za razaranje protivničkih bunkera i jačih fortifikacija. Upravo tijekom tog rata uočeno je kako će protutenkovske puške “izgubiti bitku” s tenkovskim oklopom koji je postajao sve deblji i kvalitetniji. Posebno se promašenom pokazala njemačko-poljska koncepcija laganog protuoklopnog streljiva s iznimno velikim početnim brzinama leta. Stoga su sve zemlje nastojale razviti nove oružane sustave koji bi pješaštvu omogućili neposrednu borbu protiv tenkova i drugih oklopnih vozila.

Hopkinsov efekt

Velika je Britanija među prvima razvila protutenkovsku ručnu bombu No. 74, popularno nazvanu ljepljiva bomba (Sticky bomb) i počela je proizvoditi 1940. godine. Protuoklopno djelovanje bombe bilo je utemeljeno na tzv. Hopkinsonovu efektu: nakon detonacije eksploziva čvrsto prilijepljenog na metalnoj površini javlja se udarni val koji struji kroz prepreku do suprotne strane, a zatim se vraća kao povratni val. Sudar tih valova izaziva iznimno velika lokalna naprezanja unutar oklopa, zbog čega se unutarnja strana metalne ploče lomi u komade koji velikom brzinom i kinetičkom energijom ubijaju posadu u borbenom vozilu. Kako bi se ostvario Hopkinsonov efekt bomba je bila u obliku staklene lopte i punjena želatiziranim nitroglicerinom. Da bi se pouzdano učvrstila na tenk nakon bacanja, bila je premazana jako snažnim ljepilom. Takva je bomba iz razumljivih razloga bila upakirana u tanko limeno kućište. Prilikom uporabe morala se pripremiti tako da se prvim osiguračem limena oplata ambalaže razdvajala i otpadala otkrivajući ljepljivu staklenu loptu, a zatim se povlačio osigurač koji je armirao detonator. Nakon bacanja na cilj, bomba se razbijala i želatinozni nitroglicerin prilijepio se za podlogu, a tome je dodatno pridonijelo i ljepilo na tijelu bombe. Nakon pet sekundi dolazilo je do detonacije i smrti posade unutar oklopnog vozila Hopkinsonovim efektom. Masa bombe bila je 1,02 kg, a promjer oko 100 mm. Već pri eksperimentalnim ispitivanjima pokazao se cijeli niz nedostataka ovog oružja, počevši od nespretnosti i kompliciranosti pri rukovanju, do toga da je zahtijevalo gotovo idealne uvjete primjene. Naime, snijeg, blato ili prljavština u velikoj su mjeri otežavali razbijanje i “lijepljenje” bombe, te umanjivali učinak eksplozije. Isprva je britanski glavni stožer zbog toga odustao od njezine nabave, no na osobno inzistiranje premijera Churchilla bomba je uvedena u naoružanje i proizvedeno je oko 2,5 milijuna komada. Naravno, u borbenim uvjetima pokazala se razmjerno neučinkovitom, osim na afričkom ratištu gdje su ih britanske snage prilično uspješno koristile protiv slabo oklopljenih talijanskih borbenih vozila. Proizvodnja je prestala 1943. godine, a preostale bombe podijeljene su pokretima otpora po Europi, najviše francuskom.

Kratka i duga inačica

Pred sam početak Drugog svjetskog rata i njemačka vojna industrija započela je proizvodnju ručne protutenkovske bombe, ali zasnovane na kumulativnom efektu, tzv. Panzerwurfmine. Ta je bomba morala pogoditi cilj tjemenom bojne glave kako bi kumulativni mlaz mogao probiti oklop, pa nije bilo dovoljno samo ugraditi udarni upaljač, već i druge elemente koji su trebali osigurati takav udar na cilju. Konstruktori Panzerwurfmine su zbog toga na kumulativnu bojnu glavu dodali dugačku dršku u kojoj su bila smještena krila stabilizatora. Kad se s bombe skinuo osigurač i bačena je u smjeru cilja, otvorila su se tri platnena krilca koja su služila kao stabilizator i omogućila udar bombe tjemenom na cilju. U borbenim je uvjetima ta bomba pokazala i priličan broj negativnih osobina za korisnike, a prije svega zahtijevala je dosta vještine u rukovanju. Stoga se koristila isključivo u posebnim zemaljskim postrojbama Luftwaffea i padobranskim snagama te odabranim protuoklopnim postrojbama. Osim toga, bila je prilično velikih dimenzija za ručnu bombu (dužine 53,3 cm i mase oko 1,36 kg) zbog čega je bila nespretna za nošenje, posebno kod jurišnih postrojbi prve bojne crte koje su je najviše i trebale koristiti. No najvažnije, prilikom bacanja bombe i otvaranja platnenih stabilizatora, brzina leta bombe naglo bi se smanjila, čime je i njezin učinkovit domet bio razmjerno kratak, bez obzira na to kojom je snagom vojnik mogao izbaciti tu bombu. Zbog toga je sredinom rata bomba (inače nazvana dugom – Panzerwurfmine Lang) zamijenjena kratkom inačicom. Ona je zadržala istu kumulativnu bojnu glavu, ali sa znatno kraćom drškom u kojoj se nalazila platnena vrpca s pomoću koje se koliko-toliko stabilizirala pri letu do cilja. Dimenzije te inačice svakako su bile prihvatljivije od duge bombe, kao i nešto veća udaljenost bacanja, ali je učinkovitost na cilju bila jednako upitna zbog vrlo rijetke mogućnosti postizavanja optimalnog kuta udara u cilj.

Masovna sovjetska proizvodnja

Protuoklopnu ručnu bombu otprilike je u isto vrijeme počeo izrađivati i SSSR, a u njihovu slučaju radilo se o bombi manjih dimenzija (dužine 20 cm i mase 1,2 kg) i samim tim praktičnijoj za uporabu. No, probojna moć bombe koju je omogućavalo 760 g trotila bila je svega 20-25 mm čelične ploče, što je bilo dovoljno za rane njemačke tenkove i oklopna vozila na početku rata, međutim već je uvođenje suvremenijeg tenka PzKpfw III, a osobito PzKpfw IV tu bombu učinilo zastarjelom. Sredinom rata sovjetska vojna industrija konstruirala je novu bombu RPG-43 koja je mogla probiti oklop od 75 mm. Naime, nakon što je proučila zaplijenjene njemačke bombe Panzerwurfmine, princip protutenkovske bombe na kumulativnom efektu preuzela je i Crvena armija, a konačni produkt bila je RPG-43. Bomba je imala kumulativnu bojnu glavu nasađenu na drvenu dršku, a ispod nje bio je metalni konus u kojem su smještene platnene vrpce. Nakon vađenja osigurača, bomba je bila armirana, a u trenutku bacanja metalni je konus kliznuo niz dršku oslobađajući platnene vrpce koje su trebale omogućiti udaranje bojne glave pod kutem najbližem 90° na cilju. To se oružje pokazalo vrlo učinkovitim u uvjetima urbanog ratovanja protiv gotovo svih njemačkih oklopnih vozila, pa je proizvedeno u golemim količinama i masovno korišteno tijekom II. svjetskog rata, zaključno s Bitkom za Berlin. Nakon završetka rata, SSSR je velike količine tih bombi davao raznim savezničkim pokretima u okviru vojne pomoći, pa su korištene u arapsko-izraelskim ratovima, Korejskom i Vijetnamskom ratu, te u brojnim terorističkim akcijama. Manja količina tih bombi korištena je i tijekom našeg Domovinskog rata, ali bez značajnijeg učinka.

Upitna učinkovitost

Vrlo specifičnu protuoklopnu ručnu bombu s bojnom glavom na kumulativnom efektu razvio je i Japan sredinom Drugog svjetskog rata. Proizvodio je za potrebe svojih kopnenih snaga do kraja ratnih djelovanja. Ručna protuoklopna bomba bila je označena kao Type 3 i imala je tri podinačice – Ko (odnosno podinačica A), Otsu (podinačica B) i Hei (podinačica C). Sve tri bile su razmjerno jednostavnog oblika i konstrukcije u obliku stožaste posude sa snopom konoplje na kraju koja je trebala omogućiti da bomba udari na cilj širim tjemenom. Podinačice tog tipa bombe razlikovale su se isključivo u dimenzijama i eksplozivnom punjenju. Najmasivnija je bila podinačica Ko dužine 17,3 cm (ne računajući “rep” od konoplje), mase 1270 g i punjena s 853 g eksplozivne mješavine RDX/TNA, dok je najlakša bila podinačica Hei dužine 15 cm i mase 830 g, punjena sa 690 g eksploziva (čista pikrinska kiselina). Sve su inačice imale probojnost od oko 70 mm čelične ploče i bile su vrlo jeftine za proizvodnju. Kako bi se proizvodnja maksimalno pojednostavnila i pojeftinila, upaljač nije imao nikakav sigurnosni mehanizam, zbog čega su transport i uporaba tih bombi bili vrlo opasni prije svega za vlastite korisnike. Ne postoje relevantni podaci koliko je tih bombi proizvedeno, niti o njihovu borbenom učinku. Samim tim, može se pretpostaviti kako im borbena učinkovitost i nije bila dojmljiva, barem ne protiv američkih oklopnih snaga koje su sudjelovale u borbenim djelovanjima na Pacifičkom ratištu.

Potpuno potiskivanje

U drugoj polovini Drugog svjetskog rata većina sukobljenih strana već je raspolagala znatno učinkovitijim arsenalom protuoklopnog naoružanja pješaštva. Primjerice, američke su snage imale tad već nadaleko poznatu Bazooku u kalibrima 57 i 90 mm, Britanci su imali svoj PIAT, a Nijemci Panzerschrek i Panzerfaust, pa su ručne protuoklopne bombe postupno napuštene, osim u Crvenoj armiji. Zapravo, Sovjeti su do kraja rata zadržali i protutenkovske puške, koje su u to vrijeme već odavno bile zastarjelo naoružanje (opširnije v. tekst Protutenkovske puške – zaboravljeno oružje, Hrvatski vojnik br. 128). Bilo je to prilično neobično s obzirom na vrlo dinamičan razvoj ratne tehnike tijekom rata i činjenicu da je SSSR u naoružanje razmjerno brzo usvojio projektile s kumulativnim efektom. Pred kraj rata SSSR je na temelju bombe RPG-43 razvio znatno probojniju RPG-6 koja je mogla probiti do 100 mm čelične ploče u idealnim uvjetima (udar pod 90°), a nakon rata nastavljen je razvoj ručne protuoklopne bombe u modelu RKG-3. Tu sovjetsku bombu preuzela je vojna industrija bivše SFRJ i proizvodila je pod nazivom bomba ručna kumulativna (BRK) M-79. Masa te bombe bila je 1150 g, a probojna moć oko 220 mm čelične ploče. Ta je bomba početkom devedesetih u značajnim količinama došla u ruke hrvatskih branitelja i uspješno je korištena tijekom Domovinskog rata isključivo tijekom borbi u urbanim sredinama. Krajem XX. stoljeća suvremeni protuoklopni sustavi potpuno potiskuju ručne protuoklopne bombe iz naoružanja većine suvremenih oružanih snaga, iako još uvijek postoje primjeri učinkovitog korištenja tog oružja. Npr. prilikom nasilnih prosvjeda i nemira u Iraku s početka ovog stoljeća, Iračani su protiv američkih lakooklopljenih vozila Humwee, Stryker i MRAP s određenim uspjehom koristili protuoklopne ručne bombe među kojima i jugoslavenske BRK M-79.

Kakva je perspektiva?

Nakon Drugog svjetskog rata u svijetu praktično više nisu postojale oružane snage koje u svojem naoružanju nisu imale različit arsenal ručnih bombi. Uglavnom je zadržana stara podjela na osnovne i specijalne ručne bombe. Pri tome se osnovne u većini slučajeva dijele na ofenzivne (napadne) i defanzivne (obrambene), dok su univerzalne (napadno-obrambene) rjeđe zastupljene i koriste ih tek pojedine suvremene oružane snage. Primjerice, još uvijek ih u svojem naoružanju ima njemački Bundeswehr. S druge strane, spektar specijalnih ručnih bombi još je povećan, pa se uz već opisane dimne, zapaljive i kemijske bombe još koriste signalne, šok-bombe, nesmrtonosne kombinirane bombe i slične.

Signalne bombe podvrste su dimnih bombi koje ispuštaju dim raznih boja i u pravilu služe za obilježavanje vlastitih snaga, označavanje određenih pozicija ili davanja unaprijed dogovorenih signala djelovanja. Konstrukcijski su različito riješene, pa mogu osloboditi oblak obojenog dima jednokratno, slabijom detonacijom, a mogu određeno vrijeme (od nekoliko desetaka sekundi do nekoliko minuta) permanentno proizvoditi dim. Šok-bombe (engl. stun grenade) nesmrtonosne su ručne bombe koje danas najčešće koriste policijske i specijalne vojne snage za trenutačno onesposobljavanje protivnika snagom intenzivnog bljeska i snažnog praska, bez krhotina koje mogu izazvati ozljedu. U trenutku detonacije šok-bomba ispušta bljesak intenziteta oko 7 megakandela (ovisno o tipu i vrsti bombe) i prasak više od 170 dB. Samo za usporedbu, po kriterijima Svjetske zdravstvene organizacije, zvuk od oko 70 dB smatra se gornjom prihvatljivom granicom buke. Zvuk mlaznog motora aviona ostvaruje oko 120 dB, dok je prag boli kod prosječnog čovjeka oko 130 dB. Takav bljesak i prasak trenutačno dezorijentiraju i onesposobljavaju osobe koje se nalaze u blizini bombe, bez smrtonosnih ozljeda. Naravno, ako bomba detonira u neposrednoj blizini čovjeka, tjelesne su ozljede ipak moguće. U zadnje vrijeme koriste se i kombinirane nesmrtonosne bombe koje imaju tijelo od gume. Osim šok efekta izazvanog snažnim praksom i bljeskom, tijelo takve bombe rasprskava se slično kao i kod osnovnih bombi, pri čemu gumene krhotine dodatno onesposobljavaju pogođenu osobu. Može ih se usporediti s gumenim metcima koje policija koristi za razbijanje nasilnih nemira i prosvjeda.

Iako je riječ o prilično starom i dugovječnom oružju, nema nikakve sumnje da će ručne bombe raznih vrsta i dalje ostati u vrlo širokoj uporabi vojnih i policijskih snaga. U gotovo svim ratovima pokazale su se nezamjenjivima u okolnostima urbanih borbi i borbi na kanaliziranim prostorima (šume, teško prohodno zemljište i sl.). S obzirom na to da je njihova proizvodnja razmjerno jednostavna i jeftina, čak i tehnološki slabije razvijena industrija može brzo usvojiti tehniku njihove izrade i proizvesti ih u velikim količinama. Zato su lako dostupne doslovno na svim ratištima u svijetu. Kakav će biti daljnji razvoj tog oružja teško je prognozirati jer suvremene ručne bombe već duže vrijeme zadovoljavaju sve standarde sigurnosti prilikom uporabe, jednostavne su i vrlo pouzdane, kao i njihovi sustavi aktiviranja. Naravno, sukladno njihovoj temeljnoj namjeni, postoji cijeli spektar različitih oblika, dimenzija i mase ručnih bombi. Primjerice, tu je nizozemska V40 veličine golf loptice koja je vjerojatno najmanja ikad proizvedena. No, bez obzira na veličinu ručnih bombi njihova učinkovitost nikad nije dovedena u pitanje. Konkretno, kod male V40 promjer ubojnog djelovanja iznosi oko 5 m, iako je riječ o bombici ukupne mase 136 grama. To navodi na zaključak kako će i dalje jedno od najstarijih oružja ostati u masovnoj operativnoj uporabi u gotovo svim nasilnim sukobima suvremenog svijeta.

Tekst: Marinko OGOREC