Indijska ratna mornarica jedna je od najbrže rastućih pomorskih sila današnjice. Nakon stjecanja neovisnosti, doživjela je veliku promjenu. Od nekadašnje kolonijalne mornarice evoluirala je u modernu mornaricu sa strateškim zadaćama i sposobnostima za provedbu tih zadaća

Povijest indijske ratne mornarice (Indian Navy – IN) seže u daleku prošlost i iznimno je zanimljiva kako u antičko tako i u moderno doba. Proučavanje te povijesti oduzelo bi previše vremena i prostora pa ćemo se u uvodu teksta usredotočiti na kratki pregled onog dijela koji se odnosi na razdoblje od stjecanja neovisnosti pa do današnjih dana.

Pobjedom u II. svjetskom ratu započeo je proces “razmontiranja” britanskog kolonijalnog imperija. Politička borba za stjecanje neovisnosti uzela je maha i u tadašnjoj Kraljevskoj indijskoj mornarici (Royal Indian Navy – RIN). Poznata je pomorska pobuna iz veljače 1946. u Bombaju, u kojoj je vrlo zapaženu ulogu odigrao kasniji indijski kontraadmiral Karmarkar. Nakon ostvarivanja neovisnosti, 1947. godine ratni brodovi, pomorske baze i personal dotadašnjeg RIN-a podijeljeni su između Indije i Pakistana. U trenutku podjele RIN se sastojao od 32 stara broda i 11 000 ljudi. No, posljednji indijski potkralj, lord Luis Mountbatten pokrenuo je program britanske vojne pomoći, koji je Indiji osigurao dobavu ratnih brodova i zrakoplova iz “druge ruke”, ponajprije iz Velike Britanije. Prefiks “kraljevska” izbačen je iz službenog naziva 26. siječnja 1950., kada je Indija postala republikom. No na čelu indijske mornarice još nekoliko godina izmjenjivat će se britanski časnici sve dok 22. travnja 1958. viceadmiral Ramdas Katari nije, kao prvi Indijac, imenovan zapovjednikom mornaričkog stožera. Prvih sedam do osam godina od stjecanja neovisnosti karakteristične su po uvođenju u flotu starih britanskih razarača, koje je predvodio jedan od legendarnih pobjednika u bitki kod River Plate, razarač Achilles, uvođenjem triju razarača klase R – Rajput, Rana i Ranjit (1950.), te triju fregata klase Hunt. Sljedeći veliki korak u ojačavanju flote zbio se u razdoblju 1957.-1960., kada u sastav IN (Indian Navy) ulaze krstarica Mysore i devet novih britanskih fregata Typa 12, 14 i 41 s modernim radarima, sustavima zapovijedanja i palubnim topništvom. Veliki uspjeh i napredak datiran je 3. studenog 1961., kada je pod indijskom zastavom zaplovio Vikrant, prvi nosač zrakoplova kupljen, naravno, od Britanaca. Na njega su ukrcani lovci tipa Sea Hawk kao i protupodmornički Breguet Alize zrakoplovi te tada vrlo dobra Arrar oprema za elektroničko ratovanje. U isto vrijeme brodogradilište Mazagon osposobljeno je za licencnu gradnju britanskih fregata klase Leander.

Nakon ponižavajućeg poraza u ratu s NR Kinom 1962. godine, prednost u modernizaciji dana je indijskoj KoV i RZ. Takvo stanje trajalo je sve do 1965. i izbijanja prvog oružanog sukoba s Pakistanom. Zapadne zemlje zatražile su tada od Indije da njezina mornarica ne djeluje preko 22. paralele. Indija se nije pokorila takvom zahtjevu i koristila se svojom mornaricom u napadu na pakistanske luke i brodove. Zapad je na to odgovorio oštrim prijekorima i političkim embargom na isporuku naoružanja i vojne opreme Indiji. Od tog trenutka Indija se okreće tadašnjem SSSR-u, koji je jedva dočekao priliku da Indiji proda i isporuči gotovo sve što ona poželi te na indirektan način izađe na topla mora. U razdoblju od sljedećih dvadesetak godina, ta će rusko-indijska vojna suradnja neprestano jačati. Legendarni zapovjednik sovjetske mornarice, admiral flote Sergej Gorškov u tom će razdoblju četiri puta službeno posjetiti Indiju. Svaki od tih susreta iskorišten je za potpisivanje novih ugovora o isporuci ratnih brodova i vođenih protubrodskih projektila, o izgradnji pomorskih brodograđevnih kapaciteta i školovanju indijskog pomorskog kadra. U tom razdoblju (1978.) indijski parlament donosi odluku o formiranju obalne straže u koju se ponajprije transferiraju starija mornarička plovila i zrakoplovi.

Vrhunac mornaričke rusko-indijske suradnje seže u početak 80-ih godina XX. stoljeća. Tada je isporučeno pet razarača klase Kashin, naoružanih projektilima P-20, i potpisan je ugovor o iznajmljivanju nuklearne podmornice klase Charlie (po NATO klasifikaciji), ali bez raketnog naoružanja. Podmornica je trebala poslužiti za školovanje indijskog podmorničarskog kadra, koji je u budućnosti trebao ploviti na domaćoj nuklearnoj podmornici. To razdoblje je karakteristično i po tome što je IN preuzeo od Sovjeta i dobar dio njihove vojne pomorske doktrine i brodskih procedura (spremnost za borbu i plovidbu). Sovjeti su Indiji pomogli u izgradnji vojnih brodograđevnih kapaciteta u PB Visakhapatnam. Upravo ondje započela je 1983. gradnja prve domaće podmornice s nuklearnom propulzijom iz projekta ATV.

Sredinom osamdesetih godina, Indija je znatno ojačala svoju pomorsku moć otvaranjem novih pomorskih baza, Port Blair na Andamanskom otočju, Car Nicobar na Nikobarskom otočju i PB Karwar na zapadnoj obali potkontinenta.

Novo razdoblje u razvoju i opremanju IN nastupa početkom devedesetih godina. Indija se dobrim dijelom ponovo okreće nabavi i licencnoj proizvodnji zapadne vojne opreme i pomorskog naoružanja. Od tada pa do danas Indija se orijentirala na kupovinu najbolje dostupne opreme i na Istoku i na Zapadu. Tako je u razdoblju 1986.-2000. u Indiju pristiglo 10 ruskih podmornica klase Kilo, a bili su potpisani ugovori o modernizaciji njemačkih podmornica klase Type 209 i gradnji nekoliko takvih podmornica na domaćim navozima. S osloncem na domaću znanost i u skladu sa strateškim potrebama, IN je od sredine devedesetih godina ušla također u nekoliko novih i važnih projekata. Prvi od njih je kupovina bivšeg sovjetskog nosača zrakoplova Admiral Gorškov istisnine 44 000 tona. Premda je kupljen po izrazito povoljnoj cijeni, uz klauzulu kupnje najmodernijih MiG-29K koji će slijetati na njega, njegova modernizacija i isporuka još nije završena. Problem su Rusi, koji stalno ucjenjuju s novim financijskim zahtjevima (sadašnja ruska potraživanja kreću se oko dvije milijarde američkih dolara povrh dogovorene cijene). Tome treba svakako pridodati i nedavne probleme koji su uzrokovali smrt čak 20 podmorničara na podmornici s nuklearnim pogonom Nerpa, koja je trebala vrlo skoro biti isporučena Indiji. Drugi važan projekt jest razvoj univerzalnog SSM projektila BrahMos, koji je sada u fazi prilagođavanja za uporabu na svim mogućim platformama (brodskim, podmorničarskim, zračnim i mobilnim kopnenim). Treći projekt odnosi se na modernizaciju mornaričkih protupodmorničkih zrakoplovnih snaga nabavkom ruskih Tu-142 ASW aviona velikog doleta, koji bi ojačali mogućnosti njemačkih Dorniera-228, ali i najmodernijih UAV sustava. Program nabave novih kapitalnih površinskih borbenih jedinica započeo je nabavom (1987.) bivšeg britanskog nosača Hermes (INS Viraat) s ukrcanim VSTOL zrakoplovima Sea Harrier. Nastavio se završetkom gradnje serije od tri domaća razarača klase Delhi od 6700 tona, koju je slijedila serija fregata klase Godavari, građenih u Kalkuti. Moderne korvete klase Talwar stigle su iz ruskih baltičkih brodogradilišta. Sukladno sa strateškim pogledima, IN je pribavio i svoju najnoviju akviziciju, INS Jalashwa, bivši američki USS Trenton (LPD 14), čime su znatno ojačane strateške transportno-desantne sposobnosti. Indijska mornarica je našla svoje nove partnere prije svega u onim zapadnim zemljama koje su bile spremne na suradnju bez diktata, u prvom redu na Veliku Britaniju, Francusku, SAD i Izrael.

Indijska pomorska doktrina
Indijska pomorska doktrina dio je tzv. Singhore doktrine, koju je 2004. godine promovirao bivši premijer dr. Mammohan Singh, a službeno je prihvaćena u indijskim strateškim dokumentima 2006. Glavni dokument koji podupire indijsku pomorsku doktrinu u XXI. stoljeću nosi naziv Indijska vojna strategija – sloboda korištenja mora i oceana. Glavne postavke indijske pomorske doktrine proizlaze iz geopolitičkog položaja Indije. Unutar IND (Indian Naval Doctrine) tri najznačajnija i najzanimljivija poglavlja odnose se na:
• zadaće mornarice
• operativne zadaće
• planiranje pomorskih operacija

Središnji položaj na potkontinentu i smještaj gotovo na sredini Indijskog oceana definira područje indijskih strateških interesa od obala Perzijskog zaljeva do Malačkog tjesnaca. Duljina indijske obalne crte iznosi 7516 km, a akvatorij koji pokriva ekskluzivna ekonomska zona premašuje 2 305 000 km2.

K tome treba pribrojiti i strateške interese na Antarktici, gdje je Indija utemeljila svoju treću istraživačku polarnu bazu. Budući da je Indija sa svojom populacijom od preko milijardu stanovnika i brzo rastućom privredom veliki konzument i uvoznik energije, vlada u New Delhiju uložila je znatna sredstva u istraživanja i eksploataciju izvora nafte i plina na ruskom poluotoku Sahalinu, u Vijetnamu, Iranu, Qataru i nekoliko afričkih zemalja. U Africi je posebno zanimljiv odnos s Nigerom, s kojim je sklopljen sporazum o eksploataciji uranove rude, koja je od posebnog značenja za indijski nuklearni program, posebice onaj mornarički. S obzirom na takve strateške interese, za Indiju je od iznimne važnosti da osigura tzv. SLOC (Sea Line Of Communications) – pomorske komunikacijske linije – koje će osigurati protok nafte i ostalih sirovina do indijskih obala. Najvažniji čimbenik u toj zadaći upravo je IN koja mora osigurati kritične točke na linijama SLOC-a, kao što su Malački i Sundski prolaz, Lambok, Hormuz, Bab al-Mandab itd.

Realnost je današnje geopolitike činjenica da Zapad i NATO podupiru Indiju u jačanju pomorske moći, jer u tom dijelu svijeta sve više jača kineska vojna nazočnost. Strateški interesi NR Kine u velikoj se mjeri temelje također na osiguravanju svojih SLOC-a koji iz Perzijskog zaljeva vode prema Južnom kineskom moru. Indijska pomorska doktrina i ostali strateški dokumenti kao glavne potencijalne prijetnje svojoj nacionalnoj sigurnosti i opstojnosti definiraju upravo one koje dolaze iz pravca NR Kine i Pakistana. Kreirajući tzv. biserni niz od zemalja-kupaca vojne tehnologije i korisnica kineskog kapitala, NR Kina je prilično osnažila svoje vojne pozicije u tom dijelu svijeta, geografski okružujući svojim bazama i uporištima Indiju. U tu grupu zemalja spadaju u prvom redu Bangladeš, Mijanmar, Šri Lanka i Pakistan. U ovom trenutku kineska ratna mornarica gradi pomorske baze u pakistanskoj luci Gwadar (u neposrednoj blizini ulaza u Perzijski zaljev), u Hambantoti (na Šri Lanki – što je Indijcima poseban “trn u oku”) i na Maldivima te nekoliko baza i uporišta u Mijanamaru.

Na taktičkoj razini IN ima vrlo dobro razrađene taktičke inačice, procedure i dokumentaciju za provedbu svih vrsta i oblika pomorskog ratovanja uključujući i pomorske zrakoplovne operacije. Sve taktičke ideje i postupci osmišljavaju se i simuliraju u Pomorskom taktičkom centru za ratovanje, a zatim se provjeravaju na moru na praktičnim vježbama. U posljednjih dvadesetak godina Indija je spoznala da narastajući u veliku regionalnu silu može imati velikih koristi od prakticiranja međunarodne vojne kooperacije s prijateljskim državama – posebno s njihovim ratnim mornaricama. U tom svjetlu Indija nastoji kroz obrambenu kooperaciju razviti i promovirati vlastite nacionalne interese. Bilateralna i multilateralna vojna suradnja rezultirala je od 1990. do danas impozantnom serijom zajedničkih pomorskih vježbi s vodećim mornaricama na svijetu: Velikom Britanijom (serija vježbi Konkan), Francuskom (serija Varuna), Rusijom (serija Indra), Singapurom (serija Simbex), Indonezijom, Tajlandom, Omanom i posebice sa SAD (serija vježbi Malabar). Osim spomenutih zemalja, posebno je vrijedno spomenuti multilateralnu suradnju i pomorske vježbe koje je indijska mornarica izvodila zajednički s južnoafričkom i brazilskom mornaricom u vodama na jugu Afrike. Sudjelovanje u međunarodnom ratu protiv terorizma još je jedno područje međunarodnog dokazivanja i pokazivanja zastave. Upravo iz tih razloga IN je uputio jednu od svojih fregata klase Talwar u somalske vode radi suzbijanja tamošnje pojave suvremenog pomorskog piratstva.

Zapovijedanje, ustroj i baziranje
Stvoren na temeljima koje su postavili Britanci, IN je u proteklih šest desetljeća indijske neovisnosti prošao kroz nekoliko razdoblja u kojima se sustav zapovijedanja, ustroj i razvoj pomorskih snaga razvijao u linearnom pravcu. Veliki dio indijskog najvišeg časničkog kadra školovao se na britanskim pomorskim vojnim školama i učilištima pa nije čudno što se sustav zapovijedanja i ustroj temeljio na britanskim iskustvima i tradiciji. Otklon službene politike, uvjetovan embargom Zapada, usmjerio je Indiju i njezinu mornaricu na bivši SSSR i njegovu brodograđevnu industriju. Ta vrlo bliska suradnja rezultirala je od 1975. do danas kupovinom goleme flote od preko 75 borbenih plovnih jedinica; od raketnih čamaca, fregata, razarača, preko podmornica do, za Indiju najvećih “kapitalaca” – nosača zrakoplova i podmornice s nuklearnom propulzijom. Nabava tolikog broja plovila kao i veliki broj časnika školovanih u SSSR-u imali su za posljedicu uvođenje određenih doktriniranih sovjetskih stavova o sustavu zapovijedanja i ustroju mornarice. Raspadom SSSR-a i Varšavskog pakta, te velikim iskorakom NR Kine na svjetskoj sceni, strateški i geopolitički odnos snaga u Aziji stubokom se promijenio. Svi ti čimbenici uvjetovali su indijski povratak tradicijama u sferi zapovijedanja i organizacije uz zapadnih korijena i korištenje samo onim dijelovima sovjetske/ruske vojno-pomorske doktrine koji se mogu uspješno uklopiti u indijska iskustva. Danas, IN nastoji u što većoj mjeri i što prije u svoju tradiciju i iskustva ukomponirati američke doktrinarne principe i operativne postupke ? čija se interoperabilnost provjerava u nizu pomorskih vježbi, u kojima sudjeluju najznačajnije svjetske mornarice.

Na vrhu ustroja IN (Indian Navy) nalazi se Glavni pomorski stožer (GPS) koji je odgovoran za operativno djelovanje mornarice i različitih mornaričkih uprava. Glavna funkcija GPS-a je nadzor i koordinacija triju pomorskih zapovjedništava: Zapadnog (sjedište u Mumbaiu), Istočnog (sjedište u Visakhapatnamu) i Južnog (sjedište u Kochiu). U ustrojbenoj shemi Istočnog i Zapadnog pomorskog zapovjedništva nalaze se i zapovjedništva podmorničarskih snaga (COMCOS). Na čelu svakog od područnih pomorskih zapovjedništava nalazi se visoki časnik u rangu viceadmirala. Operativno područje u odgovornosti Zapadnog pomorskog zapovjedništva pokriva oceansko prostranstvo od Perzijskog zaljeva pa do južnih akvatorija zapadne obale potkontinenta. Istočno pomorsko zapovjedništvo zaduženo je za Bengalski zaljev i pristupne vode Molučkog i Sundskog prolaza. Južno pomorsko zapovjedništvo zaduženo je sustav pomorskog školovanja i uvježbavanja, organizaciju trenažnih kapaciteta (brodova), razvoj lokalne pomorske obrane, nadzor remontnih vojnih kapaciteta itd.

S obzirom na geopolitički položaj Indije, glavne pomorske baze, sidrišta i zrakoplovne baze mornaričkog zrakoplovstva raspoređeni su na obje obale indijskog potkontinenta. Na svakoj obali potkontinenta nalazi se po jedna glavna pomorska baza i nekoliko manjih. Na zapadnoj obali orijentiranoj prema Pakistanu i Perzijskom zaljevu glavna pomorska baza IN nalazi se u Mumbaiju (bivšem Bombaju). Uz glavnu bazu u Mumbaiu, IN još uvijek gradi i uređuje pomorsku bazu Karwar, koja će u dogledno vrijeme preuzeti ulogu od baze u Mumbaiju. Golema luka u Mumbaiju s velikim prometom sve je manje pogodna za smještaj ratnih brodova. Manje pomorske baze nalaze se još u Okhi, Dabolimu, Kochiju i Lakshadweepu na Lakadivskom otočju. Na zapadnoj obali se također nalaze i baze mornaričkog zrakoplovstva u Dabolimu i Kochiju te obučna pomorska baza u Ezhimali. Glavna pomorska baza IN na istočnoj obali smještena je u Visakhakapatnamu i izgrađena je uz sovjetsku tehnološku pomoć. Ostale manje pomorske baze nalaze se u Kalkuti i Chennaiju. Dvije novije i vrlo značajne pomorske baze IN, Port Blair i Car Nikobar, smještene su na Andamanskom i Nikobarskom otočju, odakle imaju savršene uvjete za nadzor pomorskog prometa kroz indonezijske tjesnace. U tim bazama je također smješteno i mornaričko zrakoplovstvo kao i u kopnenoj bazi u Chennaiju. Slično kao i na zapadnoj obali, i istočna obala ima pomorsku obučnu bazu smještenu u Chilki. Nikako se ne smije izostaviti ni činjenica da se na istočnoj obali Indije, u Vizagu, nalazi i SAUW (School for Advanced Underwater Warfare) ? škola za napredno podvodno ratovanje. Isto tako, desetak kilometara južno od Visahkapatnama u Ramballi gradi se prva strateška pomorska baza IN, u kojoj će biti smještene buduće nuklearne podmornice. Ova lokacija je izabrana zato što pruža direktan pristup u duboki ocean, za razliku od baze u Visahkapatnamu, koja ima plitki i uski prilaz u luku. U Orissi, također smještenoj na istočnoj obali Indije, nalaze se instituti i ispitni poligoni za razvoj raketnog naoružanja.

Igor SPICIJARIĆ