Modernizacija indijskih oružanih snaga ne bi bila moguća bez snažne potpore nacionalne ekonomije. Indijska privreda već desetljećima ima visoke realne stope rasta BDP-a, a time i stabilne izvore financiranja vojnog sektora. Indijska priča o uspješnom ekonomskom razvoju nije novost. Nakon tri desetljeća skromnog ekonomskog rasta koji su uslijedili neposredno nakon dobivanja samostalnosti, od 1980. do 2002. indijska privreda rasla je stopama od 6% godišnje, a od 2002. do 2006. čak 7,5%. Tako visoke stope rasta čine Indiju jednom od najuspješnijih svjetskih ekonomija. Posebno je važno što je u protekla dva desetljeća srednja klasa učetverostručena (na gotovo 250 milijuna ljudi). U isto vrijeme rast stanovništva usporava, od povijesnog vrhunca 2,2% godišnje, na 1,7% danas – što u uvjetima visokih stopa rasta znači snažan porast BDP-a per capita od 1178 na 3051 američkih dolara po paritetu kupovne moći u razdoblju od 1980. Smatra se da je trenutačno Indija četvrta svjetska ekonomija, te da će uskoro preteći i Japan i postati treća ekonomska sila svijeta.

U uvjetima visokih realnih stopa rasta BDP-a vojni proračun je osigurao stabilni izvor prihoda i povećanja izdataka pri istom ili čak manjem opterećenju BDPa. Od 1988. do 2005. vojni izdaci su u realnim terminima porasli dva puta, s 10 milijardi na 20 milijardi dolara u 2005. Istodobno, stope izdvajanja iz BDP-a za financiranje vojske su uz manje vremenske oscilacije ostale približno iste, odnosno čak i nešto manje nego prije 20 godine. Dok su vojni izdaci 1988. dosegnuli čak 3,6% BDP-a, uslijedio je pad do 2,6% 1996. nakon čega je porastao i zaustavio na 3% BDP u 2004. Sve to govori u prilog tvrdnji da je ekonomski razvoj omogućio znatno veća i kvalitetnija izdvajanja za obranu i modernizaciju velikih razmjera koja je u tijeku. U strukturi potrošnje po organizacijskom tipu najveći potrošač je kopnena vojska koja se financira sa 47,55% od ukupne vojne potrošnje, dok najmanje otpada na organizaciju DRDO – agencija za istraživanje i razvoj u području obrane s 0,25% ukupnih vojnih izdataka. Broj vojnika u tom razdoblju nije se znatnije mijenjao. Prema podacima organizacije SIPRI iz 1990. Indija je imala 1 262 000 vojnika, a 2003. broj vojnika je bio oko 1 205 000, što uz porast realnog vojnog proračuna znatno povećava pokazatelj kapitalne opremljenosti, tj. iznos vojnih izdataka po vojniku. Dok je 1990. na jednog vojnika otpadalo 8 346,28 dolara mjereno tržišnim tečajem, do 2003. došlo je do realnog porasta od 61%, odnosno 13 555 dolara po vojniku. To je pokazatelj “kvalitete” koji ističe smjer kretanja indijske vojske u budućnost, koja znatnim ulaganjima u složena borbena sredstva nastoji povećati učinkovitost svojih oružanih snaga.

Najnovije projekcije vojnog proračuna za fiskalnu godinu 2007.-2008. govore o porastu od 7,8% (na nominalnih 21,8 mlrd dolara) kako bi se omogućio nastavak programa modernizacije. Analitičari, međutim, naglašavaju da će povećanja porasta vojnih izdataka apsorbirati inflacija koja je na razini od 6%. I s najnovijim porastom vojnih izdataka, indijski izdaci za obranu u BDP-u su znatno manji od otprilike 7% koliko izdvaja Kina ili 4% Pakistan. U proračunu za razdoblje 2007.-2008. čak 42% namijenjeno je modernizaciji ruske vojne opreme, odnosno sustava naoružanja iz doba bivšeg Sovjetskog Saveza. Kritičari su skeptični u pogledu sposobnosti vojnog sektora da u cijelosti utroši odobrena proračunska sredstva, aludirajući na sporost i neučinkovitost birokracije koja do kraja fiskalne godine jednostavno ne uspijeva provesti sve procedure kako bi se alocirani novac stvarno i utrošio. Od 1996. do 2005. ministarstvo obrane vratilo je u državnu riznicu 343 mlrd. INR (indijskih rupija – otprilike 45,3 rupija za 1 američki dolar) namijenjenih kapitalnim izdacima, a koje nije uspjelo utrošiti. Pod kapitalnim investicijama za iduće proračunsko razdoblje najveći dio otpada na nabavku 40 ruskih zrakoplova Suhoj Su-30MKI i helikoptera Mi-17-1V, odnosno 158 mlrd. INR.

 

Ratna mornarica – put na otvoreno more

Na formiranje indijske pomorske strategije utjecali su mnogobrojni zemljopisni, politički, ekonomski i vojni čimbenici. Više od 7000 km obalne linije, ekskluzivna ekonomska zona s više od dva milijuna kvadratnih kilometara, udaljeni otoci s obje strane indijskog poluotoka (blizu zemalja kao što je Indonezija), činjenica da se tim područjem obavlja transport gotovo 60% svjetske pomorske trgovine a gotovo 90% indijske. Najveći dio uvezenih energenata (nafta, plin) dolazi morskim putem, što morima oko indijskog potkontinenta daje veliku stratešku važnost, a pred ratnu mornaricu postavlja zahtjeve za sposobnostima suprotstavljanja čitavom nizu tradicionalnih i netradicionalnih sigurnosnih izazova u osiguranju pomorskih linija kao i u zadacima očuvanja stabilnosti u tom području.

Zbog toga je indijska ratna mornarica izdala svoju prvu službenu pomorsku doktrinu u travnju 2004. prema kojoj čitavo području od tjesnaca Malacca pa do Perzijskog zaljeva tretira kao područje svojeg legitimnog interesa. Indijska ratna mornarica brzo je reagirala u pružanju pomoći susjednim zemljama koje su u prosincu 2004. pogođene velikim plimnim valom, a istodobno povećala svoja nastojanja u preuzimanju veće uloge u održavanju regionalne stabilnosti. Indijska ratna mornarica spada u mornarice srednje veličine s 39 kapitalnih ratnih brodova (nosač aviona, razarači i fregate) kao i 100 ostalih ratnih brodova. Sadašnji planovi nabave predviđaju da se broj kapitalnih brodova poveća na 46 do 2015. Ambiciozni planovi moraju imati zdravu financijsku podlogu u vojnom proračunu koji zahvaljujući općem ekonomskom prosperitetu Indije bilježi snažan rast. Planovi za 2007. predviđaju da se ratna mornarica financira s gotovo 3,7 milijarde američkih dolara, što je 18% ukupnog vojnog proračuna. Da se povećala važnost indijske ratne mornarice, a osobito program nabave novih kapitalnih jedinica, vidljivo je iz povećanja udjela ratne mornarice u ukupnom vojnom proračunu. Niski udio ratne mornarice u ukupnom vojnom proračunu 1960.-61. bio je 10%, u iduća dva desetljeća se smanjio na 7 do 8% proračuna, da bi s rastom počeo u drugoj polovici osamdesetih. U mornaričkom proračunu dio namijenjen kapitalnim izdacima u proteklih pola stoljeća bilježi konstantan porast, s 8,61% na 58,12% početkom 1990-ih.

Najveći brod indijske ratne mornarice je nosač zrakoplova Viraat (odnosno bivši britanski nosač Hermes) istisnine 24 000 tone. Uskoro bi mu se trebao pridružiti i bivši sovjetski nosač zrakoplova ex-Admiral Gorškov, koji je kupljen na temelju ugovora sklopljenog u siječnju 2004. Nakon preuređenja ex-Admiral Gorškov istisnine 44 750 tona trebao bi ući u sastav indijske ratne mornarice do 2009., naoružan palubnim borbenim zrakoplovima MiG-29K. Osim ex-Admirala Gorškova indijska ratna mornarica pokrenula je i nacionalni projekt nosača zrakoplova pod nazivom ADS (air defense ship – brod za protuzračnu obranu) istisnine 37 500 tona. Izgradnja prvog broda počela je u travnju 2005. i trebala bi završiti do 2012. kada bi iz upotrebe trebao izaći nosač Viraat.

U naoružanju indijske ratne mornarice nalaze se tri najmodernija razarača klase Delhi (Projekt 15), tri razarača klase Rajput (ili bivši sovjetski Kashin) i dva razarača Ranvir (poboljšana klasa Kashin).

Razarači klase Delhi su najmoderniji i najveći uopće sagrađeni ratni brod u Indiji sa 6700 tona pune istisnine. Pogon je COGAG konfiguracije i razvija više od 64 000 konjskih snaga zahvaljujući ukrajinskim motorima, svaki s dvije plinske turbine pomoću kojih brod razvija maksimalnu brzinu od 32 čvora. Naoružanje ovog broda u potpunosti je ruskog podrijetla, dok je većina senzorske opreme i brodskih borbenih sustava zapadnog podrijetla ali proizvedena u Indiji. Zahvaljujući ugrađenim sposobnostima, razarač Delhi može djelovati kao zapovjedni brod flotile, uz svoj primarni zadatak zaštite nosača zrakoplova. Oprema za protuzračnu borbu sastoji se od sustava 9K-90 Uragan, koji je opremljen s dva jednostruka lansera za projektile 9M38M1 Štil (SA-N-7 po NATO kodifikaciji) s poluaktivnim radarskim navođenjem. Projektil Štil ima maksimalni domet od nekih 35 kilometara i svojim se karakteristikama grubo može usporediti s američkim projektilom Standard SM-1. Svaki lanser opskrbljen je potpalubnim magazinom s 24 projektila. Protubrodsko naoružanje sastoji se od 16 subsoničnih projektila tipa 3M-24E (Kh-35 Uran ili SS-M-25 Switchblade po NATO terminologiji) smještena u četiri četverostruka lansera. Očekuje se da će brod biti opremljen i moderniziranom inačicom projektila s većim dometom (do nekih 250 km) i dualnim vođenjem (aktivno radarsko navođenje i Glonass GPS sustav) što ih čini pogodnim i za napade na ciljeve na kopnu.

Podmornice klase Scorpene

Šestog listopada 2005. u New Delhiju potpisan je niz od šest različitih ugovora, sporazuma i industrijskih aranžmana koji pokrivaju nabavu šest podmornica tipa Scorpene za indijsku ratnu mornaricu u sklopu Programa 75. U skladu s ugovorima šest podmornica bit će sagrađeno u Indiji transferom tehnologije u indijsko državno brodogradilište MDL (Mazagon Docks Limited). Prvougovarač će biti francuska državna firma DCN International u suradnji sa španjolskim brodogradilištem Navantia. Za oružane sustave pobrinut će se joint venture između DCN i Thalesa. Prva podmornica trebala bi biti spremna za prijam sedam godina nakon potpisivanja ugovora, dakle 2012. dok bi se preostalih pet podmornica trebalo isporučiti u jednogodišnjim intervalima. Sporazum uključuje i offset u vrijednosti 30% ugovora, a gotovo 60% ugrađene opreme i strojeva trebalo bi biti domaćeg podrijetla. Vrijednost cijelog programa procjenjuje se na 2,4 mlrd. dolara, a Thales je procijenio vrijednost njegovog udjela na 600 milijuna dolara. Prvougovarač DCN International zaradit će 900 milijuna dolara.
Podmornice Scorpene indijske ratne mornarice bit će opremljene protubrodskim raketama SM30 Exocet (naručeno je 35 komada) kao i torpedima Blackshark. Plovilo bi trebalo biti opremljeno kompletnom sigurnosnom opremom i uređajima za spašavanje što uključuje i točku spajanja za spasilačko vozilo DRSV (Deep Submergence Rescue Vehicle). Prema izvorima iz indijske vlade posljednja tri plovila trebala bi biti opremljena AIP pogonom (air independent propulsion – pogon neovisan o zraku) koji bi omogućio dužu podvodnu plovidbu. Po svemu sudeći, nije sasvim sigurno da će to biti francuski sustav MESMA jer isti sustav imaju i pakistanske podmornice. Vjerojatno je da će podmornice biti opremljene krstarećim projektilom BrahMos. To bi rezultiralo znatnom promjenom dizajna podmornice kako bi se omogućio smještaj BrahMosa, s obzirom na to da on nije kompatibilan s postojećim torpednim cijevima. Uz činjenicu da podmornice ruskog tipa Kilo (u indijskoj ratnoj mornarici Sindhughosh) intenzivno opremaju ruskim projektilom 3M-53E Club opremanje Scorpene BrahMosima značio bi treći tip protubrodske rakete kojima su opremljene indijske podmornice. Moguće je da će BrahMosi kojima će biti opremljene nove podmornice imati stratešku ulogu, odnosno da će biti opremljene nuklearnom bojevom glavom.

Projektil BrahMos

*DRDO – defense research and development organization
**DDO – Department of Defense Production

Jedan od najvažnijih i najkompleksnijih projekata indijskih oružanih snaga jest joint venture s Rusijom na projektu projektila BrahMos. Projekt je započeo 1998. osnivanjem zajedničkog poduzeća na temelju međuvladinog sporazuma. Na godišnjem zasjedanju vladine komisije za vojno-tehničku suradnju s inozemstvom ruski predsjednik Vladimir Putin je opisao indijsko-ruski krstareći projektil kao “briljantni primjer angažiranja zajedničkih snaga u razvoju novog oružanog sustava”. U šest godina projekt je prošao put od dizajniranja do eksperimentalnih modela, serijske proizvodnje i uvođenja u upotrebu.

Program testiranja projektila završio je zadnjim pokusnim letom u travnju 2005. kada je jedan projektil ispaljen protiv brodske mete. Nakon izravnog pogotka, brod je doslovce prepolovljen na dva dijela i potonuo četiri minute nakon lansiranja projektila, te na taj način demonstrirao razarajuće performanse ovog zastrašujućeg oružanog sustava.

Razvoj inačice za kopnenu vojsku sa sposobnostima napada ciljeva na kopnu započeo je u studenom 2004., te je u pokusnom letu ostvario izvanrednu preciznost i time demonstrirao tehnološki potencijal projektila. Očekuje se da će pokusni letovi za kopnenu vojsku biti završeni do kraja 2007. Za proizvodnju projektila BrahMos Aerospace je osnovao konzorcij indijskih i ruskih industrijskih poduzeća za proizvodnju različitih sustava i podsustava koji se zatim dostavljaju Integracijskom kompleksu u Hyderabadu, koji je otvoren 2004. kao najsuvremeniji centar za integraciju i ispitivanje projektila prije njegove isporuke. No, razvoj projektila se nastavlja i dalje, ispitivanjem mogućnosti razvoja inačice za lansiranje s modificiranog borbenog zrakoplova SU-30MKI. Prva testna ispitivanja očekuju se tijekom godine. Kao mogućnost navodi se i instalacija BrahMos projektila u podmornice tipa Amur. Svaka podmornica opremljena tim projektilom u konfiguraciji za vertikalno lansiranje imat će dodatnu udarnu snagu, a sve bez kompromitacije vlastitog obrambenog sustava torpeda, odnosno torpednih cijevi.

Projektil BrahMos je visoko supersonična krstareća raketa (2,5 do 2,8 Macha) namijenjena protubrodskoj borbi i napadu ciljeva na kopnu. Projektil je dužine 8,4 metra, promjera 60 cm, lansirne težine 3000 kg i opremljen konvencionalnom bojevom glavom od 300 kg. U prvoj fazi raketni motor na kruto gorivo (booster) lansira i ubrzava raketu do 2 Macha, u kojem trenutku se pali ramjet motor na tekuće gorivo kako bi dalje ubrzao projektil do maksimalne brzine koja se održava tijekom faze krstarenja. BrahMos ima varijabilni profil leta, a optimalna trajektorija se bira u odnosu na karakteristike cilja. Kada se tijekom cijelog leta projektil kreće neposredno iznad mora (sea skimming profil) na visini 10 – 15 m domet projektila je oko 120 km. Maksimalni domet, se međutim, postiže profilom leta nisko/visoko/nisko kada se projektil neposredno nakon lansiranja penje na krstareću visinu od 14 000 do 15 000 m, a na udaljenosti od oko 40 km od cilja spušta se na sea-skimming visinu za konačni napad na cilj. Brzina od 750 m/s kojom se projektil približava cilju rezultira znatnom kinetičkom energijom što uz eksploziju bojeve glave maksimizira štetu na cilju. Indijski izvori ističu da je zbog kinetičke energije smrtnost (odnosno učinak) BrahMosa devet puta veća od klasičnog subsoničnog projektila.

Igor KARNJUŠ