Nuklearno oružje, balistički raketni projektili Agni III, suvremeni krstareći projektili, domaći nosač zrakoplova ADS i nuklearna ATV balistička podmornica samo su vrh ledenog brijega indijskog vojno-razvojnog programa u službi osiguranja najvažnijih indijskih strateških i geopolitičkih interesa

Indijska ratna mornarica (Indian Navy – IN) kako jest najbrže rastuća pomorska sila južne i jugoistočne Azije. U sklopu dviju indijskih flota (istočne i zapadne) operativno djeluje 139 borbenih jedinica (površinskih brodova i podmornica). Strateški je cilj indijskog mornaričkog vrha da u sljedećih 15 godina, odnosno do 2022., IN raspolaže sa 160 ratnih brodova i 400 mornaričkih zrakoplova i helikoptera. Nukleus te velike flote činila bi tri nosača zrakoplova, četrdesetak velikih površinskih brodova (razarači i fregate posljednjih generacija) i podvodna flota od najmanje 20 podmornica naprednih mogućnosti. Da bi dostigli zacrtane strateške veličine, IN je naručio razvoj i izgradnju ukupno 37 novih borbenih jedinica, od kojih je njih 20 u različitim stupnjevima izgradnje, a ostatak od 17 borbenih jedinica u fazi projektiranja. Indijski kapaciteti dopušta izgradnju prosječno triju većih plovnih površinskih jedinica godišnje, ali tim kapacitetima svakako treba pribrojiti i mogućnosti privatnog brodograđevnog sektora, koji je stimuliran od države da se uključi u razvoj i modernizaciju mornaričkih snaga.

Prema stanju s kraja prošle i početka 2009. godine, IN raspolaže jednim starim nosačem zrakoplova Viraat (bivši Hermes, britanska klasa Centaur od 28 700 t). Nakon posljednje modernizacije u razdoblju 1999.-2001. nosaču je produljen radni vijek (porinut je 1953.) do kraja 2010. godine. Očekuje se da će ga IN zadržati u svojoj flotnoj listi barem još koju godinu poslije tog roka, dok ne pristigne obnovljeni ruski ski-jump nosač Gorškov, odnosno Vikramaditya, kako su mu Indijci dali ime. Organizacijski i politički problemi oko završetka toga za Indiju kapitalnog nosača traju već nekoliko godina. Rusi su ga prodali prilično povoljno, ali su tu kupovinu uvjetovali kupnjom njihovih palubnih zrakoplova MiG-29K i modernizacijom nosača u ruskim brodogradilištima. Potom su uslijedili problemi sa zamjenom goleme količine brodske kablaže (više od 1500 km), nedostatkom potrebne brodograđevne i montažne dokumentacije, koja je navodno ostala u ukrajinskom Nikolajevu, potrebom izmjene većeg broja čeličnih konstruktivnih elemenata trupa i oplate itd. Ukupna cifra s znatno se povećala u odnosu na prvobitno potpisanu (otprilike na dvije milijarde dolara). Prema posljednjim pokazateljima, revoltirani IN je ipak odlučio platiti traženi iznos jer je svjestan do mu o tom poslu ovisi još jedan možda još značajniji: konačna isporuka podmornice s nuklearnom propulzijom klase Akula, koja se također već predugo odvukla. Treći, domaći nosač zrakoplova gradi se u domaćem brodogradilištu u Kochinu. Riječ je također o klasičnom ski-jump nosaču deplasmana 37 500 t, dugačkom 252 i širokom 42/57 m, sposobnom za ukrcaj najmanje 16 Sea Harierra i 10 protupodmorničkih helikoptera. Projekt tog nosača dugo se vodio pod radnim nazivom ADS (Air Defense Ship). U izgradnji nosača ima također određenih poteškoća i prema objektivnim očekivanjima neće biti završen do kraja 2013. godine. Tehnološku potporu pri izgradnji i konfiguraciji propulzijskog postrojenja (LM-2500 plinske turbine, reduktori, osovine, itd.) IN-u pruža i talijanska tvrtka Fincantieri. Propulzijski sustav, sličan onome na talijanskom nosaču Cavour, imat će instaliranu snagu od gotovo 80 MW, što će Vikrantu (već je odlučeno da će se tako zvati) osigurati maksimalnu brzinu od 28 čv.

Razarači
Prvi, udarni površinski ešelon IN-a predvode tri razarača klase Delhi (D61 Delhi, D62 Mysore i D63 Mumbai) koji su građeni u brodogradilištu Mazagon u Mumbaiu (bivšem Bombayu) kao Projekt 15. Riječ je o vrlo moćnim brodovima, deplasmana 6700 t, svojevrsnim hibridima zapadne i ruske tehnologije, s konstrukcijom u kojoj su prepoznatljivi ukomponirani elementi s ruskih razarača klase Sovremenij i Kashin II te fregata klase Godavari. Glavno naoružanje tih razarača jesu protubrodski vođeni projektili Uran (SS-N-25) dometa 50-150 km i PZO projektili SA-N-7 (Gadfly) dometa 25 km. Razarač D61 Delhi je moderniziran i na njemu je instaliran VLS (4×8 raketa) za izraelski PZO sustav srednjeg dometa Barak (dometa 0,5-10 km). Osim navedenog naoružanja, razarači klase Delhi raspolažu respektabilnim asortimanom topničkog i protupodmorničkog naoružanja, CIWS sustavima, a mogu na sebi ponijeti i dva mornarička helikoptera tipa Sea King. IN je naručio i već je otpočela gradnja u brodogradilištu Mazagon triju modificiranih razarača Projekta 15A. Klasa modificiranih razarača (klasa Kolkata, a ponegdje u literaturi navodi se i kao klasa Bangalore) u odnosu na klasu Delhi dobit će nove ruske plinske turbine (umjesto američkih LM-2500), protubrodske projektile BrahMos, serijski ugrađeni VLS SAM Barak (4 x 8) te također novi M-Star EL/M 2248/50 multifunkcionalni S-band fazni radar. Očekuje se da će prvi iz serije razarača klase Kolkata biti porinut 2010. godine.

Uz bok razaračima klase Delhi stoji također pet modernih razarača klase Rajput (D51 Rajput, D52Rana, D53Ranjit, D54Ranvir i D55 Ranvijaj). Riječ je zapravo o ruskim razaračima klase Kashin kupljenima prije raspada SSSR-a. S punim deplasmanom od gotovo 5000 t i propulzijom od četiri plinske turbine dostižu maksimalnih 35 čv, uz doplov od 4500-5000 NM. U tijeku je modernizacija cijele klase pa je D51 Rajput dobio dva dvostruka kontejnerska lansera sa SSM projektilima BrahMos te dva VLS SAM Barak (2 x4) sustava. Na dva posljednja razarača iz ove klase, D54Ranvir i D55 Ranvijaj, predviđena je ugradnja raketnog SSM sustava Uran (SS-N-25) s ukupno 16 raketa te dva modula VLS SAM Barak (u konfiguraciji 2×8 raketa). Brodovi imaju mogućnost ukrcaja jednog ppd helikoptera tipa Kamov Ka-28.

Fregate
Fregatni program IN temeljen je na nekoliko klasa, među kojima se posebno ističu nove klase Talwar (Project 17) i Shivalik (17A). Tri fregate klase Talwar (F40 Talwar, F 43 Trishul i F44 Tabar) izgrađene su u ruskom brodogradilištu Baltiskij zavod u Petrogradu kao modificirani projekt Tipa 1135.6 odnosno u zapadnoj terminologiji poznatiji kao fregata klase Krivak III. S istisninom od približno 4000 t i COGAG propulzijom ove 126-metarske fregate dostižu maksimalnu brzinu od 33 čv, uz doplov od 4500 NM ekonomskom brzinom od 15 čv. Osnovno naoružanje klase Talwar čine uz Pumu 100 mm pramčani top i 2 CIWS sustava Kashtan, VLS za ruske SSM rakete 3M-54E Klub-N (8 raketa). Trostupanjski projektili 3M-54E Klub-N (SS-N-27) dugački su 8,22 m, s aktivnim radarskim vođenjem, dometom od preko 220 km, čiji treći stupanj u završnoj – napadnoj fazi leta (kada se približi cilju na 12-15 NM) ubrzava na 2,9 Macha. Uza sve nabrojeno, tu su još SAM sustav Shitl-1 s borbenim kompletom od 24 projektila tipa 9M317 (SS-N-12) dometa 45 km. Protuzračna obrana nadopunjena je i lanserima za blisku obranu za SAM sustav Igla-1E (SA-16). Oružni komplet nadopunjuju 2 ASW sustava RBU-6000 i dva dvostruka lansera za torpeda od 533 mm. Isporuka tih fregata bila je opterećena problemima s njihovim propulzijskim sustavima i interferencijom između nekoliko brodskih i borbenih sustava, koje su Rusi uz velike muke uspjeli riješiti i uvezati sve sustave u jedinstveni brodski zapovjedno-nadzorni sustav. Namjera je IN da u sljedećim godinama sve tri fregate prenaoruža s domaćim SSM projektilima BrahMos. Uz to, još su tri dodatne fregate klase Talwar (koje će odmah biti naoružane s BrahMosima u ASCM i LACM inačicama) naručene i grade se u ruskom baltičkom brodogradilštu Yantar u Kaliningradu.
Po uzoru na klasu Talwar, IN je naručio novu, modificiranu klasu fregata pod radnim nazivom Project 17A. Klasu će činiti tri plovne jedinice (Shivalik, Satpura i Sayadri). Grade se u domaćem brodogradilištu Mazagon u Mumbaiu. Premda se temelje na koncepciji fregata klase Talwar, od njih će se znatno razlikovati. Osnovne razlike uključuju: u najvećoj mogućoj mjeri primijenjen stealth dizajn (konstrukcijski, akustički i termalni), instaliranje SSM raketa BrahMos (s mogućnošću napada na kopnene ciljeve – LACM).

Klasa Shivalik premašivat će duljinom fregate Talwar za 17 m (143 m) i imati puni deplasman od 5000 t. Ostali brodski sustavi uključuju: glavni top Oto-Melara Super Rapid 76 mm (Italija), Barak SAM (Izrael), RBU-6000, Klub 91RE2 ASW (Rusija) i DT-53-956 torpeda (Rusija). Propulzijski sustav će umjesto ruskih plinskih turbina UGT-16000 (DS-71) i UGT-6000 (DT-59) imati CODAG konfiguraciju s dvije plinske turbine LM2500 i dva brzohodna Pielstick dizel-motora. Ova konfiguracija bi trebala osigurati vršnu brzinu od 32 čv uz proračunski doplov od preko 5000 NM. Umjesto ruskog Kamova Ka-28 ili Ka 31 Helix AEW helikoptera, klasa Shivalik će nositi helikopter Sea King Mk.42B ili dvije bespilotne HAL Dhruv letjelice. Prvi ešelon indijskih fregata nadopunjuju po tri starije fregate klasa Brahmaputra i Godavari. Premda se radi o već pomalo zastarjelim dizajnima, IN je na njima obavila i dalje planira znatne preinake i modifikacije koje se odnose na ugradnju ruskog SSM sustava Kh-35 Uran (SS-N-25) u kontejnerskoj palubnoj konfiguraciji 4×4 te izraelskog Barak SAM sustava u konfiguraciji VLS 3×8 raketa. Uz ostalu opremu i naoružanje te standardne razine doplova i maksimalnih brzina, ove fregate su još uvijek respektabilan protivnik. S obzirom na činjenicu da je IN iskazao potrebu za nabavom najmanje šest novih fregata čije bi karakteristike odgovarale onima kakve imaju fregate klase FREMM, fregate klasa Brahmaputra i Godavari ostat će do njihova ulaska u službu u prvom borbenom ešelonu IN. Indijci bi jednu FREMM fregatu kupili vani (vjerojatno u Italiji), a ostalih 6 bi se gradilo u brodogradilištu Mazagon. Tom broju planiranih novih borbenih jedinica treba pridodati još 12 korveta (Projekt 28 – tri u gradnji, 2500 t) i tri velika ophodna broda od 3000 t. Nezaobilazan čimbenik u trendu rasta i modernizacije IN jest odluka o razvoju strateških mornaričko-desantnih kapaciteta. U svjetlu novih i naglo razvijenih prijateljskih vojno-političkih odnosa između SAD i Indije (koji su 8. listopada 2008. kulminirali Bushevim potpisivanjem indo-američkog ugovora o civilnoj nuklearnoj suradnji i njegovim svečanim govorom u kojem je naročito istaknuta teza o “prirodnom prijateljstvu” i “potrebi što tješnje suradnje između dviju najvećih svjetskih demokracija? treba promatrati i odluku vlade SAD da Indiji proda “umirovljeni” transportno-desantni brod USS L41 Trenton (klasa Austin) zajedno s njegovih šest helikoptera tipa Sea King UH-3. Indijska mornarica je preuzela brod na ceremoniji 17. siječnja 2007. u Norfolku, i tom je prilikom brod dobio i novo ime: INS Jalashwa.

Uz njegovih 510 članova posade, ovaj brod od 17 500 t punog deplasmana ima mogućnost ukrcaja i smještaja gotovo 1500 pripadnika mornaričkog pješaštva. Brod raspolaže s četiri manja jurišno-desantna plovila tipa LCM-8 smještena u krmenom potopljivom doku. Osim ukrcanih helikoptera, s broda će prema planovima IN moći djelovati i VSTOL zrakoplovi Sea Harrier. INS Jalashwa je najveći i svakako najvredniji u indijskoj transportno-desantnoj floti koju čini 14 uglavnom već zastarjelih brodova manjeg deplasmana. Tren modernizacije zamjetan je i na tom polju, pa su kod brodogradilišta Garden Reach u Kolkati naručena tri LST desantna broda klase Shardul. Potreba IN za velikim ukrcajnim kapacitetima pokazala se već nekoliko puta u nedavnoj prošlosti, kada je mornarica i obalna straža uz izuzetne napore i naprezanja neadekvatnim snagama nastojala što više pomoći nakon poznatog tsunamija iz 2004., zatim potresa Yogyakarta i ciklona Sidr, koji su u studenome 2006. opustošili Bangladeš pa do evakuacije gotovo 5500 civila različitih nacionalnosti u lipnju 2006. iz ratom zahvaćenog Libanona. S obzirom na to da se gotovo 70% prirodnih pomorskih katastrofa u priobalnom zonama događa upravo u najbližem indijskom okruženju, ne začuđuje odlučnost IN da pribavi brod upravo takvih karakteristika.

Podmornice
Podmorničarska flota indijske ratne mornarice danas se sastoji od 16 podmornica ruskog i njemačkog podrijetla. Najveći dio podvodne flote sastavljen je od 10 modernih ruskih podmornica klase Kilo – I (877 EKM). Podmornice klase Kilo sukcesivno su isporučivane Indiji u razdoblju od 1986. do 2000. godine. Ostatak ruskog (bivši sovjetskog) podmorničarskog kontingenta odnosi se na dvije podmornice stare klase Foxtrot (Karanj i Vela), koje su zapravo spremne za rezalište. Podmornice klase Kilo poznate su kao jedna od najtiših klasa konvencionalnih podmornica. Šest tih podmornica raspoređeno je u 11. podmorničarski skvadron, koji bazira na zapadnoj obali u Mumbaiju (orijentacija prema Pakistanu), a preostale četiri u 10. podmorničarski skvadron sa sjedištem u Visakhapatnamu na istočnoj obali. Podmornice Kilo prodane Indiji pripadaju tzv. Projektu 4B, koji se odlikuje unaprijeđenim dizelsko-električnim motorima što proizvode manje buke i vibracija te poboljšanom informatikom i automatiziranim sustavom kontrole paljbe. U indijskoj mornarici poznate su kao klasa Sindhugosh. Odlikuju se deplasmanom od 2300/3200 tona, doplovom od 6000 NM i podvodnom brzinom od 17 čv. Šest torpednih cijevi namijenjeno je za lansiranje borbenog kompleta od 18 torpeda kalibra 533 mm. Umjesto torpeda u cijevi i spremište mogu se pospremiti 24 mine. Od 1999. IN je pokrenula proces modernizacije prvih primljenih podmornica koje su postale sposobne, kao i one kasnije isporučene, za podvodno lansiranje ruskih krstarećih projektila 3M54E Alfa/SS-N-27 (kapsulirana inačica). Ostale četiri podmornice u operativnoj uporabi pripadaju provjerenom njemačkom Typu 209/1500 torpednih podmornica. U IN su poznate kao Shishmur klasa. Dvije od njih su 1986. izgrađene u njemačkom Kielu, dok su preostale dvije građene od 1984. do 1994. u brodogradilištu Mazagon. Nakon gotovo punih 10 godina gradnje, zbog organizacijskih i tehnoloških problema (prije svega zbog nedostatka visokokvalificiranih brodograđevnih radnika-specijalista) podmornice su bile konačno završene, ali je i otkazana daljnja suradnja sa zahtjevnim njemačkim partnerom.

U suglasnosti sa svojom pomorskom doktrinom i deklariranim strateškim potrebama, IN je sredinom 80-ih godina pokrenuo vlastiti program izgradnje domaće podmornice s nuklearnim pogonom. Projekt je poznat pod akronimom ATV – Advanced Technology Vehicle (tehnološki napredno plovilo). Projekt se godinama vodio u tajnosti unutar SBC (Shipbuilding Center) u pomorskoj bazi u Visakhapatnamu. Njegovo postojanje znano je široj javnosti tek u posljednjih 6-7 godina. Po onome što se zna, ATV će biti balistička podmornica deplasmana od 6000 do 7000 tona, sposobna nositi 12 balističkih nuklearnih projektila. Planirana je izgradnja triju podmornica tipa ATV. Upravo za te podmornice indijski DRDO (Defence Research and Developed Organisation) razvija dvostupanjski balistički raketni projektil K-15 Sagarika za podvodno lansiranje, koji će naknadno biti ukomponirani u oružni sustav podmornice. Dostupni podaci s dosadašnjih ispitivanja i probnih lansiranja kažu da je domet tog projektila tek oko 750 km. To je veliki skok u odnosu na 250 km koji su bili dostignuti prije nekoliko godina u početku njezina ispitivanja, ali i minorna udaljenost u odnosu na domet SLBM (Submarine Launched Ballistic Missile) projektila na podmornicama “boomerima” velike petorke (SAD, Rusije, Velike Britanije, Francuske i NR Kine). Ukoliko DRDO uspije adaptirati projektil Agni III za podmorničarsko lansiranje, ovim podmornicama bi postali dohvatljivi ciljevi i na vrlo respektabilnih 4500-5000 km. Prema dosadašnjim saznanjima, ispitivanja domaće razvijanog projekta (BARS) nuklearnog reaktora za ATV podmornice bila su otkazana 1998. i potom je kupljen reaktor (odnosno licencija za njegovu proizvodnju) od Rusije. Prema indijskim predviđanjima, njegov završetak i porinuće (ukoliko ponovo ne dođe do neplaniranih problema) mogli bi biti još ove godine. Zbog malih gabarita i deplasmana (naravno, u odnosu na zapadne, ruske i kineske balističke podmornice) u američkoj vojnoj literaturi ponekad se naziva i “baby boomer”.

U svjetlu totalne strateške asimetrije u broju nuklearnih podmornica u usporedbi s NR Kinom, te problema s usvajanjem i ovladavanjem tehnologijama potrebnim za izgradnju nuklearne podmornice, treba promatrati indijsku odlučnost i strpljivost vezanu uz nabavu (zapravo leasing ugovor o iznajmljivanju na 10 godina uz cijenu od 650 milijuna dolara) i isporuku ruske 12 000-tonske nuklearne podmornice klase 971 Akula I. Podmornica je trebala biti isporučena Indiji u kolovozu 2008. ali je zbog tehničkih problema isporuka odgođena za godinu dana tj. razdoblje ljeto-jesen 2009. Školovane i osposobljene indijske posade za upravljanje i nadzor nad N-podmornicama već su spremne i nestrpljive. Dolazak INS Chakre (bivše ruske Nerpe) i porinuće domaće ATV podmornice značit će golem indijski tehnološki, ali i strateški skok naprijed te svakako znatnu promjenu u odnosu snaga na Indijskom oceanu. Premda s velikom fokusiranošću na razvoj ATV i prijam podmornice Akula, IN nije zapostavio ni razvoj konvencionalnog podmorničarskog programa. Pokrenuta su dva programa nabave. Prvi se odnosi na nabavu šest francusko-španjolskih podmornica klase Scorpene (po cijeni od 3 milijarde dolara). Koliko je poznato, prva podmornica bi se gradila na navozima konzorcija Armaris-DCNS/Navantia Cartagena, a ostalih pet u brodogradilištu Mazagon u Mumbaiju pod francusko-španjolskim nadzorom. Ugovorom iz 2005. precizirano je da će prve tri isporučene podmornice biti opremljene francuskim SUBTICS borbenim sustavom i MBDA raketnim projektilima SM-39 Exocet za podvodno lansiranje te torpedima Seahawke. Prva podmornica treba se isporučiti tijekom 2013., a ostalih pet slijedno od 2014. do 2018. Drugi natječaj za koji se očekuje da će uskoro biti završen također se odnosi na kupovinu šest klasičnih podmornica napredne tehnologije i karakteristika. Najozbiljniji kandidati za unosan posao jesu španjolska Navantia s podmornicom S-80A, francuski DCNS s tzv. Super Scorpenom SMX-23, njemački HDW s podmornicom Type 214, te talijansko-ruski konzorcij Fincantieri & Rubin, koji nudi projekt T-100 (inačica zajedničkog koprodukcijskog projekta T-1000, koji je HV predstavio u broju 215 od 21. studenog 2008.). Ruski projektni ured Rubin također se pojavljuje i kao samostalni ponuđač sa svojim projektom podmornice Amur 1650 s AIP propulzijom, koja bi se radi instaliranja VLS za projektile BrahMos produljila sa sadašnjih 66,8 na 73,1 metar. Istodobno se nastavlja modernizacija preostalih Kilo podmornica i njihova adaptacija za ugradnju KLUB-S projektila za podvodno lansiranje.

Umjesto zaključka
Stereotipna slika o Republici Indiji stubokom se promijenila u posljednjih nekoliko desetljeća. Nekoć sinonim za sveopće siromaštvo i bijedu koja je ostala za kolonijalnim gospodarima više to nije. To je danas bitno drugačija zemlja od one nekadašnje. Velike promjene su zahvatile sve pore indijskog društva pa tako i oružane snage, posebno ratnu mornaricu. Utemeljen na zapadnim korijenima britanske mornarice, u jednom trenutku IN je prihvatio i nekoliko desetljeća razvijao u znatnoj mjeri bivšu sovjetsku (rusku) doktrinu razvoja i uporabe ratne mornarice. Padom komunizma i raspadom SSSR-a, Indija i njezina ratna mornarica vratile su se svojim zapadnim korijenima, ustroju i operativnim postupcima.

Strateško ulaganje u školstvo i znanost pridonijelo je razvoju cjelokupnog indijskog društva na svim razinama. Industrijska baza, iako ne bez problema, pratila je razvoj OS i omogućila im proizvodnju domaće razvijanih ili licenciranih oružnih sustava. Taj napredak je najviše vidljiv na polju raketne tehnike i vojne brodogradnje. U posljednjih dvadesetak godina Indija je izrasla u nuklearnu, raketnu, informatičku i svemirsku silu. S više od 1,1 milijarde stanovnika i stalno rastućom nacionalnom ekonomijom, Indija se našla na povijesnom križanju i pred strateškom odlukom kako će se dalje razvijati i kako će na najbolji način zaštititi svoje strateške interese. Jedan od najvažnijih indijskih dokumenata stvorenih u tom cilju jest i indijska pomorska doktrina koja jasno i nedvosmisleno definira egzistencijalnu potrebu Indije da osigura pristup tržištu sirovina (nafti, prirodnom plinu i uranovim rudama) te slobodan protok tih sirovina do indijskih obala. Da bi to ostvarila, mora biti u stanju zaštititi svoje nacionalne interese na moru. Preduvjet je za to izgradnja moćne, ne nužno brojčano velike, ali svakako dobro izbalansirane pomorske sile, koja će od obalne prerasti u oceansku mornaricu, sposobnu za projekciju svojih strateških zadaća i njihovu realizaciju. Indijska brodograđevna industrija danas je sposobna za izgradnju i najzahtjevnijih mornaričkih projekata. Čvrsto opredjeljenje i dosljedno praćenje zacrtanih planova rezultiralo je velikim brojem domaćih razvojnih projekata i implementacijom stranih borbenih sustava najviše kvalitete. Pokrenuti su veliki i ambiciozni projekti u svim strateškim područjima važnima za područje obrane. Budući da su kineski interes i vojna nazočnost u vodama Indijskog oceana već dobro “opipljivi”, značenje IN i same Indije još više dolazi do izražaja. U području koje SAD smatra svojom interesnom sferom Indija bi trebala odigrati ulogu “sanitarnog kordona” u sprječavanju daljnjeg kineskog zauzimanja strateških pozicija uzduž SLOC od Perzijskog zaljeva do Japana. U geopolitičkoj strateškoj igri Indija održava vrlo dobre i prisne vojno-političke odnose s Australijom, Japanom i SAD. Zbog prisnosti i uspješnosti te suradnje Kinezi su tu kvadrilateralu prozvali azijskim NATO savezom. U isto vrijeme još uvijek je nazočna duboka i plodonosna kooperacija i suradnja s Rusijom zbog mogućnosti kupovine suvremenih, ali i jeftinijih borbenih sredstava nego što su njihovi ekvivalenti na Zapadu. Također, s Rusijom je razvijen i sustav zajedničkog ulaganja državnog, ali i privatnog kapitala u razvoj modernih oružnih sustava (primjer razvoja krstarećeg raketnog projektila BrahMos). Kratko rečeno, Indija igra pametno u globalnoj geopolitičkoj igri i na tom putu napreduje velikim koracima. Na tom putu Indija ima potporu SAD-a koji će sigurno u velikoj mjeri pomoći svom savezniku materijalno i organizacijski. Nuklearno oružje, balistički raketni projektili Agni III, suvremeni krstareći projektili, domaći nosač zrakoplova ADS i nuklearna ATV balistička podmornica samo su vrh ledenog brijega indijskog vojno-razvojnog programa u službi osiguranja najvažnijih indijskih strateških i geopolitičkih interesa.

Igor SPICIJARIĆ